OKUPLJENI DOLINCI PROSLAVILI VELIKU GOSPU I SV. ROKA
Župljani župe Uznesenja blažene Djevice Marije iz Doline, prognani tijekom rata iz rodnog kraja, na jedinstven način su proslavili zaštitnicu i patron svoje župe. Počelo je to uoči blagdana Velike Gospe u nedjelju 14. kolovoza u Novoj Gradiški sv. misom zahvalnicom u crkvi Kraljice sv. Krunice župa Jug. Tog dana su se ponovo susreli Dolinci na tradicionalnom SUSRETU DOLINACA. Sv. misu je predvodio vlč. Tvrtko Tadić, bivši dolinski župnik u razdoblju od 1957. do 1963. godine. Ove godine se je navršilo 60-et godina njegovog svećeništva pa je tu veliku obljetnicu dijamantsku misu proslavio sa svojim Dolincima. Uz vlč. Tvrtka sv. misu su služili i vlč. Milivoj Knežević te vlč. Jozo Jurić, domaći župnik.
Susreti su nastavljeni na nogometnom igralištu u Goranovoj ulici gdje se je takmičilo 11 malonogometnih ekipa (ekipe iz dolinskih sela i gosti), a po završetku turnira dodijeljeni su pehari i medalje za pobjednike. Ostatak večeri je proveden uz glazbu i druženje.
Na blagdan Velike Gospe brojni Dolinci su se iz Nove Gradiške, okolnih mjesta iz različitih gradova u Hrvatskoj (Rijeke, Zagreba, Osijeka ) te europskih zemalja, uputili u svoju rodnu Dolinu i okupili u župnoj crkvi. Svi su oni prije dolaska u crkvu pohodili groblje Gradina u Donjoj Dolini, koje ih je dočekalo čisto i uredno jer je trava nedavno na njemu pokošena i pokupljena..
Sv. misu je predvodio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup, uz dijamantskog slavljenika vlč. Tvrtka Tadića i vlč. Peru Čolića, bosanskogrdiškog župnika, a koji svećeničku dužnost obnaša i u Dolini.
Biskup je izrazio duboku zahvalnost dolinskom puku koji se nije odrekao svoje Doline i nije ju prekrižio, nego u nju navraća ne samo o blagdanima nego i češće, a njihovo izgnanstvo je povezao s izgnanstvom Marije i svete obitelji u Egipat ispred krvožednog Heroda.
Dolinci nisu svoju očevinu prodali, što je biskupu drago, neki su pod primorom morali zamijeniti. Preporučio im je da se interesiraju o svojim zakonskim pravima kako bi ishodili obnovu obiteljskih domova, jer Dolinci imaju pravo na svoju Dolinu. Vlč. Tvrtku je čestitao jubilej.
Nakon sv. mise ispred crkve je nastavljeno druženje vjernika s dragim biskupom i svojim starim, dobrim ujakom vlč. Tvrtkom, koji je kroz suze evocirao uspomene na Dolinska sela iz njegovog doba i sada, kada su pusta, zarasla u travu i drugo raslinje, u kojima se ne čuje pjesma �
Na sv. Roka, zaštitnika Bosanske Gradiške, Dolinci su hodočastili i u tu crkvu. Sv. misu je prevodio vlč. Vladislav Žarko Ošap koji je obnašao dužnost župnika u ovoj župi i njenim dramatičnim, ovoratnim godina.
I DRUGI PUT OVE GODINE, POKOŠ ENA TRAVA NA GROBLJU “GRADINA” U DONJOJ DOLINI
U subotu, 2. srpnja 2011. godine zakazana je druga ovogdišnja akcija košenja trave na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini. Prva akcija je održana 7. svibnja ove godine, a broj sudionika i imena tih “akcijaša” nije se puno razlikovao od današnjih.
Po kišovitom vremenu na groblje se je došlo s tri auta. U prvom, koji je vozio Pavle Budić zajedno s prikolicom u kojem je bio alat, su osim Pavla Budića bili su i Pavle Musić, Vinko Vonić, Matan Ćorković i Berislav Marjanović.
U drugom kojim je upravljao Slavko – Slave Stipančević su bili Pavle Oršulić Jurin, Mišo Barišić i Milord Mican Oršulić, dok su u trećem uz Iliju Jurišića koji je auto vozio bili Adam Jurišić i Zoran Petrović. Groblje nas je dočekalo zaraslo kao da u njega odavno nije ljudska noga kročila, iako su od početka travnja ove godine u njemu pokopane tri osobe: Filip Š Šokić je umro 4. travnja u Gornjoj Dolini, Stjepan Jurišić 13. svibnja u Zagrebu i Ruža Oršulić 24. svibnja u Požegi.
Nakon osam sati “udarničkog” rada trava je pokošena i u tačkama izvan grobnih mjesta izvezena, a staza i spomenici pometeni. Nova akcija je zakazana za mjesec dana, kako bi groblje bilo uredno i dočekalo svoje Dolince u povodu blagdana Velike Gospe. Na žalost, vjerojatno, će se toj akciji odazvati iste osobe, a svoj dragovoljni prilog za održavanje groblja, u skromnu blagajnu će dati isti dobri ljudi.
Tako je to iz godine u godinu, a kada se ovi ljudi “umore” i dadnu do znanja da to groblje nije samo njihovo … što će onda biti?
Ovako nas je dočekalo groblje na Gradini u Donjoj Dolini
a ovako nakon što je trava pokošena
Prije početka posla valjalo je izvršiti potrebite pripreme
Prije početka košenja valjalo je pokupiti sve lampione i drugi otpad da bi se moglo pristupiti košenju
11,00 sati Sv. misa zahvalnica u crkvi Kraljice sv. Krunice u Novoj Gradiški župa Jug koju će predvoditi bivši dolinski župnik vlč. Tvrtko Tadić, a ujedno će se obilježiti šezdest godina njegovog misništva, uz koncelebraciju s vlč. Milivojem Kneževićem, p. Damirom Š Šokić te domaćim župnikom vlč. Jozom Jurićem;
12,30 sati Okupljanje na nogometnom igralištu u ulici Ivana Gorana Kovačića i održavanje turnira u nogometu uz sudjelovanje ekipa iz dolinskog kraja i gostiju;
20,00 sati Proglašenje najboljih ekipa i dodjela nagrada uz domjenak zakusku i narodno veselje uz tamburaše bivšeg KUD-a «Ivan Goran Kovačić» iz Doline.
Organizatori Vas s radošću očekuju!
A kako je to bilo 2010 godine pogledajte video dolje
U povodu apostolskog pohoda sv. oca Pape BENEDIKTA XVI. Hrvatskoj na Nacionalni dan hrvatske katoličke obitelji, svoj doprinos tom velikom događaju za Hrvatsku i sve Hrvate, dat će hodočasnici pješaci iz Godinjaka, Okučana i Pakraca.
U srijedu, 1. lipnja, iz rodnog mjesta sestre Jule Ivanišević drinske mučenice, koja će sa još 4 susestre – Kćeri Božje ljubavi 24. rujna ove godine u Sarajevu biti proglašena blaženom, krenut će TOMISLAV IVANIŠ EVIĆ vjeroučitelj i predsjednik Udruge “Sestra Jula Ivanišević” koji godinama vodi procesije iz župe Staro Petrovo Selo Gospi od Suza u Pleternicu i sudjeluje na Biskupijskim križni putovima mladih.
Njemu će se u Okučanima pridružiti MILORAD ORŠ ULIĆ MICAN hodočasnik koji iza sebe ima pješačka hodočašća : nekoliko puta u Pleternicu, Gospi Kloštarskoj u Slav. Kobaš, zatim u Požegu, Staru Gradišku, Mariju Bistricu, Međugorje te prošle godine na Udbinu gdje je nazočio blagoslovu Crkve Hrvatskih mučenika..
U Banovoj Jarugi će se susresti s MARIJANOM PETERNELOM hodočanikom iz Pakraca, koji je između ostalog hodočastio na Trsat, u Dubrovnik, Bleiburg nekoliko puta u Vukovar i na druga za Hrvate sveta mjesta.
Na ovom putu od oko 150 km će se moliti 14 postaja Križnog puta, prva u Godinjaku a četrnaesta u Zagrebu i tako tijekom cijeloga puta biti ZAJEDNO U KRISTU, što i jest geslo papinog pohoda našoj domovini.
Hodočasnici pješaci će u predvečernjim satima u subotu stići na odredište U SUSRET PAPI, gdje će im se pridružiti mladi iz Okučana, kako bi od 19,30 sati zajedno sudjelovali u bdijenje na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, a u nedjelju nazočili misnom slavlju na zagrebačkom Hipodromu u povodu Nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji gdje će na kraju mise Papa predvoditi molitvu Kraljice neba.
PROGRAMA POHODA
4. lipnja, subota
9.30 Papin će zrakoplov iz međunarodne zračne luke Leonardo da Vinci u Rimu poletjeti za Zagreb;
11.00 Predviđen dolazak u zagrebačku zračnu luku Pleso. Tijekom svečanosti dobrodošlice u zračnoj luci Papa će održati svoj prvi govor;
12.15 Posjet predsjedniku Republike Hrvatske u Uredu predsjednika u Zagrebu. Nakon toga u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu Benedikt XVI. primit će predsjednicu Vlade Republike Hrvatske;
14.00 Objed s članovima pratnje, također u Apostolskoj nuncijaturi;
18.15 Susret Pape s predstavnicima civilnog društva, svijeta politike, znanosti, kulture i poduzetništva, Diplomatskog zbora te vjerskim predstavnicima u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu;
19.30 Bdijenje s mladima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.
5. lipnja, nedjelja
10.00 Misa na zagrebačkom Hipodromu u povodu Nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji i na kraju mise Papa će predvoditi molitvu Kraljice neba;
14.00 Objed s hrvatskim biskupima, biskupima gostima i članovima Papine pratnje u novom sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu;
17.00 Papa će slaviti Večernju s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima te se pomoliti na grobu blaženog Alojzija Stepinca u katedrali u Zagrebu;
18.15 Posjet Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu;
19.15 Svečanost oproštaja u zračnoj luci Pleso u Zagrebu;
19.45 Polazak Papina zrakoplova iz zagrebačke zračne luke;
21.15 Dolazak u Rim. (više…)
Š to znači kad se za nekoga kaže da je istinski domoljub, da voli svoj rodni kraj, svoj uži i širi zavičaj? Da li su za to dovoljne samo riječi?
Ne, nije to dovoljno samo reći. To treba pokazati i dokazati.
Jedan od tih je, imenom i prezimenom: STIPO VONIĆ.
Zatekli smo njega i suprugu Nadu u obiteljskom domu u Bosanskoj Gradišci na obali Save, zvanom Kej, u kojem provode svoje staračke i umirovljeničke dane. Minulog rata koji je protutnjao i ovim djelom Bosne i Hercegovine nije napuštao obiteljsku kuće. Bilo je teško, ali ostao je u njoj za vrijeme rata i poslije njega.
Još nekoliko obitelji rodom iz dolinski sela su ostali u Bos. Gradiški pa zavrjeđuju da ih spomenemo. To su: Zvonko Vonić, brat Stipe Vonića, Luka Čegrlj, Jozo Ćorković, Milivoj, Anto i Mile Kovačević, Nenad Ćorković, Anto /Ive/ Vidić .Slavko Petrović je nekoliko godina proveo u izgnanstvu u Smrtiću, ali se je vratio kako bi ostatak života proveo u Bos. Gradiški, na domaku rodnog kraja.
STIPO I NADA (NEDAVNA SLIKA)
Stipo Vonić je jedan od najstarijih živućih Dolinaca. Rodio se 13. veljače 1927. godine u Gornjoj Dolini, u blizini crkve. Na tom kućištu se sada nalazi kuća pok. Ilije Ice Š Šokića, kao najstarije dijete Pavla i Pave r. Matković. Iduće godine se rodio Mato, koji će oženiti Tereziju Oršulić. Manda se rodila 1930. godine a udati će se za Stipu Božića. Godine 1933. rodit će se Ljuba i udati će se za Stipu Vukovića. Sestra Janja rođena je 1936. god. i udati će se za Nedjeljka Barišića. Zvonko je rođen 1942. godine i oženiti će Zlatu Jurišić dok je najmlađa Borica rođena 1944. godine koja će se udati za Srećka Kanđera. Iako ih je bila puna kuća, različitih uzrasta nije se osjećalo siromaštvo, jer su od davnina imali obiteljski mlin vodenicu na Savi, a imali su i dućan u Novom Selu.
Godine 1932., kada je Stipo imao 5 godina, obitelj se preselila u Novo Selo, u kuću u kojoj je bio već spomenuti dućan a u kojem je radio njegov otac Pavle.
U osmoj godini života, Stipo polazi u školu u Donju Dolinu. U monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti imamo kratko zapisano o nastanku te škole: Gradnja zgrade Osnovne škole, započela je u jesen 1900. godine, a završena u jesen 1905. godine. Te iste godine s učiteljem Blaževićem, započela je nastava. Počelo je obrazovanje prve generacije dolinske djece.. (Danas, nakon stotinu godina od njene izgradnje nema na tom mjestu ni cigle na cigli. Čak je sve i jedna cigla i iz dubokih temelja izvađena. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju dobra stara cigla BG-ejka odvezena je i od nje su izgrađeni tko zna kakvi drugi objekti).
U vremenu od 1934. 1938. godine Stipo završava Osnovnu školu a učitelj mu je bio Savo Milovanović iz Laminaca.
Budući da je otac Pavle 1939. godine, nesretnim slučajem, ostao bez noge, kao najstarije dijete u obitelji morao ga je zamjenjivati u trgovini i tako s jedva dvanaest godina postati trgovac.
Logičino je bilo da ću nakon Osnovne škole nastaviti Trgovačku školu, ali zbog obveza u trgovini, nije je mogao pohađati redovitim putom nego vanredno večernjim putom. Praksu je obavlja kod, tada glasovitog trgovca Luke Bralića, a i u roditeljskoj trgovini. U školu je išao do početka rata, dakle do 1941. godine kada škola zbog ratnih okolnosti prestaje raditi.
STIPO I NADA U MLAĐIM GODINAMA
Po završetku rat, u listopadu 1945. godine osniva se u Donjoj Dolini Poljoprivredna zadruga, a obiteljska trgovina u Novom Selu je zatvorena 1944. godine.
Uz trgovinu, koju su nove vlasti oduzele nacionalizirale od Uršule Džajić, vršio se otkup i poljoprivrednih proizvoda. Poslovođa te Zadruge je bio Miloš Plotan a trgovac i knjigovođa Stipo.
Podsjetimo se: Jozo i Uršula Džajić su iz Glamoča doselili u Bos. Gradišku 1910. godine, a nakon kraćeg zadržavanja u njoj odselili su u Donju Dolinu. U selu su imali trgovinu a u isto vrijeme na Gradini¨ zidali zgradu u kojoj će se otvoriti nova trgovina.
Bilo je to vrijeme kada se je podizao – gradio obrambeni nasip uzduž rijeke Save od Bos. Gradiške prema rijeci Vrbas.
U toj trgovini Stipo je radio dvije godine, dakle do 1947., kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Tada se vojska služila dvije godine pa ću iz nje doći pod kraj 1950. godine.
Po dolasku iz vojske, ponuđeno mu je radno mjesto u tadašnjem Povjereništvu unutrašnjih poslova u Bos. Gradiški. Radio je oko šest mjeseci i shvatio da to nije za njega. Vratio se svojoj trgovačkoj struki i nastavio raditi u trgovini na Gradini u Donjoj Dolini i tu ostaje nepunih dvadeset godina, do 1969. godine.
STIPO VONIC I STIPO ORSULIC (UCO STIPA) U DOLJANSKOJ TRGOVINI
Kao trgovac, osjetio je ekonomsku slabost dolinskog puka do početka sedamdesetih godina. Brojne bilježnice tzv. teke, su bile ispisane imenima dužnika kojima je davana roba na veresiju, ali niti u jednom trenutku nije posumnjao da mu dug neće biti vraćen. Dolinski narod je bio siromašan, ali njegova iskrenost i poštenje su mu bili vrlina.
Pred Božić, 22. prosinca 1951. godine se je vjenčao s Nadom r. Tutić rođenom u Sasini kod Sanskog Mosta.
U braku su ime se rodile dvije kćerke: Ljilja (1952.) koja će se udati za Momu Đurića i imaju troje djece: Sinišu (1976.) koji ima dva sina, Ivanu (1978.) koja ima sina i kćeku i Gorana (1982.) te Vesna (1956). Vesna se je udala za Dževada Dedića i imaju kćerku Ninu (1986.) i Damira (1988.).
Ljilja je s obitelji ostala u Bos. Gradiški, a Vesna i njena obitelj su 1992. godine otišli u Zagreb, da bi nakon godinu dana, kada su ishodili putovnice otišli u Njemačku gdje su bili do 2000. godine. Četiri godine će obitelj provesti i u Kanadi, da bi se ponovo vratili u Njemačku.
Poratne godine (iza II. svjetskog rata) za žitelje dolinski sela su bile teške. Njeni brojni stanovnici su bili pod različitim povećalima, a naročito njeni župnici.
Godine 1952. za župnika u župu Dolina dolazi msgr. dr. Božo Laštro, doslovno iz zatvora koji je od suda narodne časti osuđen nedužan na 8 godina teškog prisilnog rada na robiji i 12 godina gubitka časti. On je bio župnik u Dolini do 1955. godine, a poslije njega dolazi za župnika fra Luka Komljenović. Prije dolaska u Dolinu i fra Luka je 9 godina proveo na komunističkoj robiji.
Iza fra Luke za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić koji ostaje do 1963. godine. I on je okusio komunističkog zatvora.
Sa svima njima je imao dobre odnose i na neki način je bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.
Naročito je do izražaja došla suradnja između vlč. Tvrtka i tadašnjeg predsjednika općine gradonačelnika Dušana Dule Vidovića, za čijeg je mandata odobreno proširenje tj. izgradnja nove crkve u Dolini. Bilo je to teško, naprosto nezamislivo, a ipak ostvareno.
Kada su se 1969. godine otvorile granice bivše države pomogao je mještanima Tomislavu Ćorkoviću iz Donje Doline i Željku Voniću iz Gornje Doline kako bi ishodili pasoše putovnice i tako odu na privremeni rad u Njemačku. Zbog toga toga je dva puta morao ići u Banjaluku na davanje izvjesnih garancija i suglasnosti. Poslije je sve išlo lakše, jer su oni počeli donositi garantna pisma za druge naše mještane. Tada se je Dolina počela preporađati.
OBITELJ VONIC 1956 g.STIPO, NADA, LJILJA I VESNA
Drago mu je bilo što je živio u Dolini i još draže što je tom svom narodu mogao pomoći. Preporučivao je njih i njihove probleme kod svojih poznanika u upravi općine, sudu i drugim državnim ustanovama. Ponekad je i sam s njima išao u pojedine urede.
I kada je prešao živjeti u Bos. Gradišku svakodnevno je netko iz dolinskih sela navraćao kod njega u trgovinu gdje je radio ili pak doma. Nastojali su svoju zahvalnost i ljubav iskazati na taj način što su mu se nudili pomagati pri izgradnji kuće i poklonima u vidu živežnih namirnica kojih je poslije u Dolini bilo u izobilju.
Godine 1961. su Stipo i Nada počeli u Bos. Gradišci praviti kuću nakon što su kupili građevinsko zemljište na obali rijeke Save. I na taj način će ih Sava na simbolično način povezivati s Dolinom. Iste godine će je dovršiti i u nju će se useliti baka Uršula s djecom Ljiljom i Vesnom radi njihovog školovanja, a Stipo i Nada će do kraja 1969. godine ostati u Donjoj dolini.
Stipo tada prelazi raditi u Staru Gradišku, a trgovinu u Donjoj Dolini će preuzeti Mirko Ćorković iz Donje Doline.
U Staroj Gradišci je radio do 1975. god. a tada prelazi za poslovođu u samoposlugu na Sjenjaku u Bos. Gradiški u kojoj ostaje sve do 1988. godine, kada sa 62 godine života i punih 40 godina radnog staža odlazi u zasluženu mirovinu.
Dolina je ostala u našim srcima, reći će na kraju Stipo i Nada. Sada zbog starosti u nju rijetko odilazimo, ali su nam njeni krajolici i ljudi neprestano u mislima.
Poslije ovih svih ratnih strahota raspitujemo se gdje su pojedini, kako su se snašli i radosni smo kada čujemo da su se svi snašli u novim sredinama, da nitko nije beskućnik bez obzira što je tek manji broj obiteljskih kuća zamijenjen i tek poneka prodana. Teško je prihvatiti činjenicu da je u sva tri dolinska sela ostalo tek nekoliko staračkih obitelji i to najčešće u kućama po jedna osoba.
Na rastanku su su se prisjetili dana s početka sedamdesetih godina kada su u njihovu kuću, ovdje u Bos. GradišciI, skoro svakodnevno navraćali mještani iz dolinskih sela, a sada, skoro pa nitko, a tako smo ih po stare dane, željni ponovo vidjeti. To im pada teško, naročito kad znaju da mnogu dolaze zbog različitih potreba u ovaj grad..
Svima Dolincima i Novoselcima upućuju srdačne pozdrave i zaželjeli im sretne i vesele predstojeće blagdana.
RICHARD GUBIĆ NAJBOLJI INSTALATER GRIJANJA U HRVATSKOJ
Na 13. državnom natjecanju učenika instalatera i grijanja na kojem su sudjelovale sve strukovne škole iz Republike Hrvatske, Richard Gubić sin Ante Gubića iz Donje Doline, učenik 3. razreda Obrtničke škole u Novoj Gradiški, sa svojim kolegom i prijateljem Ilijom Bičanić iz Rešetara je osvojio prvo mjesto i tako su postali najbolji instalateri grijanja u Hrvatskoj. Drugo mjesto je osvojila ekipa iz Siska, a treće iz Zagreba.
Richard Gubić je rođen 12. kolovoza 1993. godine u Novoj Gradiški. Sin je umirovljenog hrvatskog branitelja dragovoljca Domovinskog rata. Osnovnu školu je pohađao u Novoj Gradiški gdje je nastavio i srednju Obrtničku školu smjer instalater grijanja, klimatizacije. Učenik je završne, treče godine školovanja. Bavio se športom trenirajući 2 godine karate, a 3 godine košarku.
Do 2003. godine je živio u Novoj Gradiški s ocem Antom, majkom Sandrom, sestrama Vanesom i Larisom, bratom Edijem te stricem Pavlom i bakom Ružom.
Iz Nove Gradiške prelaze živjeti u Lađevac kod Okučana. Tu su živjeli do 2005. godine, a potom šetoročlana obitelj prelaze živjeti u novonapravljenu obiteljsku kuću u Mašiću. (O poteškoćama ove obitelji glede rješavanja stambenog pitanja smo pisali u jednom broju Suze dolinske).
Pavle i Ruža Gubić su ostali živjeti u Lađevcu.
Richard je s bratom Edijem i stricem Pavlom dugo godina sudjelovao u scenskom prikazu Muka i smrt Isusa Krista.
U vremenu od 31. ožujka do 1. travnja 2011. godine kao izvrstan učenik završene godine, sudjeluje na državnom takmičenju učenika iz obrazovnog sektora strojarstvo, brodogradnja i metalurgija u natjecateljskoj disciplini: instalater grijanja i klimatizacije i osvaja prvo mjesto te je, za nagradu, oslobođen mature. Od svih Dolinaca iskrene čestitke.
Hladnoga, 17. prosinca 2009. godine, dok je 26. broj Suze dolinske bio u tisku (štampi) čusmo tužnu vijest: Umro je Mirko Ćorković.
Mirko se rodio, 12. travnja 1935. godine u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške, kao četvrto dijete od Mate
i majke Mande r. Vidić. Prije njega se rodio brat Mijo 1927. godine, zatim brat Ljupko 1929. godine a obojica će umrijeti 1932. Sestra Anka će se roditi 1931. godine i udati se za Radovana Petrovića. Iza Mirka se je rodila Julka 1938. god. a udat će se za Vladimira Ćorkovića, Kata 1941. god. koja će se udati za Kuzmana Valentića i najmlađa Janja rođena je 1945. godine.U desetoj godini života, dakle 1945 ostaje bez oca koji je ubijen u Donjoj Dolini. I tako, kao jedinom muškarcu u kući pao je već u djetinjstvu veliki teret na leđa.
Uza sve te poteškoće, u Donjoj Dolini je završio Osnovnu školu, a potom kurs knjigovođe. Nije na tom ostao nego je u Banja Luci završio trgovačku školu i školu trgovačkih poslovođa.Kao knjigovođa robnog knjigovodstva radio je tri godine, a zatim je prešao za pomoćnog trgovca u trgovinu građevinskog materijala u Bos. Gradiški. Nakon tri godine prelazi u komercijalu gdje radi tri godine, da bi se pod kraj 1969. godine uposlio kao poslovođa trgovine mješovite robe u svojoj rodnoj Donjoj Dolini. Trgovina je u svom sastavu imala otkup mlijeka i otkup poljoprivrednih proizvoda a prodavala se je industrijska roba, repromaterijal i umjetna gnojiva.
Na tom radnom mjestu je ostao dvadesetak godina, dakle do 1989. godine kada kod svoje kuće otvara vlastitu trgovinu.Komunističke ideje nije nikada prihvaćao pa zbog toga nije bio omiljen u njihovom društvu, ali to će osjetiti i u svom radu.Ipak, za njega se može reći da je bio u Donjoj Dolini, ali i šire, pokretač društvenog, kulturnog i športskog života. Uvijek je prednjačio svojim idejama, svojim zalaganjem i radom. Starije generacije ga pamte kao ljubitelja lijepih i jakih motora, a poslije i automobila.Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice u dolinskom kraju, doživio je kao preporod hrvatskog naroda. To će ga koštati, pa će u ožujku 1992. godine morati sa starom i bolesnom majkom napustiti Dolinu i otići u Zagreb, ostavivši kuću i trgovinu. Kuću će poslije dušmani opljačkati, kao i trgovinu, a kuću zapaliti.
U Zagrebu, na Čulincu je kupio kuću, koju će poslije dograditi, a uz nju i izgraditi bravarsku radionicu. Naime, osim trgovačkog zanata Mirko je bio sklon bravarskim poslovima, a njegovi uradci su graničili s umjetnošću.
U Zagrebu je izvjesno vrijeme obnašao dužnost trgovačkog putnika sve dok nije otišao u mirovinu.Ni u mirovini nije mirovao, nego je osim bravarskih uspješno radio i druge poslove. Za Suzu dolinsku je crtao karikature, a njegove gravure osim u Suzi su objavljene i u monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti. I sve tako, dok se nije razbolio. Kako zlo nikada ne dolazi samo, nakon što se je izliječio od jedne bolesti njegovo veće bolešću načeto tijelo, osvojit će druga bolest
Umro je u sedamdesetčetvrtoj godini života. Puno je uradio, a želio je još i više.Na posljednjem ispraćaju okupila se brojna rodbina i prijatelji iz mladosti tako i oni koje je stekao nakon prognanstva iz rodnog kraja.
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Š ibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Š ibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Š olte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Š ibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. je radila je na pruzi Š amac – Sarajevo. Od 1962. do 1967. godine boravi u Bugarskoj, a tada se vraća u Zagreb. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Prva je žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života. Sahranjena je na otoku Š olti. Godine 1988. je, ta velika hrvatska pjesnikinja bila u Donjoj Dolini na književnoj manifestaciji Goranovo proljeće koje je KUD Ivan Goran Kovačić iz Doline i Novog Sela organizirao. Njene melodične stihove koje je recitirala Dolinci su dugo osjećali u srcu. Ovaj skromni članak i nekoliko slika, neka budu draga uspomena na Vesnu Parun, neponovljivu pjesnikinu u hrvatskoj književnosti.
Pjesnikinja Vesna Parun i šansonjerka Lada Kos u Dolini na jednom od književnih manifestacija “Goranovo proljeće”
Sudionici “Goranovog proljeća” oko Vesne Parun u Dolini
Dragi uredniče, obečao sam se javiti do studenoga i evo to činim u posljednji trenutak.
Hvala vam na sudjelovanju u misnom slavlju na Rokovo ove godine kao i prošle godine na slavlju moga jubileja 50 godina svečeništva.
Zahvaljujem i na vjestima koje ste o tim slavljima donijeli kao i vrlo lijepom opisu i fotografijama.
Zahvaljujem vam se od srca na trudu koji obavljate kako bi se rasuti Dolinci opet vratiti na svoja ognjišta.
Pišem vam malo o mojim sječanjima na Dolinu i cijeli vaš i naš kraj.
Moj djed Ivan ( Ivšo )Balvan- Balvanović ( od 1924. godine) došao je u Bosansku Gradišku iz Banja Luke , Petrićevac.Bio je oženjen s mojom bakom ANA ORŠ ULIĆ, kćerka Mihajla i Lucije. Vjenčali su se u Bos. Gradiški 1872. godine. Kako su Oršulići iz Doline možete me s razlogom zvati Dolincem. Djed je bio krojač a baka je imala gradsku kuhinju. Sigurno je mnogim naši ljudima pomogao jer po pričanju, njihova kuća je uvijek bila puna svijeta koji se grijao i dobivao tople obroke .
Moj otac Niko imao je u Dolini trgovinu, prema pričanju oko 1920. godine
Jedno vrijeme nakon II. svjetskog rata otvorio je i kovačnicu u Dolini. Kako je bio nožar sigurno se stariji i sjećaju jer je kovao u to vrijeme srpove i kose a koje su bile tražene. Obolio je i morao se vratiti u Bos. Gradišku.
Brat Ivica radio je također kao elektromonter na održavanju pumpnih stanica u Dollini i Bos. Gradiški.
Možda će mi na pamet doći još koji podatak o mojoj obitelji i povezanosti s Dolinom.
U drugom javljanju opisat ću na kratko susrete i sječanja na dolinske župnike.
Prilažem pjesmu o majci i ocu :
MAJCI
Tko čini radost majci svojoj ,
sluša Gospodina (Sir 3, 6)
Za moju majku
nije bilo dana ni noći.
Njezino srce u ritmu sata
koje ne prestaje kucati
bilo je prijestolje
na velikim vodama ljubavi.
Sječanje na nju
dopustio mi je Bog
i uvijek je vidim bijelu nad Savom,
rijekom svoje mladosti
kako svijetli danju i noću.
MOJ OTAC
Svim srcem poštuj oca svoga (Sir 1, 27).
Moj otac Niko-
-kovač
bio je kovač naše sreće.
Moj otac
-nožar
pretvarao je noževe u srpove.
Moj otac
– iseljenik
pretvarao je topove
u plugove.
Moj otac
-izbrusio je moju vjeru,
prekalio je pouzdanje,
pretopio je mržnju
u ljubav.
Bio je obrtnik
radnik i vjernik
moj otac !
(PJESME: SJEČNJA I PRIOPĆENJA, LIMA , 2006-)
SRDAČNO VAS POZDRAVLJAM I ŽELIM SVAKO DOBRO U RADU. NEKA VAS PRATI BLAGOSLOV BOŽJI ,
ODANI MONS. DRAGO BALVANOVIĆ, HRVATSKI MISIONAR LIMA , PERU
