Kada se je Hrvatski puk pripremao za obilježavanje 33. obljetnice pada Grada heroja – Vukovara kao i Ravno-kotarskog mjesta Škabrnje, u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci je obilježena dvadeseta obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki.
Oko oltara, na molitveno sjećanje na pokojnog bosanskogradiškog župnika msgr. Kazimira, se okupilo trinaest svećenika iz Banjolučke, Požeške, Sisačke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, dva banjolučka biskupa, msgr. Željko Majić i biskup u miru msgr. Franjo Komarica, te brojni vjernici iz župa Bosanska Gradiška, Dolina, Nova Topola i različitih mjesta Hrvatske.
Svi su oni došli kako bi obilježili dvadesetu obljetnicu nasilne smrti, koja je bolno odjeknula, ne samo u Banjolučkoj biskupiji, nego i izvan granica Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Nakon riječi pozdrava, bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić je kazao:
„Okupili smo se u vjeri, nadi i ljubavi da kao vjernici molimo za pokojnika, preporučujući ga dobrom i milosrdnom Bogu. Župnik Kazimir, već dvadeset godina nije među nama, ali je još uvijek s nama u našim molitvama i sjećanjima.
Neka ova sv. Misa, koju prikazujemo za pokojnog Kazimira bude čin naše vjere i ljubavi prema Kristu i mučeniku Kazimiru. Raduje me da je večeras među nama naš otac biskup msgr. Željko Majić, koji je prvi put u ovoj župi nakon svog imenovanja u ožujku. Isto tako me veseli nazočnost msgr. Karla i preč. Adolfa – braću pok. Kazmira i rodbine.
Izražavam dobrodošlicu Zejnilu efendiji Latifoviću – glavnom bosanskogradiškom imamu, dopredsjedniku entiteta RS ispred hrvatskog naroda Davoru Pranjić, generalnom konzulu Republike Hrvatske u Banja Luci Zoranu Piličiću, Slavku Mekiniću ispred gradske uprave Grada Bos. Gradiška, predsjednici Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ iz Bos. Gradiške Ljiljani Došen i njenoj zamjenici Tatjani Milojević.
Misno slavlje je predslavio msgr. Željko, koji j nakon tumačenja današnjeg Evanđelja po Marku zaključio Isusovim riječima: „ … Nebo će i zemlja uminuti , ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“
Po završetku misnog slavlja, predstavljena je, netom iz tiska izišla, knjiga SJEĆANJA NA KAZIMIRA, autora msgr. dr. Karla Višaticki. Prije samog predstavljanja, p. Tomislav je kazao: „Od 2005. godine, redovno se obilježavaju godišnjice mučeničke smrti pok. Kazimira, najprije misnim slavljima, ali i drugim prigodnim događajoima.
Tako je 2005. god. postavljena Spomen ploča na župnu kuću u kojoj je počinjeno teško ubojstvo. Za 10. obljetnicu smrti 2014. godine je snimljen i prikazan dokumentarni film o mučeniku Kazimiru koji je može pogledati na mrežnoj uslugi You Tube, koji se može pronaći pod naslovom: “Msgr. Kazimir Višaticki (1939. – 2004.) – Dokumentarni film“, blagoslovljena Spomen ploča u dolinskoj crkvi u „Spomen duhovnim pastirima dolinske župe koji svoje poslanje zapečatiše krvlju svjedočkom“, među njima i msgr. Kazimir i tiskana preklopna spomen-sličica s osnovnim podacima mučenika Kazimira.
U povodu 15. obljetnice uređena je i otvorena Spomen soba msgr. Kazimir Višaticki, koju je blagoslovio msgr. Vinko kar. Puljić i replint spomen preklopne sličice, ovoga puta osim na hrvatskom, tiskana je na poljskom i engleskom jeziku.
Za ovu 20. obljetnicu napisana je knjiga o Kazimiru.
O knjizi je prvi govorio p. Damir Šokić OP, dominiaknac iz samostana Kraljice sv. krunice u Zagrebu, rodom iz Doline kojeg je msgr. Kazimir kao tadašnji dolinski župnik ispratio i pratio na putu njegove svećeničke formacije te propovijedao na njegovoj Mladoj misi, jedan od urednika i priređivača za tisak ove knjige. Između ostalog je kazao:
„Činjenica je da već je prošlo dvadeset godina od smrti msgr. Kazimira Višatickog i kako on više nije fizički među nama, ali je i činjenica da je on tijekom svih tih minulih dvadeset godina i te kako bio nazočan među nama o čemu svjedoče brojna događanja organizirana i činjena njemu na spomen, njemu u čast.
Zato, knjiga koju večeras predstavljamo nosi naslov: Sjećanje na Kazimira, čiji je autor msgr. Karlo Višaticki, jedan od Kazimirove braće, također svećenik Banjolučke biskupije.
Autor u knjizi upravo rezimira veliki broj svjedočanstava koji se odnose na pok. Kazimira Višatickog donoseći tekstove koji su objavljivani u raznim crkvenim i civilnim tiskanim medijima, počevši od izvještaja o Kazimirovoj mučeničkoj smrti, 18. studenoga 2004. godine do slavlja mise u ovoj crkvi povodom devetnaeste obljetnice od toga tragičnog događaja, 17. studenoga 2023. godine. Ta medijska izvješća su vrjedna jer su autentična svjedočanstva svoga vremena. Do sada su bila rasuta po brojnim tiskovinama tijekom proteklih godina, sada sabrana na jedno mjesto daju uvid u kontinuitet njegovanja pijeteta prema pok. Kazimiru.
Ipak, svaka objavljena knjiga donosi i nešto novo. Tako se na samom početku knjige predstavlja kratka povijest Kazimirove obitelji Višaticki, koja je poljskog porijekla a čiji su prvi članovi doselili u Bosnu i Hercegovinu krajem 19. stoljeća, za vrijeme Austro-ugarske vladavine. Kazimir je gajio iskrenu i duboku ljubav prema svom zavičaju i rodnom kraju ali je isto tako poštivao svoje poljsko porijeklo na koje je bio silno ponosan. To je i razumljivo, s obzirom da je bosanskogradiški kraj do Drugog svjetskog rata (1941. -1945.) bio izrazito multietnička sredina u kojoj su – uz Srbe i Hrvate – živjele značajne zajednice Nijemaca, Poljaka, Talijana, Ukrajinaca, Čeha itd. koje su s ljubavlju njegovale i čuvale svoj nacionalni identitet.
U drugom dijelu knjige prikazan je Kazimirov kratki životopis, skoncentriran uglavnom na njegovu svećeničku formaciju i svećeničko djelovanje u Banjolučkoj biskupiji, popraćeno brojnim faksimilima autentičnih dokumenata te fotografijama, najvećim dijelom iz albuma obitelji Višaticki.
„A čega se ja sjećam“ naslov je kojim započinje druga cjelina ove knjige. Pod tim naslovom autor opisuje zadnji susret s Kazimirom te njegovu tragičnu smrt, koja je uslijedila samo par sati nakon toga susreta ali i sva događanja koja su uslijedila neposredno nakon tog nemilog događaja. Tekst je nastao na temelju bilješki koje je autor tih dana revno bilježio unatoč vrlo stresnim situacijama koje je proživljavao. Prvi je to tekst koji kronološki točno i s puno detalja opisuje događaje koji su se zbili u župnoj kući u Bosanskoj Gradiški, 17. i 18. studenoga 2004. godine, a koji su iznjedrili još jednog mučenika vjere: msgr. Kazimira Višatickog. U istom poglavlju svoje uspomene na Kazimira evociraju još i njegov školski kolega msgr. Mato Zovkić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije te Kazimirova sestra Apolonija Strilić-Višaticki.
Cjelina nazvana „Iz staroga kraja“ donosi nekoliko Kazimirovih tekstova objevljenih u dolinskom župnom glasilu: „Suza dolinska“, u kojima se iščitava njegovo dušobrižništvo u teškim vremenima ali i neugasiva nada u bolje sutra. Na samom kraju ove knjige, kakoje već spomenuto, doneseni su izvještaji o obiljažavanju svake pojedine godišnjice Kazimirove smrti u proteklih devetnaest godina pa ova knjiga dolazi kao na kruna obilježavanja dosadašnjih godišnjica Kazimirovog mučeništva ali i kao temelj za buduća obilježavanja istih.
Vrijeme prolazi pa ćemo i mi, prije ili kasnije, biti pozvani izaći iz vremena i preseliti se u vječnost. Zato nam je dužnost svedočanstvo o neprolaznim vrijednostima prenijeti novim generacijama, koje dolaze. Toj dužnosti svakako će doprinijeti i ova knjiga, a kako se u Banjolučkoj biskupiji ozbiljno razmišlja o pokretanju kanonskog postupka za proglašenje msgr. Kazimira Višatickog blaženim, nesumnjivo će i ovo djelo, barem malo, doprinijeti toj svrsi.
I na samom kraju predstavljanja ove knjige, čestitao bi msgr. Karlu Višatickom na uloženom trudu po kojem večeras ovu vrijednu knjigu imamo u svojim rukama i usudio bi se pozvati sve večeras ovdje nazočne u ovoj crkvi ali i sve nenazočne koji su poznavali pok. msgr. Kazimira Višatickog, da se odvaže opisati događaje kojima su svjedočili ili su im se posebno urezali u sjećanje a vezani su za pok. Kazimira. Time bi se stvorio vrijedni materijal za neku buduću Kazimirovu monografiju ili čak za sam postupak njegove beatifikacije“.
Milorad Oršulić Mican je pročitao jedno od brojnih pisama koje mu je msgr. Kazimir, župnik Kazimir uputio, u kojem naglašava kako „ovaj život treba odživjeti dostojno i kršćanski“. Pismo je upućeno ratne 1994. godine prilikom pripremanja za tiskanje knjige „Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti“, autora Milorada Oršulića Micana.
U pismu između ostalog piše: „ … Ja moram priznati da se zapravo i najokrutniji zločinci dive pravednosti i poštenju. Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici (ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti u pravdi.)…“
Msgr. dr. Karlo Višaticki je oslikao mučenikov životopis od rođenja do mučeničke smrti.
Ivan Višaticki i Barbara rođ. Ostrowska smatrali su život Božjim blagoslovom, te su rodili ukupno jedanaestoro djece: devet sinova i dvije kćeri, koje su uspješno odgojeni i osposobili za samostalan i dostojanstven život. Posebnost ove obitelji je i u tome što su od devetorice braće njih čak četvorica zaređeni za svećenike Banjolučke biskupije. Prvi među njima je za svećenika zaređen Kazimir Višaticki, 1963., zatim Adolf Višaticki, 1967., pa Franjo Višaticki, 1968. i konačno Karlo Višaticki, 1976. godine.
Četvrto dijete po starini Ivana i Barbare je bio sin Kazimir koji se rodio u Čatrnji, 4.ožujka 1939. godine i kršten je u župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 9. ožujka 1939. godine. Krstio ga je mons. dr. Nikola Bilogrivić, tadašnji bosanskogradiški župnik kojega su komunisti u namještenom procesu osudili i ubili 1947. godine.
Kazimir je Osnovnu četverogodišnju školu završio je u Cerovljanima (Koloni). Četiri razreda niže gimnazije (sadašnja osmogodišnja škola) završio je u Bosanskoj Gradišci, a nakon toga odlazi u Zagreb na Šalatu te u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1953. – 1955. pohađa prva dva razreda gimnazije a onda je prešao u Strossmayerovo Đakovo gdje je u sjemeništu od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije., te je tu i maturirao 1957. Tu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957.
Zbog odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, prekida studij od 1959. do 1961. godine. Vojni rok je služio u Nišu i to kao „sanitetlija“. Po odsluženju vojnog roka nastavlja studij te ga uspješno i završava u ljetu, 1964. godine. Nakon završenog studija u Đakovu, 1964. godine, vlč. Kazimir je iste godine, točnije 21. listopada 1964. godine imenovan na svoju prvu svećeničku službu. Bila je to služba kapelana u župi Sv. Antuna, opata u Staroj Rijeci. Međutim, nešto više od godinu dana kasnije, 29. prosinca 1965. godine Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci je imenovao vlč. Kazimira župnikom tj. upraviteljem župe u Staroj Rijeci, nakon što je dotadašnji župnik Nikola Matošević otišao na studij u Rim.
Službu župnika u Staroj Rijeci je vršio 15 mjeseci nakon čega je bio premješten na novu službu župnika u župi sv. Antuna Padovanskog u Prnjavoru, 21. ožujka 1967. godine gdje će kao upravitelj župe ostati gotovo dva desetljeća. U Prnjavoru je djelovao veoma revno i plodno, sve do 1986. godine. Za vrijeme svoje svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je imao zdravstvenih poteškoća. Naime, tijekom 1982. godine teže je ozlijedio kralježnicu pa ga je u službi župnika u Prnjavoru oko pola godine zamjenjivao dr. Anto Orlovac.
Nakon gotovo dvadeset godina svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je razrješen te službe i imenovan župnikom u Dolini na Savi u Bosanskogradiškom dekanatu, 11. srpnja 1986. godine. On će vršiti tu službu idućih devet godina a uz redoviti pastoral vjernika, u Dolini, najprije će dovršiti uređenje nove župne kuće a potom izgraditi i novu župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije, u modernom stilu, asfaltirao staze po groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini …
Vlč. Kazimir je zadnji rat (1991. – 1995.) dočekao i proživio u Dolini. Tijekom tih nemilih događaja dolinska župa je prognana i raseljena tako da je kraj rata dočekao sa nekolicimom vernika i gotovo sam. Nakon vojno-redarstvene akcije «Oluja» u Hrvatskoj, 5. kolovoza 1995. godine te odluke tadašnjih vlasti i međunarodne zajednice, definirane dogovorom o „humanom preseljenju“ od 14. kolovoza 1995. godine, vlč. Kazimir je zajedno sa preostalim vjernicima napustio Dolinu i prešao u Hrvatsku čamcem preko Save kod Davora.
Najprije se zadržao u Zagrebu, kao i svi drugi svećenici Banjolučke biskupije koji su bili prisiljeni napustiti povjerene im župe u Bosni.
Nakon dolaska u Hrvatsku, vlč. Kazimir je kraće vrijeme, pomagao i brinuo za naše prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. godine imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru.
Kazimir je u veoma teškim okolnostima djelovao u Drvaru sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne, a on i njegov kapelan vlč. Vladislav Žarko Ošap, morali su raditi u gotovo nemogućim uvjetima, bez crkve i župnog stana, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. I tu je od napora doživio teški moždani udar početkom 1997., te je nekoliko mjeseci proveo na liječenju i opet se vratio svojoj dužnosti. Između ostaloga u Drvaru je obavljao službu vjeroučitelja u školama za što je imao kanonsko poslanje.
Nakon zaista iscrpljujuće pastoralne djelatnosti u Drvaru, msgr. Kazimir je zamolio od biskupa laganije mjesto, pa ga je biskup u ožujku, 1999. godine iz Drvara premjestio za župnika u Budžaku. Stigavši u Budžak, stanovao je u samostanu časnih sestara, no tu je ostao samo kraće vrijeme, jer on očito nije navikao odmarati.
Koncem te godine, točnije 12. prosinca 1999. godine, imenovan je na svoju posljednju župničku službu, u svoju rodnu župu Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je opsluživao sve do svoje tragične smrti. Preuzimajući župu u Bosanskoj Gradiški istovremeno je bio imenovan i upraveteljem župa u Novoj Topoli i Dolini kako bi skrbio za ostatke ostataka vjernika i u tim župama.U Bosanskoj Gradiški je dovršio novi župno-pastoralni centar, ali zbog toga nije nimalo zapuštao pastoralni rad, dapače trudio se nadoknaditi prijašnje zaostatke spremajući na sakramente one koji to prije zbog komunističkih smetnji i rata nisu bili učinili.
Jedan od radosnih doživljaja, msgr. Kazimir je imao nezaboravnog 22. lipnja 2003. za vrijeme pohoda sv. Ivana Pavla II., Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza.
Nakon samo 15 mjeseci ga je zatekla mučenička smet u noći sa 17./18. studenog 2004. god.
Po završetku predstavljanja knjige, ispred spomen ploče na župnoj kući, biskup Željko je izmolio opijelo za pokojnika, a zatim su se svi nazočni uputili na zajednički objed u dvorani župne kuće, gdje je bilo prilike da se razgovara s autorom knjige i dobije po primjerak iste.
Ovoga Božića prostor ispred okučanske crkve sv. Vida je posebno odisao božićnim ugođajem. Osim velikih urešenih borova tu je bila drvena štalica, a u njoj obitelj Jerković iz Trnakovca, koji su predstavljali „Sv. Obitelj“ i žive životinje. Bili su tu i pastiri
Te žive jaslice su upriličene u povodu 800-te obljetnice od prvih jaslica koje načinio sv. Franjo u Greccii blizu Asiza, ali i pozdrav tridesetom krštenom djetetu ove godine u okučanskoj crkvi.
Župnik fra Ivo Brezović koji je i inicijator ovoga „projekta“ uz članove Župno-pastoralnog vijeća, je nakon završetka polnoćke ponovio riječi sv. Franje koje je rekao svome prijatelju zašto je imao toliku želju postaviti žive jaslice: “Želio sam učiniti nešto što će uvijek podsjećati ljude na to Dijete rođeno u Betlehemu, da svojim tjelesnim očima vide neprilike njegova ranog djetinjstva, kako je ležao u jaslama te kako su vol i magarac stajali odmah do.”
Postavljanje jaslica sv. Franjo je htio vjerno prikazati događaje koji su se zbivali na prvi Badnjak. Htio je da ljudi još dublje shvate poruku da je Krist došao na ovaj svijet u siromaštvu i jednostavnosti.
Brojni vjernici su se nakon svake sv. Mise obilazili jaslice i zadržavali se izvjesno vrijem ispred njih, slikali se za uspomenu …
Požeški biskup, msgr. dr. Antun Škvorčević je proglasio Godinu bl. Jule Ivanišević za Požešku Biskupiju, koja traje od 15. prosinca 2022. do 15. prosinca 2023. godine pod geslom njezina redovničkog života „Idem služiti Isusu“ , a prigodom 130. obljetnice njezina rođenja i 10. obljetnice beatifikacije, na prijedlog Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu.
Sestra Jula Ivanišević, prva blaženica iz Požeške biskupije, rođena u Godinjaku, filijali Župe sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, u čijoj je župnoj crkvi primila sakramente kršćanske inicijacije i odakle je krenula u svijet odazvavši se Božjem pozivu na redovnički život u Družbi sestara kćeri Božje ljubavi.
Tim povodom je, po prvi put, organizirano pješačko hodočašće, od od Pala, pored Sarajeva do Goražda na rijeci Drini, njihovim Križnim putom.
Drinske mučenice su pet sestara Kćeri Božje ljubavi, koje su četnici iz mržnje prema vjeri ubili 1941. na području istočne Bosne.
U dvodnevnom hodočašću su sudjelovala četvorica hodočanika: dvojica svećenika don Josip Tadić župnik u Goraždu i kancelar u Vojnom ordinarijatu BiH, don Jeronim Jokić župnik župe Boljun i Lupoglav u Istri, Tomislav Ivanišević vjeroučitelj iz Godinjaka teMilorad Oršulić Mican, iz Okučana, koji je iz toga mjesta 2011. pješice prešao oko 280 kilometara do Sarajeva u povodu beatifikacije Drinskih mučenica 2011. godine.
U ponedjeljak 22. svibnja, hodočašće su započeli svetom Misom u crkvi Kraljice Svete Krunice u Sarajevu. Euharistijsko slavlje je predslavio don Josip Tadić, uz koncelebraciju don Jeronima Jokića. Sv. Misi su nazočile sestare Kćeri Božje ljubavi, koje žive i djeluju u tom samostanu sv. Josipa.
Nakon mise, vjernici i svećenici su se autom uputili prema Palama, kako bi obišli mjesto odakle su Drinske mučenice 1941. otete iz samostana i odvedene prema Goraždu, a njihova kuća spaljena. Poslije razgledanja župe Pale i povijesnih lokaliteta, gdje je nekoć bio samostan, hodočasnici su se došli do drvene crkve sv. Josipa izgrađena 1911. godine gdje su izmolili litanije bl. Drinskih mučenica, a potom se zaputili pješice ka Goraždu, dug oko šezdesetak kilometara.
Prvi hodočasnički dan je završio u Hrenovici, gdje ih je ugostio negdašnji ministar gospodarstva Kantona Sarajevo gosp. Emir Hrenovica.
Put je nastavljen krajem kojim su u hladnim prosinačkim danima 1941. godine Drinske mučenice bile prisiljene pješačiti. U mjestu Bare srdačno ih je dočekala i ugostila obiteljAlmaseiAsimaHodžića.
Podsjetimo, iako su sestre gotovo odmah u narodu prozvane svetima, postupak zanjihovoproglašenje blaženim pokrenut je 1999. Papa Benedikt XVI.je 14. siječnja 2011. potpisao dekret o bl. Drinskim mučenicama koje su bile ubijene iz mržnje prema katoličkoj vjeri, a na dan 24. rujna 2011. godine u Sarajevu beatificirane u olimpijskoj dvoraniZetra, kojoj su nazočili brojni vjernici požeške biskupije, među njima i ovi hodočasnici – pješaci.
Nakon dolaska na odredište, hodočasnici su najprije su posjetili crkvu bl. Drinskih mučenica koja je u izgradnji. Potom su otišli do spomenika koji označava mjesto odakle su čestnici 1941. bacili sestre u rijeku Drinu. Tu su zapalili svijeće i pomolili se.
Poslije obilaska mjesta stradanja uputili su se prema župnom uredu Sv. Dominika gdje su u kapelici slavili sv. misu.
Župnik don Josip se je zahvalio hodočasnicima i svim drugim ljudima koji su pomogli u njegovoj realizaciji te izrazio nadu kako ono neće biti posljednje.
Slijedeće je zakazano iduće godine kada bude posveta crkve Drinskim mučenicama u Goraždu, čiji radovi, uz novčanu pomoć dobrih ljudi dobro napreduje.
Koncelebrirano Misno slavlje uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije Veliku Gospu, kao i na samu svetkovinu predvodio je biskup Franjo Komarica u koncelebraciji s brojnim svećenicima.
Župa Dolina kod Bos. Gradiške proslavila je svoju 100. obljetnicu postojanja i svoj patron Uznesenje Blažene Djevice Marije Veliku Gospu, liturgijskim slavljima uoči i na samu svetkovinu 15. kolovoza 2020. godine
BROJ GODINA JE PISAO I ISPRED OLTARA
Podsjetimo se kako je Dekretom Biskupskog ordinarijata u Banja Banja Luka na dan 3. svibnja 1920. godine osnovana je župa Dolina, ali je odlučeno da se obljetnica obilježi na blagdan Velike Gospe koja je zaštitnica te župe.
UOČNICA PROSLAVE VELIKE GOSPE U ŽUPI DOLINA
Svečanost obilježavanja stote obljetnice postojanja župe Dolina počela je u petak, uoči svetkovine, molitvom Slavnog otajstva sv. krunice koju je predmolio biskup Franjo.
Svečanost je nastavljena koncelebriranim Misnim slavljem,koje je predslavio biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, a suslavitelji su bili upravitelj župe Doline i bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić i biskupov tajnik vlč. Predrag Ivandić. Na Misi je sudjelovalo 20 tak župljana iz te i bosanskogradiške župe i oni koji su došli iz Hrvatske.
Misa je nastavljena prigodnom pobožnošću Presvetom Oltarskom sakramentu, koju je također predvodio biskup Komarica. I njegova homilija i tekstovi kod klanjanja pred Presvetim Oltarskim sakramentom bili su prožeti mislima o odgovornom i plodnom životu onih koje Bog pozove na posebne zadaće u ljudskom rodu i Crkvi. Biskup Komarica je uzeo Gospin život kao uzorak svakog uspjelog života svećenika u Kristovoj Crkvi, posebno se osvrnuvši za djelovanje i žrtve župnika, župnih upravitelja i drugih svećenika koji su se brinuli za župljane tijekom proteklih stotinu godina. Molilo se za sve pokojne župnike, župljane i dobročinitelje.
Večeras se nakon punih 25 godina Isus vratio u svoju kuću. Naime sve do ovogodišnje obnove župne crkve, nisu bili stvoreni uvjeti da u Svetohranilištu, koje je u tijeku rata devastirano, a neki njegovi dijelovi ukradeni, bude Presveto. Mnogim vjernicima su u tome trenutku suze orosile oči.
Uočnica je završila blagoslovom s Presvetim.
PROSLAVA VELIKE GOSPE, PATRONA ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE VELIKE GOSPE.
Svečano Misno slavlje na samu svetkovinu predslavio je također biskup Komarica. Zajedno s njime u koncelebraciji su bili: p. Tomislav Topić, upravitelj župe, i župnik u Gradišci, p. Ivan Marija Tomić, domaći sin, župnik župe Kraljice svete Krunice u Zagrebu, preč. Žarko Vladislav Ošap, župnik i dekan banjolučki, poratni upravitelj župe Dolina vlč. Marko Stojčić, župnik u Š imićima, upravitelj župe Mahovljani i ravantelj KŠ C u Banjoj Luci, također bivši upravitelj župe Dolina, vlč. Anđelo Bartulica, župnik u Novoj Topoli i vlč. Predrag Ivandić, biskupov tajnik.
CRKVA JE SPREMNA ZA PROSLAVU 100. ROĐENDANA SV. MISU UOČNICU JE PREMOLIO BISKUP FRANJO U KONCELEBRACIJI S P. TOMISLAVOM I VLČ. PREDRAGOMPO ZAVRŠ ETKU MISNOG SLAVLJA JE IZLOŽENO PRESVETOKLANJAM TI SE SMJERNO
Na Misnom slavlju je bio umirovljeni gradiški pravoslavni paroh i arhijerejski namjesnik o. Mirko Milisavić, jedan pravoslavni bogoslov i predstavnici općine Bosanska Gradiška: Davor Glišić načelnik odjeljenja za društvene djelatnosti, Danijela Malinović referent u odjeljenju za društvene djelatnosti, i Slavko Mekinjić referent za vjerska pitanja u odjeljenju za društvene djelatnosti te predsjednica i njena zamjenica Hrvatskog pjevačkog društva Posavac Bos. Gradiška Ljiljana Došen i Petra Miklavčić.
Uz domaće župljane, na Svetu misu u svoj rodni kraj, došli su župljani koji žive izvan župe i Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj i Austriji. Bilo je župljana i iz susjednih župa Bosanske Gradiške te Nove Topole, odakle su došle i dvije redovnice Družbe klanjateljica Krvi Kristove.
Aktualna pandemija koronavirusa spriječila je mnoge koji su kanili doći, te je bilo sveukupno oko stotinu nazočnih.
Upravitelj župe o. Topić je na početku Misnog slavlja izrazio dobrodošlicu svima. Ukratko je naveo i povod ovogodišnje duple svečanosti.
Biskup Komarica se na početku Mise nadovezao na riječi upravitelja župe i pozvao sve na pobožno, zahvalno slavljenje ovog jedinstvenog događaja u njihovoj župi.
Svi su nazočni složno pjevali i molili.
U prigodnoj propovijedi, biskup Komarica se najprije osvrnuo na dugu i burnu povijest Katoličke Crkve u tom kraju. Zatim je govorio o nastanku župe o broju župljana tijekom zadnjeg stoljeća, o duhovnim pastirima koji su djelovali u župi, te o njezinoj najnovijoj izuzetno dramatičnoj sudbini tijekom zadnjeg rata i poraća, kad je župna zajednica od nekadašnje skoro dvije tisuće vjernika svedena na manje od dvadeset stalno nazočnih u župi. Između ostalog je kazao: Svečano obilježavanje stote obljetnice Vaše župe, vašeg župnog zajedništva jeste jedan vidljivi znak vaše žive vjere, vaše vitalnosti, vaše nade s obzirom na budućnost ne samo vas osobno i vaših obitelji tamo gdje se sada momentalno nalazi većina od vas ovdašnjih prognanih župljana nego i za budućnost ovdašnjih župljana, sadašnjih i budućih. U ovoj osobitoj, povijesnoj situaciji, u kojoj se nalazite vi, i mnogi drugi, koji imaju na području ove župe svoje duboke korijene, – gdje su rođeni vaši roditelji i vaši preci, svi ste vi pozvani kao Kristovi vjernici i suradnici da budete vjerodostojni, istiniti, pozitivni, konstruktivni!
Podsjetio je i na samo Bogu znane brojna slavlja MisÄ, sakramenatÄ, pobožnosti te molitve i žrtve župljana i njihovih svećenika tijekom proteklog stoljeća. Sve je to izuzetno bogata i dragocjena baština koju i sadašnja generacija župljana, gdje god oni bili ne bi smjela zaboraviti a još manje prezreti. Podsjetio je sve župljane na njihovu obavezu da ne zaborave svoju prošlost, svoje korijene, svoju očevinu i baštinu kao i svoju obavezu glede budućnosti Crkve u njihovoj župi.
U drugom djelu svoje propovijedi biskup Komarica je protumačio jedinstvenu ulogu Presvete Djevice Bogorodice Marije u povijesti spasenja ljudskog roda, te njezin slavni svršetak u Nebu.
Naglasio je kako je važno da se mi kao Kristovi učenici preporučimo u Marijin zagovor, budući da ju Crkva od davnina štuje kao svoju Odvjetnicu, Zagovornicu, Tješiteljicu i Pomoćnicu, te da joj se utječemo u svim neprilikama života.
Svoju propovijed biskup Komarica je završio posebnom molitvom Mariji na Nebo uznesenoj te pjesmom u čast Gospi koju su svi otpjevali.
Na koncu Misnog slavlja, upravitelj župe p. Tomislav zahvalio je biskupu Komarici, svećenicima i svim ostalim vjernicima na dolasku i sudjelovanju u jubilarnom slavlju župe. Ukratko je izvijestio o uspješno izvedenim radovima na obnovi krova i cijelog interijera crkve. Naveo je imena dobročinitelja uglavnom župljana te župe te imena izvođača radova.
PRIJE POČETKA SVEČANE SV. MISE BISKUP FRANJO JE RAZGOVARAO S VJERNICIMAZBOG KORONAVIRUSA IZOSTAO JE VELIK BROJ DOLINACAPRAVOSLAVNI SVEĆENIK O. MIRKO I BOGOSLOV SU ZAJEDNO S VJERNICIMA MOLILIKAO NEKAD U DOBRA STARA VREMENAUPRAVITELJ ŽUPE DOLINA P. TOMISLAV JE NA POČETKU MISNOG SLAVLJA POZDRAVIO SVE NAZOČNEE
Na kraju Mise svi su otpjevali pjesmu zahvalnicu Tebe Boga hvalimo.
POGLED NA OBNOVLJENU CRKVUCRKVOM SE ORILA PJESMA ZAHVALE TEBE BOGA HVALIMO
Nakon Mise uslijedio je zajednički objed agape u dvorištu crkve koju je pripremio upravitelj župe Dolina i župnik župe Bos. Gradiška p. Tomislav, nakon kojeg se i zapjevalo.
Tom prigodom župnik Tomislav je podijelio zahvalnice svim župnicima koji su djelovali u toj župi, župljanima koji su doprinosili razvitku župe, materijalno i duhovno, te još nekim dobročiniteljima. /Popis dobitnika Zahvalnica je sastavni dio ovoga članka/.
U prigodi obilježavanja stogodišnjice Jubileja župe Dolina izdan je i prigodni letak, kojega je priredio mons. dr. Anto Orlovac te prigodna izložba fotografija o župnim crkvama, svećenicima dušobrižnicima župe, duhovnim zvanjima iz župe te dio naslovnicama knjigÄ koje govore o župi ili se u njima spominje Dolina i njena sela. Sve te knjige su predstavljene u publikaciji godišnjaku Suza dolinska. Izložbu je priredio župljanin dolinske župe u izgnanstvu Milorad Mican Oršulić.
NAKON MISNOG SLAVLJA UPRILIČEN JE DOMJENAK ZA SVE NAZOČNEBLAGOSLOV I ZAHVALA PRIJE POČETKA BLAGOVANJAŽUPNIK JE ZASLUŽNIM DODJELIO ZAHVALNICEBISKUP FRANJO SE JE ZAHVALIO U IME SVIH DOBITNIKAI NA TORTI JE PISALO 100U ZNAK SJEĆANJA NA JUBILEJ U DOLINSKOJ CRKVI ĆE OSTATI POSTAVLJENA IZLOŽBASLIKA S BISKUPOM ZA USPOMENU
Za Laudato TV biskup Franjo, upravitelj župe p. Tomislav, župljanka ove župe Davorka Uzelac i Milorad Oršulić Mican su dali izjave. Evo što je rekao Mican:
Jedan sam od 1.400 vjernika župe Dolina koji je među prvima, 1992. godine, u jeku rata u BiH, morao napustiti svoj rodni dom, preplivavši rijeku Savu, kao i mnogi drugi, da bismo sačuvali gole živote. Župa Dolina je doživjela Treću uru Velikog petka na Malu Gospu 1995. godine, kada je preč. Kazimir Višaticki, dolinski župnik, sa ostatkom ostataka vjernika župe, pod prijetnjom smrti, mora napustiti Dolinu. On će 2004. godine biti ubijen u župnom uredu Bosanska Gradiška. Osim njega, za vrijeme rata u BiH, ubijena su još dva bivša dolinska župnika: vlč. Ratko Grgić za koga se ni dan-danas ne zna gdje se nalazi njegovo mrtvo tijelo i vlč. Marko Š alić, koji podlegao batinama u dobojskom logoru. Ako toj brojci dodamo još dvojicu bivših dolinskih župnika koji su ubijeni u II. sv. ratu fra Ignacije Ognjen Idžotić i msgr. dr. Nikola Bilogrivić, onda je župa Dolina, u svojoj stogodišnjici, okrunjena s vijencem pet mučenika Kristove vjere.
Danas u Dolini živi deset obitelji sa 14 vjernika, a kao što sam rekao, bilo ih je 1.400. Riječ je o starijim i nemoćnim osobama, koje su ostale da svoj ostatak života, uza sve poteškoće, provedu u rodnoj Dolini. Glede povratka, o njemu se ne može više govoriti. Vjekovna ognjišta su prije više od 25 godina ugašena, a kada su bile kakve-takve mogućnosti, međunarodni i državni čimbenici su zatajili.
Dolinci svoju rodnu grudu nisu zaboravili. Oni u svoju Dolinu, najčešće dolaze na groblje Gradina u Donju Dolinu tijekom godine i za blagdan Svih Svetih, o sv. Marku i Mučeništvu sv. Ivana Krstitelja kada se slave sv. Mise na groblju, u Novo Selo o sv. Ani i svakako o Velikoj Gospi u župnu crkvu Dolina, kada iz svih europskih zemalja dolaze njezini sinovi i kćeri.
Nas Dolince posebno povezuje, i okuplja u zajedništvu, specifična publikacija, glasilo, koje je poslije preraslo u godišnjak župe Dolina a zove se Suza dolinska. Do sada je iz tiska izašlo 35 brojeva, a u pripremi je i 36. broj. Ja sam urednik te publikacije i autor monografije Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti koja je iz tiska izišla u povodu osamdesete obljetnice župe Dolina, dakle jubilarne 2000. godine. Dolino majko, sretan ti stoti rođendan!
DOBITNICI ZAHVALNICAPOVOM OBILJEŽAVANJA 100. OBLJETNICE OSNUTKA ŽUPE DOLINA
ZA NESEBIČAN TRUD I VELIKI DOPRINOS U DUHOVNOM ŽIVOTU OVE ŽUPE
Msgr. dr. Franjo Komarica, banjolučki biskup
Msgr. dr. Anto Orlovac
Msgr. dr. Karlo Višaticki
Msgr. Drago Balvanović, misionar u Peruu
Bivši župnici i upravitelji župe Dolina
Msgr. Kazimir Višaticki, posmrtno
Vlč. Pero Čolić, posmrtno
Vlč. Vladislav Žarko Ošap
Vlč. Josip Jerković
Vlč. Boris Ljevak
Vlč. Marko Stojčić
Svećenicima rodom iz župe Dolina
Vlč. Milivoj Knežević, posmrtno
P. Damir Šokić
P. Ivan Marija Tomić
ZA TRUD I DOPRINOS U ŽIVOTU ŽUPE
Mijo Ćorković Mića, kum crkve, Nova Gradiška
Josip Ćorković, Bos. Gradiška
Borica Kalić r. Š Šokić, Slavonska Dolina
Franjo Samardžić, novinar i publicist, Nova Gradiška
Luka Čegrlj, Bos. Gradiška
Ilija Jurišić, Dubovac
Davorka Uzelac, Gornja Dolina
Zdenka Budić, Gornja Dolina
Blaženka Kapetanović, Donja Dolina
Dragoljub Kerezović, Novo Selo
Milorad Oršulić Mican, Okučani
Pavle Budić, Š umetlica
Pavle Musić, Nova Gradiška
Mato Knežević Maća, Gorice
Kristijan Vonić, Kutina
Petra Miklavčić, Bos. Gradiška
Miroslav Sušilo, Kutina
Željko Marković , Bos. Gradiška
OPĆINA GRADIŠ KA
HPD POSAVAC Bos. Gradiška
Ilija Gogić, Nova Gradiška
Jozo Kalizan, Novska
ZA MATERIJALNI DOPRINOS U OBNOVI ŽUPNE CRKVE:
Luka Petrović, Ravensburg
Republičkom sekretarijatu za raseljena lica i migracije BiH
Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini napunja u svibnju 2020 godine stotu obljetnicu svoga postojanja. Svega je ona proživjela u stotinu godina svoga postojanja: i radosti i napredovanja, rasta i gradnji, ali i teških stradanja zbog ratova, poplava, bolesti i drugih životnih nedaća, no najteži je udarac doživjela prije četvrt stoljeća, kada je, u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku uslijedio velik izgon vjernika te je ona posve opustjela, tako da danas faktički više i ne postoji. No, vjera koju su Dolinci upijali s majčinim mlijekom u svojim obiteljima i u poukama svojih vrijednih 14 župnika, koji se u tih stotinu godina izredaše kao njihovi duhovni vođe, nije uništena; i danas je ona dio njihova identiteta u susjednoj Slavoniji, diljem Hrvatske i svijeta kamo ih je nemila sudbina raspršila. Kamo god pošli, u srcu im je njihova Dolina i njezina zaštitnica Gospa na nebo uznesena.
Osnovana je župa Dolina 3. svibnja 1920. odlukom biskupa banjolučkog fra Joze Garića diobom od župe Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, a prvim je župnikom imenovan vlč. Ivan Martinović. Zanimljivo je da biskup nije uopće izdao dekreta o osnutku župe, nego je dopisom br. 558/20 od 3. svibnja 1920. imenovao prvog dolinskog župnika, ali ni toga dekreta (duplikata) nema u arhivu, nego je u protokolu samo zapisano: V./elečasni/ g. Ivan Martinović premješten iz Grahova na novu župu Dolinu i poslano imenovanom u Bos. Grahovo. Istoga dana biskup je u vrlo kratkom dopisu javio župniku u Bosanskoj Gradiški da je osnovana nova župa u Dolini. Evo toga kratkog dopisa: Biskupski je Ordinarijat odvojio Dolinu i naimenovao već župnika za nju, koji će uskoro stići tamo. Stoga se vlč. naslov poziva, da odmah sazove viđenije ljude iz Doline i da im naredi, neka odmah iznajme jednu kuću za stan novom župniku i neka ju urede, da može župnik čim dodje unići. U biskupijskom protokolu ubilježeno je da je toga dana pod br. 559/1920 Ž. uredu javljeno, da je Dolina odijeljena i proglašena župom. Župnik neka se pobrine za stan novom župniku.[1] Neobično je što tu nema ni spomena crkve niti njezina naslovnika, niti popisa sela koja sačinjavaju novu župu odnosno župnih granica, niti gdje će joj točno biti sjedište, niti kada nova župa počinje djelovati, što bi sve u takvoj jednoj odluci (dekretu) trebalo stajati. No, kasniji slijed događaja to će pokazati. Sjedište nove župe uspostavljeno je u Gornjoj Dolini. Isprva je bila pod zaštitom Sv. Ilije proroka, zaštitnika Bosne. Novoj su župi pripala sela: Gornja Dolina, Donja Dolina, Novo Selo, Proševica, Orubica i Bardača. Župa ima svoje vlastite župne matice od svibnja 1920. godine. Dotadašnja župa Bosanska Gradiška bila je vrlo prostrana: od Vrbasa na istoku do Orahove na zapadu, te od rijeke Save na sjeveru do Laminaca na jugu. Godine 1910. imala je ona 2 009 katolika u 14 naselja. Od toga je u naseljima koja su desetljeće kasnije pripala novoj župi Dolina živjelo ukupno 895 katolika: u Donjoj Dolini 365, u Gornjoj 466, u Lamincima Donjim 25 i u Orubici 39. Još 67 katolika živjelo je preko Vrbasa u Bosanskom Svinjaru (danas Srbac), ali se za njih od 1887. godine skrbio župnik iz Svinjara (danas Davor) u Slavoniji
[1] Duplikat dopisa Biskupskog ordinarijata Banja Luka župnom uredu u Bos. Gradiški, u Biskupijskom arhivu (u daljnjem tekstu: BABL).
Dolina u starini
U starini nalazila se na području današnje župe Dolina župa Orubica. Dolina se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1675. godine. Dolinu spominje i apostolski vikar, biskup fra Mato Delivić 1737. godine.
Prve pisane tragove o stanovnicima Doline nalazimo u crkvenim župnim maticama. Područje današnje župe Dolina pripadalo je do osnutka župe u (Bosanskoj) Gradiški ili Berbiru 1838. vrlo prostranoj župi Ivanjska. Najstarije sačuvane matice krštenih i umrlih te župe u kojima nalazimo prezimena dolinskih stanovnika potječu iz 1762. godine. Od te do 1768. godine, kada je nastalo izvješće biskupa fra Marijana Bogdanovića, u tim maticama susrećemo u Dolini ova prezimena (abecednim, a ne kronološkim redom; imena ovdje ne ispisujemo):
1762. godine: Blažinović, Bošnjak, Ćukić, Klarić, Lukinić, Mandić, Š tivičević, Š vaić, Terzić, a te godine susrećemo i nekog Š tivčevića iz Orubice, sada u Livču;
Prvi biskup koji je osobno pohodio Dolinu (i tom prilikom odsjeo u siromašnoj kući Marka Sabulovića) bio je bosanski apostolski vikar fra Marijan Bogdanović 1768. godine. On je sastavio pisano izvješće o tamošnjim vjernicima te napravio popis kućedomaćina odnosno obitelji i dostavio ih u Rim. U selu Doline, kako on piše ime toga sela, navodi poimenično 25 kućedomaćina, odnosno obitelji, u kojima žive 133 odrasla vjernika i 44 djece ispod sedam godina, dakle 177 vjernika na području današnje župe Dolina. Prezimena koja on navodi su ova (slažem ih abecednim redom):
Barišić, Budić, Guić, Klarić, Ključanin, Kverević, Mačković, Mandeković, Mandić (3 obitelji), Marčinković, Menšić, Musić, Sabolović, Sevaić (vjerojatno: Š vaić, 3 obitelji), SkŠokić, Svitlanović, Š Šokić, Š tivičić, Š utalović , Vonić, Zrakić. Popis je objavio još 1962. naš renomirani povjesničar fra Dominik Mandić.[2]
Dolina je 1813. godine, u vrijeme biskupa fra Augustina Miletića, imala 21 katoličku kuću s ukupno 145 duša, od toga 86 odraslih i 59 djece.[3] Prema franjevačkim shematizmima imala je današnja župa Dolina 1856. godine ukupno 32 obitelji s 310 katolika, od toga u Donjoj Dolini 7 obitelji sa 60 katolika, a u Gornjoj Dolini 25 obitelji s 250 katolika. Broj je brzo rastao, pa je za dvadesetak godina, točnije 1877., bila ukupno 61 obitelj s 456 katolika, od toga u Donjoj Dolini 26 obitelji sa 181 katolikom, a u Gornjoj Dolini 35 obitelji s 275 katolika.[4] Nakon što je 1881. osnovana Banjolučka biskupija, imala je Dolina, prema biskupijskim shematizmima, 1892. godine ukupno 774 katolika, od toga 338 u Donjoj i 436 u Gornjoj Dolini. Godine 1900. broj vjernika već je bio 856, od toga 365 u Donjoj i 466 u Gornjoj Dolini, te još 25 katolika u Lamincima Donjim.
[1] Anto IVIĆ (prir.), Matične knjige župe Ivanjska 1729.-1779., Banja Luka-Sarajevo, 2017., na odgovarajućim mjestima.[2] Dominik MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma 1962., str. 178-179.[3] Milorad ORŠ ULIĆ-Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška 2000., str. 38.[4] Mican, nav. dj., str. 39.
Osnutak župe
Kada je, na molbu dolinskih vjernika, biskup Garić 1920. osnovao župu u Dolini, nije ona imala ni crkve ni župne kuće. Prvi župnik vlč. Ivan Martinović stanovao je u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca Josipa Džajića od lipnja do 12. listopada te godine. Misu je slavio u kapelici na groblju Gradina. Župnik i crkveni odbornici kupili su kuću, bivšu gostionicu, u Gornjoj Dolini od trgovca Dragutina Brkovića, te se je župnik 12. listopada preselio u Gornju Dolinu. Otada je misu služio u jednoj većoj prostoriji u kući. Zanimljivo je da župnik Martinović u župnoj kronici piše kako je župa pod patronatom sv. Antuna Padovanskoga.[1] Tako je to ostalo oko 20 godina, kada je župa odlučila praviti crkvu u Donjoj Dolini i u tu svrhu čak nabavila nešto građevinskog materijala, ali je rat spriječio gradnju, a nakon rata materijal je otuđen i upotrijebljen za gradnju škole i društvenog doma u Gredi. Nakon što je osnovana župa u Dolini, porastao je i broj vjernika, ali i broj naselja u kojima žive katolici. Prema shematizmu iz 1935. godine u Gornjoj Dolini bilo je 503, u Donjoj 678, u Novom Selu 470 (tu je uračunata i Proševica), u Orubici 32 i u Bardači 29 katolika, ukupno njih 1 712. Na području župe tada je bilo i 299 pravoslavnih.[2] Broj je i nadalje brzo rastao, te je 1943. župa imala čak 2 415 vjernika. Rat je župi nanio ogromna stradanja i gubitke, pa je 1960., 15 godina nakon završetka rata, župa imala gotovo tisuću duša manje, samo 1 481 vjernika, od toga: Gornja Dolina 504, Novo Selo 530, Donja Dolina 377, Proševica 56 i Orubica 14. Broj se dalje kretao ovako: 1974. god. 1 540 vjernika, 1991. 1 300, a nakon najnovijeg rata i izgona: 1999. samo 20 vjernika, dok ih na kraju 2018. tamo stalno živi samo 16! To znači da je župa praktično posve uništena.
Župna crkva
Prva župna crkva bila je nekadašnja gostionica koja je u godini utemeljenja župe preuređena za okupljanje vjernika i za župni stan. Uz crkvu je 1924. podignut zvonik na četiri hrastove grede i postavljeno zvono koje je služilo sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je izgrađen novi zidani zvonik u okviru tadašnje crkve i župne kuće. Ta privremena crkva dvaput je preuređivana i nadograđivana: prvi put 1926. za prvoga župnika Ivana Martinovića, a drugi za župnika Tvrtka Tadića (1958.-1963.) Nova je crkva građena od 1987. do 1991. godine na mjestu stare župne kuće koja je srušena. Gradnju je predvodio župnik vlč. Kazimir Višaticki. Kamen temeljac blagoslovio je pomoćni banjolučki biskup mons. Franjo Komarica 5. travnja 1988. Zvonik uz novu crkvu građen je 1990. godine, no rat koji je 1991. počeo u susjednoj Hrvatskoj, a 1992. i u Bosni i Hercegovini prekinuo je tu gradnju. Crkva je već krajem 1991. teško devastirana uslijed ratnih djelovanja u susjednoj Slavoniji, jer su upravo od te crkve djelovale srpske snage koje su se tu smjestile.
Župna kuća
Već je rečeno da je prvih nekoliko mjeseci župnik je stanovao u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca. Nakon što je kupljena kuća u Gornjoj Dolini, župnik je od 12. listopada 1920. stanovao u istoj kući u kojoj je bila i prva provizorna crkva. Zatim je 1926. tu napravljena skromna župna kuća uz bivšu gostionicu koja je služila kao crkva. Novu župnu kuću sagradio je sa župljanima župnik vlč. Ratko Grgić 1984.-1985. godine, dok je stara srušena, a na tome mjestu 1991. godine sagrađena današnja župna crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije.
Groblja i kapelice
Župa ima i vrlo staro groblje Gradina, koje je puno starije nego sadašnja župa. Taj je lokalitet na blagoj uzvisini, koju rijeka Sava ne plavi, i naširoko je poznato arheološko nalazište. Tu je od starine bila drvena kapelica u kojoj se misa slavila na dan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, koji je zaštitnik sela. Na tom je groblju pokopan i jedan dolinski župnik, vlč. Eugen Tvrtković, koji je umro 1937. godine. Kasnije je tamo podignuta kapelica od čvrstog materijala. U Novom je Selu 1971., u vrijeme župnika vlč. Stjepana Guberca, izgrađena kapelica posvećena sv. Ani. Tu se nekoć slavilo Spasovo (Uzašašće Gospodinovo).
Promjena naslovnika župe
U ljeto 1961. župnik Tvrtko Tadić zamolio je Svetu Stolicu za promjenu naslovnika župe (patrona). Dopisom od 20. kolovoza 1961. Kongregaciji za širenje vjere (skraćeno: Propaganda) zatražio je odobrenje da župa promijeni naslovnika. Kao razlog naveo je da u okolici ima više župa u kojima se od starine slavi Sveti Ilija, kamo su vjernici rado hodočastili, pa nije prikladno istoga sveca slaviti i u Dolini. Osim toga, naveo je i potrebu da župa obnovi svoju crkvu, pa bi novi naslovnik donio i veće okupljanje župljana kao žive Crkve. Molbu je uputio preko Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, gdje je ona registrirana u protokolu riječima: Dolina moli promjenu patrona. [1] Biskup je molbu proslijedio u Rim, pa je mjerodavna Kongregacija 10. listopada 1962. odobrila promjenu. U biskupiji je taj dokument zaprimljen tek 8. ožujka 1962. kao Dekret o promjeni patrona župe Dolina.[2] Na rješenju (formularu) potpisan je tajnik navedene Kongregacije Petrus Sigismondi. Otada je naslovnik župe Uznesenje Blažene Djevice Marije.
Duhovni život u župi
Trebalo bi napraviti opsežna istraživanja da bi se prikazao duhovni život u jednoj župi. Ovdje je moguće navesti tek nekoliko natuknica. Kako su katolici tu puno stariji nego njihova župa, oni su svoj duhovni život njegovali onako kako su to naučili od svojih starih, a to se nije puno razlikovalo od okolnih mjesta, s jedne ili druge strane Save. Ono što je svakako obilježilo i taj duhovni život jest činjenica da je Bosna bila pod turskom vlašću sve do 1878. godine, da nije imala svećenika u svojoj sredini, jer je Dolina pripadala župi Ivanjska sve do osnutka župe u Bos. Gradiški 1838. Svećenika su rijetko viđali, vjerska pouka primala se najviše u vlastitoj obitelji, molitve i običaji obdržavali su se kako je to uvijek bilo. Biskupima je rijetko bilo moguće posjećivati Dolinu, pa bi, kad bi ipak uspjeli doći, krizmu primali svi oni koji nisu krizmani, što je značilo i djeca i odrasli. Stanje se nešto popravilo osnutkom župe u Bos. Gradiški. Ako ništa drugo, svećenik je otada bio mnogo dostupniji i bliži. No, i ta je župa bila velika i prostrana, a pristup svećeniku često su otežavale ili onemogućavale poplave rijeke Save. Obavljale su se tradicionalne pobožnosti, naslijeđene od davnine.Tek osnutkom župe u Dolini 1920. može se govoriti o pravom pastoralnom radu u toj župi. No, najprije je trebalo puno toga nadoknaditi. Župnici su se trudili kako su najbolje znali i mogli. Međutim, za dublji vjerski život bilo je potrebno produbljenje vjerskoga znanja. U tu svrhu priređivale su se pučke misije. Novi impuls tome pastoralnom radu dala je biskupijska sinoda, održana 1924. godine u Banjoj Luci, za vrijeme biskupa fra Joze Garića. Ne znamo nažalost jesu li te godine održane prave pučke misije u Dolini, ali vjerojatno jesu, jer zabilježeno je da su misionari prvi put posjetili župu Dolina upravo te, 1924. godine.[3]
[1] Molba je u biskupijskom protokolu registrirana tek 26. 10. 1961., pod br. 1205/61, vidjeti u BABL-u.[2] Dekret Sv. Kongregacije za širenje vjere od nav. dat., br. prot. 4567/61. U BABL-u je evidentiran nav. datuma, pod br. 432/62.[3] Mican, nav. dj., 202.
Dolinski župnici
Župa Dolina je u svome jednostoljetnom postojanju imala 14 župnika ili upravitelja župe. Od toga su desetorica bila biskupijski svećenici, trojica franjevci i jedan trapist. Evo njihova redoslijeda i godina kada su tu službovali.
Vlč. Ivan Martinović 1920.-1928. (zatim je dvije godine bez župnika)
Vlč. Eugen Tvrtković 1930.-1937.
Fra Anto Perković 1937.-1939.
Fra Ognjen Idžotić 1940.-1944.
Vlč. Nikola Tojčić 1944.-1945. (zatim opet godinu dana bez župnika)
O. Salez Gajšek, trapist 1946.-1952. (s prekidima)
Vlč. dr. Božo Laštro 1952.-1954. (zatim opet godinu i pol bez župnika)
Fra Luka Komljenović 1955.-1957.
Vlč. Tvrtko Tadić 1957.-1963.
Vlč. Marko Š alić 1963.-1967.
Vlč. Stjepan Guberac 1967.-1975.
Vlč. Ilija Matanović 1975.-1978.
Vlč. Ratko Grgić 1978.-1986.
Vlč. Kazimir Višaticki 1986.-1995.
Otada župa već četvrt stoljeća nema vlastitog župnika nego njome upravlja župnik iz Bosanske Gradiške. Gradiški župnik je i u prošlosti bio prva zamjena u vremenima kada Dolina nije imala vlastitoga župnika.Osim navedenih župnika i upravitelja župe, tu su kraće vrijeme djelovali još neki svećenici. Spomenimo i njih: vlč. Petar Pajić u studenom i prosincu 1929., vlč. Ljubomir Nikolić, privremeni upravitelj župe, 1945. i vlč. Ferdinand Pohrašky, župnik iz Slavonskog Mačkovca, ispomaže 1949.-1950.
Časne sestre u župi Dolina
Iako u župi Dolina nije bilo samostana, ipak su neko vrijeme u toj župi djelovale dvije časne sestre. Prva je bila s. Matilda Žitnjak iz družbe Klanjateljica krvi Kristove, Slovakinja, koja je u Bosnu došla na Božji zov u redovničko zvanje. Ona je u župu došla iz Bosanske Gradiške s posebnim dopuštenjem svojih poglavarica u vrijeme župnikovanja vlč. Tvrtka Tadića. U župi je djelovala šest godina, do 1957. do 1963. Puno je pomagala u uređivanju crkve, bila je i zvonarica, vodila župno kućanstvo, posebno u vrijeme kad se tu gradila crkva i tako je puno zadužila dolinsku župu. Odlaskom vlč. Tadića i ona je otišla iz župe. Umrla je u Novoj Topoli.[1] Druga je redovnica koja je tu djelovala s. Terezija Prakatur iz družbe sestara Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije. Rođena u Duboševici u Baranji 1925. godine, postala je redovnicom dosta kasno, u 34. godini života. U Dolini je djelovala dvije godine, 1970. i 1971. u vrijeme upravitelja župe vlč. Stjepana Guberca. Posebno se posvetila vjerskoj pouci djece i mladeži. Išla je biciklom u Donju Dolinu i Novo Selo, a kad bi Sava poplavila, koristila je i čamac, ali odustajala nije. Vedra i pristupačna, bila je veoma omiljena među župljanima, a posebno među djecom i mladima. Iz Doline se vratila u Osijek.[2]
Duhovna zvanja iz župe
Međutim, nije župa Dolina samo primala duhovna zvanja; ona je i davala drugima. Iz nje je poniklo nekoliko duhovnih zvanja. Koliko je poznato, trojica su svećenika rodom iz dolinske župe. Jedan je već pokojni, a dvojica su živa i aktivna u svojoj svećeničkoj službi. Zanimljivo je da su sva trojica najprije bila započela, neki i završili, druge škole i studije, da bi se konačno odazvali Božjemu zovu u svećeničko zvanje. Iz dolinske je župe i jedan časni brat redovnik, također već pokojni. Iz župe Dolina su i dvije časne sestre, od kojih je jedna već pokojna.
Prvi je od svećenika iz te župe bio vlč. Milivoj Knežević (1944.-2017.), rođen 1. ožujka 1944. u Donjoj Dolini, koji se je kao desetogodišnjak preselio s obitelji u Vrbje u Slavoniji. Roditelji su mu Vinko i Kata r. Kovačević. Krstio ga je župnik fra Ognjen Idžotić 4. ožujka, a u Maticama krštenih, br. 15, 1944. ima dva imena: Milivoj i Vjekoslav. Bio je najprije kandidat Banjolučke biskupije, ali je postao svećenikom Zagrebačke nadbiskupije, a od 1997. godine novoosnovane Požeške biskupije. Započeo je željezničarsku školu u Zagrebu, ali je osjetio svećenički poziv, pa je otišao u sjemenište i to kao kandidat Banjolučke biskupije. Tako se uključio u generaciju banjolučkih sjemeništaraca koju su činili današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, biskup banjolučki Franjo Komarica, hrvatski jezikoslovac i teolog dr. Marko Lukenda i autor ovoga priloga. Tako smo četiri godine gimnazije proveli zajedno. Sjemenišnu formaciju prošao je u Zagrebu i u Đakovu, gdje je započeo i teološki studij, a nastavio ga u Innsbrucku (Austrija), pa u Eichstättu (Njemačka), a posljednju godinu dovršio u Zagrebu. Svećenički red podijelio mu je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 30. srpnja 1972. Tjedan dana kasnije proslavio je svoju mladu misu u Vrbju, no nije zaboravio ni rodne župe, pa je u Dolini slavio zavičajnu mladu misu, tzv. sekundicije. Svećeničku službu obavljao je u Varaždinu, Staroj Gradiški, Starom Petrovom Selu, Vrbovi, Buku i u Orubici. Umro je 2. travnja 2017. u Kliničkom bolničkom centru na Rebru u Zagrebu, a pokopan je tri dana poslije na groblju Krista Kralja u Požegi.
Župa Dolina dala je i dva dominikanca (Ordo predicatorum). Prvi je od njih o. Damir-Mato Š Šokić, iz Donje Doline, rođen 16. listopada 1969. u Bos. Gradiški. Roditelji su mu Mato i Janja rođ. Petrović. Kršten je 27. listopada, a krstitelj je bio župnik vlč. Stjepan Guberac.[1] Nakon osnovne škole završio je školu učenika u privredi u Bos. Gradiški 1987. i osposobljen za zvanje bravara. No, osjetio je da ga Bog zove, i htio je postati svećenikom Banjolučke biskupije. U đakovačku bogosloviju otišao je početkom rujna 1991., ali već je u Hrvatskoj bjesnio rat, pa je bilo ugroženo i samo Đakovo. Nakon samo mjesec dana odlazi u Zagreb, pa u Sarajevo. Međutim, i tamo je buknuo rat, pa je za Uskrs 1992. Vrhbosanska bogoslovija prestala s radom u Sarajevu, a ujesen je izmještena u dominikanski samostan u Bol na otoku Braču. To je bilo presudno za to da Damir stupi u dominikanski red. To je i učinio tri godine kasnije, pa je u rujnu 1995. započeo novicijat kod dominikanaca. Prve redovničke zavjete položio je 18. rujna 1996., i nastavio studij u Zagrebu, gdje je diplomirao u ljeto 1999., a 18. rujna te godine položio je doživotne zavjete. Za svećenika zaredio ga je biskup Želimir Puljić u Dubrovniku, 16. srpnja 2000. Mladu je misu slavio u župi Gornji Bogićevci dva tjedna kasnije, jer mu je obitelj 1995. prognana iz zavičaja i nastanila se u selu te župe Kosovac kod Okučana. Kao svećenik djelovao je najprije od 2000. do 2002. godine u samostanu sv. Katarine u Splitu kao samostanski lektor i župni vikar, zatim od 2003. do 2008. u samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu kao samostanski prior, ekonom i župni vikar, a od 2008. u samostanu Gospe od Milosti u Bolu na otoku Braču, kao samostanski prior, ekonom i župnik.
[1] U Maticama krštenih (MK) upisan je pod br. 31, 1969. godine. Arhiv župe Dolina.
Iz Donje Doline još je jedan dominikanac, o. Ivan Marija Tomić, sin Luke i Marine rođ. Kičić, rođen 24. listopada 1984. u Bos. Gradiški. Krstio ga je 11. studenoga 1984. župnik vlč. Ratko Grgić na ime Ivan.[1] Zanimljiv je njegov put do svećeništva. Nakon što je završio opću gimnaziju u Novoj Gradiški i apsolvirao studij prava u Zagrebu, stupio je u dominikance 28. kolovoza 2010. u Dubrovniku. Doživotne zavjete položio je 17. kolovoza 2014. u Zagrebu, gdje je studirao teologiju. Za svećenika je zaređen 8. kolovoza 2016., na blagdan sv. Dominika, u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, po rukama pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Mije Gorskoga. Mladu je misu proslavio 11. rujna 2016. Otac mu je preminuo, a majka mu od 1993. živi u Gornjim Bogićevcima. Kao svećenik obnaša dužnost župnog vikara u župi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, voditelj je dominikanske naklade Istina, promotor za pravdu i mir i promotor dominikanskih blaženika i svetaca. [1] MK, br. 15, 1984., na nav. mj.
Iz Orubice je i jedan redovnik, franjevački časni brat. To je Stjepan Krpan, redovničkim imenom fra Ljubomir (Amandus), rođen 21. prosinca 1919. u (Bosanskoj) Orubici, koja je u to vrijeme pripadala župi Bos. Gradiška, ali je već 1920. pripala novoosnovanoj župi Dolina. Roditelji su mu Marko i Milka rođ. Jurekić. Kršten je u Slavonskoj Orubici 24. prosinca, a krstio ga je tamošnji župnik Dragutin Jerković.[1] Redovničko odijelo obukao je 20. rujna 1945., kada je dobio redovničko ime brat Ljubomir. Svečane je zavjete položio 30. kolovoza 1951. Kao časni brat svoj je život uložio za druge kao bolničar i kuhar i to u samostanima u Zagrebu, Jastrebarskom, Cerniku, Čakovcu i konačno u Varaždinu. Preminuo je 25. kolovoza 1975. u Varaždinu i pokopan na tamošnjem groblju. [1] Upisan je u MK župe Bos. Gradiška, ali tek u 1920. godini, pod br. 6.
Starija od dviju časnih sestara iz dolinske župe je Jelena Jurišić, s. Marijana iz Gornje Doline. Roditelji su joj Marijan i Reza rođ. Matković. Rođena je 7. lipnja 1965. u Bos. Gradiški. Na ime Jelena krstio ju je 25. lipnja u Dolini župnik vlč. Marko Š alić.[1] Stupila je u družbu Marijinih sestara u Osijeku 20. lipnja 1980. Redovničko odijelo obukla je i položila prve zavjete u Osijeku 21. lipnja 1984. i uzela redovničko ime Marijana. No, teško je oboljela, te je samo mjesec dana poslije morala na tešku operaciju. Nažalost, bolest se nije dala izliječiti, nego samo privremeno usporiti. Nije dočekala svojih doživotnih zavjeta; preminula je 6. veljače 1986. u 21. godini života. [1] U MK, br. 34, 1965. upisano joj je prezime Jurešić.
Druga je redovnica iz dolinske župe bila Dubravka Lagundžija, s.Ana-Marija. Kći je Janje Lagundžija. Rođena je 20. veljače 1961. u Dolini (Novom Selu). Krsno joj je ime dvostruko: Dubravka Terezija, a krstio ju je župnik vlč. Tvrtko Tadić.[1] Kao mala djevojčica s majkom se preselila u Novu Gradišku i tamo završila osnovnu osmogodišnju školu. Zatim 1976. odlazi u samostan sestara Služavki Maloga Isusa u Novoj Vesi u Zagrebu. Tu je završila medicinsku školu, a nakon mature započinje dvogodišnji novicijat, 1980.-1982. Prve redovničke zavjete položila je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1982., a istoga dana 1988. doživotne. Djelovala je u Vinkovcima, na Kraljevcu u Zagrebu i u Samoboru. Kasnije je napustila družbu i istupila. [1] U MK, br. 7, 1961. upisana je na majčinu prezimenu.
Stradanje župe i župnika u ratovima prošloga stoljeća
Drugi svjetski rat teško je pogodio i župu Dolina, koja je u ratu i poraću izgubila ukupno 279 svojih vjernika. Imamo srećom sačuvane podatke o broju vjernika u župi 1943. godine. U jednom izvješću župnika fra Ognjena Idžotića Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku od 18. svibnja 1943. precizno je naveden broj katoličkih kuća i duša, pa to ovdje prenosimo:
selo kuća duša
Gornja Dolina 108 674
Donja Dolina 135 835
Novo Selo 110 737
Proševica 19 116
Orubica 5 23
Bardača 5 30
ukupno 382 2.415.
Župnik svoje izvješće zaključuje napomenom: Od ovih su mnogi poginuli ili izgubljeni, ali nema ovaj ured još sigurnih podataka od vojničkih vlasti (oko 50).[1] Navodeći pripadnike drugih vjera, župnik piše da u Donjoj Dolini ima 150 pravoslavnih, dok za Orubicu i Bardaču piše cijelo selo, što znači da je ono malo katolika tamo živjelo među velikom pravoslavnom većinom. Spominje i muslimanske izbjeglice iz Višegrada i Rogatice koji su smješteni u mjesnoj školi.
[1] Izvješće župnika Idžotića, br. 48/43, od 18. 5. 1943., u BABL-u, protokol. pod br. 960/43.
Tijekom rata i u poraću bila su četiri velika napada na župu s velikim brojem stradalih župljana civila. Prvi se dogodio noću uoči Svih svetih, 31. listopada/1. studenoga 1943. u Donjoj Dolini, kada je u četničkom napadu na selo ubijeno pet vjernika dolinske župe. Drugi noćni napad, s puno većim brojem stradalih vjernika, dogodio se noću s 25. na 26. siječnja 1945. u Donjoj Dolini. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima, sveukupno čak 32 civilne žrtve. Treći napad i pokolj uslijedio je desetak dana kasnije, 7. veljače 1945., u Novom Selu i Gornjoj Dolini, kada je ubijeno 17 žrtava. Još jedan pokolj nedužnih civila dolinske župe dogodio se neposredno po završetku rata, kada je ubijeno deset muškaraca iz župe Dolina od tzv. Golića kopača. To su ukupno 64 civilne žrtve u samo četiri napada u župi.
Međutim, broj stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću mnogo je veći. Dosadašnjim istraživanjima došli smo do ukupno 279 poimeničnih žrtava s njihovim podatcima i načinu stradanja. Po selima ih je bilo: Bardača 2, Donja Dolina 112, Gornja Dolina 84, Novo Selo 70, Proševica 11. Njima treba pridodati i 7 izbjeglica iz župe Sasina kod Sanskoga Mosta koje su umrle na području župe zbog bolesti i hladnoće u ratnim uvjetima, dakle sveukupno do sada poznatih 286 katoličkih žrtava. Ali, to svakako nije konačan broj, jer ih je mnogo nestalih na koncu rata.
U najnovijem, Domovinskom, ratu župa Dolina imala je ukupno devet žrtava, od toga osam civila. No u velikim izgonima vjernika 1992.-1995. župa je posve opustjela, i od 1995. više tamo praktično nema ni župnika ni župljana. Posljednji su pod prisilom napustili svoj zavičaj 7. rujna 1995. skupa sa svojim župnikom vlč. Kazimirom Višatickim. On će ostati zabilježen u povijesti kao posljednji dolinski župnik, budući da otada ta župa više nema vlastitoga župnika. Tek nakon dvije i pol godine služena je opet u toj župi sveta misa. Učinio je to 14. travnja 1998. biskup mons. Franjo Komarica.[1] Za ono nekoliko preostalih vjernika danas se brine župnik iz Bosanske Gradiške. Prognani vjernici, koji danas žive širom Hrvatske i svijeta, posebno na području Nove Gradiške, ipak se okupe u župi na Veliku Gospu, uz blagdan naslovnika župne crkve, te uz Svisvete, a nešto vjernika dođe i na bogoslužje i susret i na Uskrsni ponedjeljak. [1] Mican, nav. dj., str. 205.
Kako bi sačuvali spomen na svoju župu, u koju su se nadali vratiti, Župno pastoralno vijeće župe Dolina u izgnanstvu pokrenulo je, na čelu s Miloradom Oršulićem Micanom, 1996. župno glasilo Suza Dolinska koje je do sada izišlo u 34 broja, ispočetka češće, a onda kao godišnjak. Isti je autor objavio i vrijednu monografiju župe Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti 2000. godine u Novoj Gradiški. Jedno i drugo djelo zaslužuju pohvale, jer i danas pisanom riječju povezuju raseljene Dolince širom svijeta.
Znamo danas i za šest poimeničnih žrtava Prvoga svjetskog rata iz dolinske župe. Stradanja svojih župljana pratili su i njihovi župnici. Od 14 dolinskih župnika u stotinu godina, čak su četvorica ubijena, doduše nijedan u samoj Dolini. Fra Ognjena Idžotića (1903.-1945.) ubili su partizani u šumi Macelj kod Krapine noću 4./5. lipnja 1945. Vlč. Ratko Grgić (1944.-1992.) je 16. lipnja 1992. u pol bijela dana odveden od uniformiranih velikosrpskih snaga i ubijen na nepoznatom mjestu i do danas mu se za grob ne zna. Vlč. Marko Š alić (1934.-1993.) je kao župnik u Dragalovcima teško zlostavljan u logoru u Doboju 1992. od velikosrba, te je preminuo od posljedica 12. siječnja 1993. Četvrti u tom mučeničkom nizu je mons. Kazimir Višaticki (1939.-2004.), ubijen 18. studenoga 2004. godine u župnoj kući u Bos. Gradiški.
Osim toga, još dvojica župnika osuđena su, posve nedužna, od komunističkih vlasti na teške zatvorske kazne: dr. Božo Laštro (1907.-1975.) na osam godina i vlč. Tvrtko Tadić (1929.-2015.), kao mlad svećenik dok je služio vojni rok, na četiri godine. A još jedan, vlč. Nikola Tojčić (1892.-1984.), morao je izbjeći iz župe pred partizansko-četničkim zvjerstvima, i cijeli svoj preostali vijek proživio je kao prognanik izvan domovine, te je i preminuo u Argentini.
Tako župa Dolina proslavlja svoj stogodišnji jubilej u sumornom ozračju, ali kršćani se ne prepuštaju pesimizmu, nego žele živjeti i nositi Radosnu vijest u sebi i donositi je drugima. Neka dobri Bog upravlja putove jednih i drugih!
BILJEŠ KE SA HODOČAŠ ĆA LOURDES SANTIAGO DE COMPOSTELA – FATIMA /PUTOSITNICE/
Hodočasnička pjesma
K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.
Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.
Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!
Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću.
Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju!
Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.
(Psalam 121)
Kao vjernik, s punim pravom mogu kazati da me je na ovaj, veliki hodočasnički poduhvat, pozvala Božja Providnost. Pozvala a ja rekao: EVO ME!
Prve bilješke o mogućem ovom hodačašću datiraju iz rujna 2009. godine, dakle prije osam godina. Plan sam realizirao tek kada se je obilježivala 100-ta obljetnica Gospinih ukazanja u Fatimi i 25-ta obljetnica vojnog hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes.
Kako su se sve više bližile te obljetnice sve ćešće se je postavljalo pitanje: Kada i odakle krenuti, prvo u LOURDES, a onda dalje?
Ljepšega dana i mjesta nije bilo nego na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače (2017.) i ispred velikog kipa Gospe Lurdske koji se nalazi u perivoju samostana i Doma Dragi bližnji časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Okučanima. Nakon jutarnje sv. Mise koju je služio okučanski župnik fra Mario Radman ispratile su me drage osobe koje su došle iz mnogih sela okučanske župe zatim iz Godinjaka, Ratkovca, Zagreba …
Pokrovitelji hodočašća su bili Općine Okučani, Župni ureda sv. Vida Mučenika, Komunalno poduzeće Sloboština a medijski pokrovitelji: radio Bljesak Okučani, Novogradiški godišnjak, novogradiške nezavisne novine CAJTuNG, portali novagra.hr i cajtung.com. Ti portali su objavljivali slike i poruke koje sam im slao iz pojedinih mjesta kroz koja sam prolazio. I druga sredstva informiranja su pratila moje hodočašće kao što je HKR (Hrvatski katolički radio), radio “Marija”, radio Nova Gradiška, portal SB-plus Slavonski Brod, lokalni večernji.hr/vijesti, 035portal.hr …
Sa sobom sam nosio popratno pismo koje mi je potpisao i pečatom župnog ureda sv. Vid Okučani ovjerio okučanski župnik fra Mario prevedeno na slovenski, talijanski, francuski, španjolski i engleski jezik.
POŽEŠ KA BISKUPIJA ŽUPA SVETOG VIDA MUČENIKA O K U Č A N I 35430 OKUČANI, ulica Ante Starčevića 21, HRVATSKA
Visoko poštovani!
MILORAD ORŠ ULIĆ Mican, rođen 01. 12. 1952. god., vlasnik osobne iskaznice identity card number = 111368745, OIB Personal identification number 22678909227, krenuo je 11. 02. 2017. godine na pješačko hodočašće iz župe SVETOG VIDA OKUČANI HRVATSKA, u veliko Marijansko svetište LOURDES (Francuska), a potom će produžti u FATIMU (Portugal), također veliko Gospino svetište. Kako je put od Okučana do Lourdesa dug oko 1.900 km, a od Lourdesa do Fatime još dodatnih 950 km i trajat će mjesecima, molim Vas da imenovanom Miloradu Oršulić Micanu pružite u okviru Vaših mogućnosti potrebitu pomoć u prenoćištu, hrani i drugom obliku ako mu bude potrebita.
To što on čini je SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU pa svoje srce, ruke i vrata otvorite ovom Marijanskom hodočasniku MIRA koji će Vas tijekom cijelog puta nositi u svojim molitvama i srcu.
Za svaku pa i najmanju pomoć iskreno Vam se kao njegov župnik zahvaljujem.
BOG VAS BLAGOSLOVIO!
Župnik župe sv. Vida Okučani fra Mario Radman
Božja Providnost me je pratila od samih priprema, polaska i tijekom cijeloga puta. Dobivao sam na stotine SMS-ova potpore i čestitki na odvažnosti , preporučivanje u molitve i poruka kako se za moje uspješno hodočašće mole ne samo obitelj, rodbina, prijatelji, svećenici, časne sestre, molitvene zajednice i ne samo katolički, nego i vjernici pravoslavne i islamske vjeroispovijesti. Moć molitve sam osjećao kada mi je bilo najteže. Hvala svima koji su molili, a posebno Bogu koji je te molitve uslišio.
Jednom mome prijatelju netko je rekao kako na ovakvo hodočašće može krenuti samo osoba koja mora biti izuzetno inteligentna. Š to se tiče moje inteligencije, da nije bilo one odozgo, ja bih stigao tko zna gdje.
Iako sam s radošću krenuo na to pokorničko hodočašće, već prvoga dana ću na obadvije noge dobiti velike žuljeve, tako velike da ih ja, kao prekaljeni hodočasnik (Međugorje (25-ta obljetnica Gospinog ukazanja) 2006., Marija Bistrica 2008., Udbina (blagoslov crkve Hrvatskih mučenika) 2010., Zagreb (u povodu dolaska sv. oca Pape Benedikta XVI. 2011., Sarajevo 2011. – beatifikacija Drinskih mučenica, Bleiburg 2015. (sedamdeseta obljetnica tragedije hrvatskog naroda), Marijanski zavjet za domovinu 2015. i 2016. god Međugorja do Dubrovnika 2016., Vukovar (25-ta obljetnica pada grada heroja) 2016… i brojna druga Marijanska svetišta: Gospi od Suza, Gospi voćinskoj, Gospi kloštarskoj, Gospi od Brze pomoći u Slav. Brod, Gospi Jasenovačkoj …) nikada nisam imao. Trebalo me je iskušati. Trebalo je vidjeti da li sam spreman na takvu žrtvu. Molio sam: Bože, neka žuljevi pucaju, neka me bole do besvijesti i neka ide krv, ali molim Te nemoj dozvoliti da ovo hodočašće moram prekinuti pa ni na nekoliko dana, jer će se poremetiti cijeli tijek hodočašća. I nisam. On mi je poslao liječničku pomoć, doduše veterinara, a potom je za mnom je stigla moja adekvatna obuća.
Molio sam: Bože. Ako je to Tvoja volja, neka se vrši i spreman sam na sve, ali ako dolazi od Zloga, neka zna da me neće pokolebati u mojoj nakani. I nije. Niti u jednom trenutku nisam pomislio “što mi je ovo trebalo”, nisam zažalio što sam krenuo. Dapače, bio sam ponosan što sam jedan od izabranika da Gospu i na ovaj način mogu počastiti, da joj se mogu zahvaliti!
Ovo hodočašće nije bilo avanturističkog niti turističkog, nego pokorničkog karaktera u kojem sam tijekom cijeloga puta nastojati moliti za brojne nakane od kojih bih izdvojio nekoliko: za svoju obitelj i sve obitelji kojima je molitva potrebita, za našu, okučansku župa i one koje su ranjene u Domovinskom ratu, za domovinu Hrvatsku i teški položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, za hrvatske žive i poginule branitelje za mir u svijetu sa željom da rat zauvijek prestane te zahvaliti za dar života i sve dobro što nam je Bog darovao, ali i ono manje dobro.
Molio sam osim navedenih nakana i za sve one koji su se preporučili u moje molitve, za sve one za koje sam obećao moliti te za one u čijim sam mislima i molitvama bio, za sve one koji su mi na bilo koji način pomogli …
Na kraju krajeva, cijeli naš život je jedno veliko hodočašće, a mi u njemu hodočasnici. Bez truda, znoja, žuljeva, patnje i širom otvorenog srca se ne može doći do željenog cilja, u zagrljaj Dobroga Boga, Majci Nebeskoj i Svih Svetih.
Na tom hodočasničkom putu koji je trajao 90 dana prepješačio sam oko 3.000 km a uz put izmolio 1.000 krunica, toliko Lauretanskih Gospinih litanija i brojnih drugih molitvi. Na samom polasku, rekao sam neka svaki moj korak (njih je bilo oko 6 milijuna) bude molitva. Neka Bog blagoslovi svaku stopu svih zemalja kroz koje ću proći, a to je Hrvatska, Sloveniju, Italija Francuska, Š panjolska i Portugal.
Kada sam pošao iz Okučana, primio sam Sakrament Bolesničkog pomazanja Posljednju pomast (koji se dijeli osobama baš na taj blagdan tko izrazi želju za njim), u Fatimi sam na koljenima molio za sve svoje grijehe počinjene u znanju i neznanju od rane mladosti, u Lurdu, u čudotvornoj vodi u kojoj sam se okupao molio sam da ostanu u njoj, a za vrijeme pokorničkog bogoslužja pred svećenikom, također u Lurdu, skrušeno ih ispovjedio i nakon odrješenja izrekao Š imunov hvalospjev: “SADOTPUŠ TAŠ SLUGU SVOGA GOSPODARU… “ iz drugog poglavlja Lukinog evanđelja, kojega je nadahnut Duhom Svetim izgovorio starac Š imun uzevši na svoje ruke Dijete Isusa, kako mu je obećao Gospodin. (Lk 2, 29-32). Čini mi se da sam najbliže bio u Milosti Božjoj, najspremniji za susret s NJIM. E, kada bi u životu bilo često takvih događanja.
Više od stotinu dana (od 11. veljače do 23. svibnja) izbivanja od kuće, provedenih u molitvi i razmišljanju, ponekad u velikoj potrebi za samoćom, razumio sam i shvatio samostanski način života (redovnika i redovnica). Tih dana sam živio u nekom drugom svijetu. Svakodnevno sam se putom telefona čuo sa suprugom, kćerkama i dragim dragim osobama, izmjenjivao na stotine SMS poruka, no … tih dana sam imao samo jedan cilj i živio za njega, dovršiti hodočašće, stići na planirana odredišta…
Načinio sam blizu 9.000 fotografija što fotoaparatom što mobitelima, ispisao 11 bilježnica hodočasničkog dnevnika, ali osjećaje i ono što se događalo u srcu i duši nije bilo moguće ni olovkom i fotoaparatom zabilježiti… Srce je bilo premaleno da sve to u sebe primi…
Kada bih ovoga trenutka ponovo bio pozvana na ovo hodočašće, bez razmišljanja bih prihvatio i odazvao se, bez obzira na sve poteškoće koje su me pratile.
Kroz Sloveniju mi je gosp. Danilo Siter (voditelj Udruge “Družina in življenje” “Obitelj i život”, kojeg sam kao i njegovu suprugu Vilmu upoznao hodočasteći s prijateljima u Bleiburg) mi je osigurao kod dobrih ljudi prenoćišta s mogućnošću da sudjelujem na večernjim sv. Misama. U nekoliko crkvi sam svjedočio o svom hodočašću. Župnik bi me pozvao, nakon sv. Mise i zamolio da pred nazočnim vjernicima odgovorim na nekoliko pitanja: Tko sam i što sam, kuda idem, kada sam krenuo i kada namjeravam doći do cilja i ono najvažnije zbog čega sam krenuo na hodočašće, razlog moga hodočašća.
Po završetku jednog takvog svjedočenja na izlazu iz crkve u Črnomelju jedan mladi gospodin će mi čestitati, kazati da sam ga svojim dirljivim riječima rasplakao i dodao kako bi želio sutradan sa mnom proći jednu dionicu puta od Črnomelja do Kočevja. O, kako me je razveselio. Išli smo po snijegu, razgovarali, molili krunicu on na slovenskom jeziku ja na hrvatskom, pjevali duhovne pjesme … Ime mu je Peter.
Velik bi bio popis osoba koje su mi pružile gostoprimstvo od Jasenovca i obitelji zvonara Miće i Ankice Mačinković, preko Lonje i obitelji Maria i Marice Nekić, mjesta Letovanić i obitelji Branimira i Martine Rupčić, Jastrebarskog – Jaske obitelj dr. Stjepana Š tefa i Rubinke Kozjan, do brata Ive i snahe Gordane u Novoj Gorici, obitelji Tihomira Budića u Veroni, a u Francuskoj Silvana Tutića u Nici, Rajka Milanje u Cannesu, Daniela i Branke Sedde u Aubordu, Marka Čubelića u La Grande Motto te zeta Kristijana i kćerke Marijane kao i Kristijanovi roditelji u Lyionu…
U moj hodočasnički dnevniku je gospođa Marica upisala: “Hvala ti Gospodine Isuse što si kroz ovoga hodočasnika došao u moju kuću…”
Bez obzira što ne govorim ni jedan jezik zemalja kroz koje sam prolazio, ali kogagod sam što pitao dobio sam odgovor i svi su razumjeli što sam ih pitao. Kako? Odgovor može stići jedino ODOGZGO.
Sa sobom sam nosio, tj. na kolicima (koje je kontinurano Pavle Gubić) ispred sebe gurao između inih stvari i kompletnu kamp opremu (šator za kampiranje, šatorska krila za pokrivanje, vreću za spavanje i podmetač pod vreću) i dvije bijele veće svijeće i dr. Budući da ih niti jednu noć nisam trebao uporabiti, jednu svijeću sam zapalio u Fatimi, drugu u Lurdu Gospi na čast, a u svoj hodočasnički dnevnik sam upisao: “Bože, Ti koji svome Sinu nisi osigurao adekvatno mjesto gdje će se roditi, nego u špiljici tj. štalici, meni si omogući da sve noći provedem pod krovom i u toplom krevetu. I na tome Ti hvala!”
Uz put, kadgod sam bio u mogućnosti nazočio sam nedjeljnim sv. Misama bez obzira na kojem jeziku je služena. Putom interneta sam pratio misna čitanja na hrvatskom jeziku ili iz Svetog pisma koje sam sa sobom nosio. Na cvijetnicu, u gradu Pamiers sam sudjelovao u procesiji nakon blagoslova maslinovih grančica i cvijeća i u katedrali sv. Ante na sv. Misi. Po završetku misnog slavlja će me mjesni biskup blagosloviti položivši ruke na moju glavu i zaželiti mi sretano i blagoslovljeno hodočašće.
Put me je vodio kroz mjesta i gradove značajne za nas katolike, što je još više upotpunilo moje hodočašće: kroz rodno mjesto bl. kard. Alojzija Stepinca Brezarić i Krašić gdje je preminuo (1898. – 1960.), kroz Montpellier, rodno mjesto sv. Roka i Vogheru mjesto preminuća (1348. – 1376.), u Lyonu rodnom mjestu sv. Ivana Maria Vianneya i u Arsu na njegovom grobu, svetca zaštitnika župnika (1786. -1859.), pored zaseoka Ibarre (francuska regija Pirineja) rodnog mjesta francusko baskijskog sveca blizu španjolske granice sv. Michaela Garcoits (1797.- 1863), u Fatimi rodnom mjestu sv. Bernadete Soubirous (1844. -1879.) Santiago de Compostela na grob sv. Jakova apostola, te na grobovima Franje (1908.- 1919.) i Jacinte (1910.-1920) u Fatimi, a u povratku u Padovi na grobovima sv. Leopolda Mandića (1866. – 1942.) , sv. Ante Padovanskog (1195. – 1231.) i sv. Luke evanđeliste.
U Lurd sam došao na Veliki četvrtak u poslijepodnevnim satima i u njemu proveo sveto Trodnevlje i Uskrs. Svetijeg mjesta na svijetu nema osim Jeruzalema gdje se može proslaviti najveći kršćanski blagdan, nego što je ovo. Pobožnost Križnoga puta iznad svetišta Gospe Lurdske, na Kalvariji obavio sam na Veliki Petak s početkom u 15 sati. Proživljavao sam trenutke kao da idem VIA DOLOROSA (ulicom boli suza u Jeruzalemu). Bog i Gospa su omogućili da uoči Uskrsa u Lurd dođe moja kćerka Marijana i zet Kristijan te suprugina sestra Josipa sa suprugom Š tefanom i sinom Zlatkom.
Nakon proslave Uskrsa, na uskrsni ponedjeljak sam nastavio svoj hodočasnički put.
Došlo je do izvjesne izmjene pravca kretanja zbog vremenskog ograničenja (13. svibnja sam morao biti u Fatimi) i same konfiguracije terena, što je usporavalo hod. Jedno je bilo planirati pravce kretanja i prenoćišta u toplom uredu putom interneta a drugačije je stanje na terenu.
Do grada Burgosa (u Š panjolskoj) sam iz Lourdesa došao nakon 12 dana pješačenja prešavši 393 km i odatle put nastavio prema Santiagu de Compostela do kojeg je valjalo prepješačiti još dodatnih 462 km za 10 dana. Tu su se putovi račvali. Onaj ravno vodi prema Santiago de Compostela, a onaj malo lijevo prema Fatimi. Dvoumio sam se kojim putom krenuti. Teška je bila ta noć odluke. Uz pomoć duhovnog vođe fra Damira Pavića, imao sam dojam kako su se Gospa i sv. Jakovog dogovorili da nastavim Camino de Santiago. Na kraju krajeva: Gospa je svagdje! No, s radošću mogu izjaviti i da sam dio puta CAMINHO DE FATIMA, koji vodi od Santiaga de Compostela do Fatime prešao pješice.
Prijeći put sv. Jakova (Camino de Santiago) od francuskog grada Seint Jean Pied di Port u duljini od 732 km (koji se prohodi za 34 dana) je san svakoga hodočasnika. Ja sam ga prešao od Lourdesa u duljini od 855 km za 24 dana. U stvari, ja sam taj put prešao od Okučana, jer kaže jedna izreka vezana za Camino de Santiago: Put sv. Jakova kreće od kuće!
Na blagdan Gospe Fatimske (13. svibnja) imao sam milost i čast nazočiti proslavi 100-te obljetnice Gospinog ukazanja u Fatimi. Misno slavlje je predvodio papa Franjo pred pola milijuna vjernika. I tu su se vidjele hrvatske zastave osim one koju sam ja sa sobom nosio. A kako sam se osjećao, to je također teško opisati. Biti u blizini sv. Oca, bila je samo želja koji se realizirala u stvarnost. Bio sam toliko blizu njega, koliko civil uopće blizu može doći, tako da je mogao prebrojiti kockice na grbu kada sam razvio hrvatski barjak.
U Fatimi sam proveo tri dana koji će mi ostati u nezaboravnom sjećanju. Vrijeme sam iskoristio sudjelujući na sv. Misama, klečanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, moleći brojne krunice i obavljajući druge pobožnosti kao što su Put križa, sudjelovanje u procesiji s Presvetim …
Ove godine (2017) je u Lurdu, u povodu 25-te obljetnice hodočastilo 800 pripadnika hrvatske vojske i policije, hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji te 100 osoba iz Bosne i Hercegovine (u 17 autobusa) koju je predvodio Vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. Uz njega je bio i Vojni odrdinarijij BiH msgr. Tomo Vukšić koji je predvodio pripadnike vojnih postrojbi iz Bosne i Hercegovine.
S njima sam proveo pet dana “uklapajući” se u njihov program i s njima se vratio u dragu nam Hrvatsku.
Kao što je poznato, ovo je i 59-to međunarodno vojno hodočašće P. M. I. (Pelerinage militaire international) na kome je sudjelovala 61 zemlja pod mottom DARUJ NAM MIR. Ja sam našu vojsku dočekao u Lourdesu, nakon što sam autobusom preko Tarbesa došao iz Fatime.
Tih dana su se na hotelima (Lourdes je iza Pariza drugi grad u Europi po broju hotela), po ulicama i u samom Marijanskom svetištu viorile su se hrvatske zastave. Nazočili su i hodočasnici iz Hrvatske i u drugim aranžmanima.
Po povratku u Okučane, zid mojeg obiteljskog doma krasi velika fotografija na kojoj sam ja s 900 pripadnika vojske HV i BiH, hodočasnička isprava (diploma) “Compostela” ispisana na latinskom jeziku kao dokaz na pređeni put i školjka sv. Jakova, a na mom hodočasničkom štapu su još dodatno urezana tri velika kršćanska hodočasnička mjesta: Lourdes, Santiago de Compostela i Fatima.
Kada su me pitali koje je slijedeće hodočasničko odredište na redu, odgovorio sam: Ono gdje će blaženi kard. Alojzije Stepinac biti proglašenim svetim. Ako to bude u Rimu, onda je RIM.
Za moje hodočašće su znali oba banjolučka biskupa msgr. dr. Franjo Komarica i pomoćni msgr. dr. fra Marko Sermen koji su mi na blagdan sv. Roka, 16. srpnja (2017.) u Bosanskoj Gradišci čestitati na uspješnom hodočasničkom poduhvatu, kao i msgr. Jure Bogdan vojni ordinarij u Republici Hrvatska i msgr. Tomo Vukšić vojni ordinarij u BiH, koji će mi svoje riječi potpore i čestitke iskazati u Lourdesu.
Neka vas prati Božji blagoslov, mir i svako dobro po zagovoru Gospe Lurdske, Gospe Fatimske, sv. Jakova apostola i Svih svetih.
U dvorani “Augustin Kažotić” dominikanskoga samostana na zagrebačkoj Koloniji u petak 22. siječnja 2016. predstavljena je prva zbirka pjesama U sjeni križa mladoga dominikanca, diplomiranoga pravnika i pjesnika Ivana Marije Tomića. O knjizi je uz autora govorio urednik zbirke dominikanac komparatist književnosti Domagoj Augustin Polanščak, a stihove je čitao dominikanac Mihovil Mario Žuljević Mikas. Glazbeni obol svečanosti dali su dominikanci tenor Ante Kazoti uz glazbenu pratnju Marina Golubovića, a kroz program je vodila Ružica Jukić.
Prije polaska na put, na brojne E-adrese i mobitele uputio sam SMS poruku slijedećeg sadržaja:
Poštovani!
U povodu 70-te obljetnice, najveće tragedije hrvatskog naroda, a sa željom da počastimo sve žrtve, znane i neznane stradale na bleiburškom polju i Križnom putu, njih preko 300 tisuća, da se za njih molimo, kao i za trenutno političko-gospodarsko stanje u našoj Domovini, nas nekoliko domoljuba Marinko Jurišić – Š piro i njegova kćerka Sarafina iz Travnika /Srednja Bosna/, Marijan Peternel iz Pakraca i ja Mican iz Okučana, uputili smo se na pješačko hodočašće u Bleiburg gdje ćemo sudjelovati na misnom slavlju i obilježavanju tragične obljetnice 16. svibnja, čiji je pokrovitelj predsjednica RH. Preporučujemo se u Vaše molitve kako bi nam Dobri Bog dao snage da bismo dostojanstveno dovršili započetu misiju/zadatak, a to je najmanje što možemo učiniti za sve hrvatske žrtve u II. svjetskom ratu, a naročito u poraću.
Vaš Milorad Oršulić-Mican
Prvi odgovor stiže iz Banja Luke:
Poštovani i dragi Micane!
Čestitam na hrabrosti odvažnoj četvorki koja kreće u Bleiburg na hodočašće. Rado ću uključiti u svoje molitve vaš pothvat. Neka vas dobri Bog blagoslovom prati po zagovoru naših mučenika. Velik pozdrav svima, posebno starim znancima i prijateljima Tebi i Marijanu.
Srdačno, Anto Orlovac, svećenik, Banja Luka
U TISKARI PRINTING NOVA GRADIŠ KA DADO PEŠ EVSKI JE PRIPREMIO BARJAK ZA HODOČAŠ ĆE
PRVI HODOČASNIČKI DAN /Petak, 8. svibnja/
Prvi hodočasnički dan će započeti sv. Misom u okučanskoj crkvi sv. Vida Mučenika koju je služi fra Mario Radman, /iako će i večeras u istoj crkvi biti služena sv. Misa prije koje će se moliti krunica u povodu svibanjske pobožnosti /nakon koje će blagosloviti dvojicu hodočasnika Marinka Jurišića – Š piru i Milorada Oršulića – Micana i hrvatski barjak koji će se od Okučana donijeti do Bleiburga – mjesta najvećeg stradanja hrvatskog naroda i početka Križnog puta.
Sastavni dio moje hodočasničke opreme je i štap od ljeskovog drveta, koji sam usjekao 25. travnja ove godine na Gradini između groblja i rijeke Save u Donjoj Dolini (na sv. Marka prilikom košenja trave). Znakovito: nosit ću ga tragom onih, koji su po Božjim regulama, trebali biti baš ovdje sahranjeni, a ne da su im kosti razbacane po Austriji, Sloveniji i različitim krajevima Hrvatske i Bosne. Prema podacima iz knjige “Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti” čiji sam ja autor, više od polovice ubijenih u tjeku II. svjetskog rata i poraća iz župe Dolina njih 164 “nisu se vratili iz rata”, “ubijeni na Križnom putu”, “ubijeni u Gornjim Podgradcima (Mrakovica, Kozara)” … od ukupno 256 koliko je njih četiri dolinska sela “platili glavom” samo zato što su bili na drugoj strani.
U okučanskoj crkvi ćemo i izmoliti prvu postaju Puta križa, a posljednju – četrnaestu na bleiburškom polju.
Nakon slikanja s dragim osobama koje su došle na sv. Misu i tako molitvom ispratiti hodočasnike i davnja izjave za radio “Bljesak”, koje je ujedno i medijski pokrovitelj ovoga hodočašća, krenulo se na put dug od Okučana 316 km, iako je Š piro do Okučana od Travnika za tri dana prepješačio dodatnih 165 km.
Naš današnji cilj je Kutina, oko 53 km, a do nje će se mnogo toga dogoditi.
O podnevu smo došli u Novsku, gdje ćemo kod obitelji Joze i Mire Kalizan /rodom iz župe Dolina/, koja je poznata po prijemu hodočasnika, okrijepiti tijelo, a u prolazu kroz taj grad sresti njegovog gradonačelnika gosp. msr. dc. Vladu Klasan koji je pozdravio hodočasnike i izrazio želju da se slika s nama. Već u poslijepodnevnim satima na službenoj stranici grada Novska bilo je nekoliko slika, a radio Novska je emitirao prilog o hodočašću.
U Banovoj Jarugi će nam se pridružiti Marijan Peternel koji je jutros krenuo iz Pakraca, tradicionalno noseći svoj hodočasnički križ.
Kako smo prolazili kroz župu Međurić čiji je župnik vlč. Tomislav Vučur, on će nas kao dobar domaćin dočekati ispred križa u Banovoj Jarugi, koji je podignut njegovom zaslugom kao i crkva u istom mjestu. Zajedno smo molili, primili blagoslov, kojeg na ovom putu, gdje nas čekaju zamke različitog karaktera, o čemu će biti riječ, doista treba. Vlč. Tomislav će zbog nas doći i u Kutinu, pitajući nas – treba li nam što?
Nije trebalo, jer smo već bili u rukama našeg večerašnjeg domaćina Miroslava Sušila rodom iz sela kojeg više nema u bosanskogradiškoj općini – Bukvik, jer su kao i mnoga u doba komunizma “zbrisana s lica zemlje”. O tome rodnom kraju je napisao “MONOGRAFIJU BATAR – BUKVIK”. On živi u Kutini i radi u Petrokemiji gdje obnaša dužnost pomoćnika upravitelja za održavanje postrojenja KAN-1. Njemu će u gostoprimstvu pomagati Kristijan Vonić – Kika, dolinsko/novoselski sin koji također živi i radi u Kutini, a poznatiji je kao webmaster “Suze dolinske” i općine Okučani.
Između brojnih SMS poruka koje sam primio u tijeku dana, za danas izdvajam ovu primljenu od vjeroučitelja Š imuna Klarića iz Kosovca kod Okučana: “Poštovani hodočasnici! Neka vam dragi Bog da snage duši i tijelu, a anđeli čuvari neka vas nose kroz sve kušnje i prepreke na vašemu putovanju! Uzvratile Vam duše za koje molite i činite pokoru stostrukim blagoslovom na svim poljima života. Božji blagoslov, tj. sretno i radosno”.
Gosp. Miroslav Sušilo nas je, nakon kave, ispratio iza 6 sati zaželivši nam sretan put, da nas na njemu prati Božji blagoslov i – do viđenja u Bleiburgu.
U Popovači će nam se pridružiti Sarafina – kćerka Marinka – Š pire Jurišić, koja zbog obveza na Pravnom fakultetu u Mostaru nije mogla s ocem od Travnika pješačiti, pa ćemo put nastaviti u punom sastavu.
Naš hodočasnčki dan počinje i završava molitvom. Molimo krunicu i Lauretanske /Blažene Djevice Marije/ litanije u hodu zajedno, i pojedinačo. U svakoga od nas je krunica u rukama. Naročito su dojmljive molitve na pokojne – žrve na bleiburškom polju i za one koji se nikada nisu vratili svojim domovina s Križnih putova. Svakom od nas se na spomen “Isus, koji neka se smiluje vjernim mrtvima” zaiskri suza u očima.
U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću je u 19 sati večernja sv. Misa. Znali smo da se služi u to vrijeme pa smo nastojali doći ranije, kako bismo joj nazočili.
U samostanu su nas dočekali župnik i gvardijan fra Drago Brgler i njegov vikar fra Grgur Blažević. Župnik će nas prije sv. Mise pozdraviti “veselu i pobožnu družinu koja će svojim hodočašćem od nekoliko stotina kilometara, očuvati uspomenu na sve nedužne žrtve Križnog puta”. Fra Grgur će u tijeku sutrašnjeg dana na internetsku stranicu župe postaviti kraći članak i nekoliko slika. Nakon što smo se duhovno okrijepili i fizički ćemo se osvježiti tuširanjem, večerom i hladnim napitcima, a potom na počinak, jer nam sutra prije 5 sati valja nastaviti put.
TREĆI HODOČASNIČKI DAN /Nedjelja, 10. svibnja/
Prije polaska na put, koji nas treba dovesti do Zagreba, ispred župne crkve ćemo izmoliti jednu postaju Puta križa. Noćašnja kraća kišica je osvježila zrak, ali ćemo zato u tijeku dana osjećati sparinu.
Općina Okučani je pokrovitelj ovoga hodočašće, dok je hrvatski radio “Bljesak”, kao što je već rečeno, i Novogradiški godišnjak www.novagra.hr, medijski. Zbog toga se naši objedi sastoje od onoga što smo iz Okučana ponijeli: mesne narezke, paštete, riblje konzerve …, minenarna i naravna voda …, a ostalo što si uz put kupimo, izuzev tamo gdje nam dobri domaćini pripreme ukusne večere. Ručak obavljamo pod krošnjom drveća, na haubi automobila koja nam služi kao stol ili na nekoj asvaltnoj površini koja je prikladana za to.
Od samoga jutra, svatko od nas se pita: gdje nam je Bog pripravio mjesto da budemo na nedjeljnoj sv. Misi. Odgovor nije trebalo dugo čekati. Već u 10,30 sati u Dugom Selu u crkvi sv. Martina nazočit ćemo sv. Misi pod kojom će biti i Prva sv. Pričest.
Ispred crkve susrećem svoje supruge bratića Vinka i njegovu suprugu, a odmor uz kavu ćemo upriličiti u kafiću ispred Kauflanda s kojom će nas počastiti Milan – Mićo Lopar, kome sam ja krizmeni kum. U Dugom Selu živi sa suprugom i kćerkom gdje su došli iz Trnave. Možda je ovdje zgoda da kažem kako smo malo gdje, mi hodočasnici platili kavu ili neki osvježavajući napitak. Obično to budu ljudi ljubavlju potaknuti pa kažu “kuća vas časti” ili “sretan put, hvala vam što ste svratili i ništa nećete platiti…”.
Na zagrebački Čulinec, gdje ćemo zanoćiti došli smo pred 19 sati. Naša domaćica je gospođa Janja Ćorković, rodom iz Donje Doline, koja je radeći u Š vicarskoj zaslužila mirovinu, a sada u njoj uživa u tom dijelu Zagreba, u kući, koju je zajedno sa svojim pok. bratom Mirkom kupila, nakon prognanstva iz rodne Doline.
Poslije tuširanja, večera a onda na počinak.
Dr. Mario Bokulić iz Okučana nas hrabri porukom: “Bog Vas blagoslovio. Okučani su s vama na putu i molitvi. Vašem poduhvatu se raduju i članovi Udruge dragovoljaca domovinskog rata iz Okučana na čelu s njihovim predsjednikom. Svaka Vam čast i Bog vas blagoslovio”.
S JOSIPOM BANOM JELAČIĆEM BUŽIMSKIM
ČETVRTI HODOČASNIČKI DAN /Ponedjeljak, 11. svibnja/
Kada smo krenuli, od mjesta gdje smo prenoćili, bilo je 5 sati. Išli smo ulicom kneza Branimira do Glavnog kolodvora, gdje smo se slikali ispred spomenika kralja Tomislava pa preko Zrinjevca na Kaptol. Nismo znali u koliko je u zagrebačkoj katedrali sv. Misa. Mislili smo: ako katedrala bude otvorena pomolit ćemo se na grobu hrvatskog mučenika i blaženika kardinala Alojzija Stepinca. No, sv. Misa je u 7 sati, a mi smo u katedralu došli nekoliko minuta prije. Bože, hvala ti! Š to li ćeš nam još tako dobroga prirediti na ovom našem hodočasničkom putu, i današnjem danu?
Prolazeći Ilicom na semaforima i tramvajskim stajalištima susrećemo jednu ili u grupama više časnih sestara. Prolazeći pored njih kažemo im: “Sestre, molite za nas”. Odgovorile su nam potvrdno uz osmjeh ohrabrenja.
Ulica Sveti Duh se spaja s Ilicom kojom smo prolazili. Čovjek ne može tuda proći a da se ne sjeti kako je samo nekoliko stotina metara dalje Klinička bolnica istog imena “Duh Sveti”. Iz te su bolnice “oslobodilačke snage” partizanija, prisilno odveli, nakon završetka rata, 1945. godine, ranjenike, časne sestare i medicinskog osoblja do jame Jazovka kod Sošica na Žumberku gdje su ih ubili i u nju bacili.
Jama je otkrivena 1990. godine, a u njoj se nalaze tijela pripadnika postrojba NDH ubijenih nakon bitke kod Krašića u siječnju 1943. god. te u svibnju i lipnju 1945. godine, kao i već spomenuta tijela ubijenih iz bolnice.
Svake godine se tradicionalno na Dan antifašističke borbe organizira 22. lipnja ‘Spomen-pohod Jazovka’. Prema riječima Borisa Prebega – predsjednika “Hrvatskog obrednog zdruga (HOZ) Jazovka”, dosad je u jami otkriveno oko 470 kostura žrtava, dok povjesničar Josip Jurčević kaže da je pronađeno 476 kostura.
Ni za ovaj partizanski zločin nitko nije odgovarao.
Čovjek i ne zna koliko je Zagreb velik dok ga “koracima ne izmjeri”. Mi smo to učinili i i osjetili.
Nakon Zagreba prolazimo kroz Sv. Nedjelju i Samobor. On je poznat po “Samoborskom fašinku” i tvornici fasade “Samoborka”, no meni je u sjećanju ostalo kazivanje kako su kolone zatočenih Hrvata, koji su prolazili Križne putove. Na interetskoj stranici: www.dragovoljac.com pod naslovom: “Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda godine 1945.” autora dr. sc. Anđelka Mijatovića između ostalog piše: “Zarobljeničke kolone koje su se kretale kroz Zidani Most prema Zagrebu također su se djelile: jedne su kroz Zaprešić išle dalje prema Zagrebu, a druge su kroz Breganu i Samobor išle prema Sisku i prema Karlovcu, Vojniću i Topuskom”.
Danas dovršavamo svoj hod kroz Hrvatsku.
Na “malom” graničnom prijelazu Bregana, državljani Bosne i Hercegovini, u ovom slučaju Š piro i Sarafina nisu mogli prijeći s putovnicama te države, pa smo morali, nekoliko kilometa dalje otići na veliki granični prijelaz.
Po ulasku u Sloveniju obavljamo oko 15 sati i doručak i večeru.
Nakon što smo se okrijepili i koliko toliko odmorili, put nastavljamo, ali samo do 17,30 sati. Vrelo sunce je učinilo svoj dio posla. Tu gdje smo danas stali, sutra nastavljamo.
Iako danas nismo “pregazili” pedesetak kilometara, zbog umora morali smo prekinuti put. Valja nam noćas skupiti snagu i “napuniti baterije”.
Duhovnu snagu na našem hodočasničkom putu nam daju i SMS poruke. Jedna od njih stiže od strica Ante: “Navijam za lijepo vrijeme, ali bez jakoga sunca i sparine. Samo da Vam se snaga ne iscrpljuje na neželjene uvjete. Ne znam da li će Vam kiša goditi ili ne?! A onda još žuljevi!! Prizivam Moćni blagoslov, svaku sreću da bude uz Vas i daju Vam nove poticaje i osvježenje snage. Želim Vam što lakše korake. Pozdrav iz Zenice”.
Ivan Golub: “Svaka čast i blagoslovljeni bili. Pozdrav iz Okučana koji polako utanjaju u san”.
Terezija i Mato Oršulić iz Australije: “Dragi naš Micane. Ugodno smo iznenađeni viješću da ćete se žrtvovati za taj, tako dalek put. Suzama su nam napunjene oči. Svaka vam čast i pohvala. Rado ćemo se moliti i moliti za vas i za sve stradale na Križnim putovima. Neka vas Bog pazi i čuva na tom putu i pomogne u vašem naumu. Bezbroj pozdrava svima i sretno “.
PETI HODOČASNIČKI DAN /Utorak, 12. svibnja/
Do slovenskog grada Brežica sam nosio razvijen hrvatski barjak. Tu će mi policajac priopćiti kako po Zakonu Republike Slovenije, bez posebnog odobrenja nije dozvoljeno nositi ni slovensku, pa tako ni zastave drugih država. Zastavu sam savio, a na kapu i šal s nacionalnim obilježima nisu imali primjedbe.
Ni danas nećemo ostati bez sv. Mise. Pred 8 sati prolazimo koz mjesto Stari Grad, između Brežica i Krško, vidimo kako narod ulazi u crkvu. Predpostavili smo da je to zbog mise ali smo kod jednog vjernika provjerili. Odgovorio nam je potvrdno. Pod sv. Misom, kako bi Slovenci rekli Mašom, je bio i blagoslov polja. Radosni smo bili što smo sa slovenskom braćom u Kristu mogli slaviti Dobroga Boga.
Prolazimo nešto dalje od Nuklearne elektrane Krško (kratica: NEK)j. To je nuklearna elektrana s Westinghouseovim tlakovodnik reaktorima snage 696 MW. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Save oko 3 km od grada. Republika Hrvatska i Republika Slovenija suvlasnice su nuklearne elektrane, svaka s udjelom od 50% te svaka dobiva 50% proizvedene električne energije. Radi se o prvoj nuklearnoj elektrani zapadnog tipa izgrađenoj u nekoj od tadašnjih socijalističkih zemalja. Izgradnja je počela 30. ožujka 1975. godine, a s radom je otpočela 1. siječnja 1983. godine.
U životu to tako često biva: malo hladno, malo vruće.
Nekoliko minuta iza 10 sati, kada smo prošli kroz grad Krško, na jednom kružnom toku, kod nove hidroelektrane zaustavit će nas policija, jer smo prešli preko tog kružnog toka, na kojem nema obilježja za prelazak pješaka. Bez obzira na to, mi smo tudas morali preći. Kazna je za svakoga od nas po 40 eura, ali ako “je izrečena globa plačena takoj” plaća se polovica iznosa tj. 20 eura. Kaznu smo prihvatili, potpisali “plačilni nalog” i izvršili uplatu.
Rekao sam kako mi očekujemo da nam policija bude na raspolaganju i pomogne pri kretanju, a jedan od njih mi je odgovorio da policija nije tu da usmjerava hodočasnike, nego smo se trebali pripremiti za put.
I onda se događa nešto nesvakidašnje. Pored nas staje auto krških registarskih oznaka na kojem je nalijepljen kršćanski znak – riba. Na glas sam rekao: Ovo je ili svećenik ili dobar vjernik – kršćanin. Iz auta izilazi čovjek i žena, koji na moje pitanje odgovara: Nisam svećenik, ali dobar vjernik jesam. I doista je svjedočenjem potvrdio svoju vjeru. Prvo je pokušao u razgovoru s policijom da nas ne kažnjavaju, a kada to nije išlo obratio nam se ljubaznim
riječima: Nemojte gledati sve Slovence kroz ovu dvojicu policajaca. Oni savjesno rade svoj posao. No, ako Vam do kraja Slovenije kroz koju ćete proći bude trebala bilo kakva pomoć kao što je spavanje, hrana i piće, medicinska ili bilo koja druga, evo Vam broj moga mobitela i zovite me u bilo koje doba dana i noći. Hvala Bogu, pomoć nam nije trebala, ali jest prijateljstvo koje smo vrlo brzo zapečatili. Ovdje donosim kraći osvrt gosp. Danila – Dania Sitera na naš susret koji mi je poslao nakon nekoliko dana E-poštom:
Pa ne mogu ništa drugo reči nego “dragi brate u Kristu”. Za mene i za moju ženu vi ste bili Dar Božiji taj dan.
Žena Vilma i ja smo se vozili tamo pored one hidroelektrane – išli smo uzvodno (vašim putem), kad ja primjetim, da policajci nekoga ispituju, a za tren oka primjetim i križ, koji ste nosili sa sobom. Odmah smo se upitali, šta li se tamo zbiva, da li netko treba pomoć, da li policajci nešto navaljuju, jer ne znaju o čemu se to radi? Ja kažem ženi, kako bismo se mi trebali vratiti, da pružimo pomoć ljudima, jer po križu sudeći gotovo su to neki drugi hodočasnici ne iz don Ante Jelića grupe, ali su neki, koji hodočaste sa istom namjerom – idu Križnim putem Hrvata – prema Bleiburgu. Mi već godinama to znamo, jer smo od početka na neki način uvijek uključeni u ova vaša hodočašća.
Tako smo se mi vratili, a ostalo znate.
Nismo mogli policajcima reći, da vam ne daju kaznu, jer oni su mislili, da rade nešto jako dobro … Nismo htjeli ni biti uvrijedljivi prema njima (kao što i vi niste bili – i na tome vama zahvaljujemo, jer ste i nama bili svjedoci Božje ljubavi, kada ste rekli, da ćete se za te policajce pomoliti – čak i krunicu za njih izmoliti). I gledajte, Gospodin je na taj način sklopio naše puteve. Na taj način taj naš Veliki Bog djeluje. U vrijeme, kada mi nit ne očekujemo, on nama šalje svoje anđele i na put stavlja znakove svoje ljubavi.
Pa ja se radujem našem poznanstvu, koje je Bog tako tajnovito sklopio. Ja se radujem, što On u svakom narodu ima svoje svjedoke, ima svoje ambasadore.
I još više se radujem, što čemo se ponovo sresti, pa tko zna, kada i kako, ali se stvarno nadam, da će to biti brzo.
Puno pozdrava vama i svima vašima – a naročito ovoj vašoj grupi hodočasnika. I molim vas, pošaljite mi onu sliku, koju ste napravili. Bit će mi u ponos i zadovoljstvo imati je.
Neka bude slavljeno na vijeke ime Gospodnje. Aleluja! Zahvaljujem ti Gospodine za svaki tvoj dar i za svakog brata i sestru.
Dani i Vilma Siter.
Na kraju smo se zajedno slikali, izmjenili brojeve telefona, izljubili se i rastali. I ne samo to: gosp. Dani i njegova supruga Vilma su u prolazu ubacili u naše prateće vozilo novčani iznos koliko smo platili kaznu. To smo tek poslije vidjeli. Š to na to reći?
Uz rijeku Savu, preko Sevnice dolazimo do Zidanog Mosta, meni poznatog po kazivanju preživjeli Križnoga puta, a slušao sam ih ispod pokrivača praveći se da spavam. U “Katoličkom tjedniku” se o tome može pročitati: “U najmanje 125 masovnih grobnica, od ukupno 540, nalaze se posmrtni ostaci Hrvata. Prema dr. Ferencu na području Slovenije likvidirano je oko 100.000 Hrvata i 14.000 Slovenaca. Kako je u razgovoru za slovenski list “Večer” Jože Dežman, sjeverozapadni dio Slovenije, područje oko Maribora, Celja i Zidanog
Mosta (o Mariboru i Celju će poslije biti riječ), bio je u poratnim mjesecima 1945. godine “likvidacijski epicenar Europe”. Nije pretjerano reći da u Sloveniji imamo deset Srebrenica”. Masovnu grobnicu između Krškog i Zidanog Mosta nam je spomenuo i gosp. Dani.
Prije odlazka na počinak upućujem na brojne telefone SMS poruku slijedećeg sadržaja: “Danas smo došli do Zidanog mosta. Sutra smo u Velenju, a onda na Bleiburg. Sve teče po planu. Vrelo sunce i poneki žulj su nam najveći dušmani. Poslije će im se pridružiti i kiša, kako javljaju. Pozdrav i laka noć”.
Odovor stiže od Željka i Kristine Š tavlić iz Vodica: “Samo nastavsite hrabro. Kiša će vam dobro doći da vas malo rashladi i tako nastavit put uz Božju pomoć dalje. U mislima i molitvama smo s vama”…
Višnja Mikić: “Mislim i molim za vas. U petak ću vas uvrstiti u svoje javljanje na “Radio Mariji. Bog Vas blagoslovio”…
i Ksenije Bokulić: “Neka Gospodin blagoslovi svaku vašu žrtvu, svaku molitvu i svaku suzu! … Neka vaše molitve pokriju krik duša koje vape!… Gospodin neka vas čuva, brani i mir vam svoj dade. Pozdrav od svima hodočasnicima”.
Š ESTI HODOČASNIČKI DAN /Srijeda, 13. svibnja/
Jučer smo došli, ne samo do Zidanog mosta, nego i nekoliko kilometara dalje do Velikog Š irja, odakle jutros nastavljamo put.
Kada smo došli u Laško gdje ćemo umjesto “Laškog piva” popiti samo kavu bilo je 8 sati. Od brata Ive iz Nove Gorice dobivam SMS poruku: “Neka Vas na vašem putu prati: ¨¸Onaj koji jest i Koji bijaše i Koji dolazi. Svevladar¸. Odgovaram mu: “Hvala na divnoj poruci. Trenutno smo u Laškom. Iza nas je od jutros 12 km. Pozdrav. Hvaljen Isus i Marija”!
I o okolici mjesta Laško se ima štošta reći o stradanjima Slovenaca i Hrvata. Samo nekoliko kilometara s glavne ceste nalazi se , kao što joj i samo ime kaže Ljuta, Vražja jama. Na interetskoj stranici wikipedije piše: “Huda Jama je naselje u sastavu općine Laško. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika je Barbarin rov u kojemu je 2009. godine pronađena masovna grobnica.
Huda Jama je jedno od brojnih mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstva jugokomunista. U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Kasnija istraživanja, provedena 2010. godine, utvrdila su da je to suprotno ranije očekivanom broju žrtava od nekoliko tisuća. Među žrtvama su bile i žene”.
Na internetskoj stranici: www.dragovoljac.com pod naslovom: “Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda godine 1945.” već spomenutog autora dr. sc Anđelka Mijatovića: “U stari rudnik u Laškom ubačeno je oko 3.000 zarobljenika bivših vojnika, žena i djece”.
Od fra Damira Pavića iz Brestovskog (Srednja Bosna): “Hvala na javljanju. Gospodin neka blagoslovi zavjet i žrtvu… Sretan nastavak putovanja. Mir i dobro fdp”.
Za Hrvatski radio “Bljesak” u 9,40 sati dajem putom mobilnog telefona izjavu u trajanju od 3,5 minute. Prethodnih dana su bile i dulje.
Kod Zidanog Mosta smo se rastali s rijekom Savom, ali i prugom (koja ide do Ljubljane i dalje) kojom sam često putovao u Sloveniju, Austriju, Š vicarsku …
Put nastavljamo uz rijeku Savinju. Iza 10 sati prelazimo u Celju preko te rijeke. Vrijeme je za doručak na asvaltnoj površini.
Ne zadržavamo se dugo. Želimo što više kilometara “prevaliti” za hladovine.
Na putokazu čitamo “Teharje pri Celju”. Ono je nedaloko iznad Grada Celja. U enciklopedijama i na internetskim stranicama se može pročitati kako je tu YU-armada 31. svibnja 1945. god. dovela cijeli Rupnikov bataljun, a u prvim danima lipnja još približno 3.000 domobrana. Prema procjeni, riječ je od oko 5.000 ljudi koji su bez suđenja pobijeni mjesec-dva po završetku II. svjetskog rata.
U kafiću, na benzinskoj crpki, iza 14 sati, pravimo kraći odmor za vrijeme kojeg čitam pristigle poruke. Jedna od njih je od pukovnika Mate Modrića iz Nove Gradiške: “Neka Vas čuva Dragi Bog. Želim Vam puno sreće, ustrajnosti u htjenju i molitvi. Izdržite stopama Krista i naših očeva! Sve vas pozdravljam i grlim junaci naši”!
U Velenju smo. Anto Dakić rodom iz Gornje Doline u ovom gradu živi od 1966. godine. Tu je završio školu za mehaničara precizne mehanike i u “Gorenju” je ostao raditi do mirovine. On nam je u Samskom domu GP “Vegrada” osigurao smještaj i “predao nas u ruke” upravitelju Doma Miji Marijanoviću. Mijo je rodom iz Travnika, živi s obitelji kod Bjelovara, a trenutno je na dužnosti stečajnog je upravitelja Građevinske tvrtke “Vegrad” i
upravitelj Samskog doma. S radošću nas je primio i ponudio nam smještaj na neodređeno vrijeme i unaprijed kazao kako niti jednoga eura nećemo platiti, iako se je u prethodnim razgovorima spominjalo 10, odnosno 5 eura za osobu po noćenju. Hvala i Miji i Anti Dakiću koji nas je njemu preporučio a Bog nek ih stostruko uzvrati.
U znak sjećanja na naš boravak u Samskom domu, naš domaćin Mijo će se upisati u hodočasnički dnevnik, a ja ću pročitati nekoliko poruka potpore. Prva od Nataše Vulić iz Okučana: “Gospodin je s Vama u svakoj kapljici znoja i u svakom žulju. Nosi vas na svojim rukamai brine se za vas. Svaka zraka i toplina sunca neka se prelije u toplinu i snagu Duha Svetoga, koji je zapalio vaša srca svojom ljubavlju … Hvala i slava našem dragom Gospodinu. Pratim vas mislima i molitvom. Mirna vam i laka noć uz obilje Božje ljubavi i blagoslova”
i od Željka Lopara iz Ratkovca: “Bog vas dragi čuvao kako biste stigli a vaše molitve i vapaje uslišao. Neka ste nam živi i zdravi i neka vas Boži blagoslov prati sve vrijeme. Vi ste oličenje pravog Božjeg milosrđa i pokazatelj da vjera može istinski ispuniti čovjeka da uspije u svojoj žrtvi i pokori. Hvaljen Isus i Marija, a Božje Oko vas gledalo i čuvalo i dalje”.
SEDMI HODOČASNIČKI DAN /Spasovo / četvrtak 14. svibnja/
Put od Velenja do Bleiburga je trebao biti podijeljen na dvije dionice. No, kako su meteorolozi za sutra najavljivali kišu, odlučili smo danas sve to prepješačiti. Nije to toliko glede kilometara, nego nam valja “pregaziti” Savinjske Alpe i proći kroz kanjon rijeke Meže iznad koje se diže Uršlja gora. Znali smo da će biti naporno, ali smo znali i to da nas zagovorima i molitvama prate naši najmiliji, brojni prijatelji, svećenici, časne sestre i duše za koje molimo, a koje su se sa svojim tijelima rastale prije 70 godina na ovim i drugim mjestima.
Iz maglovitog jutra, a tu je maglu u Š oštanju, prvom mjestu do Velenja kroz koje smo prolazili, pospješivala para i dim što su se dizali iz grotla velikih dimnjaka termoelektrane.
(Termoelektrane su energetska postrojenja koja energiju dobivaju sagorjevanjem goriva, a glavna primjena i svrha termoenergetskih postrojenja je proizvodnja pare koja pokreće turbinu, a potom i generator električne energije).
Prelazimo preko vrha Slemena. Tu je ploča na kojoj piše da smo na nadmorskoj visini od 1080 m.
Zasluženih nekoliko minuta odmora ćemo provesti uz koji gutljaj vode, jer nitko od nas, u pravilu, dok hodočasti ništa od alkohola ne pije!
Kada smo se spustili “u podnožje”, a ne zna se da li je gore ići uz brdo ili niz brdo, došli smo u Črna na Koroškem – mjesto Tine Maze – koja je, kao što je poznato prošle godine na Olimpijskim igrama u Sočiu u spustu i veleslalomu osvojila zlato, a prije toga je Šokićena i drugim brojnim kolajnama.
Nakon 11 km u Mežicama čitamo “Avstrija 3 km”, a to znači da se naše putovanje privodi kraju.
S nestrpljenjem sam dočekao prilaz bivšoj granici između Slovenije i Austrije, kako bih odmah razvio hrvatski barjak.
Križ ispred, a iza njega barjak i tako do 16,05 sati kada padamo na koljena, ispred grobnice kosturnice na mjesnom groblju u Unterloibach-u, gdje su sahranjeni posmrtni ostaci hrvatskih mučenika, pokupljeni po bleiburškom polju.
Na lijevoj strani nadgrobne ploče piše: “Majka Hrvata tuguje i plače i bleiburško polje ovo, gorka nam uspomena vječnog mira domobrana, ko i ratnog pobratima svog”, a na desnoj: “U čast i slavu poginuloj u domovinu izručenoj te nestaloj hrvatskoj vojsci u borbi za hrvatsku domovinu. Svibanj 1945.” Suze smo uz put, u tijeku sedam dana isplakali, no, i za ovo mjesto je ostalo.
Dolaskom na ovo groblje, gdje se nalazi i crkva, naše hodočašće nije završilo. Jedan od nas, najstariji hodočasnik Marijan (73 godine), Mican (63 godine), (Š piro 53 godine) dok je naša suputnica i pratiteljica u automobilu, nakon što se je Toni iznenada morao vratiti u Travnik ima 20, bez skretanja s puta, doveo na mjesto, još oko 2 km dalje, gdje se nalazi spomen obilježje na kojem kratko piše na hrvatskom i njemačkom jeziku: “U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBANJ 1945.” i oltarni prostor na zemljištu u vlasništvu Počasnog bleiburškog voda, koji su hrvatski emigranti kupili 1966. godine. Nedaleko od spomen obilježja je i bista svećenika Vilima Cecelja (1909). On se poslije II. svjetskog rata nije smio vratiti u Hrvatsku, jer ga je komunistička vlast optužila na temelju kleveta za vodstvo ustaškog pokreta… Na montiranom sudskom procesu 1946. godine nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac je za njega rekao: “Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala”. Zatočen je u logoru za ratne zločince u Glasenbachu kraj Salzburga do svibnja 1947. godine. Po izlasku iz logora od 1950. dugi niz godina vodio je “Hrvatski caritas” u Salzburgu. Do kraja života bio je velik promicatelj bleiburških okupljanja i čuvar povijesnog pamćenja na stradanje hrvatskog naroda. Preminuo je u Salzburgu 3. srpnja 1989. godine. Posmrtni ostatci preneseni su mu na groblje, u rodni kraj, Svetog Iliju, 1997. godine.
Na tom mjestu je prije nekoliko sati bila hrvatska predsjednica gospođa Kolinda Grabar Kitarović, koja je ujedno i pokrovitelj subotnje komemoracije. Dočekala nas je goruća
svijeća s hrvatskim znakovljem i bijele ruže koje je ostavila uz odavanje dužne počasti.
I mi smo zajedničkom molitvom i molenjem četrnaeste, zadnje postaje Puta križa, na ovom našem hodočašću, odali počast svima onima ubijenim na ovom prostranom bleiburškom polju i onima koji se nikada nisu vratili s Križnih putova.
Odatle šaljem SMS poruku na mnoge brojeve mobitela:
“Predragi,
nakon sedmodnevnog pješačenja, Hvala Bogu, stigli smo na bleiburško polje natopljeno krvlju hrvatskih mučenika koji vapiju za blagoslovom i molitvom, odakle Vam upućujemo pozdrave gorkim suzama pomiješane. Hvala Vam što ste nas svojim molitvama pratili ili na bilo koji drugi način pomogli da dođemo do cilja i tako odamo dužno poštovanje – najmanje što smo za njih mogli učiniti. U Kristu Vas pozdravljaju Milorad Oršulić Mican, Marinko Jurišić Š piro i njegova kćerka Sarafina te Marijan Peternel. Hvaljen Isus i Marija”!
Na konak spavanje ćemo se ponovo vratiti u Velenje.
Od okučanskog župnika fra Marija Radmana izdvajam jednu od brojnih poruka koje smo primili u tijeku našeg hodočašća: “Sretan sam što ste sretno stigli na cilj uz puno žrtve, a posebno sam ponosasn što imam takvog vjernika u svojoj župi… Neka Bog nagradi svaki tvoj korak. Čestitam i tvojim suputnicima. Pomolite se za nas na tom svetom mjestu nevino stradalih… Posebno se pomolite za one koji su nevini a i danas im se sudi. Veliki pozdrav svima. Živi mi bili. Neka vas Bog blagoslovi i čuva”.
Stiže poruka i od preč. Nikole Jušića iz Slatine: ” Bog Vas blagoslovio i Gospa, Kraljica Hrvata, vodila Vas na svim putima. Uz blagoslov vaš Nikola”.
U petak, 15. svibnja godine Gospodnje 2015. od 2 sata kako je kiša počela padati neće prestajati skoro cijeli dan. Dobro je što smo jučer dovršili naše hodočašće. Izbjegli smo hod po kiši. Nama sama kiša ne stvara veće probleme, nego motorna vozila koja pored nas prolaze i pršću nas dosta puta i “po ušima”.
Iz Velenja smo otišli preko Slovenj Gradca u Ravne na Koroškem. Ne mogu a da ne spomenem kako sam pripremajući se za ovaj put pročitao i ovo: “I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke iz tih dana na liniji Slovenj Gradec Dravograd Bleiburg …”
Put nas vodi kod obitelji Drage Matoševića. Drago je porijeklom iz Travnika i u rodni kraj češće dolazi. Tako je nedavnim posjetom, saznavši da Š piro hodočasti na Bleiburg i reka mu da on i svi njegovi suputnici dođu kod njega i da mu budu gosti. I, eto nas!
Drago je djed Martina Džambasa člana Judo (Džudo) kluba Ravne i prvak Slovnije u judu u kategoriji od 14 godina.
On s članovima svoje obitelji svake godine hodočasti na bleiburško polje koje je tek desetak kilometara udaljeno od njega. U tijeku dana bit će nam dragocjeni vodič po austrijskom gradiću Bleiburg i okolnim mjestima vezanim za tragediju našeg naroda. Tako smo i danas bili kod Spomen obilježja, molili se i dočekali 19 hodočasnika na čelu s, već spomenutim, don Antom Jelićem, koji su pješice iz Zagreba došli do Bleiburga.
Nedaleko od same granice “antifašisti”, podižu šatore i “šminkaju” spomenik i prostor oko njega, jer će sutra, tradicionalno kao što to rade svake godine, kada se na bleiburškom polju sv Misom odaje počast svim mučenicima, oni imati više iz “dišpeta” prkosa okupljanje.
GROBNICA U KOJOJ SU POLOŽENI POSMRTNI OSTACI HRVATSKIH MUČENIKA NAKON BLEIBURŠ KE TRAGEDIJE
Osvanuo je i dugoočekivani dan. Dan kada ćemo svetim misnim slavljem moliti za naše mučenike.
Prije polaska, naš domaćin Drago će se upisati u naš Hodočasnički dnevnik, a potom će nas, zaobilaznim putom dovesti do Unterloibach-a, jer samo su rijetki mogli automobilima doći na bleiburško polje. Sav prostor je rezerviran za autobuse.
Dolazimo na groblje gdje smo prekjučer bili, koje je prplavljeno hodočasnicima. Narodne nošnje i natpisi na hrvatskim zastavama i crkvenim barjacima govore kako dolaze iz najudaljenijih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.
Pored grobnice, uz molitvu, ostavljam zapaljenu svijeću, a drugu ću kod spomen obilježja prije početka sv. Mise ..
U 11 sati će se ovdje obaviti molitva odrješenja, koje je predmolio kardinal Josip Bozanić, a potom će krenuti veličanstvena procesije.
Idući od groblja prema molitvenom prostoru susrećem Milana Milu Kneževića i njegovog sina koji će mi reći kako tu još ima Dolinaca koji su došli iz Austrije i Njemačke kao što su Slavko Ćorković i drugi Ćorkovići…
Tu je i Radovan Valentić (rodom iz Bos. Mačkovca) Mato Knežević Maća …
Misno slavlje će početi u 12 sati, kada su se uključile i kamere Hrvatske-radio televizije koje će izravno prenosti ova skup o kome će katolički tjednik “Glas koncila” napisati: “Ponovo se na tom do sada najvećem skupu u povijesti bleiburškog okupljanja osjetilo čvrsto, pomalo već zaboravljeno, hrvatsko zajedništvo i ponovo se nakon petnaest godina opet začuo gromoglasni pljesak na spomen hrvatskog predsjednika / predsjednice, koja je bila službeni pokrovitelj tog okupljanja …”.
Molitvenu pripravu s molenjem krunice vodio je kapucin o. Ivica Vrbić.
Misno slavlje je uveličao katedralni pjevački zbor iz Zagreba.
Kardinal Bozanić je u nadahutoj propovijedi između ostalog kazao: “Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba …”.
Na kraju misnog slavlja, kome je nazočilo, prema izvješću austrijske policije preko 61.000 hodočanika, koji su došli u preko 400 autobsa i osobnim automobilima, molitvu za žrtve islamske zajednice predvodio je predsjednik Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz Hasanović.
Komemoracija je završila polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen obilježja.
Tada smo se i mi hodočanici rastali uz bratske i sestrinske poljubce. Š piro i Sara će automobilom pravac Travnik, Marijan s hodočanicima koji su došli autobusom iz Pakraca, a ja, također autobusom, zahvaljujući Mati Modriću, koji je dovezao hodočasnike iz Nove i Stare Gradiške, Okučana (Iliju, Anu Tolić i njihovu kćerku Maju te Peju Rubila) i drugih mjesta.
Autobusi su vozili preko Bleiburga, Dravograda, Maribora …
Vrijeme je promjenjljivo oblačno, bez kiše. Sunce povremeno pricvrlji kao usred ljeta. Vrhovi Alpa su u snijegi i oblacima. Kakvo li je vrijeme bilo prije 70 godina?
Prepun dojmovo od predhodnih dana, a naročito današnjeg borio sam se s mislima koje je izazvao članak. “… u Hrvatskoj su, već, po običaju, glasnogovornici točno određene političke opcije bez ikakve zadrške širili govor mržnje da na Bleiburgu nije riječ o žalovanju za žrtvama, nego za propalom državnom tvorevinom NDH, te da je riječ o nekoliko desetaka žrtava zbog nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika, od koji su jedni bili za predaju, a drugi za bijeg”.
Te misli tjeram čitajući pristigle poruke:
“Micane, svaka čast tebi i tvojim suputnicima. Bog bio s Vama i milostiv prema svima nama, zbog ljudi poput Vaas koji svojom žrtvom mole za nas grešnike. By Loyzo”.
“Svaka čast! Čestitke za još jedan pothvat! Podravite prijatelje hodočasnike. Uistinu ste ponos svima. Hvaljen Isus i Marija uvijeke! Vjeroučiteljica Irma”
Novogradiška pjesnikinjas Evica Kraljić poručuje: “Ovo je zaista prekrasno! Hvala dragom Bogu na ovako hrabrim i duhovno ispunjenim osobama s kojima se svi ponosimo. Pozdrav prijatelju tebi i tvojim prijateljima”.
Vjeroučitelj Tomislav Ivanišević i hodočasnik: “Hvala dragom Bogu! Radostan sam zbog Vašeg ostvarenog cilja. Ovih dana sam vas se često sjetio, moilio za vas i svaki puta se pitao dokle ste stigli?
Kristijan i Marijana Klindić: “Bogu hvala da ste stigli i ostvarili željeni cilj. Veliki pozdraav iz Lyona”.
Č. Mara Župarić: “Krv Kristova oprala to tlo natopljeno krvlju nevinih ljudi. I neka se takvo a ni slično zlo više nikada ne dogodi. Svima Vama od srca pozdrav iz Banja Luke. Neka Vas prati Božji blagoslov”.
Poznati hodočasnik Branko Čulo iz Osijeka: “Bogu velika hvala. Pozdravljaju Vas i blagoslivljaju hodočasnici od prije 10 godina: Petar Janjić Tromblon, njegova supruga Ruža, Mato Bičvić i svi nazočni prijatelji”.
Čitajući te poruke dolazimo do Maribora pa se prisjećam negdje zapisanih riječi:
“Kažite nam brda Maribora,
gdje su naša braća iz logora”.
“To je izvorna pjesma koja su desetljećima nakon okončanja II. svjetskog rata pjevala među bosanskohercegovačkim Hrvatima, tiho i u potaji. Mariborski logori su bili područje od kuda su stigle posljednje vijesti onih koji su se iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske povlačili pred nadolazećom komunističkom soldateskom prema Zapadu. Austrije se malo tko domogao. Ostali su vraćeni Titovim partizanima koji su nad njima (vojnim postrojbama, ali i ranjenicima i civilima, napravili najveće krvoproliće nakon okončanja II. svjetskog rata u Europi”.
I tako, koliko dana pješice do Bleiburga, skoro toliko sati vožnje autobosom do Okučana.
Po dolasku doma osjećao sam se radostan, kao čovjek koji je dovršio započeti posao onako kako je to želio.
Bogu čast i slava, dobrotvorima koji su nas pratili tijekom hodočašća na razne načine hvala, a našim mučenicima pokoj vječni darovao Svemogući i Milosrdni Gospodin!
MIR VAMA /Hodočašće vjernika župa Okučana i G. Bogićevaca u Sarajevo na susret sa Svetim Ocem Papom/
“Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenje čovjeka i zloga…” riječi su pape Franje koje su čuli i vjernici Požeške biskupije, njih preko 1500 koji su u 29 autobusa došli u “Jeruzalem zapada” na susret sa sv. Ocem papom.
Hodočanici župa Okučana i Gornjih Bogićevaca, predvođeni gornjobogićevljanskim župnikom fra Ivom Brezovićem krenuli su u petak 5. lipnja u 21 sat do Batrine. Kod crkve sv. Antuna Padovanskog svi autobusi s hodočasnicima iz Požeške biskupije su se okupili, gdje je izvršen svojevrsni carinski pregled kako se na granicama nebi dugo zadržavali.
Zbog toga je u cik zore, pod pranjom policije, “naš” autobus među prvima došao na parkiralište stadiona NK “Sarajeva” na Koševu. Tu se hodočanici slažu u procesiju ispred koje je crkveni barjak župe sv. Vida Mučenika iz Okučana i idemo prema našem odredištu. U stadion ulazimo, nakon detaljnog pregleda, s ulaznicama na naše polje T-5.
Sve je tiho, kao da sluti da će se nešto veliko i nesvakidanje dogoditi na ovome mjestu i u ovom gradu. Tako nešto se dogodilo prije 18 godina kada je, sada već sveti Ivan Pavao II. 12. i 13. travnja 1997. godine bio u posjetu Sarajevu. Tadašnji dolazak pape je dava novi tračak nade za ratom napaćenu i razrušenu zemlju. Poručio je “Srušite zidove nerazumijevanja”!
I ovaj, papa Franjo dolazi “radi procesa pomirenja” u “zemlju ispaćenu ratnim stradanjima”. Njegov dolazak se poklapa s 100-om obljetnicom početka I. svjetskog rata, u kojem je nemili događaj, baš ovdje bio “okidač” za njega. Navršava se i 20-eta obljetnica od potpisivanja Daytonskog sporazuma koji nije zaživio onako kako su to, stanovnici Bosne, željni mira očekivali.
Tek u 6 sati je počeo lagani predprogram. Volonteri su na svojim mjestima.
Veliki monitori uključeni koji će uveliko pomoći da i oni najudaljeniji od oltara mogu pratiti zbivanja, onako kako ih televizije budu emitirali. Osim hrvatskih i bosanskohercegovačkih TV reportažnih kola mogle su se vidjeti iz Italije, Njemačke, Eurovizije…
Koševskim stadionom dominira pape Franje slika s porukom MIR VAMA.
Kada je zrakoplov sa sv. ocem papom sletio u zračnu luku u 9 sati i kada se dragi gost pojavi na vratima, stadionom se prolomio pljesak i usklik oduševljenja. Nitko nije krio suze radosnice.
Pratili smo (putom već spomenutih monitora) svečanu kolonu koja se je uputiti prema zgradi Predsjedništva BiH, gdje je u 9.30 sati bila organizirana ceremonija dobrodošlice.
Nakon govora za bosanskohercegovačke vlasti Papa se je s pratnjom uputio ka stadionu Asim Ferhatović Hase na Koševu, gdje oduševljenju nije bilo kraja. Atletskom stazom je prošao, a mi iz Požeške biskupije imali smo čast biti samo nekoliko metara ili destaka metara udaljeni od Njega.
“Papa mi te volimo” orilo se iz skoro 70 tisuća grla olimpijskim stadionom.
U željno očekivanoj propovjedi sv. Otac je između ostalog kazao u duhu gesla njegovog pohoda “Mir vama”: “I u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećeg svjetskog rata, koji se vodi “u dijelovima”, te se u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima.
Danas se, draga braćo i sestre, još jednom iz ovog grada uzdiže vapaj naroda Božjega i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rata!” … “Apostol nam govori kako je mir dar Božji baš zato jer je plod njegove pomirbe s nama. Samo ako se pomiri s Bogom, čovjek postaje pravi mirotvorac”, rekao je Papa.
U molitvi vjernika molilo se za Svetog Oca, kao i za Crkvu u Bosni i Hercegovini. “Gospodine, ostani s nama i daruj nama, svome narodu, rast u vjeri i nesebičnost u ljubavi prema bližnjima” bio je jedan od zaziva, a molilo se i za obitelji: “Gospodine, svojim blagim pogledom prati sve obitelji kako bi postale njihove male obiteljske Crkve u kojima se uči kako rasti i živjeti evanđeoski duh”.
Nakon misnog slavlja Papa je sa stadiona ispraćen radosnim usklicima i pljeskom. Grla i dlanove nitko nije štedio. Mi, hodočasnici iz Hrvatske smo poželjeli da mu što prije ovako kličemo u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom mjestu.
Sveti Otac je otišao na predviđeni sastanak i ručak s biskupima BiH i s Papinom pratnjom u Apostolskoj nuncijaturi u 13.15 sati.
Susret za mlade je predviđen u 16,20 sati u Katedrali Srca Isusova, Papa Franjo imat će susret sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima.
Njegov govor u 17.30 sati predviđen je za ekumenski i međureligijski susret u Franjevačkom međunarodnom centru, govorit će i na susretu za mlade koji će se održati u Nadbiskupijskom centru za mlade Ivan Pavao II s početkom u 18.30.
Završetak posjeta i ceremonija oproštaja Pape najavljeni su u Sarajevskoj zračnoj luci u 19.45 sati, a polazak Papinog aviona prema Rimu je u 20 sati. Poslije će se vidjeti da je zrakoplov krenuo s dragim gostom znatno kasnije, jer je volio ostati ovdje i izvan protokola.
Na rastanku je vidno radostan uskliknuo: “NEKA BOG BLAGOSLOVI SARAJEVO I BOSNU I HERCEGOVINU!”
I nas je blagoslovio svojim očinskim blagoslovom, koji ćemo ponijeti u svoje domove, svoju župu, radna mjesta i podjeliti ga svima onima koji ga žele.
Iz Sarajeva će se naš autobus i autobus s hodočasnicima iz Novske i Jasenovca prevođeni župnikom vlč. Milanom Vidaković i župnim vikarom vlč. Žarkom Turuk, te jasenovačkim župnikom Đurom Cvitić otići u mjesto Kiseljak na kiseljački izvor i bosansku pitu.
U Okučane se autobus vratio od prilike u isto vrijeme oko 21 sat, kada je sinoć i krenuo, a mi ćemo dugo misliti i Bogu zahvaljivati za SUSRET SA SV. OCEM PAPOM.
HODOČASNICI ŽUPA OKUČANI I G. BOGIĆEVCI S VOĐOM PUTA FRA IVOM
U PROCESIJI SE DOŠ LO DO ULAZA NA STADION
s ulaznicom u ruci strpljivo se čekalo na detaljni pregled prije ulaska u stadion
PRVI HODOČASNICI NA KOŠ EVSKOM STADIONU MEĐU NJIMA CRKVENI BARJAK ŽUPE SV. VIDA IZ OKUČANA
OKUČANSKI HODOČASNICI NEKI U NARODNOJ NOŠ NJI
BRANKO Š UNJIĆ IZ SPLITA I MICAN IZ OKUČANA SRELI SU SE PRIJE MISNOG SLAVLJA – PRIJATELJI IZ GIMNAZIJALSKIH DANA
SVI BISKUPI IZ BiH, HRVATSKE I DRUGIH SUSJEDNIH ZEMALJA SU NESTRPLJIVO 8 ISČEKIVALI PAPIN DOLAZAK
I DOŠ AO JE DRAGI GOST
ODUŠ EVLJENI VJERNICI SU GLICALI PAPA MI TE VOLIMO
PAPA JE PODJELIO SVOJ BLAGOSLOV VJERNICIMA
OKO 70 TISUĆA VJERNIKA POZORNO JE SLUŠ ALO OČINSKE RIJEČI PAPE FRANJE
POKORNIČKO HODOČAŠ ĆE U STARU GRADIŠ KU I JASENOVAC I O DRUGIM HODOČAŠ ĆIMA
Sa željom da daju svoj doprinosima hrvatskim žrtvama u tijeku i nakon II. svjetskog rata, već godinama Marijan Peternel iz Pakraca i Milorad Oršulić Mican iz Okučana u povodu “žalosnog četvrtka i petka” hodočaste od svojih obiteljskih domova iz Pakraca i Okučana preko Stare Gradiške do Jasenovca.
Ovog puta je to hodočašće bilo znatno drugačije u odnosu na prethodne godine. Baš su htjeli lijevom obalom Savom od Stare Gradiške doći do Jasenovca s krunicama, križem i molitvenikom u rukama. Da bi doista mogli “sastaviti” te putove morali su koristiti traktor kao prijevozno sredstvo, kojim je upravljao Mijo Hržić – Miša, kako bi ih prevezao preko blatnih i vodom natopljenimm poljanama i kroz šipražje.
Put je raspoređen u 14 dijelova (etapa) koliko je i postaja Križnog puta. Hrvatska je zemlja natopljena krvlju, ali ovaj dio naročito.
Tim su putom hodili hrvatski mučenici po završetku II. svjetkog rata iz Stare Gradiške u Jasenovac i obratno, a da mnogi nikada nisu stigli na odredište nego su završili mučenikom smrću na ušću Struga u rijeku Savu i u masovnim grobnicama.
MARIJAN I MICAN PREKALJENI HODOČASNICI
ZAHVALJUJUĆI MIŠ I MARIJAN I MICAN SU PROŠ LI BEZPUĆA
HRVATSKOJ I SVJETSKOJ JAVNOSTI MALO JE POZNATO DA JE JASENOVAČKI LOGOR POSTOJAO U TRI POVJESNA RAZDOBLJA. TEMELJEM DOKUMENATA I SVJEDOČENJA UTVRĐENO JE KAKO JE OD 1941. DO 1945. GODINE POSTOJAO USTAŠ KO-NACISTIČKI LOGOR, OD 1945. DO 1948. GOD. PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI LIKVIDACIJSKI LOGOR I OD 1948. DO 1951. GOD. PROTUSTALJINSKO-INFORBIROVSKO KAZNENO-POPRAVNI LOGOR.
MJESTO GDJE SE RIJEKA STRUG ULIJEVA U SAVU JE MASOVNA GROBNICA ZA MNOGE HRVATSKE DOMOLJUBE
PROCESIJA OD ULAZA U ZATVOR STARA GRADIŠ KA IDE PREMA CRKVI
Mića Mačković Skula, šumski djelatnik na tim terenima sada umirovljenik, je njihov put opisao ovako: “Hodajući tim putom od Stare Gradiške do Jasenovca, vjerujem da oni toga dana nisu znali istinu tog puta ceste kojom su prolazili. Bilo je to nedugo iza ovoproljetne velike poplave. Putovi uz Savu su bili blatnjavi, muljeviti i teško prohodni, ali sve su to savladali žrtvujući se uz molitvu u spomen svim žrtvama Križnih putova. Upravo, pravac njihovog hoda bio je i pravac hrvatskih mučenika sudionika Križnog puta iza II. svjetskog rata. Mnogi su domoljubi, za vrijeme svog mučeničkog puta ovdje, u stogodišnjoj slavonskoj šumi i završili svoj životni put. Mnogima je to bila i zadnja postaja Križnog puta.
Naši hodočasnici su svojim znojem zalijevali staze, koje su 1945., 1946. … zalivene krvlju i suzama hrvatskih paćenika. Prešli su i preko rječice Strug, gotovo dotičići se prostora masovne grobnice nevino stradalih. Molili su za njih i možda je to jedna od prvih molitvi takve vrste na ovim prostorima. Žurili su prema Jasenovcu kako bi stigli na sv. Misu, želeći skratiti put, čak su i zalutali, ali ih je Bog izveo na pravi put. Prošli su i pored spomen ploče jednom šumskom djelatniku koji je nastradao nesretnim slučajem i tu su se pomolili. Idući prema selu Mlaka prošli su kroz raseljene prostore nekadašnjeg sela Jablanac i opet nailazili na cestu kojom su išli Hrvati sudionici Križnog puta i pored masovne grobnice u šumi. Kako su Božji putovi nepredvidivi?, jer nitko nije sa ovih prostora, na svojoj obući donio mrvicu blata u jasenovački crkvu, sa ceste “marša smrti”.
Put ih je doveo preko sela Košutarice u Jasenovac gdje su se pridružili hodočanicima Novljanskog dekanata koji su jutros, krenuli iz Lipovljana sa svojim župnicimam vlč. Dariom Š imićem i vlč.Tomislavom Vučurom iz Međurića na put dug oko 26 km.
Žalosni četvrtak u Staroj Gradiški
BISKUP I SVEĆENICI ISORED OLTARA U STAROJ GRADIŠ CI
U predvečerje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika koji se u Požeškoj biskupiji od Velikog jubileja 2000. godine održava u petak prije nedjelje Cvjetnice, požeški biskup Antun Š kvorčević u zajedništvu sa svećenicima Novogradiškoga dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem predvodio je 10. travnja molitveno-pokorničko slavlje u Staroj Gradiški. Uz vjernike starogradiške župe, župnikom vlč. Matijom Rukavinom, među kojima je bio i načelnik Općine Velimir Paušić, na slavlju su sudjelovali i hodočasnici iz drugih župa Novogradiškoga dekanata. Molitveni program počeo je ispred glavnog ulaza u nekadašnji zatvor gdje je biskup podsjetio kako je 1945. u Staroj Gradiški ubijen župnik Ferdo Maretić, a 1948. po nalogu komunističkih vlasti porušena župna crkva.
Spomenuo je kako su u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća i u Domovinskom ratu u tom zatvoru bili ponižavani i mučeni brojni svećenici i drugi nedužni ljudi kojima se želi iskazati poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i ugradili u dostojanstvo hrvatske domovine. Potaknuo je nazočne da povjere Božjem milosrđu i one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nevinim ljudima.
Program pred zatvorskom zgradom završio je molitvom za više od 250 svećenika, 9 bogoslova te brojnih drugih nedužnih ljudi u Staroj Gradiški, utamničenih u komunističko vrijeme, samo zato što su voljeli svoju Domovinu i Crkvu. Istaknuo je da je unatoč sustavnim ponižavanjima, progonima i patnji, najveći njihov broj u vjernosti Bogu i Isusovoj ljubavi na križu našao smisao i postigao pobjedu.
Potom je krenula procesija do nove župne crkve na čijem je čelu nošena svijeća na spomen utamničenih svećenika te svečana knjiga u kojoj su ispisana imena svih svećenika i bogoslova koji su tamnovali u Staroj Gradiški.
Žalosni petak u Jasenovcu
VLČ. TOMISLAV VUČUR PREDVODI PROCESIJU U JASENOVCU
MOLITV I BLAGOSLOVA NA OVOM MJESTU NIKADA DOSTA
Na “Žalosni petak”, dakle petak prije nedjelje Cvjetnice /NEDJELJE MUKE GOSPODNJE/, 11. ožujka, u Jasenovcu je održano središnje pokorničko-molitveno slavlje Požeške biskupije prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Uz domaćeg biskupa Antuna Š kvorčevića, predvodnika slavlja, sudjelovao je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić, srijemski biskup Đuro Gašparović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Enco Rodinis i njegov zamjenik Fabijan Svalina, kanonici požeškog Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Josipom Devčićem te svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni dekanom Milanom Vidakovićem.
Slavlju su se pridružili i svećenički aspiranti iz požeškog Kolegija te brojni hodočasnici, među kojima mnogo djece i mladih iz župa Novljanskoga dekanata zajedno s vjernicima jasenovačke župe na čelu sa župnikom Đurom Cvitićem.
Biskup Š kvorčević u pozdravu je istaknuo kako dolaskom na hodočašće Gospi Jasenovačkoj i okupljanjem u jasenovačkoj župnoj crkvi na središnje molitveno-pokorničko slavlje, potaknuto pozivom utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja 2000. godine, žele pokorom, molitvom, kajanjem i praštanjem odgovoriti na progone, zatvaranja i ubojstva koja su se dogodila u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća, napose Jasenovcu kako bi se izdigli iznad nanesenog zla, bili duhovno slobodni i u čistom pamćenju iskazali poštovanje prema svakoj žrtvi bilo koje vjere i nacije, moleći Božje milosrđe i za počinitelje zla.
U homiliji biskup Š kvorčević kazao je kako im je na molitveno-pokorničkom slavlju u Jasenovcu prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika na poseban način u mislima i srcu papa Ivan Pavao II. te da je ta korizmena postaja jedna od sastavnica Požeške biskupije u pripravi za njegovo proglašenje svetim.
Ispripovjedio je događaj koji svjedoči povezanost pape Ivana Pavla II. s Jasenovcem. Tijekom pohoda “Ad limina” u mjesecu ožujku 1999. godine u Rimu Sveti Otac pozvao je za stol u svom domu biskupe Hrvatsko-slavonsko crkvene pokrajine. U jednom trenutku izrazio je zanimanje za Jasenovac te su biskupi bili na svoj način zatečeni i nitko nije žurio bilo što reći. Nakon određenog vremena Papa je ponovno spomenuo Jasenovac. Reagirao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te kazao da je za stolom prisutan i biskup na čijem se području nalazi Jasenovac te da bi on možda mogao nešto o tome reći.
Biskup Antun Š kvorčević spomenuo je kako je prihvatio izazov i kazao Svetom Ocu: Vi ste Poljak, iz bližega poznajete Auschwitz i druge nacističke logore te dobro razumijem Vaše pitanje. Ali, dodao je, kod nas je sve složenije i zamršenije, pa tako i jasenovački logor. Sa završetkom II. svjetskog rata nacistički logori prestali su djelovati u Europi, a Jasenovac je bio zatvoren tek nekoliko godina nakon toga. Pored toga, komunističke vlasti zbog ideoloških i nekih drugih razloga nisu dopustile slobodno i objektivno njegovo istraživanje te do danas nemamo cjelovite istine o tom logoru. Istaknuo je kako se na žrtve gledalo prvenstveno kao na brojeve s kojima se manipuliralo za određene nacionalne račune i ideološke obračune te su one tako postale ponovno žrtvama lišene dostojanstva. Još je dodao, da u tim okolnostima ni Crkva nije bila slobodna izjašnjavati se o Jasenovcu, jer joj je bio dodijeljen ideološki pristup kako bi i ona služila nekim mračnim ciljevima.
Izvijestio je Svetog Oca da je Hrvatska biskupska konferencija s obzirom na žrtve Jasenovca i žrtve komunističkih masovnih ubojstava iznijela jasne evanđeoske stavove u svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata godine 1995. Zahvalio je Svetom Ocu za poticaj koji je dao u Zagrebu godine 1994. i koji je ugrađen u spomenuto biskupsko Pismo: “Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”. Zajedno su zaključili da ostaje mučno pitanje: Š to je istina o Jasenovcu? Biskup Š kvorčević istaknuo je kako vjeruje da “bl. Ivan Pavao II. danas iz vječnosti zajedno s nama postavlja pitanje, zašto još uvijek nema cjelovite istine o Jasenovcu te s nama moli i hrabri nas na jasan evanđeoski odgovor”.
Središnje pokorničko-molitveno slavlje u Jasenovcu završava procesijom u kojoj se nosi kip Gospe jasenovačke i CRNI KRIŽ 1991. koji je napravljen od izgorjelih greda zapaljene i razrušene župne crkve u jasenovcu. Križ je napravio zvonar Mića Mačković Skula 1995. god., kada je služena prva povratnička sv. Misa zahvalnica u razrušenoj crkvi, nakon završetka VRO “Bljesak”.
KOD GOSPE VOĆINSKE
Još ponešto o drugim hodočašćima
Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza nekoliko desetaka tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadno-slavonskog dijela Požeške biskupije predvođeno svojim svećenicima hodočastilo je u Voćin. Već prethodnoga dana pješaci iz Davora, Nove Kapele i drugih posavskih župa, najvećim dijelom mladi krenuli su prema Požegi, gdje su im se za blagoslov hodočasnika u crkvi sv. Lovre pridružili i drugi vjernici iz Kuzmice i požeških župa te su navečer stigli u Stražeman i ondje prenoćili. Sutradan rano ujutro nakon molitve u stražemanskoj crkvi pod vodstvom župnika Josipa Devčića, unatoč kišnom vremenu pješaci su uvećani brojem nastavili put do Voćina.
Slično su se u Voćin uputili pješice i hodočasnici iz Daruvara, Đulovca i drugih mjesta, biciklisti te sudionici hodočasničkog ultramaratona koji su započeli svoj hod u Novoj Kapeli.
Od Okučania do Pakraca prvi dan, a drugi od Pakraca do Daruvara je pješice došao Milorad Oršulić Mican.
On se je trećeg dana hoda pridružio hodočasnicima koji tradicionalno već deset godina hodočaste Gospi voćinskoj, među njima i Marijan Peternel iz Pakraca. Nekada ih bude i do 120. Ovoga jutra, zbog strahovitog nevremena i velike kiše taj je broj prepolovljen. Zahvaljujući prof. Josipu Previću i njegovim dragovoljcima, koji su predhodnih dana cijelu dionicu puta od 21 km obišao, neke dionice obnovio kao i stepenice (stubišta) ukopane u zemlju podbočene donesenim daskama i nasječenim drvećem, kojima su se svladavala pojedina brda, nevolje koje su dolazime s kišom i vjetrom su lakše savladavane. Na ovaj način je hodočasnička staza skraćena za 7 – 8 km.
PROF. JOSIP PREVIĆ I NJEGOV SIN SU ZASLUŽNI Š TO SU HODOČASNICI SKRATILI PUT ZA DOSTA KILOMETARA
DARUVARSKI HODOČASNICI U VOĆINU
U Voćinu se okupilo nekoliko tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadnoslavonskog dijela Požeške biskupije predvođeni svojim svećenicima.
U homiliji požeški biskup je objasnio da se upravo u marijanskom svetištu Biskupije želimo zahvaliti Bogu što je Ivan Pavao II. proglašen svetim jer je živio u skladu sa svojim geslom “Sav Tvoj sav Marijin”.
Prigodom blagdana Gospe od Suza, 31. kolovoza hodočastilo je u njezino svetištu u Pleternicu oko četrdeset tisuća vjernika iz Požeške biskupije te susjedne Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom devetnice svake večeri svetište je pohodilo nekoliko tisuća vjernika. Središnje blagdansko misno slavlje na otvorenom prostoru u zajedništvu sa svećenicima i đakonima predvodio je požeški biskup Antun Š kvorčević. Ulazna procesija zaustavila se pred likom Gospe od Suza smještenim pokraj oltara te je biskup, zahvalivši za nedavno proglašenje svetim utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II., uputio trostruki pozdrav Isusovoj Majci, na koji su prisutni odgovarali pjevanim usklikom Blažena ti što povjerova. U pozdravu okupljenom mnoštvu, kazao kako stojimo pred misterijem Marijinih suza i u srcu prebiremo njihovu poruku, donoseći joj sve ono što nas tišti u srcu da bismo to sjedinili s njezinim suzama, pronašli smisao naših patnji u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća njezina Sina. Poseban pozdrav uputio je majkama s djecom i brojnim mladima.
U predvečerje blagdana Rođenja BDM, 7. rujna, požeški biskup Antun Š kvorčević, tradicionalno je s nekoliko tisuća vjernika slavio svečanu euharistiju na Gospinom polju ponad Bilog Briga u župi Vrbova. Ulazna procesija s drevnim Gospinim kipom zaustavila se kod oltara gdje je biskup, uputio pozdrav Isusovoj Majci, na koji su nazočni odgovarali, pjevajući poklik Blažena ti što povjerova! Zatim je domaći župnik Stjepan Bakarić pozdravio biskupa, svećenike, đakone, redovnice, hodočasnike, a napose pješake koji su stigli iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata: hodočasnici iz Ljupine i župe Kraljice svete krunice a s njima i Mican koji je krenuo tog jutra iz Okučana.
HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ – DRINSKE MUČENICE
Marija Bistrica – Pod geslom “Kraljice Mira isprosi nam mir u duši, u obitelji, u našoj zemlji kao i u cijelom svijetu”, gotovo deset tisuća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije hodočastilo je u subotu 11. listopada deveti puta u marijansko svetište u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Alessandrom D’Erricom, banjolučkim pomoćnim biskupom Markom Semrenom te stotinjak svećenika.
“Kako je teško u ljudskom životu kad čovjeku padne mrak na oči, kad u svom srcu i duši ne vidi cilja, ne vidi korak dalje. Tada je sposoban činiti veliko zlo, jer nema nutarnji mir”, rekao je u propovjedi kardinal Puljić. Pojasnio je da se nutarnji mir postiže tek kada čovjek otkrije smisao svog života, čemu je preduvjet ispovijed. Uputio je na opasnosti koje ugrožavaju obitelj – osnovno gnijezdo čovječanstva – gnijezdo ljubavi, te gromoglasno upozorio da sredstva ne smiju postati gospodari. “Telefon, mobitel, internet, televizija su dobre sluge, ali loši gospodari. Oni ne smiju zagospodariti našim međuljudskim odnosima. Moramo sačuvati srce za čovjeka, srce koje voli, koje prihvaća, razumije.
Nakon misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku.
U organizaciji Župnog ureda sv. Vida i općine Okučani na hodočašće u Mariju Bistricu iz Okučana su išla dva autobusa vjernika, a nakon dva tjedna, 25. listopada, također dva autobusa hodočanika iz Okučana išli je u Međugorje pokloniti se i moliti Nebeskoj kraljici Mira Gospi Međugorskoj.
