Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

SRCE DAM ZA HRVATSKU

 SRCE  DAM ZA HRVATSKU 

Nakon tri mjeseca  i dvanaest dana od izvršenja  srpske  agresije na «Zapadnu»  Slavoniju iz Bosanske Gradiške,  u tom gradu su se  počele brojiti i žrtve.  Prva je bio Dragan Majdandžić koji je ubijen 28. studenog 1991. godine, a već sutradan drugi Hrvat Emilko Stojaković.  Doduše,  Već u rujnu te godine su u Bosanskoj Gradiški  hvatani i odvođeni Hrvati u nepoznatim pravcima i na žalost, nikada se nisu vratili, niti se do dana današnjeg o njima išta zna. No, za ove se znaju i moguće ubojice, ali

Tek nakon četiri  ili više godina te činjenice smrti će  biti objavljene u nekim publikacijama:

« MAJDANDŽIĆ /Jozo/ DRAGO, 1945.  iz  Bosanske  Gradiške. Ubijen u Bosanskoj Gradiški 28. 11. l991. god.» Ova činjenica smrti je  upisana u  knjizi GENOCIDOM  DO ISTREBLJENJA Srpski zločin, koju je izdao Hrvatski informativni centar i Izdavačka Udruga zajednice Hrvata  Sjeverozapadne Bosne na str. 61,  srpnja 1995. godine.

U knjizi SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSASNKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNE BOSNE 1991.-1995. na str.356. piše  « MAJDANDŽIĆ /Josip/ DRAGAN muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1944. godine iz sela Kozinaca (općina Bosanska Gradiška). Dana, 28. 11. 1995. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški (vlasnik kafića je Momčilo Đurić) u nazočnosti Đure Veselinovića  i jednog od profesora bosanskogradiškog Srednjoškolskog centra (preziva se Grbić ili Š krbić) izrazio je negodovanje zbog srpskog napada na Hrvatsku, što je bilo povod svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega  su ga odveli u zloglasni KPD Stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja  Luke  u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti, koja je nastupila u bamjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» u  21/2004  broju na str. 112. i 113. donosi skraćenu verziju : «MAJDANDŽIĆ (Josip) DRAGAN  –  rođen 1944. godine, iz sela Kozinci (općina Bosanska Gradiška). Dana 28. 11. 1991. godine u kafiću  na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški izrazio je nezadovoljstvo zbog srpskih napada na Hrvatsku, što je bilo povodom svima koji su se zatekli u kafiću  da ga počnu tući do iznemoglosti nakon  čega su ga odveli u zloglasni KPD stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti koja je nastupila u banjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» je i u broju 11/1999 pod naslovom: Sedam godina mučeništva na str.  27. spomenula tu činjenicu smrti: ¨» Tog istog dana (3O. studenog 1991. godine), nakon  što je Emilko (Stojaković)  pokopan na istom groblju će se pokopati još jedan Hrvat Dragan Majdandžić Jozanov, koji je ubijen u KPD Stara Gradiška, a odvukli su ga iz gostionice sa Sjenjaka, samo zato što je kazao bradatim spodobama: Još Hrvatska nije propala. Ni jedan od tih mučenika nije bio član nikakve stranke».

* * * * *

Dragan Majdandžić je rođen 15. rujna 1945. godine u Kozincima kod Bosanske Gradiške  kao najmlađe dijete, od petero djece   oca Joze  i majke Anke r. Kulaš iz Batra sela kojeg više nema, a bilo je nedaleko, južno  od Bosanske Gradiške.

Osnovnu  i Srednju školu je završio u Bosanskoj Gradiški . Po zanimanju je bio kvalificirani bravar. Nakon  završetka škole i vojske otišao je na privremeni rad u Njemačku gdje je radio nekoliko godina.

Po povratku u rodno mjesto, uposlio se je u Vodoprivredno poduzeće «Sava» Bosanska Gradiška. Na tom radnom mjestu ga je  i zadesio rat, onakvog kakav je bio cijeli život, a bio je:  veseljak, iskren i nada sve domoljub.

Srbi u Bosanskoj Gradiški su ga upamtili kao osobu koja je javno osuđivala napad JNA na Sloveniju i veličao Slovence i Janeza Janšu u borbi protiv Jugoslavenske narodne armije.

Već prvim  naoružanim  Srbima  i onima  obučenim  u vojne odore  govorio je na sav glas: « Svi ste vi psi od slame» a za sebe: «Srce dam za Hrvatsku».

I dao je život. Bio je  prva žrtva u Bosanskoj Gradiški  razuzdane

i  razularene bande koja je  sve   zakone uzela u svoje ruke.

Te kobne večeri  zadesio se u kafiću na Sjenjaku među  brojnim  «martićevcima» – policajcima  nazivani po Milanu Martiću, koji je na njihova provokativna dobacivanja odgovorio: «Ja sam Hrvat! Živjela Hrvatska!»  Ta hrabrost  je graničila s ludošću.

Prema nekim kazivanjima, budući da je taj kafić imao galeriju (nešto poput balkona) bačen je na pod s te galerije pri čemu  mu je pukla lubanja.

Onako s već velikom ranom nastavili su ga tući i odvezli u KPD Stara Gradiška koji se već počeo puniti s «nepodobnim»  osobama.

Koliko je tamo ostao? Nitko ne zna!

U potragu za njim se je već sutradan uputila sestra  Tražila ga je danima  i našla ga je mrtvog u Banjaluci 3. prosinca. Tamo  ga  je  iz  Stare  Gradiške  odvezla vojna policija  a prilikom primopredaje  nisu zaboravili kazati  da je to «jedan veliki ustaša» koji je uhvaćen U Pivarama na Zapadnoslavonskom  ratištu. Ovi su se začudili  tim riječima jer su vidjeli iz osobne iskaznice «lične karte» da je rođen kod  Bosanske  Gradiške, a iz drugih dokumenata da je bio radnik VP «Save» u Bos. Gradiški.

Dovezli su ga mrtvog i sahranili na groblju u Brestovčini.  Prema  riječima   njegove sestre pogrebni obred je vodio vlč. Ratko Grgić kojeg također nema među živima a ni za grob mu  se ne zna.

Draganovo  bicikli je tri dana stajalo pored kafića iz kojeg je odveden. Iako je vlasnik kafića znao čije je bicikli nije se udostojao javiti obitelji.

Svoje bolno kazivanje o ovom nemilom događaju završit će Draganova sestra Katica riječima: Godine 1991. je ubijen Dragan, 1992. godine umire naša maćeha Anka, 1993. godine umire moj muž Branko, a 1994. godine umire nam otac Jozo. Niti godinu dana  nije se moglo sastaviti bez crnine.

Mican

(više…)

OSJETITI SLOBODU

Iako u Dolini nije bilo otvorenih ratnih sukoba ne smije se zaboraviti  to, da su  do  početka dolinskog egzodusa/1992 godine/ tri civilne osobe, koje nisu bile pripadnici ni jedne političke stranke ubijene i da su dolinske kuće gorjele. Bila je to «igra» zastrašivanja.

Dušmanin  je mislio da će narod u znak prosvjeda ili osvete napasti njihove vojnike, koji su držali «borbene položaje»  uz duž  obrambenog nasipa   pored rijeke Save.  Na svaki nekoliko stotina metara bila su postavljena jaka uporišta «bunkeri».  U Donjoj Dolini su bila u  zgradi VP «Save» poznatoj kao «Državna kuća»,  Buffetu «Oaza», Osnovnoj školi  i kući pok. Marijana Ćorkovića, dok su u Gornjoj Dolini bili nedaleko od crkve u kući Slavke Š Šokić, Omladinskom domu i na Crpnoj  stanici.

Dolinske  putove  su gazile  tenkovske gusjenice dok su  se na njihovim antenama vijorile srpski barjaci, a  u njima su vojnici išli od gostionice do gostionice  – na piće.

I zrakoplovi jugo-avijacije su borbeno djelovali u predjelu Gornje i Slavonske Doline, ispaljujući rakete. Cilj nije bio bitan, jer  bilo s koje strane Save da pogode, s obje je hrvatski puk.

«Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici! Ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti, u pravdi» znao je često govoriti dolinski župnik Kazimir.

Rat u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini zadesio je nekoliko mladića iz Dolinskih sela u JNA. Oni koji su imali mogućnosti bježali su iz nje, drugi pak su služili vojni rok do kraja pa čak i produljen.

Produljeni vojni rok

Zlatko Dakić iz Novog Sela je bio na odsluženju vojnog roka u Kraljevu /Srbija/ pri  vojnom zrakoplovstvu mašinska  inžinjerija.

Vojnom  roku je  došao  kraj,  ali je bez obrazloženja   produljen na neodređeno vrijeme. Jedino što se moglo čuti  bilo je: «zbog novonastale situacije». Š to se stvarno događalo, nije im moglo biti poznato. Medijski su bili blokirani. Ako se nešto i  sazna      «iz vana»  to je ono što prenose srbijanski  mediji i njihov «politički» -zapovjednik vojarne koji je u svom mjesečnom izvješću govorio kako ustaše kolju i pale. Za Hrvate,  Muslimane i Albance je u vojarni proglašena radna obveza. Da je rat zahvatio nakon Hrvatske i Bosnu, znalo se, ali u kojoj mjeri, tko ga je i zbog čega izazvao… Svi su se bojali onoga najgoreg poslat će ih  na bojišnicu – u rat. Dočekali su ipak veselije vijesti. Za Zlatkvu generaciju vojni rok je završen s  produljenjem od tri mjeseca. S njime je u vojsci bio i Ismet Karalić iz Prusca kod  Donjeg Vakufa  koji je s njim dijelio sve dobro i zlo. To  zajedništvo će ih pratiti još nekoliko mjeseci. Do Banjaluke, društvo će im praviti još dvojica mladića jedan iz  Sarajeva, a drugi iz Banjaluke. Obojica su Muslimani.

Otpušeni su iz vojske  sredinom svibnja 1992. godine.

Sada je došlo do  realizacije  ono  pitanja koje je svakodnevno bilo nazočno: Kako doći doma?

Preko Hrvatske se ne može  a niti   preko Bosne. Pomoć su potražili u  zemunskoj  zračnoj vojnoj luci  kod jednog pukovnika. Dobili su odobrenje da mogu iz Zemuna do Mahovljana banjalučke zračne luke doći zrakoplovom. Dan i vrijeme polaska nije im bio poznat. Vrijeme su provodili u hangarima  a spavali su  «na čučeći». To čekanje je trajalo pet dana, a za to vrijeme su mogli vidjeti kako  su zrakoplovi odvozili streljivo i ljudstvo «na frontove».

Dočekali su dan polaska. U tijeku vožnje, koja je trajala 25 30 minuta, čut  će priču  da su  taj transportni zrakoplov,  zvani  KIKAŠ ,  od Hrvata zajedno s oružjem  zarobili pripadnici JNA.  I sada je vozio  humanitarnu pomoć i vojnike  na bosanska ratišta.

Po izlasku iz zrakoplova valjalo se s prijateljima rastati.

 U dijelu Bosne odakle je Ismet, krvave su se borbe vodile između Armije B i H i srpskih pobunjeničkih snaga. Zlatko  mu je predložio da je jedino rješenje  poći s njim u njegovo rodno selo pa što Bog dane  jednom dat će i dugom¸ Ni u Sarajevo se nije moglo pa će kolega iz Sarajeva otići u Banjaluku.

Put od četrdesetak kilometara, od Mahovljana do Bosanske Gradiške su prešli    pješice i stopirajući vozila.

Kako  telefoni u Dolinskim selima još nisu bili u prekidu sa svijetom, iz Bosanske Gradiške se je Zlatan javio majki koja je automobilom došla po njih, jer su,  otac i dvojica braće bili u Njemačkoj.

Odluka je donesena

Uza sva nastojanja Ismet nije mogao saznati za sudbinu svoje obitelji. Svi pokušaji su bili uzaludni. Ostalo mu je da čeka. Vrijeme će uglavnom provesti skriven u domu obitelji Dakić. Nigdje  nije bio prijavljen, a i u Novom Selu se  o tome puno pričalo.

             Vrijeme je prolazilo, a  stanje se pogoršavalo. Za muškarce je uslijedila radna obveza.  U  početku  je to  bilo sječenje i košenje raslinja između rijeke Save,  od miniranog dijela, do nasipa.

Zlatan je svakodnevno, kao i svi muškarci iz dolinskih sela,  išao na radnu obvezu.

I tako iz dana u dan sve do 17. rujna 1992. godine, kada je odlučeno da se iz te nevolje  pobjegne plivajući preko Save.  Na  izlazak  iz  ovog kraja,  putom konvoja  Zlatko nije mogao ni pomisliti zbog Ismeta.  Ismet,  ne samo što nije bio prijavljen, nego, da bi mogao na  «legalan» način izići, moralo se imati garantno pismo iz Hrvatske ili neke druge  europske zemlje. To je bilo nemoguće ishoditi.

Zlatan je  danima tražio najprikladnije mjesto  kuda doći do bajera Save. Ocijenio je da je najprikladnije mjesto zvano Ičevica u Gornjoj Dolini iza Kneževića kuća. Put do Save je vodio pored tri oveća drveta, a ispitao ga je pomoću štapa i žice od bicikla od mogućih eksplozivnih naprava mina.

U 6,30 sati su biciklima došli u Gornju Dolinu. Ostavili ih  u dvorište Zlatkove tetke, a potom  put od nekoliko stotina metara nastavili pješice kroz bašču, pa preko kanala. Ismet je bio odjeven u radničku odoru pa rijetkim prolaznicima nije bio upadljiv u oči i što je najvažnije u ovom slučaju znao je plivati.

Bilo je oko  deseta sati prije podne kada su dotakli  vodu.

Osjetiti slobodu

Iako je jedna trećina Hrvatske  pod okupacijom, oni, dodirom  hrvatske obale su osjetili slobodu. To je teško opisati. Može se samo doživjeti.

Nakon što su preplivali Savu, pripadnici Hrvatske vojske su ih dočekali, koji su ih  za vrijeme plivanja budno pratili..  U novogradiškom MUP-u je obavljen  uobičajeni informativni razgovor, a potom su ih  transportirali  u Slavonski Brod odakle  su trebali biti vraćeni u Bosnu, u Bosanski Brod. Naime, u Zlatkovim  dokumentima je pisalo mjesto boravka Novo Selo pa su mislili da je riječ o onom Novom Selu kod Bosanskog Broda.  Tamo su, kao državljani Bosne i Hercegovine trebali popuniti vojne postrojbe na prvim crtama bojišnice. Uzalud je Zlatan dokazivao da se radi o Novom Selu kod Bosanske Gradiške, a da je Ismet iz središnje Bosne.

Zahvaljujući zauzimanju Ante Š oljića, poslije novogradiškog gradonačelnika, vraćeni su u Novu Gradišku.

Tek tada je Zlatko uspostavio  kontakt s ocem  Njemačkoj koji  je po njega došao preko Mađarske, a istim putom će i odvesti Zlatka  iz razloga što on  imao pasoš bivše države, a s njime se nije moglo na zapadni dio Europe.

Ismet se je uputio u pravcu Splita s nadom da će tamo, među izbjeglicama sresti nekoga od svoje obitelji ili bar nešto saznati. Svesrdnu novčanu i drugu pomoć pružio mu je Zlatkov otac Krešimir.

Tog  20. rujna  Zlatko  i Ismet su se rastali i na žalost, do dana današnjeg  se  nisu  čuli niti vidjeli.

Mican

 

BOG JE NAŠ  OSLONAC

BOG JE NAŠ  OSLONAC

«Ljubim Te, Gospodine, krijeposti moja,
Gospodine, hridino moja,
utvrdo moja, spase moj»
(Ps 18)

 Da bi naša vjera bila oslonjena na Krista i sebe. treba Ga prihvatiti kao našu jedinu pravu sigurnost. Posvemašnje povjerenje Njemu je jedini ispravan odgovor na Njegovu neizmjernu ljubav prema nama.

Vjerovati znači ne oslanjati se na ništa drugo osim na Boga. Ne možemo se osloniti ni na jedan od Njegovih darova, nego jedino na Njega samoga, na Njegovu beskrajnu moć i beskrajnu ljubav i milosrđe.

Evo jednoga primjera iz Mk 12,41-43:

Dirljiv se prizor  odvijao u predvorju hrama u Jeruzalemu kad je Isus promatrao narod koji je ubacivao svoje darove u hramsku riznicu. Neki su ubacivali puno, jer su mnogo imali. No, neka je udovica ubacila dva novčić. Isus na to reče apostolima: – ova sirota udovica je ubacila u riznicu više od svih. Ubacila je sve što je imala.

Ona je predala sve, dok su bogataši davali samo od svoga suviška. Dajući sve ova udovica je sebe «osudila» na smrt. Ona nije više imala novca i nije više imala od čega živjeti. Ona je napustila sustav materijalne sigurnosti. Toj vjeri i pouzdanju u Boga, Isus se zadivio i primijetio: «Doista, kažem vam, ova je udovica od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.»

Neshvatljiva je vjera ove žene!

Čovjeku koji je lišen svega, ostaju dvije stvari: ili očaj ili se u vjeri i pouzdanju potpuno prepustiti Bogu. Sav se osloniti na Njegovu Providnost.

Takvu vjeru je morala imati udovica. Za nju je Bog bio sve. Bio joj je jedini oslonac.

Š to čovjek sebi izgradi moćniji sustav materijalne sigurnosti, Bog mu sve manje treba. On na Njemu svoj život ne gradi. Predaje se obmani da se bez Boga može . . .

Sličan primjer imamo u životu sv. Ilije proroka. (vidi 1 Kor 17,8-16)

Udovica iz Sarepte imala je malo dijete, a u njezinoj je zemlji vladala glad. Ostalo joj je pregršt brašna i nekoliko kapi ulja. Prorok Ilija je susreće i stavlja njezinu vjeru na golemu kušnju. Traži da mu umijesi kolačić. Umijesi ga za mene! Žena odgovara učinit ću što od mene moliš, a onda ćemo umrijeti od gladi moje dijete i ja. Bio je to stvarno pristanak na smrt, jer nije ostalo ništa na što bi se moglo računati, ni šačica hrane.

Bog je bio taj koji je preko Ilije proroka od udovice uzeo i ono malo što je još imala. Ostala je bez ičega.

Bog je nagradio vjeru ove žene. Brašna je bivalo sve više. Slično je bilo i s uljem. Udovica i njezino dijete nisu umrli. Bog ne ostavlja čovjeka koji se posve Njemu predaje. U tom pouzdanju u Boga čovjek se čisti od Mamone i napušta sustav sigurnosti koji opterećuju i slabe vjeru.

Bog s oduševljenjem gleda na čudo ljudske vjere, posebice na vjeru koja se uzda, koja je nalik dječjoj vjeri, koja svjedoči potpunu predanost Bogu. Čovjek takve vjere može reći: -Bože, ako je to Tvoja volja, spreman sam i umrijeti, jer vjerujem da me Ti voliš. Takva osobna i duboka vjera rada svece.

Još jedan primjer takve čvrste vjere:

Kad je Majka Terezija napustila samostan indijskih loretskih sestara da bi se posvetila siromašnima i umirućima uz hram božice Kali, imala je nešto stvarčica i malo novca. Ubrzo je umirućima dala sve što je imala. I što sada? Kad je pala noć ostalo joj je samo jedno: «Gospode Bože, ako želiš, umrijet ću».

U Indiji, u Calcutti, nitko joj nije htio pomoći, jer se tamo ravnodušno gleda na čovjeka koji umire. Hinduist će ti reći da ako umireš od gladi da si to i zaslužio. Ako umreš od gladi,nanovo ćeš se roditi u boljem životu iza smrti.

Majka Terezija se sva oslonila na Boga i čekala je Njegovu pomoć. Š kola vjere i škola svetosti Majke Terezije iz Calcutte bili su dani i večeri kad se s ulica vraćala smrtno umorna. Pala bi u krevet i istovremeno zaspala znajući da sutra ništa nema ni za sebe, ni za onih nekoliko kandidatica, ni za ono mnoštvo umirućih, kojima treba pomoći. Ona nema ništa. Za nju osim Boga nema drugog sustava sigurnosti. No, iz tog siromaštva rađa se Majka Terezija iz Calcutte. Rađa se ona koju će svijet priznati za moralnu veličinu i koju će Crkva podići na čast oltara. Terezija je žena koja vjeruje, vjeruje do ludosti križa. Prošla. je kroz tešku školu križa, osvajajući vjeru u zgodama i još većim i stalnim nezgodama života. Za nju nije bilo ničega na što se mogla osloniti osim Boga koji joj se nudio kao jedini oslonac. I dogodilo se ono: kad se ruši naš sustav sigurnosti, preostaje ili očaj ili vjera. Ostaje ili strašni očaj i herojska vjera.

Ukoliko u nama ne bude te ludosti vjere i ako se do kraja ne pouzdamo u ludu ljubav Božju koju ima za nas, tada će se rast u vjeri vrlo usporiti ili će vjera postajati sve slabija i slabija. Š to nam je jači sustav ovozemnih sigurnosti, vjera će nam postajati sve slabija.

Vjera će nam se produbiti tek onda kada odlučimo da nam Gospodin bude jedini Oslonac u životu i jedina SIGURNOST. Boga koji sve za nas je dao, ima pravo od nas tražiti Sve. Zove nas da Mu se bez straha sasvim damo i predamo. Na koncu će to i jedino biti aktualno.

Sa stajališta vjere dobro je da katkad gubimo oslonac i oslonce u stvarima ovoga svijeta. Š to manje tih oslonaca sve više ćemo trebati Boga. A to može postati za nas istinska MILOST. Osloniti se ne možemo ni na jedan od Njegovih darova pa čak ni znakove Njegove nazočnosti. Samo se osloniti možemo i uvijek to smijemo na živoga i jednoga Boga!

Primjer za to nalazimo u sv. Pismu St. Zavjeta: U 1 Sam 1,4,1-11) čitamo o. borbi Izraelaca s Filistejcima, koja se vodila u vrijeme sudaca i kad je nakon velikog poraza Kovčeg Saveza pao u ruke Filistejaca.

Tu čitamo: «Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela i nasta žestoka bitka. Izrael podleže Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenom polju.

Kad se narod vratio u tabor, rekoše starješine Izraelove: «Zašto, je Jahve dopustio da nas Filistejci danas pobjede? Pođimo u svetište Š ilo po Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama, koji stoluje nad kerubima, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja». Narod posla ljude u Š ilo i donesoše odande Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama. Oba sina svećenika Elija Hofni i Pinhas dođoše kao pratioci Kovčega.

Kad je Kovčeg Jahvin stigao u tabor, sav Izrael podiže gromki poklik, od kojega odjeknu zemlja. Filistejci čuše taj gromki poklik i zapitaše: «Š to znači taj gromki poklik u taboru Hebreja? I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah, jer su govorili: «Bog je sišao u tabor!» I povikaše:»Jao nama!!!».

A epilog ovog događaja je bio: «Tada Flistejci zametnuše bitku,  Izraelci biše potučeni i pobjegoše svaki u svoj šator. Poraz je bio silan, jer je trideset tisuća pješaka poginulo na izraelskoj strani. I Kovčeg Božji bi otet, i oba sina Elijeva poginuše, Hofni i Pinhas.»

Možemo se zapitati zašto su Izraelci pretrpjeli tako velik poraz? Moleći da se donese Kovčeg Saveza, koji je bio znak Božje nazočnosti među njima. Polagali su nadu u Kovčeg Božji i zbog njega su se nadali pobjedi nad neprijateljima. Ipak su bili poraženi i k tomu im je i Kovčeg Saveza bio otet!

Ovaj tekst nam je važan, jer nam omogućuje dublji uvid u to, što znači osloniti se isključivo na Boga. Kovčeg Saveza nije bio Bog, on je bio znak Njegove nazočnosti. Izraelci su sebi dopustili manipulaciju ovim posebnim Božjim znakom u svoju korist. Inače je Doba sudaca sumorno vrijeme u povijesti izabranog naroda. Događalo se puno zlih i nevaljalih stvari. Pa ni sinovi svećenika Elija, Pinhas i Hofni nisu marili za Jahvu. Oni koji zloupotrebljavaju Ime i Kovčeg Jahvin doživjet će slom i poraz. Mislili su čim Kovčega Saveza dođe u tabor pobjeda će biti sigurna.

No, vjera se ne oslanja ni na jedan od Božjih darova, pa ni na jedan od znakova Njegove nazočnosti. Potrebna je vjera u Njega samoga, u Njegovu moć i ljubav. A tom Božjom moću i ljubavlju ne može se i ne smije manipulirati.

Slično se dogodilo i s hramom, koji je za izabrani narod bio povlašteno mjesto Božje nazočnosti. Bio je srušen jer nije trebao biti stalni oslonac izabranom narodu. Bog je taj narod pozvao da se u vjeri osloni isključivo na Njega samog.

Dakle, u Boga vjerovati i Njemu služiti najveća je čast i radost!
U Boga vjerovati – to je najveća milost!
Njemu služiti – to je nad sve časti!
Njega nadasve ljubiti – nema veće slasti!
Njemu se potpuno predati – to je svetost i veličina!
Sve drugo je varka i taština!

Iz knjige «U školi Nazaretske obitelji» od Tadeuza Dajzera

Dragi Dolinci (broj 22)

Ovaj, dvadesetdrugi broj «Suze dolinske» izlazi u godini kada su obilježene brojne godišnjice obljetnice ili smo se bar trebali njih sjetiti.

Predzadnjeg dana, 30. svibnja 1920. godine je osnovana župa Dolina pa se je toga dana navršilo 85 godina od njenog osnivanja. Danas se, kao što znamo sv. Misa u dolinskoj crkvi služi samo jednom mjesečno. Zadnje nedjelje u mjesecu i na Veliku Gospu

Petu  godišnjicu Mlade mise, naš pater Damir Š Šokić je proslavio 30. srpnja. U ime svih Dolinaca tu obljetnicu mu čestitam i želim da nakon Zlatne mise proslavi i Dijamatsku.

O svetoj Ani smo bili u Lađanskoj  (dakle prije pojave ptičje gripe na tim prostorima) gdje smo promovirali knjigu «Moja Lađanska» autorice Jelene Lele Krstić rođ. Kovačević

(kćeri Dolinske) i  tako se pridružili proslavi 65-to godišnjice postojanja toga sela. Zapis  o tome  je pripremila gospođa Silvija Lučevnjak, profesorica

Početkom rujna je obilježena u Davoru tužna 10-to godišnjica  prognanstva nesrpskog puka iz Banjalučke biskupije. S te obljetnice prilog je pripremila novinarka i direktorica Hrvatskog radija Nova Gradiška gospođa Višnja Mikić.

Deset godina je prošlo i od potpisivanja Daytonskog sporazuma, koji je doduše  zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, donio je kakav takav  mir, ali najveću štetu nanio je Hrvatima u toj državi koji su najveće žrtve toga rata i Daytonskog mira. Ne samo da  taj Sporazum nije omogućio normalan povratak prognanim Hrvatima u Bosnu i neke dijelove Hercegovine, nego je omogućio fizičko nestajanje Hrvata.

Još jedna tužna obljetnica je obilježena, a to je prva godišnjica mučkog ubojstva msgr. Kazimira Višaticki bosanskogradiškog župnika. Ubojica je uhićen, osuđen ali  na žalost ni taj čin neće omogućiti veći povratak Hrvata, katolika na te prostore, dapače

Nakon pet mjeseci čekanja  župa Bosanska Gradiška je pred Uskrs  dobila župnika vlč. Josipa Jerkovića, a Mladi Uskrs smo dočekali  sa suzama u očima jer je  tu noć umro  sv. otac Papa Ivan Pavao II.  

Onima koji su se vratili u Donju i Gornju Dolinu  počeli su obnavljati kuće, nekima, kao što je Anto Lagundžija, nakon tri godine čekanja.

Dolince, Novoselce, Mačkovljane i druge vjernike koji su zadnje nedjelje u listopadu ove godine, u povodu blagdana Svih Svetih i Dušnog dana, bili na groblju Gradina u Donjoj Dolini, ono ih je dočekalo pokošeno. To treba zahvaliti desetorici prognanika i jednom povratniku čija će imena biti nabrojana u članku napisanim tim povodom. Na groblju su se okupili mnogi ne samo prognanici koji su svoje utočište našli u  okolici Nove Gradiške i Okučana  nego i iz udaljenijih mjesta te i  iz Austrije i Njemačke.  Da se je tako veliko mnoštvo okupilo treba zahvaliti  hrvatskom radiju  Nova Gradiška i  radiju «Bljesak» Okučani

koji su u svojim programima  emitirali obavijesti o služenju sv. mise kao i tjedniku «Posavska Hrvatska» iz Slavonskog Broda pa koristim zgodu da im ovim putem uputim veliko  H v a l a. 

Cijenim prikladnim spomenuti da se  naših pokojnika sjetimo i  tijekom  cijele godine pa  tako izdvojimo  i određena novčana sredstva za održavanje groblja kako bi se bar nekoliko puta u tijeku godine pokosilo.

S ljetom je završilo vrijeme hodočašća a za neke i hodočašća.

Gospi od  Suza u Pleternicu iz Okučana, predzadnjeg dana kolovoza uputila se grupa hodočasnika koji su sutradan pješice stigli na željeni cilj. O tome imamo kraći zapis.

Dolinci su hodočastili Gospi kloštarskoj u Slavonski Kobaš uoči Velike Gospe,  a  Gospi dolinskoj na Veliku Gospu.

Zapis imamo i iz Presnača mjesta biskupijskog hodočašća u Banjalučkoj biskupiji  gdje je prvog dana listopada, na blagdan sv. Male Terezije od Djeteta Isusa ponovo posvećena crkva koja je, ratne 1995. godine do temelja srušena, a u župnom uredu uz crkvu, nakon ubojstva spaljen svećenik i časna sestra. Pater Damir Š Šokić je predvodio trodnevnicu u povodu blagdana i posvećenja crkve o čemu je i napisao prilog.

Pater Damir Š Šokić je u prošlom broju «Suze» spomenuo audio-snimak radio emisije «Selo veselo» koja je prije nekoliko godina pronađena a snimljena je u «Omladinskom» domu Gornja Dolina u jesen 1985. godine. Zahvaljujući velikom ljubitelju i sakupljaču dolinskog narodnog blaga patru  Damiru u ovom broju donosimo transkript emisije i tako omogućujemo  uvid širem čitateljstvu  o čemu se u Dolini prije dvadeset godina pričalo i što se je pjevalo.

Dugogodišnji rad na prikupljanju adresa i telefonskih brojeva naših izgnanika iz dolinskih sela je priveden kraju, pa tako, iako nepotpun, imamo na jednom mjestu, kao sastavni dio ovoga broja «Suze» popis svih  nas. Očekujemo da će nam se čitatelji javljati kako bi adresar bio što potpuniji i ažurniji.    

Nakon podosta godina u prilici smo da obnovimo rubriku «Plodovi uma i srca» zahvaljujući našoj čitateljici, bivšoj Novoselki gospođi Mariji Oršulić r. Knežević koja nam je iz Australije poslala zbirku neobjavljenih pjesama. Za ovaj broj smo odabrali dvije pjesme.

Mnoge teme i u ovom  broju naše «Suze» su teške i crne. To je naša stvarnost. Molimo Boga da u narednim brojevima budu lakše, svjetlije i veselije.  

Na kraju, srdačno Vas pozdravljam sa zamolbom da ne dozvolimo da «Suza» zbog novčanih  i drugih priloga prestane izlaziti.  

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2006. godine.

 U r e d n i k

(više…)

Iz Starog Kraja (broj 22) Vlč. Josip Jerković

Dragi prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske!

Božja providnost preko našeg Biskupa poslala me u ove krajeve banjalučke biskupije da djelujem kao svećenik u župama Bos.Gradiška, Nova Topola i Dolina od 6. ožujka 2005. godine.

Za mene je to izazov i kao svećenika i kao čovjeka: dolazak u novu životnu sredinu, susret s novim ljudima i običajima u ovim specifičnim i teškim vremenima. Naime, svima je znano što se sve izdogađalo  na ovim prostorima u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća, a vaša Dolina ostala je pusta i prazna, veliki propuh! I kao zadnji udarac dželata  smrt vašeg posljednjeg župnika Kazimira! Da li nas je moglo što gore i teže snaći? Pa ipak, pupoljak i dalje klija, a stari panj daje još malo znakove života!

Posljedica svega gore narečenog je da u župi Bosanska Gradiška, uključujući Dolinu i Novu Topolu, ove godine nije bilo ni jednoga krštenja, ni jednoga prvopričesnika ni krizmanika. Obavljeno je samo jedno vjenčanje i 15 sprovoda!

Na misnim slavljima se u Dolini okupi 4-5 vjernika, u Novoj Topoli  desetak a u Bosasnkoj Gradiški između 30 i 50 vjernika.

Ono što čini jedno mjesto jesu njegovi stanovnici, a toga gotovo da i nema. Tako i župe Doline gotovo da i nema. Tužna i gorka je to činjenica i vapaj do neba!  Je li i to Božja volja?

Kao duhovni pastir želio bih vam poručiti dvoje:

1.       u kojem god mjestu ove planete živjeli, živite kao dobri i čestiti ljudi i vjernici!

2.       ne zaboravite svojih korijena!

Zato vas potičem i pozivam: navratite i obiđite svoje rodno mjesto. Barem za

Veliku Gospu ili Dan mrtvih.

U župi Dolina živi još oko 30 župljana. Zadnje nedjelje u mjesecu imamo svetu misu u dolinskoj crkvi. I po njima ova župa još uvijek živi.

Zahvaljujem svima koji su pomogli oko uređenja groblja. To je dužnost svih koji imaju svoje pokojnike na tom groblju. Župa i župnik se uzdržava od župljana, a kako je župljana malo to je nemoguće. Zato pozivam da pomognete u održavanju i uređenju i groblja i crkve.

Svima želim čestit i blagoslovljen Božić i sretne sve dane 2006. god. i da se susretnemo: 30. travnja  2006.god. na  blagoslovu  polja i misi na groblju Gradina u 12,00 sati, 15. kolovoza .2006. god. na  Veliku Gospu, patron župe. Misa u crkvi također  u 12,00 sati, te  29. listopada  2006. godine, spomen na naše pokojne, misa na groblju

Gradina u 12,00 sati.

Na sve vas zazivam blagoslov Svemogućeg Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Josip Jerković, župnik

ZA LJUBAV ISTINE sestra Lucija

DRUGI O NAMA  ZA LJUBAV ISTINE

Časna sestra Lucija od 2003. godine je vjeroučiteljica u osnovnoj školi Okučani. U župnoj crkvi sv. Vida je voditeljica crkvenog zbora i svira orgulje.

Zatekli smo je kako sa zborom uvježbava Adventske pjesme, jer rto za nekoliko dana zvono s velikog tornja Okučanske crkve će vjernike pozvati na zornice. Zamolili smo je za razgovor i postavili nekoliko pitanja.

Evo tih pitanja i odgovora na njih.

SUZA DOLINSKA: Poštovana sestro Lucija, molimo Vas da se za čitatelje ”Suze dolinske” predstavite.

Č. S. LUCIJA: Čast mi je da se mogu predstaviti Vašim čitateljima. Zovem se s. Lucija Grgić, a rođena sam 22. 2. 1946. g. u selu Podstrane, župa  Jajce, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gdje sam po sv. krštenju postala član te župne zajednice. Moja župa je vrlo velika brojem župljana i duhovnih zvanja. Nakon ratnog vihora, svoju župu rado (često) nazivam ”Rasadištem hrv. dijela srednje Bosne”, jer je ostvarila najbrojniji povratak na svoja ognjišta. Već u ranom djetinjstvu osjetila sam da me Bog želi za radnika u svom vinogradu. Slijedom toga poticaja dolazim u družbu Klanjateljica Krvi Kristove. 27. 9. 1961. g. u Bos. Aleksandrovac. Od toga dana slijedi jedan novi način života, na putu upoznavanja same sebe i života u zajednici i Crkvi. Put dubljeg otvaranja Bogu i služenja braći ljudima po darovima- primljenim od Boga, za dragog bližnjega.

�

Č.S. Lucija – Limski Kanal 1995

SD: Recite nam nešto više o Vašem redu. Tko ga je osnovao i kada? Gdje sve djelujete? Koliko Vas, prema slobodnoj procjeni, ima?

Č. S. LUCIJA: Družba (red) kojoj pripadam osnovana je 1834. godine u Italiji. Družbu je osnovala sv. Marija De Mattias, a družba ima 10 provincija i oko 2000 sestara.

Naša Hrvatska provincija Zagreb, ima oko 200 sestara. Glavne apostolske aktivnosti sestara su: Osnovne škole, žup. apostolat, dječji vrtići, rad u bolnicama, staračkim domovima, raznim humanitarnim udrugama, glazbenim školama, kao i patronažno njegovanje po kućama, voditeljice škola i zborova te mnoge druge aktivnosti. Iz naše provincije sestre djeluju po cijeloj Hrvatskoj, BiH, u Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Australiji. Snagu za svoje apostolsko djelovanje sestre crpe iz svakodnevnog izvora Euharistije, međusobnog zajedništva, avjesne poslanja koje nam je povjereno, da svako stvorenje napreduje prema ”onome lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju”.

KRATKA POVIJEST KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE Provincije Zagreb

Klanjateljice Krvi Kristove osnovala je sv. Marija De Mattias 4. ožujka 1834. u Acutu, Papinskoj Državi (današja Italija). Prve četiri Klanjateljice predvođene s. Herminom Gantert dolaze iz Austrije u naše krajeve, u Banja Luku, 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfanera. Sestre su se smjestile u kupljeni turski čardak kojeg je sljedećeg dana blagoslovio o. Pfaner i nazvao ga samostan ”Nazaret”. Prva poglavarica ”Nazareta”, s. Hermina Gantert, sa sestrama započinje gradnju samostana i sirotišta, a 1880. otvara osnovnu školu do 4. razreda. Godine 1894. osnovan je Bosanski vikarijat, a s. Paulina Schneeberger imenovana je prvom vikaricom. Nekoliko sestara 1906. odlazi u Ameriku, u Pensilvaniju, gdje kasnije nastaje Provincija Columbija, a 1908. i u Austriju gdje će nastati Provincija Schaan. (Lichtenstein).

Broj sestara raste te se ubrzo otvaraju mnoge škole u Banja Luci  i okolici: u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli i Bosanskoj Gradišci te u drugim mjestima Bosne: u Zenici, Bihaću i Jajcu. Vikarijat 1929. postaje Provincija, a s. Lucija Kulier prva poglavarica hrvatskog podrijetla. Provincija svoj vrhunac doživljava pred II. svjetski rat. Ima preko 300 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Bosni i Hrvatskoj. Godine 1933. sestre dolaze u Zagreb, a 1934. otvaraju kuću na Miramarskoj cesti 100, gdje vode zabavište za radničku djecu.

Komunistička vlast nako 1945. godine zakonom o zabrani konfesionalnih škola i zabavišta sestrama onemogućava dotadašnji apostolat. Sestre drugih nacionalnosti zbog političkih prilika odlaze u Njemačku i Poljsku. Tako nastaje Provincija Wrozlaw u Poljskoj. Nacionalizacijom provedenom 1949. sestre gube samostane i škole, a među njima i samostan ”Nazaret” u Banja Luci. Mnoge sestre su prisiljene pronaći smještaj kod rodbine. Sestre se prilagođavaju novonastalim okolnostima te svoj rad usmjeravaju na župe, a kasnije rade u bolnicama i staračkim domovima u Njemačkoj te otvaraju svoje vrtiće.

Godine 1962. sjedište Provincije Zagreb prelazi iz Bosanskog Aleksandrovca u Zagreb, Tuškanac 56. Skupina sestara 1963. odlazi u Australiju gdje se posvećuju radu među hrvatskim iseljenicima, gdje i danas djeluju.

Narednih godina sestre otvaraju mnoge zajednice u hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, jednu zajednicu u Srbiji te šire svoj apostolat organizirajući susrete za mlade i odrasle, osnivaju molitvene zajednice Krvi Kristove i započinju rad s Romima. Sestre su nekoliko godina zajedno sa sestrama iz Provincije Rim djelovale su u misijama. u Gvineji Bissau (Afrika).

Godine 1995. sestre su prognane iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a  samostani su oduzeti. Jedan broj sestara uspio je ostati cijelo vrijeme Domovinskog rata s narodom u Banja Luci i okolici. Godine 1999. samostan u Bosanskom Aleksandrovcu je vraćen sestrama te nakon obnove sestre u njemu vode Centar za odvikavanje od ovisnosti ”Marjanovac”. Prije tog vremena vraćena je sestrama i samostan u Bosanskoj Gradiški. Nakon njegove obnove sestre su se ponovo vratile u Bosansku Gradišku. Godine 2001. vraćen je samostan u Novoj Topoli koji je djelomično obnovljen. Zajednica Klanjateljica svojom ponovnom prisutnošću u Novoj Topoli, molitvom i radom doprinosi miru i pomirenju među ljudima.

SD: Na službi ste bili u Bos. Gradiški gdje Vas je zatekao rat u BiH. Molimo Vas da nam po sjećanju opišete te strahote s naglaskom na maltretiranje bosanskogradiškog župnika vlč. Vladislava Žarka Ošapa?

Č.S. LUCIJA: Teško mi se na to i podsjećati, ali za ljubav istine reći ću par rečenica. Bilo je to tužnog 18. 8. 1992. oko 10 sati. Bez ikakva povoda s naše strane u jednom momentu su se pojavile višestruko uniformirane osobe od martićevaca, policije, vojske, rezervista JNA, zeleni i crveni beretki i neznam što sve nije, bilo tu u našem dvorištu. Tvrdili su da je sa tornja naše crkve sv. Roka pucano i da je ranjen netko od njihovih ljudi (policije). Svi su jurili i skakali preko ograda i dvorišnih zidova sa tamnim naočalama, vičući preko nekog razglasa ”predaj se”. Ne znam tko je taj tko se trebao predati. Znase, ušli su u sestarsku kuću i pretresli od podruma do tavana. Našli su samo sv. krunice kojima se sestre brane od svakog zla pa i takvog. Isto je bilo i sa župnim stanom, ali to je trajalo do kasno popodne. Sve je isprevrtano: stvari, ladice, ormari, stalaže, kreveti, ništa u kući nije ostalo na svome mjestu. Tražeći ”oružje iz kojeg je pucano”. Zna se da ga nisu mogli naći kod nas ni u mislima, jer kod nas jednostavno nije ni postojalo. Puno je puta morao župnik vlč. Žarko Vladislav ići s njima u novi kat. centar, tobože tražiti oružje. U jednom momentu čuo se užasan daveći prodorni glas. Spontano sam zajaukala i rekla ”dave nam Žaru!” Na žalost nisam se prevarila. Njegove tete i ja pojurile smo tamo jaučući. Tada su ga pustili, ali se primjećivala ošamućenost od jakih udaraca i sav je bio bijel od zidova na koje je bio vjerujem, natiskivan i gnječen udarcima. Tad su ga pustili van i odveli u kancelariju gdje su nastavili svoj scenarij. U prolazu su tražili telefonski broj od ka??????????? Vištice, govoreći da moraju imati njegovu glavu. To se na svu žalost i ostvarilo. Velečasnom je netko od njih rekao ”drugi put ćemo doći i po tvoju glavu.” Na žalost ta se prijetnja ispunila, na vlč. Kazimiru na isti datum ali u 11 mjesecu ove godine. Kako je sve vlč. Žarko patio skoro cijeli dan u njihovim igrama, to zna samo on i dragi Bog. To su za mene bili momenti paklene sile i mržnje kojoj nikada neću otkriti pravi izvor.

SD: Budući da je Dolina bosanska samo osam kilometara nizvodno niz rijeku Savu od Bosanske Gradiške, da li ste čuli za nju i da li ste bili u njoj?

Č. S. LUCIJA: Bila sam jednom za patron župe. Koliko sam vidjela bio je to dobar, bogoljuban i miroljubiv narod.

Posebno mladi te župe bili su svjesni i ponosni na ono što jesu. Svjesni da im je vjera i Bog, najveća snaga života. Mislim da je vladao jedan zdrav duh i odnos u cijeloj župi Dolina.

SD: Š to biste poručili Dolincima ali i svima onima koji su prognani?

Č. S. LUCIJA: U mojim mislima su svi prognani iz Bosne, jer sam i sama prognana pa tako i Dolinci i Gradiščani. Tamo, gdje ih je ratni vihor spustio, želim da rastu donoseći plod vjere i dobra što i Bog i narod očekuje.

Skupa s njima dijelim i dobro i zlo i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2005. godinu.

(više…)

DAVOR JE POKAZAO SRCE SAMARITANCA

(Članak o obilježavanju 10. godišnjice progona Hrvata iz BiH ustupila nam je  autorica, gđa. Višnja Mikić, a objavljen je u Glasu koncila” br. 37 od 11. rujna 2005.g.).

U Davoru je u nedjelju 4. rujna 2005.g. obilježena 10. obljetnica egzodusa Hrvata iz BiH. Više od 2000 raseljenih Hrvata diljem Hrvatske slilo se u to posavske mjesto da bi zahvalilo za sva dobročinstva mještanima koji su ih bezrezervno prihvaćali i pomagali im spasiti gole živote 1995.g. sredinom mjeseca kolovoza.

U organizaciji Humanitarne udruge izbjeglih i raseljenih Hrvata BiH Dr. Ivan Merz” i Zajednice udruga useljenika i raseljenika Hrvatske održana je memorijalna sjednica na kojoj se sudionici podsjetili na te teške dane za Hrvate iz BiH, ali i na ljubav i plemenitost mještana Davora koji su pomogli zbrinuti više od 21 000 ljudi koji su rijeku Savu prešli  upravo u njihovom mjestu. Te 1995.g. načelnik Alojz Jakirčević, a potom i župnik Stipo Josipović organizirali su uz pomoć mještana prihvat pristiglih prognanika. Donosilo se najnužnije, a prihvaćani su i u domove do daljnjeg smještaja.

Današnji dolazak ljudi u Davor ima dva značenja, rekao je Tomo Aračić predsjednik Zajednice udruga useljenika i naseljenika Hrvatske.

Jedan je da se pošalje poruka kako problem nije riješen. Ono što je prije 10 godina trajalo nekoliko dana, sada traje i dalje u drukčijem obliku i vremenu. Migracije prognanih još su u tijeku. Vlada RH čini dovoljno za Hrvate koji su u BiH, naglasio je Aračić i dodao kako bi se problem mogao bolje rješavati na mjestu gdje nastaje, a to je BiH Tvorevina s druge strane Save nastala progononom Hrvata razlogom je zbog kojega povratak u BiH nije moguć, a ako se egzodus Hrvata iz BiH nastavi BiH će ostati bez jednog svog konstitutivnog naroda” rekao je Tomo Aračić. Ujedno je uputio zahvalu mještanima Davora za sva dobročinstva pružena prognanom narodu.

O još uvijek prisutnom problemu smještaja prognanih Hrvata iz BiH, kao i o problemu s mirovinama govorio je Mirko Kraljević, predsjednik Udruge useljenika Sunje i zamjenik načelnika Sunje. Predložio je da se vrati dodatak od 500 kuna  umirovljenicima iz BiH. Također je istaknuo kako se život s povratnicima Srbima u Sunji odvija bez ikakvih problema. Zbrinjavanja velikog broja prognanih prisjetio se i Branko Medunić, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Nove Gradiška naglašavajući kako je zapravo Božje čudo što se tada niti jedan puta čamac nije prevrnuo niti je itko stradao. Ruža Vidović predsjednica Udruge Dr. Ivan Merz” uz zahvalu svima vidno uzbuđena, sve komentare sažela je u pitanje Zašto je svijet svu tu patnju mnogobrojnih prognanika samo promatrao, a nije  ništa učinio da pomogne tim ljudima”.

Nazočne je pozdravio i domaćin, sadašnji načelnik općine Davor Đuro Anđelković. Poslije memorijalne sjednice sa savskog nasipa krenula je procesija do župne crkve, isti putem kojim se 1995.g. slila rijeka napaćenih. Glavno misno slavlje na otvorenom pokraj žune crkve predvodio je biskup požeški mons. Dr. Franjo Komarica. I jedan i drugi pozvali su na molitvu i za one koji su izazvali patnju mnogobrojnih u BiH i natjerali ih da napuste svoja ognjišta. Pozvali su i na molitvu zahvalnosti za sve Božje milosti dobivene kroz kušnje i patnju svih tih 10 godina.

 

Na savskom nasipu odakle je krenula procesija, biskup Š kvorčević je između ostalog pozvao da se svi jadi, tuge i nevolje saberu u zajedničku molitvu, vapaj, ali i zahvalnost što su kroz nevolje prošlih godina toliki bili dionici Isusove patnje i trpljenja koje u Isusu Kristu dobivaju smisao za onu vječnost za koju je on oslobodio čovjeka. Na početku samog misnog slavlja biskup Š kvorčević je rekao kako dubinski smisao svega što se dogodilo treba tražiti u Isusu Kristu. Pozdravljajući biskupa Komaricu naglasio je kako on i sve ove godine bio glas za pravednost i dostojanstvo prognanih Hrvata. Pozdravljajući prognane iz banjalučke biskupije istaknuo je kako se u njihovim srcima osjeti dobrota i plemenitost i ona snaga vjere po kojoj su izdržali sve ove godine i s povjerenjem u Boga to slavlje učinili slavljem dostojanstva. Pozdravio je i Davorce podsjetivši na dane kada su oni otvorenim vjerničkim srcem i dušom prihvaćali prognane i tako im otvorili nadu da nisu došli  nekamo gdje su postali nitko nego da su prihvaćeni kao braća i sestre u Isusu Kristu, kao pripadnici istog naroda. Ovim molitvenim slavljem željeli smo svima vama prognani Banjalučani reći da pamtimo sve što vam se dogodilo i da želimo biti spomen molitveni s vama i za vas ovdje u Davoru ne samo danas nego i inače, rekao je biskup Š kvorčević i dodao tražimo i molimo sve one kojima je dodijeljeno voditi narode i sudbinu zemalja da pogledaju i razumiju vas i pravdu donesu na ove naše prostore onako kako vaša situacija traži.

A u svojoj emotivnoj propovjedi biskup Komarica rekao je između ostalog kako su svi okupljeni u Davoru upečatljivim znakovitim slavljem i pokorničkom, vjerničkom procesijom onim istim koracima kojima su prije 10 godina prolazili pokazali da se u njihovim srcima nije naselio sotona, nego u njima živi milosrdni Krist. Davor je pokazao srce Samaritanca, rekao je Komarica, čineći mnogovrsna djela milosrđa. Bio je to odgovor na Božji dar vama, vašim dubokim vjerničkim korijenima, vašoj zahvalnosti roditeljima i svećenicima koji su vas naučili kršćansku živu vjeru, rekao je biskup Komarica obraćajući se i zahvaljujući Davorcima. Davor je znak prepoznavanja jer se opredijelio za dobro i svi  koji su upoznali Davorce, rekao je biskup Komarica, imaju šanse udružiti se s njima u veliku buktinju božje ljubavi, dobrote, praštanja i milosrđa istinskih graditelja sretnije budućnosti. Zato smo na svijetu, Bog je s nama. Bog nas vodi preko kušnji i križeva, želi nas uvesti u nebo, istaknuo je biskup Komarica. U svojem je nagovoru pozvao sve one koji se zaklinju u najviše tekovine civilizacije, europske i svjetske da omoguće tom obespravljenom narodu ono na što imaju pravo; na identitet, rodni kraj, vlastiti jezik, vjeru, kulturu, pravo na rad, socijalno zbrinjavanje, političko odlučivanje o svojoj budućnosti i sva druga međunarodnim ugovorima predviđena i zagarantirana prava i slobode. Ne prihvaćamo da smo ljudi s drugačijim pravima od drugih. Tražimo jednako dostojanstvo kao i drugi ljudi, rekao je nadalje biskup Komarica. Uz biskupe, kod oltara na euharistijskom slavlju bili su i Ivica Žuljević, tajnik biskupa Š kvorčevića, fra Josip Bošnjaković i fra Mladen Ravnjak, župnik i župni vikar župe Gornji Bogćevci, fra Anto Ivanović župnik župe Okučani, Pavo Filipović, domaći župnik Marijan Đukić, fra Juro Stipić župnik iz Gvozda, fra Josip Božić gvardijan franjevačkog samostana i župnik u Petrićevcu i Vladimir Prucha župnik u Komarevu. Na kraju misnog slavlja izmijenjeni su i pokloni, a poslije mise druženje je nastavljeno i kod zajedničkog stola što su omogućile općine Okučani, Gronji Bogićevci i Davor, a članovi KUD-a Tkanica” iz Okučana su tamburom i pjesmom razveselili mnoga srca.

Višnja Mikić

Proslava sv. Roka u Bosanskoj Gradiški

Blagdan sv. Roka, patrona župe Bosanska Gradiška, ove godine je obilježen na sasvim drugačiji način i drugačije od onih prijeratnih ratnih ali i poslijeratnih.

Ta različitost nije bila samo u tome što su danas crkvu i župni dvor blokirali brojni policajci”, što je sv. misi nazočio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Ivo Miro Jović, ni zbog toga što je uz brojne svećenike sv. misu služio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, nego u tome što je ova svetkovina protekla u znaku otkrivanja spomen ploče bosanskogradiškom župniku msgr. Kazimiru Višaticki koji je mučki umoren u rodnom gradu prošle godine.

Uz biskupa Franju i sadašnjeg bosanskogradiškog župnika vlč. Josipa Jerkovića, oko oltara su se okupili dvojica braće pok. Kazimira, također svećenika, vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo Višaticki, te msgr. dr. Anto Orlovac vikar banjalučke biskupije.

U prepunoj crkvi, na početku misnog slavlja biskup dr. Franjo Komarica je između ostalog kazao:               

Isus nam i nakon dvije tisuće godina poručuje da se molite za one koji Vas progone i činite dobro onima koji Vas mrze, samo tako ćete postati moji vjerodostojni učenici.

Sv. Rok nije bježao od opasnosti.

Svjedoci smo da je katolička crkva u banjalučkoj biskupiji i u cijeloj Bosni i Hercegovini poput sv. Roka.

Svjedoci te vjere nisu dozvolili da im kuga ateizacije otruje srce.

U najkritičnijem vremenu ateizacije roditelji su se trudili odgajati djecu u vjeri svojih predaka, nisu dozvolili da im ta nova kuga otruje duše i srca kao što je mnogima otrovala u tijeku minulog rata.

Istinu koja se ovdje događala, treba prenositi dalje, istinu da su se ovdje katolici trudili na mržnju odgovarati ljubavlju, znali su govoriti: oprosti im Bože jer ne znaju što čine”. Na to nas potiče On, potiče nas naša savjest i primjeri divnih ljudi.

Ako Boga protjeruješ iz svoga doma i svoje kuće, vrlo brzo ćeš od sebe otjerati i onoga koji je sazdan na Njegovu sliku i priliku čovjeka!

Mi smo za nebo stvoreni. I zato želimo proći zemljom čineći dobro poput Isusa.

Nastojimo ustrajati na Božjem putu koji nam je pokazao Krist, naši svećenici, nezaboravni župnik Kazimir, kojem ćemo spomen-ploču postavljenu na kući, nakon svete mise, otkriti na trajnu spomen.

Uvjeren sam da će katolici, ne samo Bosanske Gradiške znati cijeniti svoga župnika i uvjeren sam da će i On doživjeti sudbinu sv. Roka. Uvjeren sam da će njegova mučenička smrt dovesti do obraćanja mnogih gradišćanaca na put Božji, da će se kajati za svoje grijehe i da će moliti Božje milosrđe; potaći ih da se mole za Kazimira ali i mole se Kazimiru.

Da se mole za Kazimira a da se i mole Kazimiru. Onaj koji umire u Kristovoj ljubavi za bližnjega blizu je Boga. Znajmo to cijeniti, on je volio sve Vas dragi Gradiščanci, dragi Dolinci, dragi Novotopoljani.

OTKRIVANJE SPOMEN PLOČE

Po završetku sv. mise predvoditelj misnog slavlja je pozvao nazočne da se u procesiji upute prema ulazu u župnu kuću, gdje će se otkriti spomen-ploča koja će upozoravati sve one koji je vide na prolaznost života i ljubavi čovjeka prema braći ljudima.

              

Tom činu je, uz nazočne vjernike, visoke državne predstavnike, nazočio i gosp. Besim efendija Š eper imam bosanskogradiški.

Msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup je obred otkrivanja počeo prigodnom molitvom, a potom kazao:

Draga braćo i sestre,

Dragi prijatelji Boga i čovjeka, dragi prijatelji našega brata i našega župnika nezaboravnog Kazimira.

Danas, ovdje obavljamo jedan mali dio naše vjerničke, kršćanske i građanske dužnosti. Želimo postaviti ovdje, ovu ploču kao tajnu spomen na život i neumorni rad našega vrlog suradnika i našeg neumornog duhovnog voditelja, prelata, njegove svetosti msgr. Kazimira Višatickog.

On je u ovoj kući mučenički ubijen. O takvoj smrti govori Božja knjiga još u Starom zavjetu, knjiga mudrosti kad kaže Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva”. Očima se bezbožnim čini da mučenici i pravednici umiru, a da je njihov odlazak s ovoga svijeta nesreća.           

Prošle godine na današnji dan, među nama je bio vjerni Kristov sluga, sluga Njegove istine i Njegovog evanđelja, naš nezaboravni župnik Kazimir.

Radovao se i našem dolasku i dolasku susjeda. Svaki put se radovao kad je mogao susresti ljude i otrti im suzu žalosnicu, podijeliti s njima, na žalost rijetke, trenutke radosti, naročito ovih zadnjih trinaestak godina.

Vi dragi župljani i dragi Gradišćanci, znadete župnika Kazimira, znate što je radio ovdje u ime Crkve, ne samo za članove Crkve nego za članove ove zajednice, ove općine, ovoga kraja. Kada je prije bio u Dolini župnik i kasnije kada je preuzeo sve tri župe, dodouše deisidirane, jer je većina katolika iz sve tri župe morala napustiti ne jučerašnja, nego mnogostoljetna ognjišta.

Nije došao nazad da proklinje i zaziva Božju kaznu nad onima što su jadni sami upali u zlo i druge gurali u zlo nego je propovijedao i činio djela milosrđa. Tolikima je pomogao da se nahrane, nabavio lijeka, zidao kuće . Ono što je trebala općina raditi i nadležna ministarstva države, radio je on kao župnik, kao što su i mnogi naši misnici radili na ovom području. I sam je dijelio ono što je imao a nije imao puno jer kako mi reče predsjedni RS gosp. Čavić; – priča je za malu djecu da je netko došao ubiti Vašega župnika iz koristopljublja, pa svi znaju da Vaši svečenici nemaju ni sami što. To su riječi čovjeka na odgovornom mjestu, čovjeka koji dobro znade pozadinu onoga što se ovdje zbilo, ali mi nebismo bili vjerodostojni Kristovi sljedbenici ako nebismo gledali i puno dalje od ovog dramatičnog i stravičnog događaja, stravičnog ne samo za zajednicu katolika, nego za sve dobronamjerne ljude ovoga grada i cijele ove regije.

I zato one riječi koje nam odzvanjaju u ušima, Isusove su riječi vječne istine. Pšenično zrno mora biti spremno ne samo do stoji u hambaru ili u vreći, nego da padne u zemlju i da istrune i da donese obilati rod.

Ovakvi svjedoci vjere, kakav je i župnik novotopolski vlč. Ratko Grgić, za kojim još uvijek tragamo, a koji je odveden davnog 16. lipnja 1992.g. kao što je odveden i predstavnik naroda cijele ove regije gosp. ing. Marijan Vištica za kojeg se također do dana današnjeg ništa ne zna: ne samo oni, nego i brojni drugi koji su iz vjernosti Bogu i božjem zakonu morali prijevremeno završiti ovozemaljski tijek – nisu ispisani iz Božje knjige, iz Božje ruke.

Svi oni ostavljaju za nas trajni zadatak da ih se sjećamo sa zahvalnošću. Ako su uz dobra djela bili i slabi, s ljudskim slabostima, molimo za njih Božje milosrđe.

Ova kuća će od danas, kao što je bila i ovih proteklih mjeseci, biti svojevrsna kuća poziva i proziva. Poziva: čovječe sjeti se da si samo prolaznik na zemlji i da ne znaš ni dana ni časa kada će te Gospodar života, i na koji način pozvati k sebi. Bez Boga se čovjek niti rađa niti umire i trebaš voditi računa da ćeš biti pozvan na Božji sud. Š togod radio, staraj se da radiš ono što će se Bogu svidjeti. A proziva: sjetimo se I upitajmo se koliko znamo biti zahvalni onima koji su radi nas bili spremni i svoju krv proliti.           

Banjalučka biskupija, kao ni jedna druga vjerska zajednica, ima brojne mučenike među svećenicima, istinske svjedoke vjernosti bogu i vjernosti ljudima kojima su poslani. Ne sumnjamo da je Bog lažov i da nije istinit. On je rekao: proslavit ću one koji su spremni biti vjerodostojni moji sljedbenici i svjedoci na zemlji.

I zato sam siguran da će i ovo biti od sada svojevrsno mjesto hodočašćenja, gdje će se ljudi ne samo pomoliti za dušu ovog plemenitog čovjeka, nego moliti Božju snagu: Bože sačuvaj nas da mi ne učinimo nikakvo zlo djelo. Daj nam snage da možemo opraštati, zauzimati se za pobjedu dobra, pobjedu ljubavi, pobjedu praštanja.

Tako će biti i na mnogim drugim mjestima gdje su naši svećenici ubijeni, spaljeni, smrskani ili su odvedeni u nepoznato. Kršćani vjernici, ne zaboravljaju i ne smiju zaboravljati one koji su iz ljubavi prema Bogu i prema njima ostavili sve što su imali pa i svoj život.

Htjeli smo ovu ploču davno prije podići, ali je Vaša sugestija bila dragi župljani da to bude uz današnji blagdan Vašeg nebeskog zaštitnika. Mislim da to i jest u redu. Zahvaljujem Vam se što ste došli u tolikom broju, ne samo na našu najveću svetinju slavlje sv. misu nego i za ovaj povod.

Nakon što je bosanskogradiški župnik vlč. Josip Jerković skinuo crkveno platno (simobl krvi) s mramorne ploče, biskup je pročitao tekst koji na njoj piše:

Tko izgubi život poradi mene i Evanđelja spasit će ga (MK 8,35)

U OVOJ JE KUĆI ZA KRISTA I NJEGOVO EVANĐELJE 17.11.2004.

 KRV SVOJU PROLIO msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI

ŽUPNIK I DEKAN BOSANSKOGRADIŠ KI

PRELAT NJEGOVE SVETOSTI

GOSPODINE ISUSE OTVORI MU VRATA RAJA

Potom su nazočni ponovili: gospodine Isuse, otvori mu vrata raja.

Mnoštvu se obratio i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Miro Ivo Jović mnogopoštovani oče biskupe, cijenjeni župniče, dragi svećenici, časne sestre, gosti i prijatelji, nisam imao nakanu danas govoriti, ali jesam imao odavno namjeru biti ovdje i nadam se da ću svojom nazočnošću ohrabriti one koji su živjeli ovdje i koji žele po svojoj volji, u svojoj Domovini, u svome domu ostati živjeti. Ako Vi niste u mogućnosti konzumirati to svoje pravo, ja se za to osjećam krivcem.            

Zato pred Vas izlazim svjetla obraza. Zalagat ću se svojim bićem, umom i fizički da ovdje ljudi svih naroda koji čine Bosnu i Hercegovinu, jednakopravno na svakom dijelu BiH, mogu živjeti ako to žele. Isto tako, prisjećam se pročitanog o BLEIBURGU gdje se 1945.godine našlo 220 tisuća zatočenika s mnogo civila. Đilas, najveći jugoslavenski disident, govoreći 1952.godine u New Yorku o titovoj politici kaže za Bleiburg: Dobio sam u popodnevnim satima na Bleiburgu pisamce i na njemu je stajalo ime Alexandar III general engleski, a lozinka je bila: Palubu treba očistiti” . Nisam to u početku razumio ni kao vojnik, ni kao čovjek, rekao je Đilas. A kasnije, u razgovoru s njim rečeno mi je da je ta lozinka značila Hrvate treba pobiti da bi Jugoslavija živjela”

Dragi moji prijatelji!

Danas, čini mi se, puno toga se nije promijenilo. Bila je predodređena od nekoga sudbina: Hrvate treba pobiti da bi Bosna i Hercegovina živjela.

Strah me je to i izgovoriti, ali čini mi se da je to bila istina.

Stalno se optužuju Hrvati da su dijelili Bosnu i Hercegovinu i zato su krivi. Bosna i Hercegovina je podijeljena bez Hrvata. Interesantno, oni koji su to radili, nisu krivi.

Ja Vas pozivam na promišljanje i zato kažem: pripravan sam se boriti za dostojanstvo čovjeka samo pod okolnostima ljudske i Božje pravde za svakog čovjeka. U Bosni i Hercegovini mora važiti isti zakon. Živjeti u istim okolnostima i pod istim uvjetima.

Duboko sam uvjeren da je to Vaše promišljanje, a želim govoriti Vašim vlastima jer sam na tome mjestu gdje jesam.

Ne možete se vratiti u svoj kraj, ne možete se vratiti u svoj dom. Ja Vas pozivam: vratite se u zavičaj. Dođite barem jednom godišnje na svoju djedovinu. Povedite svoju djecu koju ste stekli. Ispecite barem jednom ćevape, jer nigdje neće biti slatki kao tu. Posjetite grobove svojih umrlih.

Dođite na svetu misu barem u vrijeme Svetog Roka. Povezati ćete tako budućnost, s prošlošću.

Pogledajete što se dešava u Dalmaciji. Najskuplje je kupiti staru zidinu, jer djeca to nedaju. Iz Australije oni dolaze i tu grade.             

  PRIJE RUČKA BISKUP JE ZAZVAO BOŽJI BLAGOSLOV

Ja se, kao vjernik, duboko uzdam u Gospodina Boga da će omogućiti da to bude i ovdje. Da budete uvijek svoj na svome, sa svojim susjedima u jednakopravnosti.

Hvala lijepa !

Biskup Komarica je kazao: kao naš odgovor na ove lijepe riječi, ja bih rekao jedinstvene, jer nismo nikada imali mogućnost tako nešto čuti od prvoga čovjeka državne naše zajednice, neka bude pjesma koju je i pokojni Kazimir volio i koji je tako često pjevao sa svima Vama, pjesma koja odražava i naš životni program :

Ima jedna duga cesta

Proslava Sv. Roka, zaštitnika Bosanske Gradiške je nastavljena u dvorani župno-pastoralnog centra gdje se je i tijelo okrijepilo.

Mican

GOSPA BRZE POMOĆI

GOSPA BRZE POMOĆI

ZAVJETOVALIŠ TE MLADIH

Svetište Mariji Majci Brze Pomoći u Slavonskom Brodu U istoimenoj župi, inače najstarijoj brodskoj župi, omiljeno je mjesto hodočašća mladeži, učenika, studenata i mladih obitelji, koji svakog 8. dana u mjesecu dolaze na ispovijed, osobni zavjet, pričest i misu. Pobožnost Gospe Brze Pomoći usmjerena je prvenstveno na duhovno podizanje obitelji i djece i obnovu razorenih obitelji ali joj se prigodnim molitvama obraćaju i svi oni koji trebaju bilo kakvu drugu brzu pomoć.

Župnik Mato Lešić ističe kako svetište Gospe Brze pomoći nije svetište radosti, nego boli, tuge i bolesti u kući. – U ovom svetištu nema poruka, zakona i pravila. U njega vjernici dođu kada imaju problema za čije rješavanje pomoć trebaju odmah. Zato se ono i zove svetište Gospe Brze Pomoći. Ta pobožnost je ljudima prirasla k srcu jer svi danas želimo brzu pomoć u rješavanju svojih problema. A Gospa je spremna takvu pomoć i dati kazuje župnik Lešić.

Župna crkva Gospe Brze Pomoći, ili Mala crkva, kako je još zovu u Brodu, sagrađena je 1754. godine, a podigla ju je brodska sirotinja koja u to vrijeme nije imala pravo ići u veliku franjevačku  crkvu rezerviranu samo za bogatu klasu mala je crkva stoga bila i skromno uređena, a takav je izgled zadržala i do danas.

Između dva svjetska rata u Brodu je teško bilo biti svećenik i tadašnji je đakovački biskup msgr. Stjepan Bauerlein u Slavoniju pozvao redovnice  uršulinke. One su u Brod došle 8. siječnja 1957. godine, kada su sa sobom donijele i sliku Blažene Djevice Marije pod naslovom «Gospa Brze Pomoći». Malo po malo, Gospa je privlačila mnoge duše u malu crkvu, a kada je u nju smješten i Gospin kip izrađen prema zamisli uršulinki, pred njim su se sve više počela okupljati djeca, mladež i odrasli i sakralni život u Brodu počeo je bujati. Iz godine u godinu u grad je dolazilo sve više hodočasnika iz cijele Slavonije, a tako je ostalo i do danas. U početku se Gospa štovala samo Devetnicom, od 30. prosinca do 8. siječnja, a onda i svakog 8. dana u mjesecu. Najbrojnije hodočašće je ono 8. rujna, na Malu Gospu, kada dnevno bude i do 5000 pričesnika.

U župi Gospe Brze Pomoći imaju čak 30.000 zavjetovanih svetih misa godišnje, što je, ističe župnik Lešić, više nego u Mariji Bistrici.

Odabrala i priredila:
Marijana Oršulić

 

(više…)

Na izvoru u Dolini

  SUZA DOLINSKA” NA SVOME IZVORU U DOLINI”

  U ponedjeljak, 27.rujna 2004.g. me je telefonski nazvao Vjeko Hudolin dopisnik Hrvatske radio-televizije i rekao mi: namjeravam napraviti TV reportažu za emisiju Mir i dobro” o Suzi dolinskoj” .

Rekao sam mu: hajde idemo na izvorište” Suze dolinske” u Dolinu Bosnsku. Pitao me je: što meni i snimatelju tamo imate pokazati?. Rekoh mu: Dolince koji su ostali u Dolini i one koji su se u nju vratili, crkvu, župnika koji je u Dolini bio tijekom rata, groblje Gradina”, ruševine .

Prihvatio je i nakon razgovora s urednicom navedene emisije rekao da možemo već sutra ići put Doline.

O tome sam odmah obavijestio msgr. Kazimira Višatickog, župnika u Bos. Gradiški kako bi i on mogao uskladiti poslove zbog ovog nenadanog dogovora.

Tko je ostao i tko se vratio u dolinska sela? 

Budući da ni u jednom broju Suze” nismo donijeli popis onih osoba koje su u Dolini ostale, a zaslužile su da ih se spomene kao i onih koji su se u nju vratili, a oni su to još više zaslužili.

Koristim ovu zgodu da to učinim pa makar sa znatnim zakašnjenjem.

U Donjoj Dolini su ostali i Pavle i Mara Vonić, Andrija (koji je umro 2001.g.) Tera i Zlatan Stojaković, Slavica Knežević, Luka, Jelena i Stipo Terzić, Zdravko, Mara, Marina, Zoran i Kristina Tomić.

U nju su se po završetku rata među prvima vratili; Ivo, Anka i Predrag Kovačević, potom Josip i Dragica Vujić, te Anto Lagundžija, Vinko Kovačević i Kaja Š Šokić.

U Gornjoj Dolini su ostali; Stipo i Mara Budić, Anka (Filipa) Š Šokić, Ruža-Ljubica i Slavko (koji je umro 1999.g.) Budić, Marko Budić, te supružnici Marijan (umro 1997.) i Anka (umrla 2001.) Budić, Anto (umro 2003.) i Manda (umrla 2001.) Budić.

Vratile su se samo četiri osobe i to Zdenka Budić i nedavno supružnici Filip i Ljuba Š Šokić, te Mara (Mirka) Vonić.

 U Novom Selu je najmanje osoba ostalo, svega četvero; Mato Oršulić i majka njegova Tina Oršulić, te supružnici Anto i Nada Knežević.

Vratila se samo Kaja (Slavka) Matković.

Osvanuo je utorak 28.rujna 2004.g. Već u 8 sati kod mene u Okučanima su bili Vjeko Hudolin, te snimatelji Vlado i Igor Vincetić.

Nakon što su snimili nekoliko kadrova u uredu (naslovnice Suze dolinske”) uputili smo se u Bos. Gradišku.

Na graničnom prijelazu nikakvin problema, a bojao sam se u svezi prenošenja opreme za snimanje. VladoVincetić mi je kazao: pa nije ovo prvi puta da s opremom idem u Bosnu i Hercegovinu. U Banja Luci smo bili kada se slavio sv. Bono zaštitnik banjalučke biskupije i nedavno kada sam razgovarao s biskupom dr. Franjom Komaricom u svezi njegove nominacije za Nobelovu nagradu za mir.

U župnom uredu u Bos. Gradišci čekao nas je župnik Kazimir. Uz župnika predstavio sam im i njegovu majku gđu. Barbaru devedesetogodišnju staricu,majku četvorice svećenika koja je u rukama imala molitvenik.

Uz okrjepu tijela razgovarali smo o aktualnim temama, a potom smo se s dva automobila uputili u Dolinu; msgr. Kazimir i ja u jednom, a njih trojica u drugom.

Dolina nas je dočekala obavijena maglom.

Zaustavili smo se pred crkvom u Gornjoj Dolini gdje su napravljeni prvi kadrovi za reportažu.

Uslijedio je potom obilazak nekoliko obitelji;onih koje su ostale u Dolini  i nekoliko povratničkih. 

Dolina Bosanska u Mir i dobro”

U emisiji Mir i dobro” koju je Hrvatska televizija emitirala u nedjelju 3.listopada 2004.g. išla je i ova reportaža u kojoj je rečeno: Sa svojih stoljetnih ognjiša prije dvanaest godina, prognan je najveći broj župljana župe Dolina kod Bos. Gradiške, a svoj novi dom pronašli u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

No, kako žive oni koji su se odlučili vratiti pogledajmo u slijedećem prilogu;

VJEKO HUDOLIN: U naseljenim mjestima župe Dolina; Gornjoj Dolini, Donjoj Dolini, Novom Selu, Orubici i Prošenici živjelo je 1204 vjernika. Na žalost, na početku rata u BiH 1992.g. počeo je progon Hrvata s tih prostora Republike Srpske.

Sada u toj župi živi samo tridesetak katolika. Među njima su supružnici Budić koji nisu željeli napustiti dom i cijeli su rat živjeli u Dolini.

STIPO BUDIĆ: Ja sam ostao, a kakav sam križ podnio to samo ja znam. To se ne može ispričati. Ništa nisam zaboravio.

MARA BUDIĆ: Teški je to bio život i teško je bilo ostati u Dolini bez igdje ikoga. Dolina je ružama cvatala, a sada je umrla.

VJEKO HUDOLIN: Cijeloga je rata ovdje proveo i bosanskogradiški župnik Kazimir Višaticki koji je i u Dolini služio mise za malobrojne vjernike.

Msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI: Mirno mogu reći da nisam bio ometan u obavljanju crkvenih službi tj. sv. mise u tijeku cijeloga rata.

VJEKO HUDOLIN:  U naseljima župe Bosanska Dolina posjetili smo i nekoliko povratnika. Anto Lagundžija se vratio među posljednjima. Budući da mu kuća još nije obnovljena najveći dio vremena provodi kod sestre Dragice.

ANTO LAGUNDŽIJA: Velika čežnja za svojim ognjištem nagnala me je da skupim snage da se vratim, da obnovim kuću i dovedem unuke kako bi znali za svoju djedovinu.

VJEKO HUDOLIN: Antina sestra kaže da je sretna što se sa suprugom vratila u dom koji im je obnovljen.

DRAGICA VUJIĆ: Dobili smo mi po dolasku u Dolinu kravu.  Uz nju imamo i živadi i svinja. Muž i ja smo stari, ali mi stalno radimo (muž Jozo trenutno radi na ribnjaku).

ZDENKA BUDIĆ: (Zbog starih roditelja u G. Dolinu se vratila 1997.) i kaže: znate kako je živjeti na selu. Preživljava se. Imam stoku i traktor pa s njim nekome nešto uzorem, posijem imam nešto svinja, dvije krave , tako se živi.

DRAGICA VUJIĆ: Kada smo se vratili obilazili su nas pravloslavci, oni su nama toliko dobri, imam tu komšinicu koja mi je kao sestra.

ZDENKA BUDIĆ: Da se bar nešto naroda vrati jedni drugima bi pomogli kao što to činimo i sada ovim izbjeglicama ovdje, pomognemo, oni meni, ja njima

VJEKO HUDOLIN: Na žalost prognani Hrvati se ne vraćaju  u župu Bosanska Dolina uostalom kao i u druga područja Republike Srpske.

Među glavnim razlozima ističu loše gospodarsko stanje, nedostatak posla i neizvjesnosti.

Msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI: Ne mogu ostvariti svoj nacionalni identitet: jezik, kulturu, običaje, povijest .

ANTO LAGUNDŽIJA: Tamo (u Hrvatskoj) su se ljudi snašli u materijalnom smislu. Imaju krov nad glavom. Kada se radi petnaest godina može se mnogo toga napraviti.

VJEKO HUDOLIN: Milorad Oršulić je 1996.g. pokrenuo Suzu dolinsku”. Riječ je o glasilu župe Bosanska Dolina u prognanstvu. Osamnaest brojeva tog lista, dva godišnjaka i knjiga o župi. Objavljen je velik broj natpisa o ratnim stradanjima, prognanstvu, pokušajima organiziranja povratka, ali i o bogatoj povijesti, kulturi i vjerskom životu Dolinaca.

MILORAD ORŠ ULIĆ-MICAN: Prvenstveni i glavni zadatak Suze dolinske” je da poveže Dolinu i dolince. Dolinu, ovu gdje smo  mi sada, Dolince koji su ostali u njoj i one koji su se tijekom rata raspršili diljem svijeta.

TUŽNI POGLED NA OMLADINSKI DOM I GOSTIONU “KOD JURE” U GORNJOJ DOLINI.ISPRED DOMA JOŠ  STOJI BISTA (POPRSJE) HRVATSKOG PJESNIKA IVANA GORANA KOVAČIĆA

(više…)