Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

Mijo Čegrlj – vukovarski branitelj

  VUKOVARSKI BRANITELJ

MIJO ČEGRLJ 1961. – 1991.

U dvanestoj knjizi JUNACI DOMOVINSKOG RATA (Ratne priče iz Domovinskog rata) autora Davora Runtić tiskane 2006. godine, na str. 39 je još jedna istinita priča o jednom junaku Domovinskog rata po imenu MIJO ČEGRLJ koji je rođen u selu Proševica kod Donje Doline, općina Bosanska Gradiška.Toga sela, kao i mnnogih drugih nema više na zemljovidnim kartama.

U ovoj knjizi, kao i u članku iz Hrvatskog slova” od 29. ožujka 2002. godine se spominje da je Mijo rođen u Pribiševcima kod Našica. Međutim, Mijini roditelji Ivica Čegrlj i Jelena r. Jurišić su rođeni u Donjoj Dolini, a 1968. godine su iz Proševice odselili u Pribiševce, dakle kada je Mijo imao sedam godina. Mijo je svoje bosonog djetinjstvo proveo u dolinskom kraju, a onda su njega i njegove roditelje gospodarske i političke oluje odnijele daleko od rodnog kraja.

Ove godine se navršava 50-ti rođendan pok. Mije i 20-ta obljetnica nejgove pogibije, pa tim povodom u našem godišnjaku donosimo ovaj članak:

Poznato je da su Vukovar došli braniti odvažni i odlučni ljudi uglavnom Hrvati iz 67 gradova i 11 država, no jedna od najvećih skupina branitelja ušla je u najnoviju hrvatsku povijest kao Našičani.
Ipak treba reći da su oni, koje svi branitelji Vukovara zovu Našičani došli iz Našica, Đurđenovca, Donje Motičine, Velimirovaca, Lađanske, Zdenaca, Koške, Bedljevine i Valpova.

Ljudi iz ovih mjesta, njih 67, među kojima je i MIJO ČEGRLJ, odazvat će se pozivu Radio Našica kojim se 17. rujna 1991. godine tražilo dragovoljce za Vukovar. Svi oni koji žele ili u Vukovar pozvani su da se jave u Krizni stožer grada Našica koji se nalazi preko puta vojarne. Odazvat će se više od stotinu dragovoljaca kojima se obratio pukovnik Josip Dragičević objašnjavanjući im koliko je važno otići u Vukovar i pomoći obrani grada koji je već postajao legenda.
Odabrano je tada 67 ljudi kojima su odmah podijeljeni bojni ranci, no samo 50 poluatomatskih pušaka, streljivo i dvije ručne bombe. Rečeno im je da idu kkući da da se vrate u 18 sati u restoran vojarne, koju su nekoliko dana ranije zaposjeli nakon predaje pripadnika Jugo-vojske. Toga istog dana 27. rujna oko 22 sata, u dva autobusa krenut će za Vukovar. Oko pola noći stići će u Vinkovce, a onda preko Nuštra, Marinaca i Bogdanovaca kukuruznim putem u Vukovar. Na Lušcu će ih utovariti na
kamione i odvesti u Osnovnu školu Ivo Lola Ribar.

Sljedećeg dana, 28. rujna u Osnovnu školu će doći zapovjednici pojedinih dijelova obrane Vukovara i od pristiglih Našićana i zagrebačkih dragovoljaca uzeti dragovoljce za popunjavanje svojih postrojba koje djeluju u obrani grada.

Franjo Brođanac, Zoran Cako, Radovan Ilišin i Darko Kalizan bit će odabrani u inženjersku satniju, dok će manji dio otići u Borovo Naselje, nešto veći dio na Mitnicu, a najveći na Sajmište. Svi oni koji su branili Vukovar bez razmišljanja će reći da je Sajmište najteži dio obrane gdje su se bojevi prsa o prsa vodili svakodnevno. Mijo Čegrlj bio je među onima koji su  odabrani da brane Sajmište, odnosno područje Š vapskog Brda. Crta razdvanjanja prema vukovarskoj kasarni” Jugo-vojske je jedna ulica ili tek jedna kuća. Ako želimo precizno označiti gdje se nalazio u obrani Vukovara Mijo Čegrlj, onda je to položaj “Osa” obrambena točka XI kod križanja ulica Mladena Stojanovića i Istarske gdje su vrtovi kuća okrenuti prema kasarni. Inače obranom ovih položaja koji su sjeverno i zapadno od vukovarske kasarne, koji branitelji nazovaju “Kavez” zapovijeda Josip Tomašić Osa. Baza im je u Tkalčićevoj ulici a povezani su otpornim točkama u Osnovnoj školi Stjepan Supanc i Vatrogasnom domu

Ante Vuković suborac pokojnoga Mije Čagrlja kaže :”Svi samo mi prije rata bili uglavnom radnici, a Mijo Čegrlj je radio na poljoprivrednom dobru “Hana” i svi ga se sjećaju kao mirnog i povučenog čovjeka. Poznato je da je na Sajmištu bilo izuzetno teško, a on je uvijek djelovao mirno i staloženo što je nas sve pozitivno utjecalo. Dan uoči ovoga napada kada je 18. listopada poginuo Mijo, nama je jedan koji je bio s nama u obrani pobjegao na drugu stranu. Vidjeli smo u napadu da im je on objasnio gdje se što nalazi.

Ulicama su nadirali tenkovi, a preko vrtova pješaštvo, a svemu je prethodio neobično jak napad minobacačima. Prije Mije Čegrlja poginut će zapovjednik naše obrambene točke, Tomica Sabo. Tomicu Saba pamte njegovi suborci kao neustrašiva  junaka koji je na tenk isao sam i to s protuoklopnom ručnom bombom. Oni koji su pratili njegove  akcije hvatali su se za glavu, strahujući za  njegov život.

Mnogi s kojima sam razgovarao ističu jednu moralnu kategoriju domaćih Vukovaraca koji su ostali u obrani svoga grada. Riječ je o tome da moralnu vrijednost potvrđuje jedan od najhrabrijih domaćih branitelja koji se vodi kao nestao, Goran Menges, koji je uvijek govorio: “Ja idem prvi, jer poznajem teren, vi ste došli nama pomoći i ja ću vas voditi” . Ante Vuković o ovom jeoš kaže “Prilikom teških borbi kod Supanc” dobivali smo zapoviejdi da idemo u ispomoć. Uglavnom smo išli Andrija Andrašek, Kruno Bužonja, Vinko Čakalić, Zoran Pejčić i ja, a vodio nas je Goran Manges koji je stanovao tu i poznavao je svako dvorište.

MIJO CEGRLJ SJEDI U KRILU SVOGA UJAKA ILIJE JURISIC (1967.)

Toga 18. listopada jutro je započelo puštanjem “Marša na Drinu” preko jakih razglasa koji su bili na bojnim oklopnim vozilima, a onda je Vukovar  zasut kišom granata. Nakon ovih napada minobacača i
topništva, nastala bi u jednom trenutku tisina koja je bila nestvarna, a branitelji su dobro zali da iza toga slijedi napad tenkova i pješaštva. Znali su da ta tišina ne obećava  ništa dobro  i znali su da tada svi trebaju iz zaklona  izaći na položaje.

Položaj koji su označili brojem jedanaest bio je onaj na kome su se nalazili i na koga su odmah za vrijeme tišine izašli  Mijo Čegrlj, Mile Uremović, Zoran Pejčić i Andrija Andrašek. Sva četvorica su bili
kako su ih u Vukovaru zvali Našićani, a vide da su iz vukovarske kasarne izašli tenkovi koji se kreću Dalmatinskom ulicom dok pješaštvo nadire preko vrtova. Andrija Andrašek kaže: “Naš položaj je bio
utvrđen drvima i nalazo se na uglu jedne kuće. Oni su napadali kao da su pijani ili drogirani, a napad je trajao nekoliko sati. Kako su gubili tenkove i ostali bez velikog broja pješaka počeli su se povlačiti, a u takvim trenutcima njihovo povlačenje štitilo je njihovo topništvo, Veliki broj granata je počeo padati na naš položaj”.

Tukli su i samo zapovjedništvo u Petkovićevoj ulici, a neprijatelj je pokušavao izvući u području napada svoje ranjene. Vidljivo je napad koordiniran s topništvom kao i povlačenje. Položaj jedanaest zasule su minobacačke mine i jedna je izravno pogodila utvrđeni zaklon i svi koji su se tu našli zasuti su zemljom, a kada se razišao dim, vidjeli su da Mijo Čeglj leži nepomično na zemlji sav obliven krvlju. Kada su se snašli odmah su ga izvukli prema zapovjedništvu utvrdivši da su svi ostali ranjeni. Čim su stigli u vukovarsku bolnicu Miju Čegrlja je preuzeo dr. Juraj Njavro, no uskoro će njegovim suborcima morati reći da im je prijatelj preminuo. Njih trojica su ambulantno zbrinuti i nakon previjanja vraćaju se na svoj položaj, jer u Vukovaru je na položaju bio potreban svaki branitelj

Davor Runtić

 

(više…)

Donja Dolina – Panoni – Oseriati 2 dio

Donja Dolina Panoni Oseriati 2 dio

S ovim prilogom završavamo prijepis knjige arheologa Zdravka Marića

“DONJA DOLINA I PROBLEM ETNIČKE PRIPADNOSTI PREDRIMSKOG STANOVNIŠ TVA SJEVERNE BOSNE”. Podsjetimo se, prof. Zdravko Marić  je dosta vremena proveo u Dolini radeći kao arheolog i stanovao je kod obitelji Š Šokić u Gornjoj Dolini. Nakon što mu je ova knjiga izišla iz tiska štampe, kao posebni otisak Zemaljskog muzeja u Sarajevu, jedan primjerak je, s posvetom, poklonio Mati Š Šokiću, a njegova unuka Janja Petrović nam je dala na korištenje

FAKSIMIL POSVETE KNJIGE

U rimsko doba ova, zapadno panonska, etnička grupacija našla se uglavnom unutar provincije Pannonia, dok je manji dio pripadnika ove grupacije ostao izvan ove provincije. Za Ilire se može reći da su nastanjivali najveći dio provincije Dalmacije, sjeverozapadni kut provincije Makedonije i, možda, jugozapadni ugao provincije Moesije superior.

Pri rješavanju problema plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i njene okoline potrebno je osloniti se na radove historičara, ne gubeći pri tom iz vida svjedočanstva starih pisaca, koja ponekad, historičari nisu pravilno interpretirali. Prema L. Jeliću, Donja Dolina i njena okolina morala je biti nastanjena Breucima, jer su, po njegovu mišljenju, Breuci bili sjeverni susjedi plemena Mezeji i njihovih zapadnih susjeda Japoda. Za Mezeje je sigurno utvrđeno da su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni, južno od Banje Luke (unutar provincije Dalmacije), što znači i južno od Donje Doline. Međutim, ovo Jelićevo mišljenje ne izgleda vjerojatno ako ga usporedimo s onim što nam svjedoče historijski izvori. Tako Ptolomej piše da su Breuci bili nastanjeni u jugozapadnom dijelu Pannonije inferior, a za Donju Dolinu se zna da je pripadala Pannoniji superior . Prema Zippelu, Breuci su živjeli na Savi ispod Colapiana. Ovaj podatak bi svjedočio u korist Jelićeve pretpostavke; ukoliko bismo bili sigurno da je Plinije riječima: «Saus per Colapianos Breucosque», iz kojih Zippel izvodi lokaciju Breuka, htio naglasiti da su ta dva plemena najbliži susjedi. Međutim, u to ne možemo biti sigurni, jer on samo kaže da Sava teče kroz teritoriju Breuka i Colapiana. U svakom slučaju Breuci nisu bili daleko od stanovnika Donje Doline, pošto jugozapadni ugao Pannonije inferior predstavlja sjeverna Bosna oko ušća rijeke Bosne, kao i susjedna Slavonija. Za nas je to važno jer nas zanima da li se i ostali stanovnici sjeverne Bosne mogu smatrati Pannonima. Odgovor na ovo pitanje daje direktno Strabo kada prilikom nabrajanja panonskih plemena spominje i Breuke. Veoma je značajno da Strabo u Pannone ubraja Mezeje i Desidijate, dva plemena koja su prilikom podjele Illyricuma na Pannoniju i Dalmaciju pripala provinciji Dalmaciji. Koliko je ovaj Strabonov podatak točan, nisam u stanju da kontroliram, ali moram ukazati na to da mezejska teritorija u predrimsko doba ima veoma naglašen panonski kulturni karakter, odnosno da ima veoma mnogo elemenata KŽP zapadno panonskog karaktera i njenih izdanaka. U svakom slučaju, važno je da ni Strabo, niti itko drugi, ne ubraja u Pannone neko pleme južnije od današnje Bosne, pošto te, južnije, pokrajine u arheološkom materijalu ne pokazuju nikakve, spomena vrijedne, srodnosti sa KŽP ZPIAP i njenim izdancima.

Identificiranje stanovnika Donje Doline i okoline sa Breucima ne slaže se ni sa idejama mađarskog historičara A. Mocsya. U svojoj, nedavno objavljenoj, monografiji o plemenima u provinciji Pannonia on tvrdi da je prostor između Colapijana i Breuka, na kojem se nalazi Donja Dolina, u početku rimske okupacije bio nastanjen plemenom Oserijati. Ovo mišljenje je u suprotnosti sa starijim lociranjem Oserijata koje daju Kiepert i A. Graf. Oni su smatrali da su  Oserijati živjeli južno od Blatnog jezera u Mađarskoj. Prema A. Mocsyu Naslovnica knjige koju smo objavili kroz dosadanje brojeve “Suze” zapadni dio sjeverne Bosne nastanjivali su Oserijati a istočni dio Breuci. Tim plemenima pripadala su navodno i susjedna slavonska područja. Ovom mišljenju pridružuje se i G. Alfoldy, koji ga potkrepljuje novim čitanjem jednog odavno poznatog natpisa. Prema njegovom čitanju, na natpisu stoji: « viam and Batinum flumen quod dividit Breuc(o)s Oseriatibus». Ako je ovo čitanje točno, i ako spomenuta rijeka stvarno označava Bosnu, kako misli G. Alfoldy, tada ne bi trebalo sumnjati u to da je područje na kojem leži Donja Dolina pripadalo plemenu Oserijati. Time što smo utvrdili da je, najvjerojatnije, područje Donje Doline u rimsko doba pripadalo Oserijatima, ipak nismo uspjeli riješiti problem kojem plemenu su pripadali stanovnici Starijeg naselja i Gradine u Donjoj Dolini jer ne možemo biti posve sigurni da na ovom području, u vrijeme oko početka rimske okupacije, nije bilo smjene stanovništva. Neprekinuta razvojna linija od ha A perioda pa sve do rimske okupacije u Donjoj Dolini ipak dozvoljava pretpostavku da su stanovnici Donje Doline i okoline pripadali plemenu Oserijati. Za sada to izgleda najvjerojatnije.

Na kraju bi se moglo kazati još nekoliko riječi i o tome kako je došlo do prekida života na Gradini. Podudaranje vremena naglog prekida života na naselju i prestanka formiranja kulturnih slojeva sa vremenom oko početka I. vijeka poslije Krista. navodi nas na pomisao da se ovaj događaj, možda, može dovesti u vezu sa dalmatsko-panonskim ustankom od 6. do 9. god. poslije Krista i da je, možda, ovaj rat prouzrokovao propast naselja. Rimljani su tada razorili veliki broj naselja po kasnijim provincijama Pannoniji i Dalmaciji, pa je moguće da su tada uništili i Donju Dolinu. Poslije ovog događaja nalaze se u Donjoj Dolini prvi tragovi života tek u III stoljeću poslije Krista. To su, međutim, samo tragovi koji govore: ako je tu ponovno nastalo naselje, ono nije ni izdaleka bilo toliko značajno koliko je bila prahistorijska Donja Dolina.

Zdravko Marić

 

(više…)

BOŽIĆNI OBIČAJI – OD BOŽIĆA DO SV. TRI KRALJA

BOŽIĆNI OBIČAJI OD BOŽIĆA DO SV. TRI KRALJA

Božić

Na sam Božić se ide samo u Crkvu. Ići u selo na Božić – velika je sramota. No, na Božić prije odlaska na misu ide se u položajstvo. Položaj na Božić je redovito zet, a ako netko nema zeta, položaj može biti i netko od rodbine ili iz susjedstva, samo mora biti muško.

Kad položaj dolazi u kuću, svima čestita Božić riječima: Faljen Isus, čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje.” Odgovara se riječima: Čestita ti vjera i duša.” Potom domaćica skupi malo slame po podu na jednu hrpicu i zapovijedi položaju da na tu slamu sjedne i bude miran. Položaj sjedne malo na tu slamu i dok sjedi mora biti miran, ako se položaj vrpolji, češka, miče i priča dok sjedi na slami to znači da če sve kvočke u nadolazećoj godini pobjeći sa nasada. Nakon kratkog sjedenja na slami položaj se počasti i daruje. Ako je položaj zet onda dobiva svatovski peškir, novac, jabuku i kobasicu. Ako položaj nije zet, onda dobije sve isto samo osim svatovskog peškira dobije i maramicu.

Sv. Stjepan i sv. Ivan

Stari je bio običaj da su sv. Stjepan (26. prosinca) i sv. Ivan (27. prosinca) bili dani rezervirani za obostrano čestitanje i posjećivanje kumova. Naravno, kad se kumove posjećuje na Božić, onda je red pripremiti i korpu s  milošćom.

Mladenci (28. prosinca)

Sve vrijeme Božića do mladenaca ništa se ne radi osim onoga najnužnijeg, oko marve. U te dane ništa se ni ne kuha. Jede se prije pripremljena hrana (pečenica, sarma, kruh, kugluf, kolači). Isto tako budući da je u kući slama ništa se ne čisti niti pere osim posuđa. Na Mladence u jutro iz kuće se iznosi slama. Dio slame iz kuće se odnese u šljivik i zatakne se među grane šljiva i drugog voća kako bi u nadolazećoj godini voće dobro urodilo. Ostatak slame se pali. No, osim čišćenja i pospremanja kuće od božićne slame na Mladence u Dolini je bio još jedan običaj. Rano u jutro dok su djeca bila još u krevetima, netko od starijih članova obitelji, rodbine ili susjedstva došao bi sa snopićem tankih šiba i malo po nogama išibao djecu ali i mladiće i djevojke ako bi se za to ukazala dobra prilika, jer onda će svi biti zdraviji i rumeniji u idućoj godini.

Sveta tri kralja ili vodokršće (6. siječnja)

Uz blagdan sv. Tri Kralja vezano je više običaja. Svakako je najpoznatiji crkveni običaj blagoslova vode. U crkvi na Tri kralja svećenik bi blagoslovio dva velika bureta vode, a narod bi tu sv. vodu točio u stucke a kasnije u boce i nosio svojim kućama. Oko tih buradi s blagoslovljenom vodom često se stvarala gužva jer je svatko htio što prije za sebe natočiti blagoslovljenu vodu pa tako kad bi negdje nastala neka gužva znalo bi se reći: Jesu navalili k’o na svetu vodu”. Kad bi se sv. voda donijela kući svi bi se malo napili nje. No, prije nego se popije sveta voda, prvo se prekriži, a potom se moli vjerovanje i škrope sve prostorije u kući bez obzira da li svećenik te godine do Tri kralja blagoslovio kuću ili nije. Osim blagoslova vode na Tri kralja se rasprema i krizban, a prije  borova grana. Svi oni jestivi ukrasi” podijele se djeci a oni nejestivi pospreme se za idući Božić. Na Tri kralja se iznosi i pšenica iz kuće. Ona se razdijeli domaćim životinjama da je pojedu. Tako se na Tri kralja uklanja iz kuće sav Božićni ugođaj, čak se i badnjak skida s kuće. No, još jedan stari običaj, mora se priznati, bio je rezerviran samo za one najhrabrije, budući da se radi o zimskom kupanju. Naime, tko se na dvoru” okupa na Tri kralja, bit će zdrav cijelu godinu. Interesantno da su ovaj običaj prakticirale osobe razne životne dobi i žene i muškarci, posebno ako se uzme u obzir da je često puta trebalo za ovo kupanje probiti led i napraviti talić” i smočiti se do vrata u vodu. Ako bi netko još uspio uzeti vode u usta, u ustima je donijeti u kuću i ispustiti na žeru u ognjištu ili šporet, onda, uz to što će biti zdrav čitave godine, nikad ga neće boljeti zubi.

p. Damir Š Šokić

Ivan Merz i franjevci II

IVAN MERZ I FRANJEVCI  II.

Povezan s franjevcima-konventualcima

Pod naslovom Dr. Ivan Merz svetoduški apostol o. Ambroz Vlahov, poznati franjevac-konventualac, objavio je članak u Glasilu Postulature br. 1, 1974, str. 11, u kojemu opisuje kako je Merz posjećivao njihov novi samostan i crkvu na Svetom Duhu i mnogo učinio da se je organizirao i razvio rad u tadašnjim katoličkim društvima za mladež. Iz tog njegova članka donosimo nekoliko izvadaka:
Bilo je to doba odmah iza Prvog svjetskog rata, kada je Zagrebom, posebno na periferiji grada vladala životna nesigurnost; kada su se još u okolišnim šumama sakrivale raspršene dezertirane jedinice bivše vojske te ugrožavale živote. Tada je ovom krajnom periferijom tih godina prohodao jedan uzoran mladi čovjek Dr. Ivan Merz, i počeo svoj apostolski rad, koji se kasnije proširio diljem cijele naše domovine, tako da ga možemo slobodno nazivati apostolom Hrvatske, a posebno našeg Sv. Duha.
Godine 1922. na 4.X. na blagdan sv. oca Franje, otvorili su oci franjevci konventualci svoj samostan i počeli akciju oko sakupljanja djece i mladeži, kao i svih kategorija odraslih uz stogodišnju crkvu Sv. Duha Od tada skoro tjedno prolazio je ulicom Sv. Duha sve do u Mikulićeve i Kustošiju naš spomenuti apostol Dr. Merz, da organizira i drži predavanja sakupljenoj omladini i starijima Više je djelovao među nama svojim svetačkim držanjem i vladanjem nego li svojim zanimljivim i proročkim predavanjima. Sjećamo se prvih njegovih predavanja o Katoličkoj Akciji, u koju treba da svi pristupimo, a za koju se tek tada dočulo, pa predavanja o papinskim enciklikama zadnjih Papa, i to onda kada smo jedva smjeli šaptati o papi i njegovu imenu, o katoličkoj štampi koju treba čitati i nabavljati, o katoličkom pokretu velikog biskupa Mahniča, koji se tako jako bio razmahao među radničkom i đačkom omladinom Svu je tu akciju, uz mnoge druge u prvom redu probudio mladenački i svetački duh i život dr. Ivana Merza i profesorice Marice Stanković. To je bio onda Sv. Duh, a stvorio ga takova njegov apostol dr. Ivan Merz, za kojega molimo, da nam ga Crkva postavi na naše oltare, koji bi i današnjoj našoj hrvatskoj katoličkoj omladini mogao biti apostol i uzor.

Franjevac cenzor Merčevih spisa u procesu beatifikacije

O. Damjan Damjanović, bivši provincijal hrvatskih franjevaca Ćirilometodske provincije, kojemu je u gimnaziji Merz bio profesor, nakon što je pokrenut njegov postupak za beatifikaciju, bio je od crkvenog sudišta zamoljen da kao teolog prouči sve Merčeve spise i o njima dade svoj sud za postupak beatifikacije. O. Damjan taj je posao izvršio veoma rado i savjesno.

 

Himna Ivanu Merzu za njegovo proglašenje blaženim

Na Božić 25. prosinca 2002. u Sarajevu na Bistriku fra Ladislav Fišić napisao je u čast budućem novom blaženiku himnu koju ovdje donosimo u cijelosti:

BLAŽENOM IVANU MERZU

Ivane, o mužu vrli,
ti si Božji nama dar.
Zbog vrlina neumrlih,
uzdignut si na oltar.

Mladima si uzor sveti
u tjeskobi životnoj.
U zlu svakom što im prijeti
zagovor im pruži svoj.

Bog je svoje snage rijeku
Utočio u duh tvoj,
u vremena kratkom tijeku
da posvetiš život svoj.

Bosna ti je život dala
i svetosti prvi sjaj.
Hrvatskoj te darovala,
obje tvoj su zavičaj!

Vjeri, miru i slobodi
uči dušu roda svog.
Kristov Orlu, i nas vodi
k Suncu svoda nebeskog.

Još jedna pjesma u čast Ivanu Merzu

Veliki štovatelj Ivana Merza još od svojih sjemenišnih dana, fra Božidar Blažević,bivši okučanski župnik, napisao je još kao sjemeništarac jednu pjesmu u čast Ivanu Merzu. S približavanjem Ivanove beatifikacije fra Božidar je početkom 2003. napisao još jednu pjesmu himan u čast Ivanu koju je uglazbio Ivo Š eparović a aranžman napisao Ivan Mikulić. Pjesmu ovdje donosimo:

MILJENIČE BOŽJI
Himan Ivanu Merzu

Miljeniče Božji
Čuj nam teške boli
Ponosan pod križem
Puk tvoj danas moli.

Mladi, djeca naša,
Svi te slave danas;
Svi se tebi mole,
Moli i ti za nas.

Blaženi Ivane,
Mole te Hrvati
Vjera, mir i ljubav
Nek’ tvoj narod prati.

Diko roda svoga,
Bosne zemlje sine,
S neba moli za spas
Svoje domovine!

Molit ćemo smjerno,
Oca, Duha, Krista:
Da nam tvoja duša
Kao uzor blista.

Beatifikacija dr. Merza na Petrićevcu u Banjoj Luci

Pripremajući pohod Svetog Oca Bosni i Hercegovini vatikansko povjerenstvo za organiziranje Papinih putovanja pohodilo je Banju Luku 12. ožujka 2003. i obišlo je moguće lokacije za Papinu misu i svečanost beatifikacije Ivana Merza. Od četiri ponuđene lokacije izabran je franjevački kompleks samostan s (porušenom) crkvom i poljem na Petrićevcu kao najprikladnije mjesto za proglašenje blaženim prvog vjernika laika iz Bosne koji će biti uzdignut na čast oltara. Tako će i kod ovog posljednjeg svečanog čina uzdignuća Ivana Merza na oltar svojim bogoslužnim prostorom oci franjevci dati važan doprinos proslavi ovog Božjeg ugodnika i ponosa cijele Crkve u Hrvata.

o. Božidar Nagy, Di postulator

(više…)

Draga Gospa Ilačka

DRAGA GOSPA ILAČKA

Na samom istoku Lijepe Naše, na granici Slavonije i Srijema, uz prugu Vinkovci Š id, malo je selo Ilača, srijemski Lourdes. Drevno je to hodočasničko mjesto u đakovačkoj biskupiji. Kroz stoljeća su vjernici hpdpčastili gospi Ilačkoj, a glavno hodočašće je za blagdan Velike Gospe.

 

SVETISTE GOSPE ILACKE U ILACI

Bila je nedjelja Muke, 1865. godine. Vodeći blago na pašu kolskim putem što je iz Ilače vodio u Nijemce, seljak Petar Lazin opazio je po sredini puta vodu kako teče, iako kiša nije padala. Raskopavši malo sa štapom po mjestu gdje je bilo najviše vode, provrio je debeli mlaz vode. Od tada izvor nije presušio.

Iste je večeri, u prvom snu, mladić Đuka Ambrušević vidio Blaženu Djevicu Mariju, sa djetetom u ruci, bijelom krunom na glavi i odjevenoj u bijelo i plavo ruho. Rekla mu je da je novi izvor njezin, te da ga ogradi, da se na njemu ne bi napajalo blago. Od straha se probudivši, Đuka je kraj kreveta vidio isti onaj Lik iz sna, koji je uskoro nestao.

Čvrsto uvjeren u svoj san, ogradio je Gospin izvor, Ilačku vodicu , za koju se uskoro pročulo da su bolesnci koji su u njoj prali oči i rane, ozdravljali, te su počela i prva hodočašća.

Na Malu Gospu iste godine Gospa se nekoliko puta ukazala na Izvoru. Crkvene vlasti, nemajući nikakve dokaze branile su pobožnosti, ali kada su svjedoci pod prisegom, ponajviše fra Petar Smoljanović, potvrdili istinitost, pobožnosti su bile dopuštene. Ilačka vodica ne razlikuje se od obične vode svojim svojstvima, pa se sva ozdravljenja pripisuju Gospinu zagovoru.

Godinu dana nakon ukazanja, 1866., izgrađena je manja kapelica, ali je već sljedeće godine započeto sa gradnjom veće crkve, koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Od tada je Ilača mjesto hodočašća i ujedinjenja u vjeri tisuća Hrvata, Rusina, Nijemaca i Mađara koji žive na tom području.

Na žalost, niti ovaj simbol hrvatske vjere i štovanja Blažene Djevice Marije nije bio pošteđen ratnih razaranja 24. rujna 1991. g. crkva Gospe Ilačke srušena je tenkovima. U vihoru rata izgledala je kao da će se sve pretvoriti u prah i pepeo. Župna crkva kao I proštenište crkva na vodici” ostale su bez krova I potpuno demolirane. Nakon teških godina prognanstva osvanuo je dan povratka. Župnik vlč. Alojzije Asić iskreno priznaje, da je i on i svaka povratnička obitelj nakon odlučnosti za povratak proživjela tešku krizu gledajući pustoš oko sebe.

No župski život se normalizirao a hodočašća su opet oživjela. Za dvije godine nakon povratka Gospu Ilačku je hodočastilo preko 50 župa.

Oj Ilačo, ni po čemu znana,

Od Boga si višnjeg odabrana!

Ilačka je Dijeva

Dika cijelog Srijema.

(Spiridon Petranović) O Gospi Ilačkoj snimljen je dokumentarni film po nazivom Draga Gospa Ilačka”. Film je nastao u produkciji Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika i snimljen u izvršnoj produkciji zagrebačke udruge Artizana. Scenaristica je Nevenka Nekić, redatelj Branko Ištvančić, producent Antun Ivanković, a autor glazbe Pero Ištvančić. Film s temom hodočašća Gospi Ilačkoj snimljen je na autentičnim lokacijama, s izjavama svjedoka i dokumentarnom građom, dok se glazba zasniva na tradicijskim instrumentima. “Draga Gospa Ilačka” na Festivalu hrvatskih vjerskih filmova na Trsatu 2010. godine, u konkurenciji od 38 filmova, proglašen je najboljim, te je dobio nagradu i za najbolju glazbu. Ove godine uvršten je i u selekciju Međunarodnog festivala kršćanskog filma u Londonu.

 

Na 14. ITF CRO – Međunarodnom festivalu turističkog filma 2011. održanom u Solinu pod pokroviteljstvom predsjednika RH, dobio je priznanje za izuzetno kvalitetan autorski rad religijskog sadržaja u funkciji turizma”. Festivalsku nagradu dodijelio je međunarodni žiri, a film je izazvao znatnu pozornost i brojne festivalske publike. Na 14. ITF CRO prispjela su 272 filma turističke, promotivne, putopisne, dokumentarne, kulturološke, ekološke i religiozne tematike, iz 67 zemalja iz cijelog svijeta.

Za kraj priče o svetištima u Đakovačkosrijemskoj biskupiji reklo bi se da je Gospa vrlo štovana u ovome kraju treće po veličini svetište je slavonskobrodska Gospa od Brze Pomoći, a postoje svetišta i u Osijeku, Aljmašu i Vukovaru.

Ova se biskupija proteže i na istok, izvan granica Hrvatske, sa Dunavom i Savom kao granicama, sve do Zemuna. Na tom je području veće svetište BDM Gospa Snježna u Tekijama, mjestu na sjevernim obroncima Fruške Gore. Svetište je podignuto kao zaklon za sliku Majke Božje koju je princ Eugen Savojski poklonio obližnjoj kapelici Bezgrešnog Začeća, nakon što je pobjedu nad Turcima 5. kolovoza 1716. g. kod Petrovaradina pripisao zagovoru Gospe Snježne.

Damir Novaković

 

(više…)

O MOLITVI

KAKO BI TREBALO MOLITI?

1. POBOŽNO MOLIMO kad mislimo na ono što molimo ..
2. PONIZNO MOLIMO kad znamo da nismo vrijedni onoga što molimo.
3. POUZDANO MOLIMO kada se čvrsto nadamo da će nas BOG uslišati.
AKO je ono što molimo NJEMU na slavu, a nama na spasenje…
4. POSTOJANO MOLIMO ako ne prestajemo moliti iako nam se čini
da nas BOG nije uslišao
5. BOGU ODANO MOLIMO KADA SE PREDAJEMO BOGU da nas usliša kako je NJEGOVA volja. Kad sam spreman činiti Ono što BOG voli, a ne tražiti od BOGA da ON ćini što ja hoću ili volim.

U Gospodnjoj molitvi (OČE NAŠ ) OVAKO I MOLIMO: – OČE NEBESKI, budi volja TVOJA kako na nebu tako i na zemlji…

MOLITVA je susret čovjeka s BOGOM. To je susret čitavog čovjeka s BOGOM. ZATO MOLITVA OSIM RAZUMA POZNAJE I VOLJU I EMOCIJE. MOLITVA je susret koji ispunjava, oslobađa, liječi, usmjerava, podiže, tješi, umiruje, razveseljava, kroti, i krijepi… MOLITVA je proces po kojem čovjek postaje SVET, tj. (cjelovit ugrađen u BOGA). MOLITVA je mogo više od izgovaranja naučenih riječi i formula. MOLITVA se uči i usavršava cijeli život…
(Usp.RHEMA BR. 49/2011, str. 120…)

MISLI: veća je razlika između BOGA i čovjeka, negoli između čovjeka ništa!
Nikad nije bilo da BOGA nije bilo, sve drugo dolazi i prolazi, i sve ovisi o BOŽJOJ volji..
BOG JE nužno BIĆE, jer sve o NJEMU OVISI. Čovjek nije nužno biće: može biti
i nebiti. O njemu ne ovisi ovaj svijet… Svijet je postojao prije mene i postojat će i
iza mene…
NAŠ A razumska i slobodna duša je BOŽJI dah u nama. To je komadić BOŽJEG srca u meni. I sve što je DRAGI BOG poduzeo, ide zatim, da to u meni
spasi i sačuva za vječnost…
Ono što to u nama ugrožava zove se GRIJEH…

10 PRAVILA ZA BORBU PROTIV napasnika

1. Nemoj zaboraviti da đavao postoji
2. Nemoj zaboraviti da je đavao napasnik
3. Nemoj zaboraviti da je đavao veoma lukav i domišljat
4. BDIJ: u očima i u srcu. I budi čvrst: u duhu i u životu
5. Čvrsto vjeruj u Kristovu pobjedu nad napasnikom
6. Imaj uvijek na pameti da te Krist čini dionikom svoje pobjede
7. Slušaj Riječ Božju!
8. Budi ponizan i svjestan svoje krhkosti
9. Uvijek moli, bez prestanka moli
10. Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, njega jedino časti i Njemu jedinome služi
(Ova je pravila izrekao Josip kard. Bozanić vodeći jedne Cvjetnice Križni put na Ksaveru).
(Iz Rhema, br. 9/2004), br. 9, str. 20)
*

MOLITVA BL. KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA ZA 7 DAROVA DUHA SVETOGA

Duše Sveti, tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam dar mudrosti da sa slašću razmatramo Božje istine i da nam BOG bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih bižanskih i ljudskih stvari.

Daj nam dar razuma da što dublje zaronimo duhom svojim u Otajstvo svete vjere koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće.

Daj nam dar savjeta da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i za naše spasenje.

Daj nam dar jakosti da osobitom odlučnošću svladavamo sve napasti I ostale zapreke u duhovnom životu.

Daj nam dar znanja da pravo spoznamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stranputicom u duhovnom životu.

Daj nam dar pobožnosti da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo!

Daj nam dar straha Božjega da se čuvamo grijeha bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu. Amen.

(Iz Rehma, br. 9/2004., str. 2.)

Kršćanin je pošten, ali ne bez ljubavi.
Osjećajan, ali ne razdražljiv.
Revan, ali ne zajedljiv. Otvoren, ali ne neoprezan.
Vjeran, ali ne krut. Osvjedočen, ali ne fantastičan.
Prijazan, ali ne glup. Nenasilan,a li ne bespomoćan.
Dosljedan, ali ne bezobziran. Prodoran, ali ne prezuzetan.
Duhovit, ali ne raspušten. Jednostavan, ali ne plitak.
Sav u Bogu, ali ne izvan svijeta.

(Iz Rehma, br. 9/2004, str. 8)

Spasi me, KRISTE SPASITELJU, SNAGOM KRIŽA +
TI koji si spasio PETRA NA MORU, SMILUJ MI SE!

Znakom križa + oslobodi nas, BOŽE NAŠ , od vidljivih i nevidljivih neprijatelja naših!

Po svome svetom KRIŽU + spasi nas, KRISTE OTKUPITELJU, koji si umirući uništio našu smrt i uskrsnuvši obnovio naš život!

Tvome se svetom KRIŽU + KLANJAMO, GOSPODINE, Tvoju slavnu muku častimo, smiluj nam se, TI KOJI SI MUČEN ZA NAS !

KLANJAMO TI SE, KRISTE, i blagoslivljamo TE, jer si po svojem svetom KRIŽU + OTKUPIO SVIJET…!

**

ZORNA MOLITVA na 30. nedjelju u godini (A)

Svemogući vječni BOŽE, daj da rastemo u VJERI, NADI I LJUBAVI; U PONIZNOSTI I POSLUŠ NOSTI tvojoj svetoj volji; da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš. PO KRISTU GOSPODINU NAŠ EMU.

PSALAM 18: LJUBIM te, GOSPODINE, KRJEPOSTI MOJA!
GOSPODINE, hridino moja, utvrdo moja, spase moj;

BOŽE MOJ, pećino moja, kojoj se utječem, štite moj,
Snago spasenja moga, tvrđavo moja!

Zazvat će GOSPODINA, HVALE PREDOSTOJNA
I od dušmana bit ću izbavljen.

ŽIVIO GOSPODIN! BLAGOSLOVLJENA hridina moja!
Neka se uzvisi BOG, spasenje moje!

BOŽE, KRVLJU JAGANJCA TVOJEGA ISUSA KRISTA, SPASI ME od svega što mi smeta da budem bolji i vjerniji; što mi smeta biti Tvojim prijateljem, Tvojim djetetom. Izvuci me iz mreže mlakosti i mlitavosti; iz ropstva sebi i duhu svijeta. Potrgaj u meni sve veze koje me vežu uz zlo i oca laži i ubojicu od početka…”

***

BL. PAPA IVAN PAVAO II. je u apostolskom pismo Nadolaskom trećeg tisućljeća” orisao oznake crkve 21. stoljeća, a onda i nas kršćane, članova te CRKVE:

Papa na prvo mjesto stavlja SVETOST. Volja je BOŽJA da postanemo sveti, jer samo tako možemo u konjačnici postati sudionici života u NEBU… To su one svadbene haljine” ili krsne haljine oprane u krvi JAGANJCA BOŽJEGA”. .ISUS NAS POTIČE: – tražite kraljevstvo Božje i pravednost (svetost) njegovu, a sve drugo će vam se nadodati!

Na drugom mjestu je MOLITVA. ISUS: – MOLITE DOBIT ĆETE, TRAŽITE, NAĆI ĆETE, KUCAJTE, OTVORIT ĆE VAM SE!.. Sve duhovne i naravne darove ćemo dobiti po MOLITVI… ISUS je sama i trajna molitva. Nema sveca koji to nije činio..

Na trećem mjestu je EUHARISTIJA. Ona je SRCE CRKVE, ONA JE NEBO NA ZEMLJI. Sva nebeska CRKVA je nazočna slavlju sv. MISE… OZNAKA KATOLIKA BI TREBALA BITI REDOVITA I DOBRO PROSLAVLJENA sv. Misa, DJETINJE Š TOVANJE GOSPE I ČESTO I POBOŽNO MOLJENJE SV. KRUNICE. Do toga drugi i drugačiji kršćani mali ili ništa ne drže!

Na četvrto mjesto bl. PAPA stavlja sakramenat POMIRENJA. Naš dragi KRISTI GOSPODIN JE TAJ SAKRAMENAT USTANOVIO za nas. U njemu naša bijeda susreće BOŽJE MILOSRĐE…

Na peto mjesto bl. PAPA navodi MILOST. Njoj treba dati primat. ISUS: – bez mene ne možete učiniti ništa, a u snazi Njegova SVETOGA DUHA SVE možemo, pa i proći zemljom čineći dobro…

Na šestom mjestu je kako TREBA SLUŠ ATI, ČUTI EVANĐELJE, Treba GA čuti, razumjeti, zavoljeti i živjeti. A EVANĐELJE JE ISUS KRIST, NJEGOVE RIJEČI I NJEGOVA SVETA DJELA…

I konačno, na sedmo mjesto dolazi moći SVJEDOČITI ZA ISUSA KRISTA RASPETOGA I USKRSLOGA. BITI SVJEDOK svega što nam je u Ime Božje objavio i za nas učinio. To je u temelju svake evangelizacije, pa i NOVE o kojoj se danas govori i CRKVU poziva da to ćini, ne smao poganima”, VEĆ I MNOGIMA KRŠ TENIMA, A TAKVIH JE EUROPA I AMERIKA PUNA… A s njima smo i mi Hrvati bogati!

Da bi ovakva Crkva postajala potrebno je najprije:
Prihvatiti oni ISUSOVU: obratite se i vjerujte EVANĐELJU!
A to se najprije treba događati među biskupima i nama svećenicima, a TADA U SVIMA ZVANJIMA I NA SVIM razinama. CRKVI a onda I našoj DOMOVINI DANAS TREBAJU ljudi puni vjere I DUHA SVETOGA”! DAO Bog da se to svima nama dogodi!

****
DIVNI RAZLOZI ZA ČESTU MOLITVU KRUNICE

Otac Gabriel Amorth, glavni vatikanski egzorcist, piše: Jednom je moj prijatelj, tijekom egzorcizma, čuo đavla kako govori: «Svaka Zdravo Marija je kao udarac po mojoj glavi. Kad bi kršćani znali kako je moćna krunica, to bi bio moj kraj.»
Tajna koja ovu molitvu čini toliko moćnom jest u tome što je to ujedno i molitva i meditacija. Upućena je Ocu, Blaženoj Djevici i Presvetom Trojstvu, a predstavlja meditaciju usmjerenu na Krista.

Na gornje razmišljanje, ja ću dodati: Molim vas, izgovarajte svaku riječ čisto i jasno. Nemojte iskrivljavati riječi. Nemojte izgovarati prije nego predmolitelj završi svoju rečenicu, odnosno prije nego završe oni koji odgovaraju, ako ste vi predmolitelj. Imajte na umu da oni tada razgovaraju sa Marijom našom Majkom, a nije uljudno govoriti dok netko drugi govori.

Kad se moli krunica zajednički, onda mole samo dvoji: predmolitelj i oni koji odgovaraju. Svaki govori Blaženoj Majci i pažljivo osluškuje njezin odgovor u svome srcu dok se usredotočuje na sliku pred sobom, u razmatranju otajstva koje se moli, na njegovo tumačenje i primjenu u svojim životima. Š irite ovu moćnu egzorcističku molitvu, krunicu, koja uključuje Oče naš, predivnu molitvu koja se moli pet puta tijekom moljenja svake pojedine desetice otajstava krunice, poduprtih moćnim mlitvama Naše Majke koja moli s nama, dok mi izgovaramo 53 Zdravo Marije.

Vječni Otac je, u viđenju jednog mojega prijatelja, objasnio našoj skupini što se događa dok mi molimo krunicu, rekavši:
«Dok vi molite Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada – Blažena Djevica odmah dolazi k vama da moli s vama. I, Ona ne dolazi sama. Ona dovodi anđele sa sobom. I to ne jednoga ili dvojicu, jer Ona je Kraljica anđela, pa cijeli korovi anđela dolaze s njom. A kako su Ona i Isus sjedinjeni u srcu i ne mogu biti odvojeni, ona dovodi i Isusa. A Isus ne može biti odvojen od Presvetoga Trojstva, te On dovodi sobom Oca i Svetoga Duha sa sobom. A tamo gdje je Presveto Trojstvo, tamo je sve stvorenje, pa ste vi okruženi takvom ljepotom i svjetlom, da to uopće ne možete u ovom životu zamisliti.
Vaša Majka dolazi kao Naša Gospa od Milosti, s ispruženim rukama. Zrake svjetla zrače iz njenih ruku, probadajući vaše tijelo, liječeći vas i ispunjavajući vas milostima. To je naša baština koja se izlila iz Isusova srca na križu, u trenutku kada je vojnik probo Njegovo Srce kopljem, u jedinu čistu posudu spremnu da primi takve milosti u tom trenutku, vašu Majku. Stoga, dok molite krunicu, ili samo odgovarate Sveta Marijo..- vi primate svoj dio ovih milosti.» On je tada također kazao: «Nitko tko ide k Mariji i moli krunicu, ne može biti napadnut od Sotone.»

Je li, onda, čudno što je svatko tko moli krunicu iz srca, tako blagoslovljen i zaštićen, te tako moćan u svojoj molitvi za druge?

Priredio: vlč. Milivoj Knežević

(više…)

Vjeko Hudolin i Vlado Vincetic

RAZGOVOR S VJEKOM HUDOLINOM I VLADOM VINCETIĆ

MAJSTORI SVOG ZANATA

Nastavljajući objavljivanje razgovore s osobama koje su se susrele s Dolinom i Dolincima, put nas je doveo do dvije osobe čija se imena susreću u brojnim prilozima Hrvatske televizije, naročito kada je riječ o emisijama “Plodovi zemlje”, “Mir i dobro”, Veterani mira, Duhovni izazovi. To su Vjeko i Vlado.

Vjekoslav Hudolin je novinar više od 30 godina. Počeo je u Radio Novoj Gradiški kao novinar, zatim urednik Emisije za selo i poljoprivredu, kasnije bio urednik radija, potom je radio u osječkom dnevnom listu Glasu Slavonije, pa na HRT-u. Vlado Vincetić je snimatelj od Domovinkog rata. I njegov sin Igor Vincetić je krenuo očevim stopama, također kao snimatelj i radi na HTV. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti odsjek filmskog i TV snimanja. Imao je dobrog učitelja oca.

NA RADNOM ZADATKU SA JEDNOG OD BROJNIH PRIJELAZA PROGNANIKA U DAVORU

Sva trojica su 28. rujna 2004. godine bili u Dolini i snimili reportažu o stanju u toj župi za televizijsku emisiju “Mir i dobro” koja je emitirana 3. listopada 2004. godine. To je jedini video “materijal” s kojim raspolaže HTV u kojem se nalazi pokojni dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki. Vjeko i Vlado su autori zajedničke knjige zapisa i reportaža koja nosi naslov: KVAKA JE U MALIM TAJNAMA. U pripremi je i knjiga o zagonetaštvu novogradiškog kraja. U njoj će se naći i imena Dolinca koji sastavljaju križaljke za Suzu dolinsku! U njihovim biografjama čitamo:

VJEKO HUDOLIN rođen 21. lipnja 1954. godine u Donjim Bogićevcima. Osnovnu školu zaršava u Dragaliću, Gimnaziju u Novoj Gradiški, a Višu poljoprivrednu školu u Križevcima gdje je stekao zvanje inžinjera ratarstva. Nekoliko je godina radio u PIK-u Nova Gradiška, a 1980. zaposlio se u Radio Novoj Gradiški i NG novinama, gdje je najprije radio kao novinar, a potom urednik. Od 1992. godine radi kao šef novogradiškog dopisništva osječkog dnevnog lista Glasa Slavonije, a od 1995. do 2008. kao slobodni novinar, najviše za informativni program i druge emisije Hrvatske televizije. Jedno je vrijeme intenzivno surađivao u Jutarnjem listu, ali i u drugim hrvatskim dnevnim listovima. Pokrenuo je obiteljski tromjesečnik NG reviju koja je izlazila od 1992. do 2003. godine, uređivao Cernički list, pomaže u izdavanju Vjesnika Župe Gornji Bogićevci. U novinarstvo je ušao preko enigmatike. Od 1973. godine objavljuje križaljke, rebuse, premetaljke i druge zagonetke u najpoznatijim zagrebačkim listovima Kviz, Džoker, razna izdanja bjelovarskog Čvora, banjalučki HIK, riječki Feniks…

Pokrenuo je i i uređivao dva zagonetačka lista u Novoj Gradiški – MAR i Zelene zagonetke, čije je izlaženje prekinuo rat. Trenutno sastavlja križaljke, rebuse i premetaljke za Agroglas, Slavonsko oko i neka izdanja Feniksa. Od 2008. godine stalni je zaposlenik Hrvatske televizije kao novinar-urednik u novogradiškom dopisništvu. Godinama aktivno sudjeluje u projektu “Sačuvajmo stare sorte jabuka”, a upravo je za Udrugu Živa Zemlja priredio kalendarić s 12 starih sorti.

VLADO VINCETIĆ rođen je 10. siječnja 1957. godine u novoj Gradiški gdje je završio osnovnu i srednju školu. Do 1991. god. Bio je zaposlen u građevinskom poduzeću Strmac. Godinama se bavi amaterskim snimanjem i fotografijom, a 21. rujna 1991. god. Počeo je surađivati s Hrvatskom televizijom i osnovao novogradiško dopisništvo koje za potrebe te javne ustanove trenutačno povremeno pokriva i dio Sisačko-moslavačke i Požeško-slavonske županije te sjeverni dio BiH.

U statusu slobodnog novinara kao fotoreporter surađuje i u dnevnim novinama, revijama, lokalnim glasilima i drugim publikacijama: Glas Slavonije, Osijek, Juatnji list, Panorama, Posavska Hrvatska, Hrvatski vojnik Agroglas, Gospodarski list, NG revija, Cernički list, Pučki kalendar, Monografija Brodsko-posavske županije, Monografija Grada Nove Gradiške.

Od 2001. godine je stalni zaposlenik novogradiškog dopisništva Hrvatske televizije kao snimatelj. A sada na pitanja.

Kažu da je novinarska profesija “kruh sa sedam kora”. Kako ste se odlučili za novinarsku branšu?

Kako sam napisao u knjizi koju ste spomenuli Kvaka je u malim tajnama, u novinarstvo sam ušao kroz zagonetaštvo, sastavljajući već kao gimnazijalac, a kasnije i za vrijeme studija, križaljke i razne zagonetke za mnogobrojne listove. Nastavio sam s kraćim tekstovima i fotografijama za novine. To mi je bila svojevrsna pozivnica da se profesionalno kao novinar i urednik okušam u lokalnom radiju i novinama. Zanimljivim temama postepeno sam otvarao vrata i mnogih drugih većih medija dnevnih listova, stručnih časopisa, radio-postaja, televizije Kolega Vlado bavio video-snimanjima i fotografijom. Na početku Domovinskog rata bio je razočaran što na državnoj televiziji nije bilo snimaka s novogradiškog ratišta. Na dan velikog napada srpskog agresora na Novu Gradišku 21. rujna 1991. godine snimio je njihova zlodjela i poslao ih HTV-u. To je bio njegov početak kao ratnog TV-snimatelja. Od tada do danas kamerom je zabilježio najvažnije povijesne događaje ovog kraja. Ove godine zajednički bilježimo jubilej – dvadeset godina dopisništva Hrvatske televizije u Novoj Gradiški.

Bili ste često u različitim i teškim situacijama na terenu: na zgarištima, s obiteljima poginulih, s onima koji su život stavili u “najlon-vrećicu” i morali na put i nepoznato. Koliko se ljudske sudbine zapravo dotaknu čovjeka novinara?

Da, snimali smo teška razaranja Nove Gradiške i svih naselja na ovom području, teške priče ratnih stradalnika, prognanika i izbjeglica, veliki egzodus Hrvata s banjalučkog područja, njihov prijelaz u čamcima iz Srpca u Davor, njihove patnje, strahove i neizvjesnosti. Ali zabilježili smo i one radosne trenutke. Bili smo prva televizijska ekipa koja je u Bljesku zajedno s pripadnicima 121. novogradiške domobranske pukovnije i drugim postrojbama Hrvatske vojske i policije ušla u Okučane. Sjećamo se radosti i entuzijazma povratnika kada je počela obnova porušenih domova i obiteljskih gospodarstava i vraćanja života na te naše prostore. Mnogi događaji, od različitih ratnih sudbina, ali i kasnije sasvim obične ljudske priče čovjeka dirnu u srce, proživljavate ih na svoj način, urežu vam se u sjećanje. Svakodnevni susreti s drugim ljudima na drugim mjestima, njihove ispovijesti, problemi, radosti, nadanja velika su životna škola. Kad nam 97-godišnji Cvetko Kocef iz Mačkovca, materijalno siromašan, ali duhovno bogat čovjek u svom skromnom sobičku kaže: U životu je najvažnije sačuvati obraz, onda takva poruka za nas ima svoju težinu. Mnogo veću od fraza i floskula političara koji su nas, nažalost, doveli u ovu, gotovo bezizlaznu situaciju.

“Suza dolinska” je veza Bosanskogradiških posavljaka sa zavičajem, poveznica svih koji su raseljeni širom svijeta, ali Dolinu i okolicu nose u srcu. Bili ste na terenu i u onom kraju, upoznali ljude, pripremali reportaže, vijesti, radili priloge za “Mir i dobro”. Kada ste se prvi puta s njom susreli. S njenim stanovnicima za vrijeme Domovinskog rata i rata u BiH, te nakon rata jer Dolinaca ima u Dragaliću gdje živi Vjeko Hudolin te u susjedstvu Vlade Vincetića u Novoj Gradiški. Koliko je, po vama, “mira i dobra” u današnjem čovjeku, čovjeku demokracije, čovjeku poraća, čovjeku Posavljaku, koji se već nekako snašao u životu, ali nosi rane iz ratnih godina?  

Neke bosanskogradiške Posavljake, čini mi se baš iz vašeg kraja, sretali smo već početkom Domovinskog rata u ovom dijelu Slavonije u postrojbama Hrvatske vojske. Već 1992. godine snimali smo prve razmjene i prelaske na auto-cesti kod Dragalića, pratili skupove izbjeglih i prognanih Posavljaka u Slavonskom Brodu. Našom kamerom zabilježili smo i veliki egzodus Hrvata i Muslimana banjalučke regije kada su čamcima iz Srpca prelazili rijeku Savu i dolazili u Davor. Za informativne emisije HTV-a, a ponajviše za vjersku emisiju Mir i dobro, radili smo mnogo reportaža o problemima bosanskih Hrvata vezanih za povratak i obnovu. Veliku zaslugu za naš rad na tom području ima pokojna Ivanka Bubalo, novinarka katoličkih medija, koja je, nažalost, smrtno stradala u teškoj prometnoj nesreći samo tjedan dana nakon što smo zajedno s njom snimili jednu dojmljivu reportažu u bosanskoj Posavini. O problemima i mukama doseljenih bosanskih Hrvata puno smo doznali i snimajući reportaže u naseljima općina Okučani, Gornji Bogićevci, Dragalić, Cernik i drugim mjestima gdje danas žive. Upoznali smo i dosta ljudi upravo s područja Bosanske Doline od kojih su se, kako ste i sami rekli, neki u međuvremenu snašli, ali zavičaj i djedovinu nisu zaboravili

Koliko vaša profesija utječe na vas “iznutra”? Koliko vas prilozi koje pripremate mogu potresti, koliko oplemeniti i obogatiti, možda i razveseliti?Već smo u jednom od prethodnih pitanja donekle odgovorili koliko neke sudbine dotaknu čovjeka ljude koji se bave novinarsko-snimateljskom profesijom. Veselimo se kada možemo snimiti reportažu iz koje izbija barem malo optimizma i nade da se može bolje i drugačije, uz više ideja, inicijativa i poduzetnosti. Primjerice, nedavno smo za emisiju Normalan život snimili širu reportažu o novogradiškoj Udruzi gluhih i nagluhih koja je dobrim programima osigurala oko 600 tisuća kuna i zaposlila deset svojih članova i suradnika. Kako su nam rekli, to im mnogo znači i ti mladi ljudi sretni su jer je to većini prvi posao, a osjećaju se i korisniji kao članovi zajednice koji sada privređuju. I ne posustaju na tome, pripremaju nove projekte, jer među 145 članova udruge ima još dosta mladih nezaposlenih bez stalnih izvora prihoda za dostojan život.

Kažu kako danas nije lako biti novinar. Puno je “žutila” u medijima, puno “crne kronike”. Koliko svojim radom uspijete promicati dobro i pozitivne ljudske vrijednosti?

Nažalost, posljednjih godina mnogi mediji su požutjeli i pocrnili. U borbi za opstanak i zaradom, gazde i urednici, osobito privatnih medija, traže od novinara, snimatelja i fotoreportera sve više takvih tema koje prodaju novine. Takvim pritiscima bili i sami izloženi jedno vrijeme dok smo radili kao slobodni novinari za neke novine. Imamo sreće što smo se u međuvremenu zaposlili Hrvatskoj televiziji i što najčešće sami predlažemo teme iz stvarnog života na ovim prostorima. A uz ukazivanje na mnogobrojne probleme, obnove, povratka, poljoprivrede, gospodarstva, pokušavamo upravo to što vi kažete promicati i pozitivne ljudske vrijednosti. Pokušavamo raditi angažirajuće teme, osobito u reportažama za jednu od najgledanijih emisija Hrvatske televizije – Plodovi zemlje. Primjerice, 5-6 godina ukazivali smo na propadanje velikog nasada višanja u okolici Slavonskog Broda, površine gotovo 200 hektara što je prouzročilo štete teške desetke milijuna kuna. No, izgleda, nikoga to u ovoj državi nije zabrinjavalo. Nažalost, svjedoci smo da se u mnogome izokrenuo sustav ljudskih vrijednosti. Ponosni smo što smo svojim reportažama doprinosili ideji pomirenja, snošljivosti i suživota Hrvata, Srba i pripadnika ostalih nacionalnih manjina na ovim našim zapadnoslavonskim prostorima ali i šire. To svjedoče mnogobrojne reportaže u emisijama Duhovni izazovi, Mir i dobro, Prizma i drugima.

Vaša struka traži “cijelog” čovjeka. Jako je malo odmora, slobodnih trenutaka, vremena za obitelji. Koliko znam, djeca su vam već odrasli ljudi i otišli svojim životnim putovima. Ukoliko nađete slobodnog vremena, što je to što vas zaokuplja?

Malo je vremena za sve ono što nas zaokuplja. Meni je velika ljubav voćarstvo: skupljam, cijepim i sadim mnoge stare sorte voća u čemu sudjeluju i ostali članovi obitelji. Imamo i veći nasad jabuka, krušaka, trešanja, marelica, bresaka i drugog voća. O tome razmjenjujemo iskustva s mnogobrojnim zaljubljenicima u voćarstvo. Želja nam je urediti i jedan veći eko-voćnjak i park. Živimo na selu pa je i mnogo posla oko kuće, kad uhvatim vremena rado sastavljam zagonetke križaljke, rebuse, premetaljke osmosmjerke. Fra Iliji Stipiću pomažem u pripremanju Vjesnika župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci. Župnog vjesnika . Kad imamo slobodnog vremena kolega Vlado rado odlazi u ribolov. Ove godine može se pohvaliti lijepim ulovima šarana i ostalih riba. Vjerujte, ovo nije ribička priča. U sezoni gljiva rado obilazi njihova staništa u šumama. Prepoznaje dosta gljiva: bere i priprema smrčke, pečurke, razne vrste vrganja, djedove, sunčanice i mnoge druge Ribe lovi i ovih zimskih dana. Nedavno nas je razveselio ulovom cvergla koji će ovih dana završiti kao ukusni riblji specijalitet.

VJEKO I VLADO SU PRVI NOVINARI KOJI SU USLI U OKUCANE U TIJEKU VRA BLJESAK

Pripremajući emisije, susretali ste brojne svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike, na području Bosne i Hercegovine, pa i Doline. Možete li podijeliti koje svoje iskustvo s nama? Š to je opečatilo vaš rad na spomenutim prostorima, čega se najradije sjetite iz minulih godina?

Po onome što možemo svjedočiti, svećenici su bili prvi koji su se vraćali na ratom uništene i tada prilično nesigurne prostore Bosanske Posavine. Sjećamo se fra Ive Ćurića koji se vratio na razrušeni kompleks samostana Plehan i ispočetka spavao u pušnici. Mnogo je takvih primjera, bili su prvi pokretači obnove, povratka Hrvata i oživljavanja tih opustošenih prostora. Među njima je bio i župnik Višaticki kojeg smo zajedno s Vama, gospodine Oršuliću, snimali u Bosanskoj Gradiški i Dolini, samo mjesec dana prije njegove tragične smrti. Nažalost, u većini naselja na području Republike Srpske nisu na vrijeme stvoreni uvjeti za povratak mladih obitelji. Prošlo je mnogo godina, vratilo se nešto starih ljudi, uglavnom onih koji imaju nekakve izvore prihoda (mirovine ili su financijski zbrinuti na drugi način). Unatoč problemima s kojima se svakodnevno susreću ti stariji ljudi povratnici najčešće oručuju da im je lijepo kada su svoji na svom. U svojoj obnovljenoj kućici, u vrtu, u hladu oraha ili pod vjernicom vinove loze. Katolička vjera koja je duboko ukorijenjena u njihovim životima i ta sjećanja na mladost i nekadašnji život uz krugu obitelji daju snage da opstanu. Sada, iako prilično usamljeni, s nestrpljenjem, kažu, čekaju prigode: vikende, godišnje odmore, patrone mjesta, kada ih posjećuju djeca, unučad, rodbina i prijatelji, kada sve živne u njihovim dvorištima Do nekog sljedećeg susreta!

Kao profesionalni novinari recite svoje mišljenje o našem godišnjaku “Suza dolinska”.

Suzu Dolinsku pratimo od početka njezina izlaženja. Napori koje čini mala, ali poduzetna ekipa na čelu s glavnim i odgovornim urednikom Miloradom Oršulićem – Micanom i suradnicima, za svaku su pohvalu i mogu mnogima poslužiti kako primjer kako kroz pisanu riječ na svojevrstan način čuvati običaje, kulturu, vjeru, tradiciju, sjećanja U 28 brojeva koji su izašli od 1996. godine do sada, objavljene su tisuće stranica tekstova i mnogo fotografija i ilustracija. Time je sačuvano jedno veliko kulturno i duhovno bogatstvo. Vjerujemo da ih mnogobrojni Dolinci i Novoselci s ljubavlju čuvaju za svoja pokoljenja kojima mogu svjedočiti kako su i gdje nekada živjeli.

Jedna vaša poruka Dolincima i Novoselcima kao i čitateljima “Suze dolinske”.

Parafrazirat će poruku koju su nam, obraćajući se svojim vjernicima, često u intervjima davali vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Pulić i banjalučki biskup Franjo Komarica (snimali smo i njegov prvi prelazak preko rijeke Save): Nikada ne zaboravite zavičaj, djedovinu i ćaćevinu! Znamo, u to smo se mnogo puta uvjerili na terenu, deklarativni pozivi političara i domaćih i onih koji sve ovo vrijeme predstavljaju međunarodnu zajednicu, za pravovremeni i masovniji povratak Hrvata na prostore na kojima su stoljećima živjeli, nisu, nažalost, imali većeg učinka. Mlade obitelji davno su pronašle nove domove, poslove, skućile se na nekim drugim prostorima u Hrvatskoj ili izvan nje i sada je vjerojatno kasno za nekakav ozbiljniji povratak.

Na kraju napomenimo da se u zadnjih nekoliko brojeva “Suze” na kraju godišnjaka spominje ime Kristina Hudolin Ćorković koja u računalo unosi brojne tekstove i tako priprema za tisak. Ona je kći našeg sugovornika Vjeke.

 

Dragi Dolinci (broj 29)

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji! Početkom siječnja 2012. godine na adresu Uredništva “Suze” stiglo je pismo od kardinala Vinka Puljića, a pod kraj siječnja od požeškog biskupa msgr. dr. Antuna Š kvorčevića. Obojica oni, uz banjalučkog biskupa msgr. dr. Franju Komaricu daju nemjerljivu potporu našem godišnjaku. Te njihove drage riječi su poticaj, ali i obveza da “Suza” bude ono što joj i jest glavni cilj: neraskidiva veza između rodne grude i raseljenih njenih sinova i kćeri.

Ljubav prema rodnom kraju i čežnja za njim je zapisana u najsvetijoj knjizi Bibliji, na što mi u jednom pismu skreće pozornost školski kolega i prijatelj don Petar Đonlić: “Vidim da si silno aktivan i pun ljubavi prema Dolini a to me podsjeća na Izraelce Starog zavjeta kada su često puta morali u progonstvo ali sjećanje im je ostalo u pameti i duši. Ja se bavim poviješću svoje rodne župe pa je zanimljivo o tome čitati u Suzi Dolinskoj”.

Tako se veselim kada u pojedinim dolinskim kućama vidim “Suzu”, naročito kada je na dohvatu ruke, što znači da je prihvaćena, da se lista i čita. U 2012. godini su obilježene brojne obljetnice, a mi donosimo zapise tek za njih nekoliko: 40 godina svećeništva vlč. Milivoja Kneževića, 80 godina od izgradnje Hrvatskog doma u Bosanskoj Gradišci (koji je bio vlasništvo Hrvatskog pjevačkog društva “Posavac”. Na žalost, još nije pokrenut postupak kao bi se on vratio vlasniku, jer je nakon II. sv. rata nacionaliziran), 40 godina mature u Klasičnoj gimnaziji Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, 20-ta obljetnica odvođenja dolinskog župnika vlč. Ratka Grgića za čije se posmrtne ostatke još uvijek ne zna te 55 godina od izgradnje Crpne stanice u Gornjoj Dolini kojoj smo posvetili naslovnicu ovoga broja “Suze”.

Čitatelji će zamjetiti kao smo uveli novu rubriku pod nazivom “Naši akademci”. Želja nam je da na jednom mjestu ostanu zapisana imena Dolinaca koji su stekli diplome na Višim i Visokim školama. Prvi je poslije Domovinskog rata na Bogoslovnom fakultetu diplomirao o. Damir Š Šokić 2000. godine. Sada je taj broj velik. Nisu nam svi “diplomci” dostavili svoje podatke pa ćemo ih objaviti u slijedećim brojevima.

Sveti Otac je proglasio Godina vjere koja je započela 11. listopada 2012. a trajat će do 24. studenog 2013. godine. On se nada kako će taj čin pridonijeti povratku Božje prisutnosti u svijetu i dati čovjeku pristup vjeri te mu omogućiti da vjeruje Bogu koji nas, u Isusu Kristu, voli do samog kraja. Š to se, nas vjernika tiče, ta bi Godina trebala biti poticaj da obnovimo svoju vjeru te je slavimo liturgijom, napose Euharistijom.

Susret Dolinaca: Da ili NE. Ako da gdje? Ako da i bilo gdje onda prva nedjelja prije Velike Gospe!

Mir i svako dobro, sretan i veseo Božić, a Božji blagoslov neka Vas prati tijekom cijele 2013. godine.

U r e d n i k

 

8. godisnjica smrti Kazimira

U BOSANSKOJ GRADIŠ CI OBILJEŽENA OSMA OBLJETNICA MUČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG

 Radosni zanos puka u Hrvatskoj i Hrvata izvan domovine Hrvatske, nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, prekinuo je veo tužnih sjećanja, jer se je već prekosutra u Hrvatskoj obilježavala 21. godišnjica Vukovarske tragedije, a vjernici župe Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole tužnu, osmu obljetnicu smrti mons. Kazimira Višatickog, čovjeka i svećenika koji je: znao kome je povjerovao.

Naša tuga za dobrim ujakom prerasta u radost i ponos što smo imali takvog svećenika koji nas svojom molitvom sada prati i zagovorom zagovara pred Svevišnjim. Mi pak, svake godine, činimo ono što se najmanje može učiniti da uspomena na blagopokojnog župnika ne izblijedi. I neće!

To dokazuje i okupljanje u bosanskogradiškoj crkvi na sv. misi, u povodu osme obljetnice mučkog ubojstva, koju je predvodio pomoćni banjalučki biskup msgr. dr. fra Marko Semren u koncelebraciji sa braćom svećenicima pok. Kazimira: vlč. Adolfom, msgr. dr. Karlom te bosanskogradiškim župnikom vlč. Perom Čolić, biskupovim tajnikom vlč. Antom Vidovićem, msgr. dr. Antom Orlovcem, vlč. Antom Pelivanom vlč. Jerkom Klinc.

Uz vjernike iz Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole i Banja Luke, misnom slavlju su nazočili vjernici i rodbina pok. Kazimira iz Hrvatske.

Vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik je pozdravio nazočne misnike i vjernike

Vlč. Pero Čolić, domaćin je na početku sv. Mise pozdravio braću misnike i vjernike, a biskup Marko se nazočnima, u propovijedi, obratio slijedećim riječima:

Braćo i sestre, sjećajući se 8. obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog čija je životna misao vodilja bila: Znam komu sam povjerovao, to činimo vjerom u Godini vjere, u sv. Misu Gozbu ljubavi s uskrslim Kristom. Vjera je odnos s Isusom Kristom, ona je stvar života, ulazak u Božji duh i život. Ona je odluka koja obuhvaća cjelokupno življenje. Ona je susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života vjernika s Isusom Kristom, koji je Put, Istina i Život. Nevjera je odvojenost od Boga, od njegova duha i života. Tek kad vjera dotakne život, znamo što znači odnos s Bogom, ona stoji između života i smrti. Prihvatimo život, a odbacimo smrt i grijeh.

U ovo jesensko vrijeme priroda zapada u san, u svoj mir; lišće vene i opada, grane drveća ogoljavaju i izgledaju kao da su se osušile. Š to se krije iza mrtvila suhih grana? U ovom mjesecu i ovakvom vremenu sjećamo se češće i svojih pokojnika. Oni nas podsjećaju i na našu smrt. Zato se i pitamo: Š to će biti poslije smrti? Kamo ide ovaj svijet? Kako će se završiti naša povijest? Gdje je Božja pravednost? Danas na ova pitanja jeseni prirode, jeseni kalendarske godine, Crkva daje ohrabrujući odgovor, ali i eshatološke i apokaliptične slike svršetka svijeta.

U eshatologiji (govor o posljednjim, zadnjim, konačnim stvarnostima) kao i o apokalipsi (objavljuje, skidam veo) pogled se usmjerava prema stvarnostima koja nadilaze povijest, iako su već sadržane u određenom smislu u sadašnjem. Dovoljno nam je znati da se spasonosno Božje djelovanje ostvaruje kroz sve putove i stranputice povijesti, da sva povijest dolazi od Boga i vodi k Bogu. Bog koji je u Isusu iz Nazareta stupio u ovu povijest, vodit će je u dugom strahovitom procesu djelovanjem božanske velikodušnosti njezinom cilju. Preostaje nam samo ovo: Bdijete dakle, jer ne znate ni dana ni časa (Mt 25,13)

Završnica svijeta često se u Svetom pismu naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa: kozmički poremećaji, geološki strahotni fenomeni, ratna haranja. Sve su ovo biblijske slike. No, time nam se ne daje opis konačnih događaja, nego oslik i u tom smislu sama navještaja. U tom navještaju nije bitna katastrofa cvijeta, iako je i o njoj riječ. Vjernik je usredotočen na središnji događaj, na središnju osobu: Sina čovječjeg, Krista Isusa u svojoj slavi, Suca i Presuditelja svijeta. Isus upozorava svoje učenike na neminovnost svojih riječi. One imaju neprolaznu vrijednost. Ovim poziva na čekanje i budućnost, koje isključuju nestrpljivost i san, kao i strah i opuštenost. Problem nije u kada, nego biti spremni. Ne radi se o znati kako će se dogoditi sve ove stvari nego kako se mora vladati kršćanin u očekivanju. Učenik treba znati čitati ove znake u isusovu svjetlu i u svjetlu Evanđelja, Znakovi koji se događaju u prirodi mogu nas poučiti mnogo čemu. A ona ih potiče da u pojedino doba povijesti umiju odvagivati događaje. Posljednji dan svijeta i Dolazak Sinov zna samo Otac, nikakav horoskop nikakav mag.

Kao da nas današnja čitanja upućuju na stvaranje svijeta, na početak a ne na kraj. Zvijezde završavaju sa svojim služenjem, mogu se ugasiti, jer svjetlo dolazi s druge strane od Isusa Krista. Zato ljudi imaju mogućnost vidjeti, jer ih Njihovo svjetlo rasvjetljuje. Ovo svjetlo odstranjuje svaku vrstu tame. Smokva koja tek počinje listati moguće je zamijeniti očima vjere. Čovjek i čovječanstvo imaju veliku, vječnu budućnost. Ni pojedinačna smrt, ni sveopći smak svijeta nisu posljednja riječ o čovjeku i čovječanstvu. Bog, živi Bog i Bog živih kojem svi žive (Mt 22,32 i Lk 20,38) sprema čovječanstvu završnicu ovosvjetske povijesti ali koja je početak svijeta kojemu neće biti kraja. Po Božjem obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju gdje prebiva pravednost (2 Pt 3.13).

Kako možemo zamisliti Sina čovječjeg koji dolazi na oblacima, kada ga ne zamjećujemo da hoda među nama ovdje na zemlji? Na koji način možemo živjeti život na njegovim riječima koja ne prolaze kad trčimo za svim riječima koje čujemo u našem okruženju? U ono vrijeme u one dane , ističu današnja čitanja, ali priprema za to vrijeme su upravo današnje vrijeme, današnji dan. Ne volimo misliti na smrt, time kažemo da ne volimo ozbiljno misliti na život vječni! Vjerujem u život vječni ! Gdje sadašnjost ne cvjeta nada u budući život postaje neplodna. Vječnost ima sidrište u danas. Život vječni ima što raditi s kvalitetom ljubavi našega zemaljskog života, ovdje i sada. Sve što smo dobro, lijepo, sveto, učinili bit će spašeno na koncu svijeta. Vjera i nada nam garantiraju da Bog daruje buduće u sadašnjem. Gdje i kome se nalazi naš oslonac življenja? U tvojim rukama je život moj (Ps 15). Imamo li apsolutno povjerenje u Boga?

Isusov poziv dođi i idi za mnom pretpostavlja čovjekovu slobodu, jer vjera može nastati samo iz slobode. Vjera se ne može iznuditi. Ne može se zapovjedi. Ne može se iznuditi ni strahom, ni prijetnjom, ni povlasticama. Vjera je nespojiva s nasiljem. Svi oni koji danas u ime vjere u Boga čine nasilje, čine zapravo najveće moguće nasilje na ovoj zemlji i time negiraju samu bit vjere. Oni koji su nasilni nisu svjesni da razaraju samu bit vjere. Isus je darivanjem svoje ljubavi oslobađao ljude od sebičnosti, od robovanja vlastitoj koristi. Samo oni koji su slobodni od sebičnosti, od robovanja samima sebi, uistinu su slobodni i sposobni za slobodno djelovanje. Stoga razumijemo i misao vodilju u život mons. Kazimira: Znam kome sam povjerovao. Tko vjeruje, živi kao da sa smrću ne prestaje život. Iznutra osjeća obvezu oblikovati život tako da bude dostojan života nakon smrti. Jer, ako je točno da ga ima, onda je vjerojatno i da zemaljski život nije nevažan za posmrtni oblik života. Tako se vjera u besmrtni život izravno zrcali u svakodnevnim odlukama. Povjerenje u život nakon smrti ostaje izvorom smisla i snage prije smrti. Postavlja nam se pitanje: što mogu prije nego umrem? Surađivati u rađanju Božjeg kraljevstva (A. Vučković). Vjera uključuje ispovjedanje, priznavanje i svjedočenje. Ispovijedanje vjere i svjedočenje su nedjeljivi, kratko rečeno, riječi vjere i djela vjere ne mogu se rastavljati. Onaj koji vjeruje u Isusa Krista to priznaje riječima i svjedoči svojim djelima i svojim cijelim životom. Stoga imamo priznavaoce i svjedoke vjere. Svjedoci vjere često su bili progonjeni i mučeni, pa smo ih prozvali mučenicima.

Braćo i sestre ne zaboravimo Isus nije samo onaj koji zahtjeva nego i onaj koji se daje.Nije odlučujuća naša snaga i naše djelo, nego njegova ljubav. On nas ljubi i stoga i pomaže da se možemo odlučiti za njega. On jedini može nam darovati život vječni ta On je naš život vječni. Da bi se moglo u Krista vjerovati treba se Kristom hraniti i dati se od Njega asimilirati.

Mons. Kazimir hranio se Isusovom riječju i kruhom koji on daje, a to je kruh Njegova tijela. Zato se nje bojao i nije napuštao ovu župu i povjerene mu vjernike ostao je u Bosanskoj Gradišci da svjedoči isusovu ljubav do kraja, dajući tako i svoj život. A to je najveće svjedočanstvo; to je mučeništvo. Zato ga ne zaboravljamo, zato mu spomen čuvamo, zato se sastajemo na molitvu o obljetnici njegova ulaska u puninu života u Bogu. Samo život koji se živi za druge vrijedan je življenja. Stoga slaveći Euharistiju slavimo i život, njegov uskrsli život u Kristu.

Biskup Marko u okruženju misnika

Nakon sv. Mise biskup Marko je izmolio molitvu odrješenja ispred slike ispod nedavno posvećenog novog oltara gdje je gorjelo osam svijeći koje su simbolizirale osam godina od smrti bosanskogradiškog mučenika Kazimira.

Pomoćni biskup msgr. dr. fra Marko Semren propovijeda u povodu 8. obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira

Uz sliku mučenika Kazimira, ispred oltara,osam upaljenih svijeća je simboliziralo osam godina od mučeničke smrti

Rodbina pok. msgr. Kazimira za vrijeme misnog slavlja

Uz vjernike bosanskogradiške i drugih župa sv. misi su nazočile i brojne č. sestre

Biskup Marko je na kraju misnog slavlja molio molitvu odrješenja.

Za sve misare u dvorani Župno-pastoralnog centra je priređena zakuska.

Tu se sastajemo s gđom Marijom Rapo i gosp. Markom Lukenda iz Banja Luke, koji su u tijeku dana s Mirkom Petrovićem iz Nove Gradiške obišli dolinska sela vezao za moguću obnovu obiteljskih kuća, za one obitelji koje su u tijeku ove godine podnijele zahtjev za obnovu.

Ostavljamo dvorište župne crkve sv. Roka u Bosanskoj Gradiški i brojne lampione koji svijetle ispod spomen ploče, koja svjedoči na ubojstvo još jednog svećenika Banjalučke biskupije. Mican