Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

Proslavljen blagdan Sv. Marka na groblju Gradina u Donjoj Dolini

Kao i svake godine, kada su se stvorili uvjeti za dolazak u rodni kraj, nakon rata, zadnje nedjelje u mjesecu travnju, na groblju Gradina služi se sv. Misa i po starodrevnom običaju obavlja blagoslov polja.

Tako  je bilo i ove godine na 29. travnja.

U hladovini borova, oko oltara se okupilo 50-etak vjernika koji su ostali živjeti u župi Dolina i u Bosanskoj Gradišci a mnogo više ih je došlo iz različitih krajeva Hrvatske. Neki su došli sat ili više vremena prije sv. Mise kako bi uredili grobove svojih najmilijih i zapalili svijeće.

 Vlč. Marko Stojčić, župnik župe Bosanska Gradiška i upravitelj župe Dolina je prije početka misnog slavlja obavio blagoslov polja, nadahnuto propovijedao, a na kraju sv. Mise se  zahvalio grupi dragovoljaca koji su za današnju proslavu Markova  došli iz Hrvatske i uredili groblje. Taj posao u župi Dolina koju sačinjavaju tri sela nema odavno tko obaviti. Sada u tim selima živi 9 osoba hrvatske nacionalnosti: u Donjoj Dolini, Gornjoj Dolini 3, a u Novom Selu nema nikoga od preko 1300 vjernika koji su prije rata tu živjeli.

Upoznao je nazočne sa dosadanjim radovima koji su obavljeni u župnoj crkvi i oko nje.  Uz odobrenje Banjalučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice uklonjeni su ostaci stare crkve i posječeni borovi, koji su zbog starosti, prijetili opasnošću da ih vjetar obori i naprave štetu na crkvi. Zauzimanjem p. Damira Š Šokića oličena je sakristija, postavljeni lusteri i dopremljeni naručeni ormari za misno ruho i druge crkvene potrebe. Preostao je još jedan veliki posao, a to je uređenje zidova crkve u smislu njihovog gletovanja i ličenja bojenja.

 I poslije sv. Mise se je ostalo u razgovoru sa župnikom i jedni s drugima, nakon čega su se vratnjice na groblju zatvorile do slijedećeg susreta.

SV. MISU NA DOLJANSKOM GROBLJU JE SLUŠ IO VLČ. MARKO STOJČIĆ
PRIJE POČETKA MISNOG SLAVLJA OBAVLJEN SJE STARODREDNI OBIČAJ – BLAGOSLOV POLJA

U HLADOVINI BOROVA…
… BOSANSKOGRADIŠ KI I DOLINSKI ŽUPNIK JE NADAHNUTO PROPOVJEDAO
A OKUPLJENI VJERNICI SU GA POZORNO SLUŠ ALI, KAO ONO NEKOĆ … NA GORI

Dan prije, dakle u subotu je  u Donju Dolinu došla je dragovoljačka ekipa u sastavu Josip i Matej Oršulić iz Ratkovice kod Pletrnice, Zvonko Oršulić Feni, Anto Vonić iz Nove Gradiške, Josip Barišić iz Trnave te Mato Knežević- Maća iz Gorica i Milord Oršulić Mican.

Oni su pokosili travu na groblju i ispred njega, sanirali deponije smeća i neke čemprese motornom pilom obradili.

Luka Petrović sin pok. Ranke je akcijaše počastio ručkom i hladnim napitcima te darovao novčani prilog za daljnje održavanje groblja. Rekao je kako će se zauzeti da se pribavi materijal za ličenje crkve, o čemu je razgovarao sa župnikom vlč. Markom koji je obišao radnike na uređenju groblja i sam dao svoj doprinos toj akciji.

            Ovdje je zgoda da se zahvalimo i drugim osobama koji su novčano  pomogle za uspješno provođenje ove ali i drugih akcija, a to su:  Luka Petrović (150 eu) iz Njemačke,  Anđelka Matijašević iz Gornjih Bogićevaca (100 kn), Tomislavu Vonić (100 kn), Zvonimir Matković (100 kn), Josip Kovačević (200 kn), Marinko Vonić (100 kn), Zvonko i Dobrila Kovačević (100 kn), Zlatko i Janja Vonić (20 eu) svi  iz Nove Gradiške, JanjaĆorković (200 kn), Kaja Jurišić (50 kn) iz Krivaja, Stipo Matijašević (50 kn) iz Kutine, Andrija Vonić (20 eu) iz Š umetlice i Ljubica Budić (20 eu) iz Njemačke.

Svima najljepša hvala, kako onima koji fizički obavljaju poslove tako i onima koji novčano pomažu.

JEDNI SU KOSILI ISPRED GROBLJA
DRUGI U GROBLJU

MOTORNOM PILOM SU SE OREZIVALI ČEMPRESI U GROBLJU
VLČ. MARKO STOJČIĆ, ŽUPNIK SE JE PRIDRUŽIO AKCIJAŠ IMA I METLOM UKLANJAO POKOŠ ENU TRAVU SA SPOMENIKA I STAZA
TRENUTAK ODMORA. LUKA PETROVIĆ JE RADNIKE NA UREĐENJU GROBLJA POČASTIO RUČKOM, HLADNIM NAPITCIMA, A DAO JE I NOVACA
BAKA MARA PETROVIĆ S UNUKOM LUKOM I NEKIM DRAGOVOLJCIMA NA UREĐENJU GROBLJA
SLIKA ZA USPOMENU NA DANAŠ NJE UREĐENJE DOLJANSKOG GROBLJA

Dragi Dolinci (2018)

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji! 

Kao što ste mogli i zamijetiti naš Godišnjak “Suza dolinska” nije izišao iz tiska (štampe) o Božiću, a na žalost neće ni o Uskrsu.

Razlog tome su veliki troškovi tiskanja (štampanja) što prihodi od Vaših dragovoljnih priloga ne može pokriti, naročito kada je umro naš veliki darovatelj vlč. Milivoj Knežević, koji je sve novčane poteškoće sanirao.

Ipak, sve što se u međuvremenu događalo i što će se događati objavljivat će se na ovoj internetskoj stranici i čuvati u tvrdom obliku kako bi se moglo tiskati (štampati) kada se za to ukaže prilika.

Koristim, zbog toga, zgodu kako bih pozvao sve ljubitelje župe Doline, da novčano pomognu kako bi se ove poteškoće prebrodile i Suza nastavila sa izlaženjem iz tiska (štampe) i tako se nastavilo sa čuvanjem običaja i svega onoga što nas veže za rodni kraj, sve što nam je drago i milo, kako bismo sve to našim naraštajima ostalo u amanet (zalog).  Do sada je mnogo toga objavljeno, širem krugu čitatelja predstavljeno, a ono što je najvažnije svi dosadašnji brojevi Suze, dakle svih 34, koji su izišli iz tiska (štampe) tijekom prethodnih 20 godina, (a snimljen je i dokumentarni film pod radnim imenom DVADESET SUZINIH GODINA), nalaze se i čuvaju u Nacionalnoj sveučilišnoj  knjižnici Zagreb i na taj način je naša Suza dolinska  uvrštena u MEĐUNARODNI UPISNIK.

            Dugujemo veliku zahvalnost onima koji su dali svoj dragovoljni prilog u 2017. i do sada u 2018. godini za Suzu, jer i samo održavanje ove stranice iziskuje određene troškove pa ovdje donosimo njihova imena: Komunalno poduzeće “Sloboština” d.o.o. Okučani 1250 kn, Luka i Kata Tomić, Vrbje  500 kn, Zvonko Oršulić Feny, Ljupina 50 eu, Tvrtko Oršulić, Bruxelles 50 eu, Ivo Oršulić, Nova Gorica  30 eu, Tihomir i Jadranka Budić, Italija  400 kn, Mato i Terezija Oršulić, Australija 200 kn, Slavica Knežević, Australija 200 kn, Miroslav Sušilo, Kutina 200 kn, Gina i Werner Heese, Njemačka 200 kn, Mile i Zdenka Knežević, Njemačka  200 kn, Rudi i Jasmina Dakić, Zagreb 200 kn, Petar Pero Jurišić, Okučani  200 kn, Boris Knežević, Trnava 100 kn, Denis i Ivana Vonić. Trnava  20 eu, Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac 20 eu, Željko i Antonija Terzić, Ljupina 100 kn, Tomas Ćorković, Ljupina 100 kn, Mile  Kalizan, Novska 100 kn, Jozo i Mira  Kalizan, Novska 100 kn, Mirko i Ankica Kalizan, Novska  150 kn, Dobrica i Ivanka Vonić, Novska 100 kn, Slađan i Kata Matijašević, Dragalić  100 kn, Tomislava /Pere/ Strilić, Staro Petrovo Selo 100 kn, Dragica Boban, Benkovac kod  Zadra 100 kn, Nikola SkŠokić, Jasenovac 100 kn, Mario Oršulić, Karlovac 100 kn, Ilija Jurišić, Dubovac 100 kn, Slaven i Valentina Matković 100 kn, Josip i Višnja Matošević, Zagreb 100 kn, Karlo i Ana Musić, Nova Gradiška 100 kn, Stanko i Janja Klarić, Ljupina 50 kn, Marko Knežević, Ljupina 50 kn, Zlata Knežević, Ljupina 50 kn, Darko i Š tefica Knežević 50 kn, Ivica Medić, Igor Knežević, Jula i Karlo Kalizan.

            Svim darovateljima i podupirateljima bez obzira koliki njihov doprinos bio iskreno se zahvaljujemo.

            Mir i svako dobro, sretan  i veseo  Uskrs i uskrsni blagdani želi Uredničko vijeće i                                                                               U r e d n i k      Milorad Oršulić-Mican

HODOČAŠĆE U LOURDES I FATIMU – bilješke

BILJEŠ KE SA HODOČAŠ ĆA  LOURDES SANTIAGO DE COMPOSTELA – FATIMA  /PUTOSITNICE/

                        Hodočasnička pjesma 

K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć?

Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.

Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.

Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.

Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!

Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću.

Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju!

Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.

                                                                       (Psalam 121)

Kao vjernik, s punim pravom mogu kazati  da me je na ovaj, veliki hodočasnički poduhvat, pozvala Božja Providnost. Pozvala a ja rekao: EVO ME!

Prve bilješke o mogućem ovom hodačašću  datiraju iz rujna 2009. godine, dakle prije osam godina. Plan sam realizirao tek kada se je obilježivala 100-ta obljetnica Gospinih ukazanja u Fatimi i 25-ta obljetnica vojnog hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes.           

Kako su se sve više bližile te obljetnice  sve ćešće se je postavljalo pitanje: Kada i odakle krenuti, prvo u LOURDES, a onda dalje?  

Ljepšega dana i mjesta nije bilo nego na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače (2017.) i ispred velikog kipa Gospe Lurdske koji se nalazi u perivoju samostana i Doma Dragi bližnji časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Okučanima. Nakon jutarnje sv. Mise koju je služio okučanski župnik fra Mario Radman ispratile su me drage osobe koje su došle iz mnogih sela okučanske župe zatim iz Godinjaka, Ratkovca, Zagreba …

Pokrovitelji hodočašća su bili Općine Okučani, Župni ureda sv. Vida Mučenika, Komunalno poduzeće Sloboština a medijski pokrovitelji:  radio Bljesak Okučani, Novogradiški godišnjak, novogradiške  nezavisne novine CAJTuNG, portali novagra.hr i cajtung.com. Ti portali su objavljivali slike i poruke koje sam im slao iz pojedinih mjesta kroz koja sam prolazio. I druga sredstva informiranja su pratila moje hodočašće kao što je HKR (Hrvatski katolički radio), radio “Marija”, radio Nova Gradiška, portal SB-plus  Slavonski Brod, lokalni večernji.hr/vijesti, 035portal.hr …

Sa sobom sam nosio popratno pismo koje mi je potpisao i pečatom župnog ureda sv. Vid Okučani ovjerio okučanski župnik fra Mario prevedeno na slovenski, talijanski, francuski, španjolski i engleski jezik.

POŽEŠ KA BISKUPIJA ŽUPA SVETOG VIDA MUČENIKA  O K U Č A N I 35430 OKUČANI, ulica Ante Starčevića  21,  HRVATSKA

             Visoko poštovani!

            MILORAD ORŠ ULIĆ Mican, rođen  01. 12. 1952. god., vlasnik osobne iskaznice identity card number = 111368745, OIB Personal identification number 22678909227, krenuo je    11. 02.  2017. godine  na pješačko hodočašće iz župe  SVETOG VIDA  OKUČANI HRVATSKA,  u  veliko Marijansko svetište  LOURDES (Francuska), a potom će produžti u  FATIMU (Portugal), također veliko Gospino svetište. Kako je put od Okučana do Lourdesa dug oko 1.900 km, a od Lourdesa do Fatime još dodatnih 950 km i trajat će mjesecima, molim Vas da imenovanom Miloradu Oršulić Micanu pružite u okviru Vaših mogućnosti potrebitu pomoć u prenoćištu, hrani i drugom obliku ako mu bude potrebita.

            To što on čini je  SVE  NA  VEĆU SLAVU BOŽJU pa svoje srce,  ruke i vrata otvorite ovom Marijanskom hodočasniku MIRA koji će Vas tijekom cijelog puta nositi u svojim molitvama i srcu.

            Za svaku pa i najmanju pomoć iskreno Vam se kao njegov župnik zahvaljujem.

            BOG VAS BLAGOSLOVIO!

Župnik župe sv. Vida Okučani   fra Mario Radman

Božja Providnost me je pratila od samih priprema,  polaska i tijekom cijeloga puta. Dobivao sam  na stotine SMS-ova   potpore i čestitki na odvažnosti , preporučivanje u molitve i poruka kako se za moje uspješno hodočašće mole ne samo obitelj, rodbina, prijatelji, svećenici, časne sestre, molitvene zajednice i ne samo katolički, nego i vjernici  pravoslavne i islamske vjeroispovijesti. Moć molitve sam osjećao kada mi je bilo najteže.  Hvala svima koji su molili, a posebno Bogu koji je te molitve uslišio.

Jednom mome prijatelju netko je rekao kako na ovakvo hodočašće može krenuti samo osoba koja mora biti izuzetno inteligentna. Š to se tiče moje inteligencije, da nije bilo one odozgo, ja bih stigao tko zna gdje.

Iako sam s radošću krenuo na to pokorničko hodočašće, već prvoga dana ću na obadvije noge dobiti velike žuljeve, tako velike da ih ja, kao prekaljeni hodočasnik  (Međugorje (25-ta obljetnica Gospinog ukazanja) 2006., Marija Bistrica 2008., Udbina (blagoslov crkve Hrvatskih mučenika) 2010., Zagreb (u povodu dolaska sv. oca Pape Benedikta XVI. 2011., Sarajevo  2011. – beatifikacija Drinskih mučenica, Bleiburg 2015. (sedamdeseta obljetnica tragedije hrvatskog naroda), Marijanski zavjet za domovinu 2015. i 2016. god Međugorja do Dubrovnika 2016., Vukovar (25-ta obljetnica pada grada heroja) 2016… i brojna druga Marijanska svetišta: Gospi od Suza, Gospi voćinskoj, Gospi kloštarskoj, Gospi od Brze pomoći u Slav. Brod, Gospi Jasenovačkoj …)  nikada nisam imao. Trebalo me je iskušati.  Trebalo je vidjeti da li sam spreman na takvu žrtvu. Molio sam: Bože, neka žuljevi pucaju, neka me bole do besvijesti i neka ide krv, ali molim Te nemoj dozvoliti da ovo hodočašće moram prekinuti pa ni na nekoliko dana, jer će se poremetiti cijeli tijek hodočašća. I nisam. On mi je poslao liječničku pomoć, doduše veterinara, a potom je za mnom je stigla  moja adekvatna obuća.

Molio sam: Bože. Ako je to Tvoja volja, neka se vrši i spreman sam na sve, ali ako dolazi od Zloga, neka zna da me neće pokolebati u mojoj nakani. I nije. Niti u jednom trenutku nisam pomislio “što mi je ovo trebalo”, nisam zažalio što sam krenuo. Dapače, bio sam ponosan što sam jedan od izabranika da Gospu i na ovaj način mogu počastiti, da joj se mogu zahvaliti!

Ovo hodočašće nije  bilo avanturističkog niti turističkog, nego pokorničkog  karaktera  u kojem sam tijekom  cijeloga puta nastojati moliti za brojne nakane od kojih bih izdvojio  nekoliko: za svoju obitelj i sve obitelji kojima je molitva potrebita, za našu, okučansku  župa i one koje su ranjene u Domovinskom ratu, za domovinu Hrvatsku i teški položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, za hrvatske žive i poginule branitelje za mir u svijetu sa željom da rat zauvijek  prestane te  zahvaliti za dar života i sve dobro  što nam je Bog darovao, ali i ono   manje dobro.

Molio sam osim navedenih nakana i za sve one koji su se preporučili u moje molitve, za sve one za koje sam obećao moliti te za one u čijim sam mislima i molitvama bio, za sve one koji su mi na bilo koji način pomogli …

Na kraju krajeva, cijeli naš život je jedno veliko hodočašće, a mi u njemu hodočasnici. Bez truda, znoja, žuljeva, patnje i širom otvorenog srca se ne može doći do željenog cilja, u zagrljaj Dobroga Boga,  Majci Nebeskoj i Svih Svetih.

Na tom hodočasničkom putu koji je trajao  90 dana prepješačio sam  oko 3.000 km a uz put izmolio 1.000 krunica, toliko Lauretanskih Gospinih litanija i brojnih drugih molitvi. Na samom polasku, rekao sam neka svaki moj korak (njih je bilo oko 6 milijuna) bude molitva. Neka Bog blagoslovi svaku stopu svih zemalja kroz koje ću proći, a to je Hrvatska, Sloveniju, Italija Francuska, Š panjolska i Portugal.

Kada sam pošao iz Okučana, primio sam Sakrament Bolesničkog pomazanja Posljednju pomast (koji se dijeli osobama baš na taj blagdan tko izrazi želju za njim), u Fatimi sam na koljenima molio za sve svoje grijehe počinjene u znanju i neznanju od rane mladosti, u Lurdu, u čudotvornoj vodi u kojoj sam se okupao  molio sam da ostanu u njoj, a za vrijeme pokorničkog bogoslužja pred svećenikom, također u Lurdu,  skrušeno ih ispovjedio i nakon odrješenja izrekao  Š imunov hvalospjev:  “SADOTPUŠ TAŠ  SLUGU SVOGA GOSPODARU… “ iz drugog poglavlja Lukinog evanđelja,  kojega je nadahnut Duhom Svetim izgovorio starac Š imun uzevši na svoje ruke Dijete Isusa, kako mu je obećao Gospodin. (Lk 2, 29-32). Čini mi se da sam najbliže bio u Milosti Božjoj, najspremniji za susret s NJIM. E, kada bi u životu bilo često takvih događanja.

Više od stotinu dana (od 11. veljače do 23. svibnja) izbivanja od kuće, provedenih u molitvi i razmišljanju, ponekad u velikoj potrebi za samoćom, razumio sam i shvatio samostanski način života (redovnika i redovnica). Tih dana sam živio u nekom drugom svijetu. Svakodnevno sam  se putom telefona čuo sa suprugom, kćerkama i dragim dragim osobama, izmjenjivao na stotine SMS poruka, no … tih dana sam imao samo jedan cilj i živio za njega, dovršiti hodočašće, stići na planirana odredišta…

Načinio sam blizu 9.000 fotografija što fotoaparatom što mobitelima, ispisao 11 bilježnica hodočasničkog dnevnika, ali osjećaje i ono što se događalo u srcu i duši nije bilo moguće ni olovkom i fotoaparatom zabilježiti…  Srce je bilo premaleno da sve to  u sebe primi…

Kada bih ovoga trenutka ponovo bio pozvana na ovo hodočašće, bez razmišljanja bih prihvatio i odazvao se, bez obzira na sve poteškoće koje su me pratile.

Kroz Sloveniju mi je gosp. Danilo Siter (voditelj Udruge “Družina in življenje” “Obitelj i život”, kojeg sam kao i njegovu suprugu Vilmu upoznao  hodočasteći s prijateljima u Bleiburg)  mi je osigurao kod dobrih ljudi prenoćišta s mogućnošću da sudjelujem na večernjim sv. Misama. U nekoliko crkvi sam svjedočio o svom hodočašću. Župnik bi me pozvao, nakon sv. Mise i zamolio da pred nazočnim vjernicima odgovorim na nekoliko pitanja: Tko sam i što sam, kuda idem, kada sam krenuo i kada namjeravam doći do cilja i  ono najvažnije zbog čega sam krenuo na hodočašće, razlog moga hodočašća.

Po završetku jednog takvog svjedočenja na izlazu iz crkve u Črnomelju jedan mladi gospodin će mi čestitati, kazati da sam ga svojim dirljivim riječima rasplakao i dodao kako  bi želio  sutradan sa mnom proći jednu dionicu puta od Črnomelja do Kočevja. O, kako me je  razveselio. Išli smo po snijegu, razgovarali, molili krunicu on na slovenskom jeziku ja na hrvatskom, pjevali duhovne pjesme … Ime mu je Peter.

Velik bi bio popis osoba koje su mi pružile gostoprimstvo od Jasenovca i obitelji zvonara Miće i Ankice Mačinković, preko Lonje i obitelji Maria i Marice Nekić, mjesta Letovanić i obitelji Branimira i Martine Rupčić, Jastrebarskog – Jaske obitelj dr. Stjepana Š tefa i Rubinke Kozjan, do brata Ive i snahe Gordane  u Novoj Gorici, obitelji Tihomira  Budića u Veroni, a u Francuskoj  Silvana Tutića u Nici, Rajka Milanje u Cannesu, Daniela i Branke Sedde u  Aubordu, Marka Čubelića u La Grande Motto te  zeta Kristijana i kćerke Marijane kao i Kristijanovi roditelji u Lyionu…

U moj hodočasnički dnevniku je gospođa Marica upisala: “Hvala ti Gospodine Isuse što si kroz ovoga hodočasnika došao u moju kuću…”

Bez obzira što ne govorim ni jedan jezik  zemalja kroz koje sam prolazio, ali kogagod sam što pitao dobio sam odgovor i svi su razumjeli što sam ih pitao. Kako? Odgovor može stići jedino ODOGZGO.

Sa sobom sam nosio, tj. na kolicima (koje je kontinurano Pavle Gubić)  ispred sebe gurao između inih stvari i kompletnu kamp opremu (šator za kampiranje, šatorska krila za pokrivanje, vreću za spavanje i podmetač pod vreću) i dvije bijele veće svijeće i dr. Budući da ih niti jednu noć nisam trebao uporabiti, jednu svijeću sam zapalio u Fatimi, drugu u Lurdu Gospi na čast, a u svoj hodočasnički dnevnik sam upisao: “Bože, Ti koji svome Sinu nisi osigurao adekvatno mjesto gdje će se roditi, nego u špiljici tj. štalici, meni si omogući da sve noći provedem pod krovom i u toplom krevetu. I na tome Ti hvala!”

Uz put, kadgod sam bio u mogućnosti nazočio sam nedjeljnim sv.  Misama bez obzira na kojem jeziku je služena. Putom interneta sam pratio misna čitanja na hrvatskom jeziku ili iz Svetog  pisma koje sam sa sobom nosio. Na cvijetnicu, u gradu Pamiers sam  sudjelovao u procesiji nakon blagoslova maslinovih grančica i cvijeća i u katedrali sv. Ante na sv. Misi. Po završetku misnog slavlja će me mjesni biskup blagosloviti položivši ruke na moju glavu i zaželiti mi sretano i blagoslovljeno hodočašće.

Put me je vodio kroz mjesta i gradove značajne za nas katolike, što je još više upotpunilo moje hodočašće: kroz rodno mjesto bl. kard. Alojzija Stepinca Brezarić i Krašić gdje je preminuo (1898. – 1960.), kroz  Montpellier, rodno mjesto sv. Roka i Vogheru mjesto preminuća (1348. – 1376.), u  Lyonu rodnom mjestu sv.  Ivana Maria Vianneya i u Arsu na njegovom grobu, svetca zaštitnika župnika (1786. -1859.),  pored zaseoka Ibarre (francuska regija Pirineja) rodnog mjesta francusko baskijskog sveca blizu španjolske granice sv. Michaela  Garcoits  (1797.- 1863), u Fatimi rodnom mjestu sv. Bernadete  Soubirous (1844. -1879.) Santiago de Compostela na grob sv. Jakova apostola, te na grobovima Franje (1908.- 1919.) i  Jacinte (1910.-1920) u Fatimi, a u povratku u Padovi na grobovima sv. Leopolda Mandića (1866. – 1942.) , sv. Ante Padovanskog (1195. – 1231.) i sv. Luke evanđeliste.

U Lurd sam došao na Veliki četvrtak u poslijepodnevnim satima i u njemu proveo sveto Trodnevlje i Uskrs. Svetijeg mjesta na svijetu  nema osim Jeruzalema gdje se može proslaviti najveći  kršćanski blagdan, nego što je ovo.  Pobožnost Križnoga puta iznad svetišta Gospe Lurdske, na Kalvariji obavio sam na Veliki Petak s početkom u 15 sati. Proživljavao sam trenutke kao da idem VIA DOLOROSA (ulicom boli   suza u Jeruzalemu). Bog i Gospa su omogućili da uoči Uskrsa u Lurd dođe moja kćerka Marijana  i zet Kristijan  te suprugina sestra Josipa sa suprugom Š tefanom i sinom Zlatkom.

Nakon proslave Uskrsa, na uskrsni ponedjeljak sam nastavio svoj hodočasnički put.

Došlo je do izvjesne izmjene pravca kretanja zbog vremenskog ograničenja (13. svibnja sam morao biti u Fatimi) i same konfiguracije terena, što je usporavalo hod. Jedno je bilo planirati pravce kretanja i prenoćišta u toplom uredu putom interneta a drugačije je stanje na terenu.

            Do grada Burgosa (u Š panjolskoj) sam iz Lourdesa došao nakon 12 dana pješačenja prešavši 393 km i odatle put nastavio prema Santiagu de Compostela do kojeg je valjalo prepješačiti još dodatnih 462 km za 10 dana. Tu su se putovi račvali. Onaj ravno vodi prema Santiago de Compostela, a onaj malo lijevo prema Fatimi. Dvoumio sam se kojim putom krenuti. Teška je bila ta noć odluke. Uz pomoć duhovnog vođe fra Damira Pavića, imao sam dojam kako su se Gospa i  sv. Jakovog dogovorili da nastavim Camino de Santiago. Na kraju krajeva: Gospa je svagdje! No, s radošću mogu izjaviti i da sam dio puta CAMINHO DE FATIMA, koji vodi od Santiaga de Compostela do Fatime prešao pješice.

Prijeći put sv. Jakova (Camino  de Santiago) od francuskog grada Seint Jean Pied di Port u duljini od  732 km (koji se prohodi za 34 dana) je san svakoga hodočasnika. Ja sam ga prešao od Lourdesa  u duljini od 855 km za 24 dana. U stvari, ja sam taj put prešao od Okučana, jer kaže jedna izreka vezana za Camino de Santiago: Put sv. Jakova kreće od kuće!

Na blagdan Gospe Fatimske (13. svibnja) imao sam milost i čast nazočiti proslavi 100-te obljetnice Gospinog ukazanja u Fatimi. Misno slavlje je predvodio papa Franjo pred pola milijuna vjernika. I tu su se vidjele hrvatske zastave osim one koju sam ja sa sobom nosio. A kako sam se osjećao, to je također teško opisati. Biti u blizini sv. Oca,  bila je samo želja koji se realizirala u stvarnost. Bio sam toliko blizu njega, koliko civil uopće blizu može doći, tako da je mogao prebrojiti  kockice na grbu  kada sam razvio hrvatski barjak.

U Fatimi sam proveo tri  dana koji će mi ostati u nezaboravnom sjećanju.  Vrijeme sam iskoristio sudjelujući na sv. Misama, klečanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, moleći  brojne krunice i obavljajući druge pobožnosti kao što su Put križa, sudjelovanje u procesiji s Presvetim …

Ove godine (2017) je u Lurdu, u povodu 25-te obljetnice  hodočastilo 800 pripadnika hrvatske vojske i policije, hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji te 100 osoba iz Bosne i Hercegovine (u 17 autobusa) koju je predvodio Vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan.  Uz njega je bio i Vojni odrdinarijij BiH msgr. Tomo Vukšić koji je predvodio pripadnike vojnih postrojbi iz Bosne i Hercegovine.

S njima sam proveo pet  dana  “uklapajući” se u njihov program  i s njima se vratio u dragu nam Hrvatsku.

Kao što je poznato, ovo je i 59-to međunarodno vojno hodočašće  P. M. I. (Pelerinage  militaire  international) na kome je sudjelovala 61 zemlja pod mottom DARUJ NAM MIR. Ja sam našu vojsku dočekao u Lourdesu, nakon što sam autobusom preko Tarbesa došao iz Fatime.

Tih dana su se na hotelima (Lourdes je iza Pariza drugi grad u Europi po broju hotela), po ulicama i u samom Marijanskom svetištu viorile su se hrvatske zastave. Nazočili su i hodočasnici iz Hrvatske i u drugim aranžmanima.

Po povratku u Okučane, zid mojeg obiteljskog doma krasi velika fotografija na kojoj sam  ja s 900 pripadnika vojske HV i BiH, hodočasnička isprava (diploma) “Compostela” ispisana na latinskom jeziku kao dokaz na pređeni put i školjka sv. Jakova, a na mom hodočasničkom štapu su još  dodatno urezana tri velika  kršćanska hodočasnička mjesta: Lourdes, Santiago de Compostela i Fatima.

Kada su me pitali koje je slijedeće hodočasničko odredište  na redu, odgovorio sam: Ono gdje će blaženi  kard. Alojzije Stepinac biti proglašenim svetim. Ako to bude u Rimu, onda je RIM.

Za moje hodočašće su znali  oba banjolučka biskupa msgr. dr. Franjo Komarica i pomoćni msgr. dr. fra Marko Sermen koji su mi na blagdan sv. Roka,  16. srpnja (2017.) u Bosanskoj Gradišci čestitati na uspješnom hodočasničkom poduhvatu, kao i msgr. Jure Bogdan vojni ordinarij u Republici Hrvatska i msgr. Tomo Vukšić vojni ordinarij u BiH, koji će mi svoje riječi potpore i čestitke iskazati u Lourdesu.

Neka vas prati Božji blagoslov,  mir i svako dobro po zagovoru Gospe Lurdske, Gospe Fatimske, sv. Jakova apostola i Svih svetih.

Milorad Oršulić – Mican

             

SVE SLIKE SA PUTA MOZETE VIDJETI OVDJE

13. obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira

U petak 17. studenoga 2017. godine u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradišci, obilježena je trinaesta godišnjica ubojstva mons. Kazimira Višatickog, župnika i dekana. Misno slavlje je predslavio mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, u koncelebraciji s dvojicom braće pokojnog mons. Kazimira, mons. dr. Karlom Višatickim i preč. Adolfom Višatickim te još 12 svećenika kako iz Banjolučke biskupije tako i iz susjedne Požeške biskupije. Bilo je prisutno 15-ak časnih sestara i oko 100 vjernika.
Na početku misnog slavlja sve je pozdravio domaći župnik i dekan vlč. Marko Stojčić.
U prigodnoj propovijedi biskup Semren je ukazujući na važnost obljetnice smrti pok. Kazimira istaknuo: Sjećajući se o 13. obljetnici mučeničke smrti vlč. Kazimira, župnika ove župe, zahvalni smo mu za svjedočanstvo vjere. Vjera nadahnjuje ljubav, a ljubav čuva vjeru. Njegov život i nasilna smrt svjedoče nam kako se živi vjera, kako se ide stopama Isusa Krista i stopama evanđelja. Ono što čini autentičnog kršćanina je življenje svagdanjeg života s istim osjećajima kao i Krist”.

BISKUP MARKO S DVOJICOM BRAĆE POK. KAZIMIRA KARLOM I ADOLFOM
ISPRED SPOMEN PLOČE NA KUĆI U KOJOJ JE UBIJEN MSGR. KAZIMIR DANONOĆNO GORE SVIJEĆE
RODBINA POKOJNOG ŽUPANIKA KAZIMIRA
ŠžV. MISU JE PREDVODIO MSGR. MARKO SERMEN

Tumačeći prigodna svetopisamska čitanja koja govore o zadnjim stvarnostima života, te potiču na vječno spasenje” biskup Semren je naglasio: Zadnji dani čovjekova života preozbiljni su da bi u njima gubio vrijeme na nevažne stvari. Ni jedna se minuta ne smije izgubiti. Vrijeme je ozbiljno. Treba se spasiti. U tim trenucima važno je misliti na sudbonosni susret s Kristom. U tom pravcu” trebamo gledati. Ne smi¬jemo se okretati unatrag, jer dogodit će nam se kao i Lotovoj ženi. Ona se u bijegu iz Sodome okrenula i pretvo¬rila u stup soli. Budemo li htjeli sačuvati svoj život i budemo li na to usmjerili svoje snage i energije, onda smo propali. Trebamo se predati i prepustiti Božjem promislu. Izručiti se Kristovim rukama. Svoj život možemo sačuvati samo ako ga izručimo Bogu. Trebamo biti stalno spremni. Trebamo biti spremni duhovno i moralno i živjeti kao da će se to danas dogoditi. Biti mudar znači da ne smijemo čekati zadnji trenutak u našem životu da bismo surađivali s milošću Božjom, nego to trebamo činiti već sada” upozorio je biskup.
Poslije mise upriličena je gozba ljubavi”, koju je župnik i dekan vlč. Stojčić, zajedno sa svojim župljanima, organizirao za sve prisutne.
Mons. Kazimir Višaticki rodio se je 4. ožujka 1939. u Čatrnji kod Bosanske Gradiške, a za svećenika je bio zaređen 29. lipnja 1963. Kao svećenik djelovao je u župama: Stara Rijeka, Prnjavor, Dolina, Drvar i Budžak, a za župnika u Bosanskoj Gradiški imenovan je 1999. godine. U večernjim satima 18. studenog 2004., u župnoj kući u Bosanskoj Gradišci je ubijen.

 Tekst: (IKA/TABB)   Fotografije: Mican

Proslava Svih Svetih i Dušnog dana na groblju Gradina” u Donjoj Dolini 2017

Vjernici raseljene župe Dolina kod Bosanske Gradiške i ove godine pred  blagdan Svih sveti i Dušni dana su se okupili na groblju Gradina” u Donjoj Dolini kako bi paljenjem svijeća, polaganjem cvijeća na grobove i molitvom odali dužno poštovanje svojim milim i dragim koji na staroderevnoj Gradini”, na obali rijeke Save počivaju snom mira čekajući zov trube Božje na uskrsnuće.

Zadnje nedjelje u listopadu ove godine vlč. Marko Stojčić bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina je pred oko tridesetak vjernika služio sv. Misu i nadahnuto propovjedao.

VLČ. MARKO STOJČIĆ JE PREDMOLIO MISNO SLAVLJE NA GROBLJU GRADINA U DONJOJ DOLINI.OKO OLTARA SE OKUPILO TRIDESETAK VJERNIKA
NEKI SU DOŠ LI IZ BOSANSKE GRADIŠ KE, NEKI IZ NOVE …
UVIJEK JE U OVE DANE PRIGODA DA SE NA OVOM SVETOM MJESTU PRISJETIMO NAŠ I MILI I DRAGI KOJI POČIVAJU SNOM MIRA NA GROBU STARODREVNE GRADINE

Po završetku misnog slavlja molio je molitve odrješenja nad grobovima onih vjernika koji su za to izrazili želju, ali i nad grobom bivšeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića koji je u Dolini umro i  tu pokopan 1937. godine.

Nekoliko narednih dana užareni lampioni će svjedočiti da uspomena na drage pokojnike nije zaboravljena, iako su ih pod prisilom u ratnom vihoru morali prije 25 godina ostaviti.

NAKON ZAVRŠ ETKA MISNOG SLAVLJA VLČ. MARKO JE MOLIO MOLITVU ODRJEŠ ENJA NAD GROBOVIMA POKOJNIH
MOLITVA ODRJEŠ ENJA JE MOLJENA I NAD GROBOM DOLINSKOG ŽUPNIKA KOJI JE TU SAHRANJEN

Na blagdan Svih sveti i Dušni dan će brojni Dolinci pohoditi groblja diljem Hrvatske, a najviše Gradsko groblje u Novoj Gradišci koje već sada smatraju drugom Gradinom”.

Groblje je svoje Dolince, Novoselce i Mačkovljane dočekalo, kao i svake godine za ovu prigodu uređeno. Pokošena je trava, sanirane deponije smeća na ulazu u groblje i na samom groblju, očišćena kapelica i prostor oko nje

TRIMERIMA JE KOŠ ENA TRAVA …
.. NAKON Š TO SU UPALJENI
UZ POMOĆ PUHAČA SE JE SA SPOMENIKA I STAZA OTPUHANA POKOŠ ENA TRAVA

Svoj doprinos tome su uz župnika vlč. Marka dali: Slavko Stipančević, Anto Vonić, Mišo Barišić i Pavle Oršulić iz Nove Gradiške, Josip Barišić iz Trnave, Mato Knežević Maća iz Gorica i Milorad Oršulić Mican iz Okučana, te gđa Angelina Stažić r. Gubić iz Visoke Grede s malom Božicom Radovanović.

Svakako da se ova akcija” kao i prethodne tri, koje su se dogodile ove godine nebi mogle održati na ovako kvalitetan način da svojim dragovoljnim novčanim prilogom nisu akciju poduprli pa su zbog toga i zavrijedili da se spomenu: Nada i Klaus Elesassser 100 kn, Josip Ćorković iz Bos. Gradiške 50 km, Ivo Kovačević iz Zagreba 200 kn, Anto Kovačević iz Bos. Gradiške 20 km, Berislav Vonić 10 eu, Rade Matijašević iz Nove Gradiške 100 kn,  Ljubica Budić 20 eu, Igor Vonić iz Bos. Gradiške 20 km, Mato Knežević iz Nove Gradiške 100 kn, Vilko i Slađana iz Zagreba 100 kn, Zvonko Jole Knežević 200 kn, Jozo Joco Petriković 100 kn,  Janja Valentić 100 kn, Franjo i Danica Kovačević 20 eu, Vinko  Vidić i Andrija Vonić iz Š umetlice po 20 eu, Anto Oršulić iz Zenice 200 kn, Ivo Oršulić iz Nove Gorice 30 eu, Marina Tomić i Anđelka Matijašević iz Gornjih Bogićevaca po 100 kn.

POGLED NA DEPONIJU SMEĆA NA GRADINI
ZA TO VRIJEME VRIJEDNE ŽENSKE RUKE SU UREĐIVALE I PRIPREMALE KAPELICU ZA SUSTRAŠ NJE MISNO SLAVLJE
EKIPA DRAGOVOLJACA NA DOLJANSKOM GROBLJU

Hvala im svima, a Svevišnji Bog neka ih nagradi dobrotom.  Tekst i slike: Mican

Proslava Sv.Ane, Velike Gospe i Sv.Roka 2017

OBILJEŽEN BLAGDAN SV. ANE U NOVO SELU

 Na skroman način se u Novom Selu u kapelici sv. Ane obilježen je blagdan sv. Joakima i  Ane. Pred svega osam vijernika, pet koji su ostali živjeti  i povremeno dolaze u župu Dolina: Slavko Vidić, Vinko Budić, Zdenka Budić, Davorka Vidić Uzelac svi iz Gornje Doline i Vinko Kovačević iz Donje Doline, a iz Hrvatske su došli Milorad i Veronika Oršulić te Anđelka Matijašević, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina vlč. Marko Stojčić je služio sv. Misu.

Kapelica sv. Ane u Novom Selu čeka obnovu
VLČ. MARKO STOJČIĆ JE PREDMOLIO MISNO SLAVLJE

Nakon misnog slavlja ispred kapelice se ostalo u razgovoru između ostalog i o obnovi ove kapelice, kako bi se iduća sv. Misa slavila u obnovljenoj kapelici.

Nakon sv. Mise ispred kapelice se je srazgovaralo i o skoroj obnovi kapelice

U nedavnoj vizitaciji (27. lipnja o. g.) banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica osim kapelice na groblju u Donjoj Dolini, župne crkve i kuće u Gornjoj Dolini je obišao i ovu kapelicu i kazao kako je ne treba rušiti, jer ju je, bez obzira na oštećenje moguće ju je obnoviti.

PROSLAVA VELIKE GOSPE U ŽUPI DOLINA

Blagdan  Velike Gospe  su proslavili vjernici župe Dolina  svečanim misnim slavljem koje je prevodio p. Ivan  Marija Tomić rođen u Donjoj Dolini u koncelebraciji s bosanskogradiškim župnikom vlč. Markom Stojčić koji ujedno obnaša dužnost upravitelja župe Dolina i vlč. Predragom Ivanda koji je doskora obnašao dužnost župnog vikara u Drvaru.

KIP ČUDOTVORNE GOSPE
PRIJE MISNOG SLAVLJA P. IVAN JE BLAGOSLOVIO KIP

Pater Ivan je prošle godine rekao Mladu misu u Gornjim Bogićevcima, a sekundiciju tj. drugu Mladu misu je ove Velike Gospe slavio u rodnoj župi u kojoj je ostaslo tek desetak vjernika.

            Iz  brojnih europskih zemalja, a najviše iz Hrvatske je došllo nekoliko stotina Dolinaca i Novoselaca proslaviti zaštitnicu svoje župe. Susret sa crkvom u kojoj su kršteni i primili druge sakramente kao i odilazak na groblje, gdje su zapaljene svijeće nije mogao proći bez suza. Naročito je bio dirljiv susret s onim malobrojnim  vjernicima  koji su ostali živjeti u svojoj Dolini u tijeku rata i nakon njega.

            Prije početka sv. Mise p. Ivan je blagoslovio veliki kip Čudotvorne Gospe koji je zahvaljujući p. Damiru Šokiću sinu ove župe, prije nekoliko dana dopremeljen u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolinu iz Poljske.

P. IVAN JE PRIJE RATA U OVOJ CRKVI MINISTRIRAO, A DANAS PROPOVJEDAO
MISNICI OKUPLJENI OKO P. IVANA U DOLINSKOJ CRKVI
BLAGOSLOV PO ZAGOVORU BLAŽENE DJEVICE MARIJE
VLČ. MARKO, P. IVAN I VLČ. PREDRAG

Na kraju sv. Mise  župnik vlč. Marko je pohvalio dragovoljačku ekipu koja  je  u subotu pokosila travu oko crkve u Gornjoj Dolini i na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini.

Tu ekipu su sačinjavali: Ilija i Adam Jurišić, Luka Vujić, Amto M. Vonić, Mato Knežević – Maća, Josip Barišić i Milorad Oršulić Mican. Novčano su u tijeku ove godine sve akcije, a bile su u travnju i lipnju ove godine, novčano pomogli: Franjo i Danica Kovačević 40 eu, Anđelko i Angelina Budić 20 eu, Mijo i Dragica Ćorković 100 kn, Josip i Marija Kovačević 200 kn, Janja (Filipa) Ćorković 200 kn, Anđelko i Zlata Vidić 100 kn, Dragana (Pavla) Knežević 100 kn, Mato i Terezija Oršulić, Australija 200 kn, Slavica (pok. Roke)  Knežević, Australija 200 kn, Petar Pero Jurišić 300 kn, Zlatko i Janja Vonić 100 eu, Matija Barišić 10 eu, Ilija i Mara Stipančević 100 kn, Ilija (Ilije) Dakić 30 eu, Mile Kalizan  10 km, Vinko Vidić 20 eu i Andrija Vonić 20 eu.

            Nabava ovoga veličanstvenog kipa, koji dominira cijelom crkvom, i obnova kapelice u Novom Selu je također jedan vid pripreme za proslavu stote obljetnice postojanja župe Dolina koja će se proslavisti 2020. godine.

DOLINCI I NJIHOVI GOSTI U DOLINSKOJ CRKVI

PROSLAVA SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

MISNO SLAVLJE JE PREDVODIO VLČ. PREDRASG IVANDA

Blagdan sv. Roka zaštitnika župe Bosanska Gradiška je  proslavljen svečanim misnim slavljem koje je predvodio vlč. Predrag Ivandić prefekt (odgojitelj) u travničkom Sjemeništu (donedavno župni vikar župe Drvar). Oko oltara su se uz njega okupili domaćin župnik vlč. Marko Stojčić,  vlč. Vladislav Žarko Ošap bivši  bosanskogradiški župnik a sada  župnik župa Pohoda BDM Elizabeti u Bana Luci,  vlč. Mate Rukavina starogradiški župnik, vlč. Anto  Barešić župnik župe Nova Topola, p. Ivan Marija Tomić dominikanac iz Zagreba i don Tibor Berec svećenik iz Mađarske sada na studiju u Rimu.

Misnici oko oltara
Vlč. Predrag je nadahnuto propovjedao
Vjernici u crkvi sv. Roka

U crkvi su se okupili sadašnji vjernici iz župe sv. Roka iz Bosanske Gradiške te župa Dolina, Nova Topola, Stara Gradiška i bivši koji su došli iz europskih zemalja a najviše iz Hrvatske te izaslasnstvo Općine – Grada Bos. Gradiška koje je predvodio gosp. Davor Glišić načelnik društvenih djelatnosti.

U Bosansku Gradišku su iz Nove Gradiške tradicionalno dopješačili Drago Pauković i njegove dvije kćerke Renata i Franciska kako bi ispunivši zavjet dali doprinos proslavi toga božjeg ugodnika.

Župnik domaćin vlč. Marko se je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli kako bi se u lijepom i radosnom ozračju proslavio patron bosanskogradiške župe te pozvao sve nazočne na zakusku u kriptu župno-pastoralnog centra gdje se je nakon jela zasviralo, zaigralo  i zapjevalo.

Renata, Drago i Franciska Pauković, hodočasnici sv. Roku
Nakon što je tijelo okrijepilo zasviralo se i zapjevalo.

Sprovod vlč. MILIVOJA KNEŽEVIĆA

Svećenik Požeške biskupije, župnik Župe Sv. Ilije Proroka u Orubici Milivoj Knežević sahranjen je 5. travnja na groblju Krista Kralja u Požegi. Ondje je u crkvi Krista Kralja za njega najprije služena misa zadušnica, koju je predvodio požeški biskup Antun Š kvorčević uz kojega je bio banjalučki biskup Franjo Komarica i šezdesetak svećenika. Biskup Antun uputio je na početku pozdrav nazočnima, rekavši da smo se okupili ispratiti posmrtne ostatke svećenika Milivoja Kneževića, svjedoka vjere, do kraja opredijeljena za Isusa Krista, kojem se patnički pridružio u bolesti. Izrazio je vjeru da je on ušao u onu stvarnost za kojom je čeznuo, u koju je vjerovao i kojoj se nadao. U svoje osobno ime i u ime Požeške biskupije uputio je riječi suosjećanja pokojnikovoj najbližoj rodbini, bratu i sestri i njihovim obiteljima, kao i župama Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo, a napose Orubica, čiji je službenik bio sve do kraja života. Pozvao je nazočne na pokajanje za sve ono što je u njima nemoćno, i što im priječi da budu blizu Bogu i pokojnom bratu svećeniku Milivoju.

U homiliji biskup Antun je u kratkim crtama prikazao život svećenika Milivoja Kneževića, od rođenja u Donjoj Dolini, kod Bosanske Gradiške u Banjalučkoj biskupiji, preseljenja njegove obitelji u Vrbje, gdje je proveo mladost, završio osnovnu školu i osjetio svećenički poziv, preko sjemenišnih dana u Zagrebu i Đakovu, služenja vojnog roka, studija teologije u Đakovu, Innsbrucku, Eichstättu i Zagrebu, do svećeničkog ređenja po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića i svećeničkog službovanja najprije kao župnog vikara u župi Sv. Nikole u Varaždinu, a onda kao upravitelj župe u župama: Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo, Vrbova, Buk i Orubica, a jedno vrijeme i kao duhovni savjetnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji, ogranak Nova Gradiška. U prosincu prošle godine zbog bolesti preselio se u Svećenički dom u Požegi, liječio se u Općoj županijskoj bolnici u Požegi i na Kliničko-bolničkom centru »Rebro« u Zagrebu. Govoreći o njegovu svećeničkom liku, biskup je ustvrdio da Milivoj nije bio polovičan, mlaki svećenik, nego cijelim svojim bićem. U potvrdu toga pročitao je ulomak iz njegove oporuke, koju je napisao već u 4. godini misništva, u kojem kaže: »Hvala Gospodinu Bogu za sve milosti koje mi je podijelio, a osobito za milost i dar svećeništva kojim me je podario. Do sada se zbog svojeg svećeništva nisam pokajao niti sam ikad požalio što sam to postao, iako svećeničko zvanje u sadašnjoj klimi kotira u očima ljudi vrlo nisko. To će nam pomoći da postajemo u sebi sve manji i iznutra sve više vezani za Boga i Božje stvari«.
Nastavljajući ocrtavati njegov svećenički lik, biskup je na njega primijenio riječi sv. Pavla koje su naviještene u prvom čitanju, da je srastao s Isusom Kristom, ne samo sakramentalno po krštenju i svetom redu, nego cjelovitim životnim predanjem, u ljubavi i žrtvi za ljude i Crkvu. Naglasivši kako je svećenik Milivoj duboko osjećao stanje vjernika koji su mu bili povjereni, želeći njihovu snažnu duhovnu obnovu, uvjeravao ih je u vrijednost Evanđelja, i bio tužan kad te vrijednosti nisu bile svjedočene u osobnom i javnom životu. Trajno je vjernicima stavljao pred oči pitanje smrti kao jednog od najvećih problema našeg postojanja, nastavljajući tako na svoj način dijalog koji je Isus zapodjeo s Martom i Marijom prigodom smrti njihova brata Lazara, usvajajući Isusovu tvrdnju: »Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će, i tko god živi i vjeruje u me, neće umrijeti nikada«. Na Isusovo pitanje: »Vjeruješ li ovo?« , svećenik Milivoj je s Martom cijeloga života odgovarao: »Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet«.
Ustvrdivši da je znakovito kako je preminuli župnik vršio svećeničku službu u mjestima koja se nazivaju »starima« Stara Gradiška i Staro Petrovo Selo biskup Antun je rekao da je to za njega bio izazov da ustrajno i uvjerljivo svjedoči Božju novost, Isusovu pobjedu nad smrću. Duboko ispunjen nadom u vječni život svećenik Milivoj je težio za dubljom svećeničkom duhovnošću iz koje je želio pastoralno ostvarivati više, bolje i drugačije, pružajući potporu mnogim crkvenim zajednicama i pokretima. Uz redovite župne poslove rado je sudjelovao i u medijskom pastoralu, surađujući u oblikovanju duhovnog programa Radio Nova Gradiška, i pomažući medicinskim sestrama novogradiške bolnice u njihovoj duhovnosti. Osobitu je pozornost posvećivao prognanicima iz Bosanske Doline, koje je sve osjećao kao najbližu rodbinu, noseći s njima njihove patnje. Primjer njegova vjerna i dosljedno življena svećeništva bio je poticaj određenom broju mladih da pođu svećeničkim ili redovničkim putem. Svećeničku duhovnost je očitovao i svojom nenavezanošću za materijalna dobra, za novac, ne želeći koristiti mogućnost redovite mjesečne nagrade, zadovoljivši se onim najpotrebnijim za život. Spomenuvši da je svećenik Milivoj pokatkad davao dojam da podcjenjuje neka crkvena pitanja formalne naravi, biskup je ustvrdio da ih je on, zbog ponekih pretjerivanja, relativizirao kako bi im dao pravo značenje u životu Crkve. Biskup je još kazao da je pokojnik bio do smrti strpljiv u tegobama, poučljiv u onome što mu je bilo preporučeno, istaknuvši da je to i sam osjetio na zadnjem susretu s njime u bolnici prije tjedan dana. Ustvrdio je da je njegovom smrću prezbiterij Požeške biskupije postao siromašnijim za jednoga vjernog i vrijednog svećenika. Pozvao je nazočne da dopuste preminulom svećeniku Milivoju oprostiti se s njima posljednjim riječima koje je zapisao u svojoj oporuci, u kojoj kaže: »Zbog ljubavi Božje svakom opraštam i u Gospodinu zahvaljujem za sve dobro i zlo koje sam od braće ljudi primio, a i sâm trebam oproštenje i od Boga i od ljudi – pa ga i molim. Tko mi želi dobro činiti i iza smrti, neka se moli i neka svete mise za mene prikazuje«. Završavajući homiliju biskup je rekao da ćemo i nakon što položimo tijelo svećenika Milivoja u grob, ostati s njime, po njegovoj i našoj želji, povezani u molitvi da tako među nama potraje zajedništvo koje je Isus Krist gradio dvadeset godina u našoj Požeškoj mjesnoj Crkvi, a svećenik Milivoj s njime surađivao, dok se svi ne nađemo u vječnom zajedništvu uskrslog Gospodina. Zaželio je svećeniku Milivoju vječni mir u gradu Boga živoga, da mu trajno svijetli svjetlo slavno uskrslog Krista kojemu je na zemlji vjerno služio.

Nakon popričesne molitve slijedili su oproštajni govori. Đakon Ivan Ereiz pročitao je sažalnicu koju je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanki, uputio požeškom biskupu Antunu. Kardinal među ostalim kaže da ga s dragim bratom misnikom, pokojnim Milivojem vežu drage uspomene iz školskih dana jer su zajedno studirali i na Š alati i u Đakovu. Zato sam posebno dirnut i potaknut da se pridružim svim moliteljima za njegovu dušu, da ga Otac nebeski primi u svoj vječni zagrljaj Božanske ljubavi. Mi živi, koje je pogodila ova smrt, dragog misnika Milivoja, tješimo se s Uskrslim Kristom koji nam zajamči život vječni i uskrsnuće mrtvih, kaže kardinal.

Potom se u ime svećenika Požeške biskupije i župe Staro Petrovo Selo od preminulog svećenika oprostio Antun Prpić, njegov nasljednik u službi župnika Župe Sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu. Govoreći o pokojniku kao čovjeku vjere i pobožnosti, zauzetom za ono što je dobro i Božje, Prpić je ustvrdio da je Župu Staro Petrovo Selo obilježio njegov svećenički život, i da joj je on utisnuo trajni pečat pobožnosti i zalaganja za Božju riječ. Istaknuo je njegovo nastojanje da vinograd i žetva Gospodnja ne ostanu bez radnika, rekavši da su plod tog nastojanja pet svećeničkih i jedno redovničko zvanje. Rekao je da tugujemo što smo ostali bez jednog revnog svećenika, ali ne kao oni koji nemaju nade, nego radosni što smo u svojoj sredini imali takvog subrata.

U ime župljana Župe Sv. Ilije Proroka u Orubici progovorio je Željko Burazović i rekao da je pokojni župnik bio »pošten i cijenjen čovjek, duša župne zajednice i osoba s kojom su mogli rješavati svu životnu problematiku«, naglasivši da će im »nedostajati njegov savjet, prijateljska riječ, vedar duh i razumijevanje«.
Potom je krenula sprovodna povorka do obližnje svećeničke grobnice u koju je položeno tijelo svećenika Milivoja. Na koncu ukopnog obreda biskup Antun je zahvalio svima nazočnima za sudjelovanje na sprovodu i molitv, posebno Basnjolučkom biskupu msgr. dr. Franji Komarici, školskim kolegom i prijateljem vlč. Milivoja i onima koji su svećeniku Milivoju bili dobri za života.

Zahvalio je osoblju Svećeničkog doma u Požegi kao i medicinskom osoblju u bolnici u Požegi i Zagrebu za pomoć koju su pružali preminulom svećeniku, napose u posljednjim danima života. Zbor župne crkve sv. Ilije u Orubici, koji se oprostio od svog župnika pjevanjem tijekom mise zadušnice, otpjevao je na kraju Stala Majka pod raspelom.

Izvor: Požeška biskupija

VLČ. MILIVOJ I SUZA DOLINSKA”

Vijest o smrti vlč. Milivoja me je zateka na mom pješačkom hodočasničkom putu prema gospinom svetištu Lourdesu i to u gradu Arsu na grobu svetok župnika Arškog Ivana Marie Vianneya. Molio sam za zdravlje svećenika i prijatelja Milivoja, a Bog ga je u to vrijeme uzeo u svoje naručje.

Pokojni vlč. Milivoj je od prvoga broja publikacije “Suza dolinska” bio njezin duhovni vođa. novčani podupiratelj i član uredničkog vijeća. Uređivao je rubriku “BOG JE LJUBAV” do njenog 30-tog broja kada ju je prepustio, tada bogoslovu  fra Ivanu Mariji Tomić.

U 3. broju “Suze” objavili smo razgovor s vlč. Milivojem na 6 stranica pod nazivom “NAŠ E GORE LIST”, a u broju 6 smo  pisali o proslavi njegove Srebrene mise u Starom Petrovom Selu kojoj je nazočio i banjoliučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica.

U 29. broju “Suze” smo donijeli prilog na 6 stranica pod naslovom “40 GODINA SVEĆENIŠ TVA ORUBIČKOG ŽUPNIKA VLČ. MILIVOJA KNEŽEVIĆA”.

U tv emisiji hrvatske-radiotelevizije “Pozitivno” snimeljene 2013. godine je s urednikom govorio o “Suzi dolinskoj”. Svaki susret Dolinaca je započinjao sv. Misom koju je vlč. Milivoj služio i poticao na zajedništvo i uzajamno pomaganje jedni drugima u potrebi.

Velečasni  Milivoje, u ime svih Dolinaca i Novoselaca raseljenih diljem svijeta, u ime Uredništva “Suze dolinske” izkazujem ti velo HVALA za svu brigu i strepnju za svoju rodnu župu Dolinu i njene župljane u tjeku rata u Bosni i Hercegovini i nakon njega kojima si nesebično pomagao na brojne načine. Neka te Dobri Bog nagradi životom vječnim i neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio o čemu svjedoče brojni tvoji zapisi. Počivao u miru Božjem.                                                                               Mican

 

HODOČAŠ ĆE U LOURDES I FATIMU

Uz Božju pomoć i Blažene Djevice Marije, na blagdana Gospe Lurdske, 11. veljače (2017. godine), nakon jutarnje mise u kapelici sv. Marije de Matias kod časnih sestara, ispred kipa Gospe Lurdske (u perivoju samostana časnih sestara),  krećem u veliko Marijansko svetište LOURDES  koji se nalazi u Francuskoj, u povodu 25-te obljetnice hodočašća Hrvatske vojske u Lourdes, gdje ih želim dočekati. Taj put je prema mom PLANERU PUTOVANJA (rute puta) dug 1927 km i trebao bih ga preći za 60 dana hoda.

Kako se ove, 2017. godine obilježava 100-ta obljetnica Gospinih ukazanja u Fatimi koja se nalazi u Portugalu, ako bude Božja volja, put ću nastaviti prema tome  Gospinom svetištu, što je dodatnih oko 950 km koje bih trebao prepješačiti za dodatnih 30 dana. Blagdan Gospe Fatimske je  13. svibnjai toga dana ću biti tamo.

Sa sobom nosim potpisano i župnim pečatom ovjereno POPRATNO PISMO našega župnika fra Maria Radmana prevedeno na slovenski, talijanski, francuski,  španjolski ali i na engleski jezik.

Pokrovitelji ovog  hodočašća su Općina Okučani, Župni ured sv. Vid Mučenik, Komunalno poduzeće  Sloboština”, a medijski pokrovitelji su radio Bljesak” Okučani i Novogradiški godišnjak” Nova Gradiška.

Nisam vjernički fanatik, nego nastojim biti praktičan, bar, koliko toliko dobar vjernik, a ovo hodočašće nije  avanturističko, nego pokorničko u kojem ću tjekom cijeloga puta nastojati moliti za brojne nakane od kojih bih izvojio nekoliko:

za svoju obitelj i sve obitelji kojima je molitva potrebita,

za našu, okučansku župa i one koje su ranjene u Domovinskom ratu,

za domovinu Hrvatsku i teški položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini,

za mir u svijetu, sa željom da rat zauvijek prestane

te  zahvalliti za sve dobro  što nam je Bog darovao, ali i ono manje dobro.

Tako ću u 90-etak dana prepješačiti oko 3.000 km a uz put izmoliti 1.000 krunica

Na kraju krajeva, cijeli naš život je jedno veliko hodočašće, a mi u njemu hodočasnici.

Bez truda, znoja, žuljeva i patnje se ne može doći do željenog cilja, u zagrljaj Dobroga Boga,  Majci Nebeskoj i Svih svetih.

PREČ. PERO ČOLIĆ (1947. – 2017.)

POKOPAN PREČ. PERO ČOLIĆ – BOSANSKOGRADIŠ KI I DOLINSKI ŽUPNIK (1947.-2017.)

Na blagdan sv. Ante Pustinjaka, 17. siječnja 2017. godine, sahranjeni je preč. Pero Čolić, svećenik Banjolučke biskupije. Najprije je slavljena misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, a zatim sahrana u svećeničkoj grobnici na katoličkom groblju sv. Marko u Banjoj Luci.

Koncelebriranu misu i sprovodne obrede vodio je biskup banjolučki Franjo Komarica, školski kolega pokojnog Pere i s njime zajedno generacija od 4 ređenika banjolučke biskupije iz 1972. Zajedno s biskupom koncelebriralo je 20-ak svećenika, koji su unatoč veoma teškim zimskim uvjetima stigli na sahranu iz Banjolučke biskupije i susjedne Hrvatske.

U ispunjenoj crkvi u Bos. Gradišci, bile su i brojne redovnice, osobito iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, koje imaju i svoj samostan u toj župi, a dvije rođene sestre pok. župnika Pere su članice te Družbe Vianeja i Donata, koje su bile od velike pomoći u njegovoj bolesti, koju je on veoma strpljivo podnosio. Bio je i brat Ilija s obitelji, ali i vjernici iz desetak župa Banjolučke biskupije u kojima je duže ili kraće vrijeme djelovao.

Msgr. dr. Franjo Komarica je posvjedočio je za pokojnog župnika Peru da je bio vjerni Kristov svećenik, koji se nije dvoumio niti štedio u izvršavanju svojih obećanja Kristu i Crkvi, koje je dao na njihovu zajedničkom ređenju prije 45 godina, ustvrdivši da je uvijek spremno, pa i u najdramatičnijim vremenima rata, išao ka povjerenim mu vjernicima, koji su bili izloženi teškim dramama i torturama. Tijekom cijelog svoga svećeničkog života bio je u pastoralu na više župa, u kojima je izgrađivao živu crkvu, a životne situacije od njega su tražile da gradi i obnavlja veći broj crkava i crkvenih objekata.

Biskup je zahvalio pokojniku, kojega je posjetio uoči njegove smrti, za njegovu postojanu vjeru, vjernost, nadu, te spremnost na praštanje i jobovsko trpljenje. Zahvalio je i svima koji su mu pomagali u njegovoj svećeničkoj službi, te pozvao sve nazočne na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja.

Msgr. Anto Orlovac je napisao prikaz života i rada  preč. Pere Čolića –  Curriculum vitae koji je nakon sv. mise pročitao kancelar Banjolučke Biskupije mr. Pero Ivan Grgić, a svima je zahvalio domaći župnik  vlč. Marko Stojčić.

Životni podatci. Rođen je pok. Pero 16. rujna 1947. u Rujevici, u župi Vrbanjci kod Kotor Varoši, u brojnoj obitelji Nikole Čolića i Kate r. Jurić. Bog je velikodušnost njegovih roditelja koji su donijeli na svijet devetero djece, od kojih je danas samo još troje živih, nagradio duhovnim pozivom za čak troje njihove djece: osim Pere koji postade svećenikom, dvije su mu sestre ostvarile svoj poziv i služenje Bogu kao redovnice u družbi Klanjateljica krvi Kristove. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanjcima, a onda je 1962. pošao u sjemenište kao kandidat Banjolučke biskupije; najprije dvije godine u Zagreb, na Š alatu, a onda u Đakovo, gdje je 1966. i maturirao. Tu je završio i filozofsko-teološke studije koje je morao prekinuti da bi odslužio obvezni vojni rok. Do Božjeg oltara stigao je 1972. godine, kada je na Petrovo te godine u crkvi otaca trapista Marija Zvijezda zaređen za svećenika po rukama blagopokojnog biskupa Alfreda Pichlera, zajedno s današnjim biskupom mons. Franjom Komaricom i još dvojicom kolega. Svoju je Mladu misu svečano proslavio sa svojom obitelji, župnom zajednicom i brojnim prijateljima u Vrbanjcima 20. kolovoza 1972. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je Isusove riječi Idite i učinite sve narode mojim učenicima u čemu je prepoznao svoju životnu zadaću. Propovijedao mu je ugledni banjolučki propovjednik mons. Petar Pajić. Kao mladomisnik još je jednu godinu završavao studij u Đakovu.

          Svećeničko služenje. Treba podosta vremena da se barem nabroje sve svećeničke službe koje je obavljao. Treba odmah reći da nikada nije tražio nekih povlastica za sebe niti nekih služba; sve koje su mu poglavari povjeravali, on je prihvaćao.

Najprije je imenovan kapelanom u župi Ravska kod Ljubije, gdje se upravo gradila crkva, a gdje je bio suradnik župnicima Adolfu Višatickom i današnjem kardinalu Vinku Puljiću. Tu djeluje dvije i pol godine (1973.-1975.). U listopadu 1975. postaje privremenim duhovnikom sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu gdje djeluje desetak mjeseci. Otada obavlja službe župnika ili župnog upravitelja u cijelom nizu župa naše biskupije: 11 godina kao župnik u Kulašima (1976.-1987.), zatim je premješten za župnika u Š imiće, gdje je proživio i teške dane najnovijeg rata i izgon vjernika svoje župe. Na kraju je 15. rujna 1995. i sam ranjen i pravim je Božjim čudom ostao živ.

Zatim se preselio u biskupski dom u Banjoj Luci i odatle od ožujka 1996. neko vrijeme odlazio i pastorizirao preostale vjernike u župama: Stara Rijeka, Ljubija i Ravska. Razriješen je uprave tih župa krajem rujna 1997. te je imenovan župnikom u Bos. Gradiški, odakle je upravljao i župama: Dolina, Nova Topola, Bos. Aleksandrovac i Š imići, a onda je razriješen prvih triju župa i ponovno se vratio u Š imiće pred Božić 1999. Od nekoć vrlo brojne župe ostali su samo ostatci ostataka. Tu mu se dogodila nesreća kad je izgorjela župna kuća, a on i kuharica samo su se Božjom providnošću spasili, jer je bilo kasno navečer, neposredno prije nego je trebao poći na počinak.

Ponovno je razriješen službe župnika u Š imićima 16. srpnja 2008. i imenovan župnikom u Bos. Gradiški te upraviteljem župa Dolina i Nova Topola koju je uskoro preuzeo drugi svećenik, a njemu ostale Bos. Gradiška i Dolina. Tu je revno pastoralno djelovao dok ga prije gotovo dvije godine nije pohodila teška bolest. Otada je njegov žrtvenik postao bolesnička postelja, gdje je s velikom strpljivošću i predanošću, ali smireno i čak radosno podnosio tegobe, praćen brižnom njegom i ljubavlju svoje rođene sestre Vianneje, koja je bila doista dobri anđeo njegova života, doslovno do zadnjega njegova daha, te s. Donata koja je dolazila iz Zagreba kad god je bilo moguće a njemu najpotrebnije.

Aktivnosti. Svakom je svećeniku prva dužnost navješćivanje Radosne vijesti propovijedanjem, vjerskom poukom djece i mladeži, pripravom zaručnika pred ženidbu, pohađanje bolesnika i nemoćnih. Pero se oko toga trudio u zgodno i nezgodno vrijeme po preporuci svetoga Pavla. Za svakoga je imao lijepu riječ. Uz župničke službe imenovan je bio i dekanom bosanskogradiškog i prnjavorskog dekanata 2013.

No vlč. Pero bio je i graditelj. Bio je snažan i nije se ustručavao i teških fizičkih poslova. Dovršio je župnu crkvu u Kulašima, gdje je sagradio i velik župni stan. Nastavio je rad na dovršenju župne crkve u Š imićima. I tu je proširio i obnovio župnu kuću prije nego je izgorjela. I izgorjelu je trebalo obnoviti uz veliku potporu ekonomata biskupije. Obnavljao je i župnu crkvu u Bos. Gradiški koja je zasjala novim sjajem.

Patnje i značajke. Onaj tko nasljeduje Isusa Krista mora ga nasljedovati i noseći životne križeve. A vlč. Pero ih je imao obilno. Povjeravane su mu teške i naporne župe. Kao svećenik bolovao je od bolesti pluća. Već je spomenuto da je 1995. za milimetre izbjegao smrt od snajperskog hitca, a u tom je ratu izgubio jednoga brata i jednu sestru. Godine 2015. otkriveno je da boluje od teške zloćudne bolesti koja mu je zahvatila sve vitalne organe. Kad je saznao za tu dijagnozu u svibnju 2015., dijelio sam istu bolničku sobu s njime u zagrebačkoj Dubravi; moram reći da je mene ta njegova dijagnoza više pogodila nego njega samoga; barem on to nije ničim dao primijetiti. Ostao je vedar i smiren, molili smo i razgovarali, šalio se, kao da se ništa nije dogodilo. Otada je križ svoje bolesti nosio ovdje u Bos. Gradiški, praćen brižnom ljubavlju svoje sestre Vianeje. Početkom rujna 2016. razriješen je svih dužnosti: i župničke i dekanske zbog poodmakle bolesti, ali je i dalje ostao na liječenju u župnoj kući u Bos. Gradiški, okružen nježnom brigom svojih sestara Vianeje i Donate te novoga mladog župnika vlč. Marka Stojčića. Bolesničke dane olakšavali su mu mnoga subraća svećenici pohađajući ga, a najviše njegov vjerni prijatelj fra Dujo Ljevar. A Pero se pokazao uzornim u patnji. Ne samo da se nikada nije tužio, on nije čak dao ni reći da trpi. Sve je s velikom vjerom i vedrinom prihvatio iz Božje ruke, a svjestan je ostao do posljednjeg daha.

S Perom me je vezala ne samo pripadnost istoj biskupiji i istom naraštaju ređenika (u čitavoj dosadašnjoj povijesti Banjolučke biskupije jedino su nas te 1972. godine zaređena četvorica), ali i osobno prijateljstvo. Rado sam mu dolazio i navraćao kadgod mi je bilo moguće, razgovarao s njime, i bilo mu je uvijek drago. Zadnji put bilo je to prije dva tjedna. Vidio sam da kopni i slabi i da se neminovni rastanak približava. Rastanak, ali ne kraj. Pero je patnju i razapinjanje zamijenio Božjim životom, vrijeme vječnošću, suznu dolinu kućom Očevom.

U ime svećenika Banjolučke biskupije opraštam se s Tobom, dragi moj subrate i prijatelju Pero, s nadom i poklikom: Doviđenja u kući Oca nebeskoga. Počivaj u miru na srcu Božjemu!