Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

GENERAL ANTE GOTOVINA NASLIKAO PORTRET BL. I. MERZA

            Još 2. kolovoza 2009. Večernji list  je objavio na prvoj stranici vijest da general Ante Gotovina slika portret bl. Ivana Merza u svome boravištu u Haagu. Portret je u međuvremenu dovršen, donesen je u Zagreb i predan je ovih dana Postulaturi bl. Ivana Merza čiju je izradu Postulatura naručila početkom ove godine. Uz ovaj naručeni portret General je samoinicijativno naslikao još jednu sliku koja prikazuje blaženoga Ivana kao studenta u Beču i koju je također poklonio Postulaturi. Tumačenje i komentar prvog portreta bl. Ivana Merza koje dolje slijedi, general Gotovina je pročitao, s njime se složio i autorizirao ga rekavši da tumačenju nema ništa dodati niti što oduzeti. 

TUMAČENJE I KOMENTAR PORTRETA

            Imajući u vidu činjenice tko je ovaj portret bl. I. Merza naslikao – a to je heroj Domovinskog rata, hrvatski General, te gdje ju je naslikao – u ćeliji pritvora Haaškog suda, okolnosti u kojima je portret naslikan čekanje u neizvjesnosti završetka procesa i izricanja tzv. haaške pravde sve to daje slici veliku, jedinstvenu i povijesnu vrijednost.

            Prvi dojam kad se slika pogleda jest realnost i ozbiljnost jedne životne situacije, konkretno rata i njegovih posljedica. Izbor boja koje okružuju lik Blaženika kao i one kojima je prikazan sugeriraju vojni ambijent. Prostor u kojem se bl. Merz nalazi podsjeća na zatvorsku ćeliju. (Bl. Merz je i sam nepravedno proveo nekoliko dana u zatvoru još kao pitomac Vojne akademije). S desne strane se vidi dio okrvavljenog raspela – znak prisutnosti patnje i trpljenja u životu bl. Ivana Merza koju je proživio u ratu, a koja je uzrokovala njegovo duboko obraćenje Bogu. Dakle patnja nije bezizlazna ni crna, nije ispred njega nego iza njegovih leđa, već je otkupljena i osmišljena Kristovim križem. S lijeve strane u gornjem kutu vidi se mali prozorčić kroz koji dolazi svjetlo. Bl. Merz je okrenut prema tome prozorčiću. Svjetlo sugerira Kristovo uskrsnuće, oslobođenje, Božje spasenje i njegov božanski život i sve ono što slijedi nakon Velikog petka. Dakle s patnjom kroz koju je prošao i koja je još prisutna u njegovu životu bl. Merz se na njoj ne zaustavlja, niti ona njega zaustavlja nego ide prema Božanskom svjetlu i životu.

Premda je tijelom usmjeren prema svjetlu bl. Ivan je glavu za trenutak okrenuo i gleda u publiku prema onima koji ga promatraju,  zaustavljen na moment u sadašnjosti na prolazu između Križa i Uskrsnuća. Na licu bl. Merza možemo pročitati svu patnju ratnih strahota kroz koje je prošao, surovost ljudske zloće i nepravde što je proživio sve to ostavlja trag na njegovom izrazu lica. Osjeća se da je pogođen, žalostan i zgrožen nad ljudskim zlom ali ne očajava,  ne ostaje u beznađu.

Osim prvotnog sadržaja slike tj. bl. Ivana Merza, na slici se mogu iščitati i mnogi elementi iz života i trenutne situacije generala Ante Gotovine. Znajući  tko, gdje, kada i u kojim je okolnostima naslikao ovaj portret bl. Merza, ne može se oteti dojmu da je umjetnik,  svjesno ili nesvjesno, kroz lik bl. Ivana Merza smještenog u prostor zatvorske ćelije izrazio također i sebe i svoje duševno stanje. Ostavio nam je trag svoje trenutne situacije, svoga duševnog stanja; a u samom licu bl. Ivana Merza možemo čitati i njegovu patnju zbog pretrpljenih i još uvijek trpećih nepravdi nanesenih mu od tzv. međunarodne pravde. Međutim kroz svetački lik bl. Ivana s kojim se General preko ove slike duhom identificira, on ne gubi nadu, zajedno s njime ide prema Božjem svjetlu, prema pravoj slobodi koju jedino Bog daje.

Generale, hvala Vam za sve što ste učinili i trpjeli za slobodu hrvatskog naroda na što će nas uvijek podsjećati i ovo vaše jedinstveno umjetničko djelo, tako bogato duhovnom porukom!

Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza (više…)

OBRAĆENJE

Obraćenje je sržni element  vjere.

«Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,1-2).

Najdublje iskustvo o sebi, nije sloboda, već NEMOĆ. Najdublje iskustvo o uspjehu nije MOĆ, nego MILOST!Najdublje iskustvo nije čovjek nego BOG! (Pacal)

Kad čovjek promatra, što je sve SIN BOŽJI za nas učinio izgleda mu, da je Bog poludio od ljubavi prema nama!  (sv. Augustin)

VJERA je proces. Njezin rascvat je u obraćenju. Prorok došašća Ivan Krstitelj, a onda i sam Isus na početku javnog djelovanja upućuju poziv ljudima: – Obratite se i vjerujte Evanđelju! Evanđelje je Isus Krist, Njegova besmrtna djela i riječi

Obraćenjem se od svega drugoga, pa i sebe samog, okrećem Isusu Kristu. On poziva: POĐI za mnom! Ja se odazivam. Učim se živjeti s Isusom i od Isusa. Gradim osobno zajedništvo s Isusom kako Ga evanđelisti opisuju i s Onim kojeg su sveci i blaženici živjeli.

Krist je uskrsnuo. Živ je. Za čovjeka nema konačnog neuspjeha ni zla koje bi bilo konačno. Uskrsli Isus je pobjednik nad grijehom i zlom i mi koji smo s Njim povezani vjerom, pouzdanjem i djelotvornom ljubavlju. U jednoj misnoj molitvi se moli: – «Bože, Ti si čovjeka divno stvorio, a još divnije otkupio»  

U svjetlu Kristova uskrsnuća i moj grijeh može postati «sretna krivica». U obredu Vel. subote molimo: – Bog može svaku našu krivicu pretvoriti u felix culpa sretnu krivicu. Iz te krivice, a u vjeri spoznajemo, koliko nas ljubi Onaj koji je zbog nas umro i uskrsnuo. No ne postaje svaka krivica i sretna U neke se neki stalno vraćaju i u njima ona postaje okorjelost.

Uvjet da se moja krivica pretvori u sretnu krivicu jest: skrušenost srca i čežnja za oproštenjem. A Božja je neprestana i nezasitna želja da nam oprašta. I onda kada si odlutao od Boga možeš se vratiti k Njemu. On ti može oduzeti tugu i nemir iz srca, iz savjesti.

Iza svakog pada, upamti, Bog te čeka. Kad se vraćaš i moliš za oproštenje, raduješ Ga, jer Mu dopuštaš da te kroz praštanje ljubi. A kroz opraštanje sve više možemo upoznati Božje milosrđe. Sve manje ćemo se uzdati u sebe, a sve više u Gospodina.

Bog je savršeni pedagog. On dopušta da padnemo u grijeh, kojeg On ne želi. Ali iz posljedica grijeha može nastati milost obraćenja. Iskusili smo, da grijeh puno obećava, a tako malo daje i onda sve nam uzima iz srca: i radost i mir i sreću. Posljedice grijeha su uvijek za čovjeka nepovoljne

Isus je u priči o izgubljenom sinu ispričao priču o Ocu koji ljubi i dvojici sinova koji ne ljube. Stariji sin ne voli Oca ni brata koji se iz zla vratio. Ne voli Oca ni mlađi sin jer Ga je napustio i otišao u svoju slobodu Otac ga ne sprječava otići iako je to mogao. Dopustio mu je da uzme svoj dio imetka i otiđe. Na ljubav se ne može nikoga prisiliti. Posljedice napuštanja Oca i života s njim su za mlađeg sina postajale iz dana u dan sve gore i pogubnije. Padao je iz zla u zlo sve više. Postajalo mu je sve teže. Padao je na točku s koje se malo tko vraća u normalu. Zbog svojeg nevaljalog života bile su «razapete dvije ljubavi»: otac zbog ponižavajuće sudbine svoga sina, ali i mlađi sin zbog svojim moralnih padova. Sloboda da radi što želi dovela ga je do sve većeg poniženja i nesreće. Iskusio je svoju nemoć i poniženje da se i s nečistim svinjama borio za hranu. Sjetio se finog života koje su sluge u kući njegova Oca imale. Ne vraća se k Ocu radi Oca nego radi sebe. On ljubi sebe i čezne za lijepim životom u kući Oca svoga. Ne misli na Oca i njegovu patnju koju je prouzročio svojim odlaskom od Njega, već kako će njemu i kao sluzi biti bolje, negoli je to sada, u tuđini.

Tek kad je ugledao Oca kako mu trči u susret. Kad je ugledao suze u očevim očima. Kad se je našao u Njegovu zagrljaju. I poslije kad bude obučen u nove haljine, kad mu je Otac stavio prsten na ruku i kad je mogao uživati u najboljoj gozbi koju je Otac dao pripraviti povodom njegova dolaska, to jest, povratka, rađala se šansa da sin konačno otkrije Očevu ljubav i milosrđe.

I posljedice zla a koje je ovaj mlađi sin na sebi iskusio, rodile su obraćenjem i milosrđem. Otac se otkrio kakav jest. Bog u srcu svakog očajnika i grješnika vapi, moli: Pomozi mi, dopusti mi da ti oprostim! Dopusti mi da te spasim!

Grijeh se mora najprije priznati. U Ivanovu evanđelju Krist obećava da će poslati Duha Svetoga Branitelja koji će svijetu pokazati što je grijeh. Susret s grijehom u nama samima rađa nemirom, stresom i tugom. A Duh Sveti nam otkriva Božju ljubav i milosrđe prema nama.

Papa Ivan Pavao II. je u Varšavi rekao i ovo: Čovjek se ne može do kraja shvatiti bez Krista! Točnije: čovjek ne može shvatiti samoga sebe bez Krista Ako ti Duh Sveti pokaže da si griješnik, a ti ne otkriješ Krista koji te ljubi, mogao bi se slomiti. Iz onoga što je Krist za nas učinio, shvaćamo koliko smo voljeni. Da smo otkupljeni i izabrani.

Voleći Krista istovremeno volimo i Boga i čovjeka. U Njemu možemo otkriti kakav je Bog i kakav je čovjek u Božjim željama. Kristova ljubav je Božji agape, jest ljubav koja silazi k nama odozgor, s visine i ljubi i voli ono što dostojno nije, a da bi dostojno to moglo biti. Tako ćemo jasnije spoznati svoju griješnost u obraćenju i priznanju. Krist nam se pojavljuje kao milosrđe i ljubav. Sav za nas i uz nas! U nama se tada rađa osobna vjera i pouzdanje u Njega. Čovjek shvaća svoju nemoć i moć Božje ljubavi. Krista najbolje poznaju sveci koji su upoznali sebe, uvidjeli veličinu i dubinu vlastite nedostojnosti i griješnosti. Ali su tako otkrili Božju «ludost», što su i izricali kroz svoje molitve: – Bože, pa Ti si poludio ako mene, ovakvog griješnika i jadnika, toliko voliš ili ljubiš!

Lakše je povjerovati  da Bog postoji, nego li da nas ljubi. A tek kad čovjek povjeruje da ga Bog ljubi, može tek tada i samog sebe prihvatiti i voljeti. A onda može i zna voljeti i cijeniti i svojega bližnjega.

U procesu obraćenja čovjek se moćno odupire žurbi, nemiru i tuzi, u konačnici očaju. Tuga je vidljivi znak ljubavi prema sebi. Ona nagriza u nama korijen vjere i istinskog predanja Bogu. Ona se ne miri s porazima, gubicima i sviješću o čovjekovoj bijedi.

Padanje u grijeh umara dušu i žalosti srce. Čovjek tada doživljava klonuće u vjeri i ide prema očaju. Ali baš tada nanosimo Bogu veliku žalost, jer sumnjamo u Njegovo milosrđe i ljubav. Š toviše sveci govore da poslije pada u grijeh možemo očekivati više milosti nego prije pada u grijeh.

Učiti se treba prihvaćati poraze i neuspjeh i u najsitnijim stvarima. Sveti Maksimilijan je igrajući šah sa subraćom jako volio gubiti. Tako je smanjivao ljubav prema sebi, da bi se još više obraćao Bogu

Treba pokušati u svijetlu vjere gledati na vlastite nedostatke i da zbog njih ne tugujemo. Krist nas prihvaća takvima kakvi jesmo. Možeš Mu prići s čitavim svojim manama i slabostima. I tu je novost i radost Evanđelja

Ovdje pred nas istupa neobično važna dilema. S jedne strane trebamo odbijati zlo koje u nama postoji i ima utjecaj na nas, a s druge strane prihvaćati samog sebe. Ne možemo voljeti svoje slabosti i nesavršenost kao takvu, ali možemo željeti njezine posljedice. U svemu tome postajemo ponizniji, prema Bogu povjerljiviji i možemo rasti u vjeri. Činjenica da griješimo ne treba nas čuditi. Radije se u duhu poniznosti čudi što ne padaš. Ako si iznenađen i pun malodušja zbog padova, tada bi značilo da se pouzdajemo u svoje snage, u mudrost, umjesto da dopustimo Isusu da nas nosi u svojem naručju.

– Samo u jednom činu ljubavi, čak i one koju ne osjetismo, ispravlja se sve. (sv. Mala Terezija). I ona nastavlja, ne treba se gubiti volja zbog vlastitih griješaka, jer djeca padaju često, ali su premala da sebi nanesu mnogo zla

Ona je rado povjeravala Isusu svoje griješke i nevjere. Željela je na taj način privući Njegovo milosrđe, a ON je došao griješnicima a ne pravednicima; bolesnima a ne zdravima.

Ako se osjećaš griješnim i slabim, imaš tada posebno pravo na Isusovo naručje, jer je On Dobri Pastir, koji je došao potražiti izgubljene, slabe i bespomoćne. Dopusti Isusu da te uzme na svoja ramena. Dopustu Mu da te ljubi. Povjeruj u Njegovu ljubav i milosrđe

 

O SAKARAMENTU OBRAĆENJA

«Obratite se i vjerujte Evanđelju!» (Mk 1,15).

Evanđelje je Isus Krist, Njegova djela i besmrtne riječi. Ostavite ništetne kumire i idole i okrenite se Isusu svim srcem!

Posebni milosni trenuci u našem životu bi trebali biti: milosni susret s Otajstvenim Kristom u Euharistiji i u sakramentu Pokore.

U ispitu savjesti postavimo si pitanje: – Tko je za mene, tko je meni Isus Krist? Jesam li Ga zaista izabrao krštenjem i vjerom za svoga Boga i Spasitelja. Da li je On Onaj bez kojega ne mogu živjeti? Da li je On središte mojega života? S ovim pitanjima bi trebalo započeti svoju Ispovijed, jer je to zapravo najvažnije. Ako to tebi i meni Isus nije, tada su svi grijesi posljedica i rezultat ove moje i tvoje krivnje.

Grijesi mogu biti raznovrsni: učinjeni i grijesi propusta. Jedan od važnih propusta je: – ne truditi se upoznati Krista. A Duh Sveti reče: Poznavanje Boga mi je milo, a ne žrtve u hramu! Danas imamo sjajnih preduvjeta Krista i svoju vjeru dobro i lako upoznati. Pismeni smo. Možemo tolike knjige čitati na svojem materinjskom jeziku. Vjeronauci, školski vjeronauk, duhovne obnove, misije po župama i puno toga još

Ali tolike to malo ili ništa ne zanima! I od svega najmanje poznajemo Krista i svoju vjeru. A kako ćemo svjedočiti za Onoga i ono što ne poznajemo? A kršćanin je pozvan na to!

Mnogima Krist nije najveća vrijednost. On nije SVE mnogima. Otuda nastaje mlaka i mlitava vjera. I mnogi žive kao da Ga nema ili da nije ni postojao

Najvažniji čin sakramenta Pokore je vlastito kajanje. Probuditi treba skrušenost u srcu. Stati u vjeri pred Raspetoga Krista. Postati svjesni da smo i mi svojim grijesima nazočili Njegovoj patnji i smrti na križu Raspeti je Krist rezultat naših grijeha. Tada treba u sebi probuditi želju da ti Bog oprosti i želju i odluku više ne griješiti. Čovjek se ne može obratiti dok nije posve skrušen.

Postoje i sebične ispovijedi. Grijeh je težak i pritišće savjest. Takvima je ispovijed kao neki «aspirin». To je oplakivanje samog sebe. Krist mi tu treba da mi uzme iz duše muku i da se iza ispovijedi lijepo osjećam. I iza toga se događa da mi je opet ugodno se grijehom družiti. Neki dolaze za Božić i Uskrs na ispovijed da bi svoje «torbe istresli», a onda do slijedeće Ispovijedi ih nastavili puniti. Tu nema obraćenja ni iskrenog kajanja. Ima ih dosta koji misle da bez Boga, bez Krista mogu biti dobro. Nekima je važan ljudski obzir. Važno im je što će ljudi reći. Boga se ne boje, niti misle da On sve vidi,

Neki u ispovijedi više ispovijedaju druge, svoje bližnje nego sebe

Mnogi se «ljute» na Isusa što u ispovijedi oprašta grijehe po svećenicima. Pa onda i ne prihvaćaju ono što im Isus i Crkva Njegova po njima nudi i daje.

Treba nam biti važan samo Isus Krist koji za mene trpio i umro. Svaki obraćeni čovjek od toga polazi. Isusove rane su plod i mojih grijeha. Primjer nam može biti Juda. On razmišlja što je učinio. Shvaća svoje zlo. Javlja se u njemu i žalost zbog izdaje. On stvarno i žali što je učinio. Želi se čak i promijeniti, dakle popraviti. Tu je i njegovo priznanje grijeha. Odlazi svećenicima u hram i priznaje: – Sagriješio sam predavši krv nedužnu (Mt 27,4). Nagradu za izdaju, 30 srebrenjaka, baca pred noge svećenicima. U Judinom stavu i ponašanju su svi elementi sv. Ispovijedi. Samo mu jedno nedostaje, i to ono najvažnije: vjera u Isusovo milosrđe. Baš zbog toga je Judina ispovijed toliko tužna, tragična. On završava u očaju i samoubojstvu.

Naša Ispovijed bi trebala biti poput Petrove. Iza svoga grijeha je povjerovao u Isusovo milosrđe i čeznuo je za Isusovim oproštenjem. Nije gledao toliko svoj grijeh, nego da kroz svoj pad i oproštenje upozna Božje milosrđe. U svome ispitu savjesti razmišlja o tome kako je grijesima ranio Srce Isusovo. I on čezne obnoviti svoje prijateljstvo s Kristom. Skrušenošću i žalošću dopušta Isusu da mu oprosti. I tako mu se u srce vraća mir i radost. Za Petra je prijateljstvo s Isusom izvor radosti.

Raspeli ste Krista, ali kad odlazite na Ispovijed, idete osloboditi našega Gospodina od križa, govorio je sv. Ivan Vianney, arški župnik.

Grijesima smo ranili Krista, a dobrom i skrušenom ispovijeđu, te iste rane liječimo. Zato na ispovijed idemo radi Njega: ne zbog toga da se smiriš, ili da obaviš svoju dužnost, već da dobiješ Njegovu radost u srcu. Da te On dodirne i izliječi! Ima nas koji si predbacujemo da se iza obavljene ispovijedi ne popravljamo. Ne postajemo bolji, pa onda naše ispovijedi i nemaju smisla. Tu je pitanje: – da li po Ispovijedi želimo Boga i Njegovo milosrđe ili vlastito savršenstvo?! I tu je naša vjera manjkava. Ispovijedamo se možda samo za to da bi bili toliko dobri da nam tada ni Bog ne treba!? A On je milosrđe samo. Da li se možemo bez Njegove pomoći u životu snaći? Da li bismo bez Njega mogli živjeti. Bog mi želi oprostiti i to s radošću. On je milosrđe, a ja sam bijeda. U Njegovu milosrđu je moja radost. Treba povjerovati u Božju želju da nam neprestano oprašta, pa bilo to i 70 puta 7 U onima koji izlaze iz ispovjedaonice je često tako malo radosnih lica Iza ispovijedi nama bi svijet trebao biti drugačiji, vedriji, obasjan vjerom u Božje milosrđe. No, ima ih koji kažu da iza dobro obavljene ispovijedi bi mogli «prvati»

Završetak svih «ispovijedi» u Evanđelju je GOZBA: Isus ide u pohode Zakeju, a carinik Matej, budući apostol i evanđelist, poziva Isusa na GOZBU. Poziva na nju i druge carinike i griješnike. Sve ih poziva da se raduju što je njemu oprošteno. Š to je po Isusu spašen.

Itekakvu je gozbu pripremio otac izgubljenom i obraćenom sinu! Evanđelje redovito povezuje oproštenje s radošću.

Upitajmo se, što bi bilo da su prvi ljudi iza svoga pada u grijeh zamolili Boga za oproštenje? Kakva bi radost Božjeg srca bila da su to učinili, ali i naša sudbina.

Ali, na žalost nisu to učinili. Radije su optuživali Boga i bližnjega radi svoga grijeha, nego što su se kajali

U Obraćenju odlučuje ponizna skrušenost. Da bi nam u sakramentu Pokore Krist oprostio grijehe i vratio nam u srcu radost i mir, treba Mu svoje vlastite rane otkriti, pokazati.

U sakramentu Pomirenja je svećenik posrednik Isusovog milosrđa. I on sam je potrebit Božjeg milosrđa.

Onoliko koliko je naše iskreno kajanje ili skrušenost, toliko će biti i Isusovo milosrđe. A skrušenost i kajanje je čin moje poniznosti. Oholi se ne žele ispovijedati. Nikada dovoljno kajanja i skrušenosti. Š to budem manji i grješniji u vlastitim očima, to će i milost Božja biti veća, a onda i vjera.

Sv. Ivan Vianney je govorio: – Da je Bog našao od mene jadnijeg i bjednijeg čovjeka, tada bi taj bio svećenik, a ne ja

Sakramentom Pomirenja se ostvaruje iskreni i očekivani susret mene i Krista: mene Bijede i Božjeg milosrđa. Ljubav treba biti očekivana. Trebam joj se nadati i očekivati tada veselim Isusovo Milosrdno Srce.

ZAŠ TITNICI sakramenta Pomirenja i obraćenja su:

 

Zakej je jedan od njih. U susretu Isusa i Zakeja je nazočno stanje svih nas. U svakom od nas živi griješnik i Gospodin. U svakom griješniku živi Krist, jer ga ljubi, a i u svakom vjerniku i dalje opstoji griješnost sve dok Gospodin ne dovede do punine svako naše nastojanje oko dobra Zakej je bio bogat, no, i ne sretan i zadovoljan. Ne pomaže ni puna blagajna ako je srce prazno, ako je duša ranjena. Bio je svjestan od kuda novac pristiže u njegovu blagajnu.

Čuo je za ISUSA, da ljude ne sudi po imetku, zvanju i ugledu, nego po srcu i djelima. Bilo mu je važno što je u srcu, a ne u džepu. Čuo je Zakej za Isusa, da Mu je važna duša, a ne kuća ili odijelo: kakva su nam svakodnevna djela, a ne slava i ugled. Zakej želi vidjeti Isusa i to realizira. On, odrastao čovjek se penje na drvo, samo da bi vidio Isusa. Zato je imao poseban razlog. I postigao je više nego što je i slutio i mislio. Isus je posjetio njegov dom, njegovu obitelj. Dao mu poticaj da vrijedi započeti iznova svoj život, drugačije. Ohrabrio ga na obraćenje. Bog nam uvijek pomaže kad se želimo penjati, oslobađati se svoje bijede i nutarnjeg zla.Tad je čovjeku pri ruci. Poziva, potiče i pomaže. No, čovjek se boji obraćenja, jer je ono kao novo rođenje. Kidanje sa starim i uhodanim životom.

Suprotan Zakeju je lik «bogatog i uglednog mladića». Isus je u njegovim očima bio manje vrijedan od svega što je bio i imao. Nije izabrao «biti s Isusom», mislio je da može i bez Isusa izaći na kraj sa svojim životom Napustio je «Svjetlo svijeta» i otišao od Isusa tužan. Ali je tim postupkom ražalostio i Isusa. Kao i Juda koji je sa Zadnje večere «otišao u noć», u crnu i tužnu noć!

Tako je i ovaj «bogati mladić» otišao u zaborav. A što bi sve s Isusom postigao? Postao bi «mladić za sva vremena.»

Ovom «pravednom i uglednom mladiću» Evanđelje Božje suprotstavlja nitkova i hulju Zakeja. Bio je vrijedan žaljenja i prijezira svih oko sebe. Takav je bio i u vlastitim očima. On bijeda u susretu s Milosrđem zadobio je milosrđe kojega je preporodilo. Dalo mu krila za uzlete k Bogu. Slijedi iza toga i njegova reakcija: – «Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga prevario (a znao je dobro da jest) vraćam četverostruko» (Lk 19,8).

Zakej je otkrio da je od Isusa ljubljen, prihvaćen. Postao je sebedaran i darežljiv. On je zapravo «poludio» od iznenađenja i radosti. Isus je poticao «bogatog mladića» da se oslobodi bogatstva. Zakeju ništa nije rekao, Zakej je to sam učinio. Bogati mladić nije odgovorio na «pogled pun ljubavi» i udaljio se žalostan. A Zakej, taj vođa lopova, to jest carinika, pokazao se pozornim i osjetljivim za Božju ljubav. Bio je oduševljen što ga Isus voli i što se je svratio k njemu. Isus je obratio njega i sav mu dom. Srce Zakejevo i njegov dom su postali Isusovo svetište. Eto, takav je naš Bog lud u svojoj ljubavi prema čovjeku! Zakejevo srce je postalo Božje svetište, jer je to srce bilo doista skrušeno.

Voditelj sakramentu pokore je i obraćeni razbojnik na križu. Njegova se «ispovijed» dogodila na križu. Priznao je svoju krivicu koreći lijevog kolegu razbojnika: -«Ali mi po pravdi (smo osuđeni), jer primamo što smo djelima i zaslužili» (Lk 23,41).

Š to se je tada događalo u njegovoj duši, ostat će tajna za nas. Tek iz posljedica možemo zaključiti o neobičnom čudu milosti.Ovaj je čovjek morao biti jako skrušen! Sigurno se osjećao najgorim od svih ljudi. I u mišljenju njegove okoline bio je razbojnik i čovjek bez časti. Razapinjanjem su razapeti bili lišeni svih prava. Š to je ovaj i priznao: – mi smo s pravom osuđeni li tako mi je i trebalo, zaslužio sam ovo što me stiglo

Stav njegove skrušenosti i duboke poniznosti pokazao je njegovu vjeru. Iz te vjere Isusu kraj sebe uputio vapaj: «Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje» (Lk 23,42). Nama se je teško obratiti, jer je u našem srcu premalo skrušenosti. A kad je nje malo, tada je i vjera slaba i površna.

Proces obraćanja nas vodi k radikalnoj vjeri, to jest, osobnoj vjeri. Na to ciljaju i riječi iz Apokalipse: «O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta» (Otk 3,15-16).

Suprotnosti radikalizmu vjere je kompromis: kompromis u željama, u stavu, u molitvi. Bog mi može i želi dati SVE, a ja želim premalo. Tada i premalo molimo i tražimo. A treba, kaže Isus tražiti ono najvažnije, a to je: da Krist u nama može živjeti i kraljevati. Vežemo Bogu ruke kad od Njega malo tražimo i očekujemo. Sve u nama treba biti podređeno tome cilju: – a to je: da Krist u nama može rasti i doseći svoju puninu. Da se u nama proslavi. Isus će zato reći: «Tražite stoga najprije Kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve će vam se ostalo dodati» (usp.Mt 6,33).

Poziv je to za našim obraćenjem i provjera naše vjere. Želi Isus da tražimo kraljevstvo Njegovo, a ne sitnice. On može i želi dati najviše. Od nas očekuje da za tim čeznemo i za to Njega prosimo.

Zato što tako malo tražimo, sve je više mlakosti i mlitavosti u našem životu. Vrlo lako činimo kompromise na račun našega spasenja. Radi sitnih radosti gubimo vječna dobra. Slabi smo trgovci. Ne želimo sve izgubiti radi istinskog «BISERA». Odričemo se samog Boga i blaženog vječnog života s Njim. Obraćenici su zato «mudri ljudi» i umješni trgovci. Za malo patnje i odricanja zadobili su dobra vječna. Sveci su se pitali: – A što mi ovo vrijedi za život vječni?! Ili za vječne sam stvari stvoren!

Svi smo pozvani na «evanđeosku ludost». Bez toga zrna ludosti ne možemo slijediti Gospodina do kraja. Ionako ćemo prije ili kasnije morati sve ostaviti. Odvojiti se od svega. Najteže će biti ostaviti sve na kraju, kad budemo umirali. Tada ćemo morati to učiniti, ali s velikim bolom. Gospodin bi nas te boli želio poštedjeti. Želio bi da već sada ostaviš sve svoje bogatstvo, no ne u doslovnom smislu. Mogao bi se čovjek zapanjiti nad time što Gospodin toliko traži od nas, ali ovaj zahtjev dolazi od Božje želje da budemo u srcu slobodni i od želje da nam bude dobro. Evanđeoska ludost temelji se na tome da mi predajemo Bogu sve što je naše, a On nam zauzvrat daje sve svoje. Mi predajemo Njemu svoje bijedno sve, a On daje svoje divno sve, svoje Božje sve, zapravo samog SEBE!

Naučimo to od Blažene Djevice Marije koja je naš uzor i zagovor. Ona je uistinu Bogu predala sve i slijedila svoga Sina do kraja.

Svim čitateljima «Suze dolinske» želim radosne i milošću bogate božićne blagdane, i svakim Božjim blagoslovom Novo 2009. ljeto! Podigni, Gospodine, u našem Narodu što više ljudi obraćena srca; ljudi punih vjere i Duha Svetoga! Amen. Vlč. Milivoj Knežević

  / Literatura: U školi Nazaretske obitelji, Dinamizam vjere, II dio, str.69-88, od Tadeusza Dajczera/. 

(DODATAK SAKRAMETNU OBRAĆENJA) 

Pet putova pokore, koji nas mogu dovesti u Nebo  

  1. Osuditi grijeh u sebi i skrušeno ga priznati u Ispovijedi
  2. Treba oprostiti uvrijedu svojem bližnjemu, jer u Oče našu molimo: – Oprosti nama, Bože, kako mi drugima opraštamo!
  3. Pobožna molitva, žarka iz srca, puna pouzdanja
  4. Davati milostinju, to jest, činiti dobra djela. Najvažniji vjernički čini su: molitva post i milostinja. Najvrednije je davati milostinju
  5. Biti ponizan, kao farizej u hramu. Uznosiš li se pred Bogom, On je nedostižan i još se više penje na svoje prijestolje. Silaziš li u svoju malenost On tebi prilazi. «Ponizno i raskajano srce, Bože ne ćeš nikada prezreti!» (Sv. Augustin). U sv. Pismo piše: – Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost.»

Sv. Jakov, apostol: – «Vjera bez djela je mrtva!»

Vjera se dokazuje kroz djela, no djela vrijede ukoliko su učinjena iz ljubavi prema Bogu i radi Boga učinjena prema bližnjima. Djela iz ljubavi učinjena to nas spasava..

I naš narod kaže: Vjera bez djela jest: zdjela bez jela!

Naš rast vjere dovest će nas do toga da se stalno osjećamo potrebni Boga i Njegove ljubavi. I još više, osjetit ćemo se odasvud okruženi Božjom pažnjom i ljubavlju. Upravo zatečeni i pretečeni Božjom dobrotom (p.Bonaventura Duda).

Ili u Sv. Misi smo pozvani kao kroz Oče naš na ove korake i čine:  

–          Obrati se ponizna i radosna srca Bogu

–          priznati grijehe, slabosti i propuste

–          oprostiti svima, da bi srce bilo slobodno za ljubav

–          odreći se svega što nas od Boga odvraća i odvlači i od bližnjega

–          prihvatiti sve što od Boga dolazi: čitav križ

Sve što se u sv. Misi događa, tu je za to da nas dovede Bogu Da nas u srcu, u nutrini približi, otvori Bogu

Misa stvara Crkvu, ona je srce, središte Crkve.

Iz euharistije izviru svi drugi sakramenti.

Kad slavimo Misu, ne činimo to samo za sebe, nego i za sve one koji to ne mogu.

Misa je novi Savez s Bogom

AUGUSTIN: – VJERU ne možeš izgubiti, nego samo napustiti!

Lacordaire: – Naša je budućnost BOG ili budućnosti nemamo!

Isus: Ali kad SIN ČOVJEČJI dođe hoće li naći vjere na zemlji?

«Krv Kristova» je u stanju oprati svaki grijeh, slomiti svaki lanac, zacijeliti svaku ranu. Ta je Krv Kristova povjerena samo svećenicima! Zato je bogati CAVANAGH napustio sve i otišao u bogosloviju rekavši nije svijetu potreban milijuner nego svećenici.

Došašće, a onda i Božić nas pozivaju da u sakramentu Pokore susretnemo milosrdnog Jaganjca Božjega. Da nam On uzme GRIJEH, a daruje nam svoj MIR, Radost i sreću.

Mnogi će vjernici i ovoga došašća hodočastiti u ispovjedaonicu da bi u iskrenoj, skrušenoj i poniznoj ispovijedi doživjeli čudo Božjeg milosrđa. Tu će nam živi uskrsli Spasitelj po Crkvi, to jest, svećeniku reći ove riječi: – oprošteno ti je, brate ili sestro; idi u miru! Živi od sada u miru s Bogom i bližnjima!

Primjeri koji nas mogu poučiti i upozoriti:  

Sv. Franji Saleškom došao na ispovijed pokornik, koji se, kako je sam poslije pričao, slabo i nemarno pripravio i pokajao. Sv. Franjo vidjevši njegov nemar, poče gorko plakati.

– Š to Vam je? Š to plačete? u čudu zapita neozbiljni pokornik.

-Zar Vam je zlo? nastavi pokornik.

-Nije meni zlo, odgovori sv. Franjo, nego vidim da je kod tebe zlo. Ja plačem što ti ne plačeš. Na tebi se ne vidi ni traga pokajanja bez kojega nema oproštenja

-Priča taj vjernik: – Na mene je to tako duboko djelovalo, da sam se srušio na koljena, proplakao i obavio po prvi puta valjanu ispovijed

Slično je postupio i sv. Ivan Maria Vianney, arški župnik. (Tko je rekao da među župnicima nema svetaca?!)

Došao župniku Vianneyu na ispovijed neki mesar. I bez ikakve priprave poče svoju ispovijed. Svetac ga gleda s negodovanjem, a on će svecu: No pa što da kažem, upita sveca drsko?

Svetac kome nije nedostajalo i oštrine kada je to bilo potrebno reče: – Počni ovako: Ja debeli, oholi i bogati mesar, ispovijedam se

– Nije morao dalje nastaviti s poukom. U jedan tren mi je sve bilo jasno, priča taj pokornik. Zgrozio sam se nad samim sobom, i kao da sam u jedan mah shvatio u kakvom se stanju nalazim. Dakako da sam u toj ispovijedi sredio što je godinama bilo u neredu

Evo još jednog poznatog primjera:

Rimski car Teodozije, dolazio je svake nedjelje sa sjajnom pratnjom na službu Božju, koju je predvodio veliki i sveti biskup Milana Ambrozije. Umro je 397. god. Moguće da se ovaj događaj zbio dvije godine prije smrti sv. Biskupa.

Jedne nedjelje dočeka biskup cara na vratima crkve okružen svećenicima, stane pred njega i poviče: – Natrag! Ne možeš u crkvu!

Car ga zapita: – A zašto ne smijem ući?

Biskup: – Dao si u Solunu pobiti nekoliko tisuća ljudi.

Car se ispričavao: – Ali oni su pogrdili i unakazali sliku carice, moje žene.

Biskup: – A ti si sasjekao tolike nevine ljude, koje su žive slike tvojega Boga!

Car obori glavu i protisnu: – Pa i kralj David je sagriješio.

Sveti Biskup mu odvrati: – Kada si slijedio Davida u grijehu, slijedi ga i u pokori

Car je poslušao, iako je doživio javnu sramotu. Vratio se kući, činio dugu pokoru, a onda je jedne nedjelje obučen u pokorničko odijelo pošao u crkvu da dobije oproštenje za počinjeni zločin.

Biskup Ambrozije ga opet dočeka pred crvenim vratima, raskajanom vladaru podijeli odrješenje od grijeha, uvede ga u Crkvu, onda ga grleći jednom rukom pričesti drugom. Pritom su obojica plakali od ganuća i sav narod s njima.

Uvijek je bilo malih i velikih grješnika, ali isto tako malih i velikih pokornika. Naši su stari znali griješiti, ali su se znali i kajati i pokore činiti

Evo jedne zgode o lopovu koji je u šumi ukrao dvoja kola drva. Iza toga je došao na ispovijed, priznao krađu, a onda svećenika zamolio: – Molim vas, velečasni, da mi podijelite odmah oproštenje za četvora kola drva.

-Svećenik će u čudu, ali zašto za četvora?

-Ovaj će: Dovezao sam kući dvoja, noćas idem ukrasti još dvoja, pa mi dajte odmah i za to odrješenje!

U molitvi pokajanja molimo i ovako: – Žao mi je, Bože, i odlučujem uz Tvoju pomoć da više ne ću griješiti!

Navest ću još jednog  primjera iz života sv. Ivana don Bosca, poznatog odgojitelja mladeži u Torinu, u Italiji. Don Bosco je umro 1888. god. u Torinu.

On je primao Božje poruke u snu, pa i u svezi odgoja mladih. Ispričao je ovaj san: – Sanjao sam da ispovijedam svoje gojence u crkvi. Pogledavši po cijeloj skupini, učinilo mi se da svi gledaju nekako ukočeno pred sebe. Pristupio sam im bliže i opazio da svi imaju stegnuta tri užeta oko vrata, a iza svakoga stoji đavao u obliku odvratne rogate zvijeri. Svaki je mladić imao takvog čuvara, koji je u svojim kandžama držao kraj užeta. Svetac zgrabi škropilo sa sv. vodom, i nakon dužeg natezanja, natjera jednu od tih spodoba da mu protumači što to znači. Đavao mu na kraju otkrije:

-Prvo mi uže služi da stegnem vrat grešniku, pa da ne kaže svoje najteže grijehe, i taj onda moj!

-Drugo uže: – s njim mu stegnem srce da se ne pokaje za grijehe, pa mu ispovijed ništa ne vrijedi.

-Trećim užetom ga obuhvatim oko prsa da ne učini dobre i čvrste odluke, pa se brzo vraća u stare grijehe i mane. I onda pakosno doda: – Tako ja hvatam 90% svih onih koji se ispovijedaju, a onda u ispovijedi lažu, ne kaju se i ne odlučuju se ozbiljno popraviti

A nije mali broj i onih koji su toliko već zarobljeni grijehom i nemarom da se više ni za Božić ni Uskrs ne ispovijedaju. Godinama se ne odazivaju na glas zvona, Crkve i vlastite savjesti. Njih je netko uvjerio da nisu grješni, ni duhovno bolesni i slabi, niti su što Bogu dužni. Za njih Isus Krist nije trebao ni doći na svijet, ni trpjeti ni umrijeti.

A Isus reče da je došao na zemlju radi griješnika, bolesnih i izgubljenih. Tzv. «pravednici i zdravi» Njega ne trebaju! Zato će Isus pred apostolima izreći ove ozbiljne riječi: – Djeco, kako je teško ući u kraljevstvo Božje! Netko je dobro primijetio: – Na putu obraćenja čovjek je sebi najveća zapreka

Sv. Pavao nas poziva: «Otrijeznite se kako valja i ne griješite!» (1 Kor 15,34). Ovdje je trijeznost suprotstavljena grijehu. Grijeh je neka vrsta fanatizma koji misli da čovjek može ozdraviti i osigurati svoj život na temelju sebeljublja i oholosti. U došašću, ali i inače, čekamo u vjeri i nadi ONOGA koji jest, koji bijaše i koji će doći. On obuhvaća sva vremena. On dolazi.

Sveti Ante došao za Dolincima

Š tovanje svetoga Ante oduvijek je bilo rašireno u  dolinskom narodu. To ime sv. Ante gotovo  samozatajno se širilo od usta do usta. Katkada mi  se činilo da je on poput nekog doktora, policajca,  poljoprivrednika, jer sjećam se kad god bi se  nešto dogodilo, izgubilo prva dijagnoza i lijek je bio  «moli se sv. Anti». Sv. Ante je tako posto dijelom  svake obitelji, svakoga čovjeka. Š tovao se i u  dolinskoj crkvi.Izložena slika litografija svetoga   Ante s Isusom u rukama. Rat je učinio svoje.  Dolinci su protjerani, otišli, a slika je ostala  zaboravljena i ostavljena. Pravo je čudo što je  uopće ostala u staroj crkvi i to tako da je visila na  zidu..

Župnik iz Bosanske Gradiške i župnik Jozo Jurić prilikom prve svete mise utorkom, u župi Kraljice svete Krunice- Jug, na čast trinaest utoraka sv. Anti uz obnovljenu i izloženu sliku, 2008.g.

2008. godine muž Frenki i ja krenuli smo u posjet našim najmilijima pokojnima u dolinskom groblju. S nama na put pozvali smo našega župnika vlč. Jozu Jurića, koji je isto htio posjetiti mjesta odakle su se doselili i dio njegovih  župljana. Stigavši u jutarnjim satima u Gornju dolinu stali smo pred crkvom. Izašli smo iz auta i pogledali tu ljepoticu i pomislili kolika crkva a naroda više nema. Pomalo s tugom, strahom obišli smo uokolo nove crkve i ušli u staru crkvu. Vrijeme kao da je tu stalo. Miris mišinjaka, izgriženi papiri, smeće, grede, željezo, stari oltar i svetohranište koje se naziralo iza nekih greda poluotvoreno i prazno. Srce se stegne. Š to se to napravilo od kuće Božje?

Župnik je krenuo prema stepeništu koje vodi na tavan i ravno ispred njega pomalo nakošena na lijevo, puna prašine, stopljena u boji zida stajao je sveti Ante. Oštećen na ustima, ušima i rukama kao da su htjeli da ne može ništa reći ni čuti, ali taj kosi položaj i pogled u njegove oči, jednostavno nismo mogli proći kraj njega a da ga nismo pogledali. Župnik je uzeo sliku, puhnio i obrisao prašinu podigao je s obadvije ruke i gledao jedan trenutak u nju. Meni sa strane se učinilo kao da su se dogovorili on novi župnik dijela dolinskog naroda i sveti Ante stari čuvar dolinskog naroda.

Malo smo se našalili i pitali se naglas »Je li to krađa?» Sliku smo uzeli jer namjera je bila plemenita i dobra. Donijet ćemo je na štovanje dolinskom narodu. Stavili smo sliku u prtljažnik i nakon obilaska groblja i bakine kuće krenuli smo kući u Novu Gradišku. Nismo mislili na sliku dok nismo stigli pred granični prijelaz.

Onda nam je prostrujila misao kroz  glavu; »A što sada kad nas budu pregledali? Š to ćemo reći? A Mediji? A Policija? Ipak je to starina.

Naglas sam rekla; «sveti Ante ako želiš svome narodu, učini sam da pređemo preko granice a mi ćemo te odnijeti u župu».  Nitko nije tražio da otvorimo prtljažnik. Čudno.

Župnik Jozo je sliku dao obnoviti ali da zadrži izvorni oblik. Obavijestio je župnika u Bosanskoj Gradiški da je slika kod nas. Slika je dana na štovanje trinaest utoraka sv. Anti od ove godine. Mise su posjećene i skupi se svakoga utorka veliki broj vjernika. A sv. Ante sjaji u novom ruhu. On je došao da bude sa svojim narodom i u dobru i u zlu. Molimo se svetom Anti a ja kao vozač svetoga Ante molim da po njegovom zagovoru naša župa iznjedri još duhovnih zvanja.                                                                            Ksenija Savi (r. Stipančević) vjeroučiteljica

Dragi dolinci (broj 25)

Evo,  pred nama je i dvadeset peti jubilarni broj «suze». To je plod našeg  zajedničkog  dvanaestogodišnjeg rada. Tko je u lipnju one, 1996. godine mogao pomisliti da će i dvadeset peti broj ugledati svjetlost dana. Zahvaljujem se  Bogu i svima onima koji omogućuju da i dalje «suza živi».

I na  početku  ove kalendarske godine  na adresu  urednika  «Suze dolinske»  je stigla zahvala i  čestitka  od msgr. dr. Antuna Š kvorčevića, požeškog biskupa. Hvala mu a čestitku donosimo.

Na ekranima Federalne TV BiH i HTV pojavila se «Suza dolinska». O tome imamo zapis.

U subotu prije Velike Gospe,  u Okučanima je održan Susret Dolinaca. Toga dana je nogometno igralište u Okučanima preplavila mladost,  igrao se nogomet,  a nakon nogometnog turnira i sv. mise koja je služena u  okučanskoj župnoj crkvi sv. Vida u Domu kulture je upriličena večera uz druženje s tamburom. Budući da je ovakav vid druženja s radošću prihvaćen i iduće godine je zakazano također u subotu prije Velike Gospe ali u Š umetlici.

Sarajevski mjesečnik «Svjetlo riječi» je u kolovozu ove godine tiskao posebni broj, dar čitateljima pod imenom «Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991. 1995.». Kako je u toj tiskovini  navedeno da su na području Bosanke Gradiške samo dvije osobe stradale u tijeku minulog rata,  pismeno sam reagirao, pa dopis upućen u Sarajevo donosimo u cijelosti.

 Početkom listopada u Bosni i Hercegovini su održani Lokalni izbori 2008. Na žalost, zbog slabog odaziva naših birača, a nisu mogli glasovati  jer se nisu registrirali, stanje je nepromijenjeno. Na to je moguće, koliko toliko utjecati, kada bismo kao  državljani i  Bosne i Hercegovine izvadili osobne dokumente u nadležnim policijskim postajama i tako ne bismo ovisili o tome da li ćemo se registrirati ili ne, nego ćemo moći izravno glasovati na biračkim mjestima tamo gdje smo živjeli do našeg izgnanstva.

Na internetskoj stranici «opština Gradiška»  su brojne slike – razglednice tog  grada, na jednom mjestu njih 32 a ni na jednoj se ne vidi katolička crkva niti  džamija. Da li je to poruka da ova dva naroda nisu poželjna u tom  – svojem gradu?

U bosanskogradiškoj župnoj  crkvi sv. Roka je obilježena 4. tužna godišnjica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog svetom misom zadušnicom koju je predmolio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup.

Krajem kolovoza, u župi Bosanska Gradiška, došlo je do premještaja župnika. Nakon što je dosadašnji župnik vlč. Josip Jerković premješten u drugu župu Mrkonjić Grad, u Bosansku Gradišku dolazi novi stari župnik vlč. Pero Čolić koji ujedno opslužuje i župu Dolina.

Sada za  rubriku  «Iz starog kraja» piše župnik vlč. Pero.

Rubrika «Između brojeva» se ovoga puta proširila  a to nas veseli.  Uz Katolički kalendar za 2009. godinu  smo donijeli i pregled  nekih događaja u Banjalučkoj biskupiji.

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2009. godine.

U r e d n i k

Iz Starog Kraja (broj 25) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci, prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske!

Evo me opet k vama. Prije devet godina otišao sam od Vas po dekretu Biskupskog Ordinarija Banjalučke biskupije, a evo opet po drugom dekretu našeg Ordinarija, dospio sam za župnika u Bos. Gradišci i upravitelja župa Dolina i Nova Topola. Župnik u Bosanskoj Gradiški  i upravitelj župe Dolina  bio sam u vremenu od 1997. do 1999. godine. Tada sam otišao u župu Š imići,  a u Bos. Gradišku je došao msgr. Kazimir Višaticki.

Po ponovnom dolasku u Bos. Gradišku, nakon izvjesnog vremena, Ordinarij me razriješio upravitelja župe Nova Topola i postavio drugog svećenika koji će upravljati tom župom. Hvala mu što me s tim malo rasteretio.

Došavši ovdje u Bos. Gradišku i Dolinu ljudi su me lijepo dočekali, ali i teško mi je bilo otići iz Š imića, jer sam tamo dosta dugo boravio.  I vjernicima župe Š imići je bilo teško zbog mog odlaska.

Mnogi me ovdje poznaju. Lijepo se uklapam ponovno. Kad sam došao i primio župe zamolio sam sve da zajedno surađujemo  i preporučio sam se u molitve. Neće biti lako, ali, uz pomoć Božju bit će nekako.

Zatečeno stanje: Crkva u Bos. Gradišci treba nužni popravak iznutra, a treba zalaganja i oko napretka žive crkve. Kuća je ogromna, pa nije bilo rješenje grijanja te sam izmijenio plamenik jer se grijalo na naftu, a sad se kuća grije na kruto gorivo.

Do mog dolaska  sv. Mise su  bile raspoređene tako kako bi župnik mogao ići u Novu Topolu i filijalu Čelinovac. Sada, kada je župu Novu Topolu i filijalu  preuzeo drugi svećenik, svete Mise se slave u Bos. Gradišci svaki dan ujutro u 7,30 sati  i svake nedjelje, kao i do sada, u 10,30 sati. Ovim su se stvorili uvjeti tako da se u buduće i u Dolini  mogu svake nedjelje u 09.00 sati slaviti sv. mise.. Pozivam sve vjernike iz Bosanske Gradiške i Doline da dolaze na zajedničko slavlje svete Mise.

Raspored svetih Misa:

– Bosanska Gradiška svake nedjelje u 10,30 sati

– Dolina svake nedjelje i zapovjedanog blagdana u 9,00 sati. Osim toga u Dolini na svetkovinu Velike Gospe, zadnja nedjelja u travnju, kolovozu i listopadu, Svetog Iliju,  u 13,00 sati.

– Mise na grobljima u Bosanskoj Gradišci:

– Groblje Brestovčina; Presveto Trojstvo, sv. Ana, Svi Sveti

– Groblje u Čatrnji; Spasovo, Mala Gospa i Dušni Dan

To bi bio opći raspored,  koji će se unijeti  u Katolički kalendar  «Suze dolinske» za 2009. godinu, pa Vas molim, kadgod  možete, dođite i sudjelujte, na misnom slavlju, kao svoji na svome.

Svima, koji budu ovo čitali, sretne Božićne i novogodišnje blagdane, uz iskren pozdrav i blagoslov Božji želi

Vlč. Pero Čolić,
župnik Bosanske Gradiške i upravitelj župe Dolina

BLAŽENI IVAN MERZ 1896.-1928.

BLAŽENI IVAN MERZ

1896.-1928. 

Prvi laik-svjetovnjak u povijesti hrvatskog naroda koji je uzdignut na oltar kao Blaženik Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim

22. lipnja 2003. u Banjoj Luci.           

  1896.-1914. – Djetinjstvo i mladost u Banjoj Luci. – Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Tu započinje školovanje. Dva razreda osnovne škole pohađao je u Prijedoru, gdje mu je otac, austrijski časnik, kao državni željeznički službenik bio neko vrijeme na službi. U Banjoj Luci pohađa gimnaziju – realku i maturira s odličnim uspjehom. Odrastao je u liberalnoj sredini. Veoma se zanima za umjetnost i književnost. U vjerskom i odgojnom smislu najveći utjecaj na njega izvršio je tijekom školovanja i studija njegov profesor dr. Ljubomir Maraković.

 1914.U Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. – Po želji roditelja nakon mature polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Napušta je nakon tri mjeseca budući da za vojno zvanje nije imao smisla ni volje. Boravak u Vojnoj akademiji koristio mu je za stjecanje životnog iskustva i upoznavanje ljudi.

 1915. – Početak studija u Beču. – U siječnju upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. Ovo razdoblje označeno je nutarnjim krizama i traženjima što se vidi iz njegova dnevnika. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku.

 1916.-1918. – U krvi i plamenu Prvoga svjetskog rata. – Nakon časničkog tečaja poslan je na talijansku bojišnicu, gdje ostaje do kraja rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima i trpljenju svake vrsti, produbljuje njegovu vjeru i učvršćuje mu kršćanski nazor na svijet. Religiozne vrijednosti zauzimaju odsada prvo mjesto u njegovu životu. Bilo je to razdoblje njegova duševnog sazrijevanja, kako se vidi iz ratnog dnevnika.

 1919.-1920. – Nastavak studija u Beču. – Po završetku rata nastavlja studij u Beču. Uz pristanak roditelja konačno studira ono što je oduvijek želio: književnost. Vodi i nadalje svoj dnevnik čije stranice postaju dragocjenim dokumentom njegova duhovnog uspinjanja prema kršćanskoj svetosti.

 1920.-1922. – Studij u Parizu. – Zauzimanjem isusovca o. M. Vanina dobiva stipendiju jedne katoličke ustanove iz Francuske. Polazi s dvojicom prijatelja u Pariz, gdje nastavlja studij književnosti na Sorboni i na Katoličkom institutu. Dvogodišnji boravak u Francuskoj, te mnogi dodiri s katoličkim intelektualcima i obraćenicima proširuju njegove kulturne i religiozne vidike. Posebno se zanima za liturgiju; o toj temi skuplja materijal za svoju doktorsku disertaciju u djelima francuskih književnika. Vodi duboki religiozni život pun askeze i kršćanskog usavršavanja. U jednom pismu iz Pariza piše majci: Katolička je vjera moje životno zvanje. 

 1923. – Doktorat na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. – Doktorsku radnju je napisao na francuskom jeziku čiji naslov glasi: Utjecaj litrugije na francuske književnike od Chateaubrianda do danas. Ova je njegova disertacija objavljena je 1996. g. u Zagrebu kao prvi svezak njegovih Sabranih djela. Iste godine polaže vječni zavjet čistoće kojim se potpuno posvećuje Isusu Kristu i radu za proširenje njegova Kraljevstva. Nakon postignutog doktorata dvije godine pohađa privatno kod isusovaca u Zagrebu tečaj iz kršćanske filozofije i teologije. Potom sve do smrti proučava sve crkvene i papinske dokumente posljednjih stotinu godina. Posljednjih mjeseci života bavio se proučavanjem suvremenih moralnih problema.

 1922.-1928. – Apostol hrvatske mladeži u Zagrebu i Hrvatskoj. – Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesorom francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Tu službu obavlja sve do smrti. Tijekom šest godina svoga boravka u Zagrebu sve svoje slobodno vrijeme posvećuje apostolskoj djelatnosti u katoličkim organizacijama za mladež. Uvodi u Hrvatsku Katoličku Akciju Pape Pija XI. Jedan je od suosnivača katoličke organizacije Hrvatskoga orlovskog saveza HOS – i u njoj obavlja dužnost tajnika. Ovoj organizaciji daje geslo ŽRTVA – EUHARISTIJA – APOSTOLAT. Jedan je od najzauzetijih promicatelja liturgijske obnove i euharistijskog života u Crkvi u Hrvata. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti u širenju Kristova Kraljevstva u dušama ljudi. Živi svetačkim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjima i herojski se uspinje do vrhunaca kršćanske savršenosti. Svake godine obavlja duhovne vježbe i zapisuje odluke koje vjerno provodi u život. Stup je Crkve Božje. – Piše brojne članke, studije i brošure u kojima ostavlja bogatu idejnu i vjersku duhovnu baštinu. Računa se da je napisao više od četiri tisuće stranica, a samo njegov dnevnik u prijepisu ima 800 stranica. Glavno njegovo obilježje kao katoličkog intelektualca bila je vjernost Crkvi i Papi. Ljubav prema papinstvu širio je riječju i perom i usađivao ju je duboko u duše hrvatskih katolika. Premda nije nikad obukao reverende, bio je stup Crkvi Božjoj, pisali su o njemu nakon smrti. (Č. Čekada, Naš svetac u fraku, Katolički Tjednik, br.19, 1933. str. 4.)

 Namjeravao je osnovati svjetovnu ustanovu katoličkih laika, sekularni institut, koji bi se potpuno posvetili Bogu i apostolatu. Ovu je ideju djelomično ostvarila njegova bliska suradnica Marica Stanković, osnovavši deset godina nakon njegove smrti prvi sekularni institut u Crkvi u Hrvata pod nazivom: Zajednica Suradnica Krista Kralja.

 10. V. 1928. Žrtva za mladež – ulazak u Vječnost. – Nakon neuspjele operacije sinusa dobiva meningitis i umire u četvrtak, 10. svibnja 1928. u bolnici u Zagrebu. Prije odlaska u bolnicu, svjestan da će umrijeti, sastavlja svoju oporuku u kojoj među ostalim piše: “Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Moja je duša postigla cilj za koji je stvorena”. Na smrtnoj postelji prikazuje svoj život Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež. Koliko je ta žrtva bila Bogu ugodna, potvrđuje činjenica da je njegovo ime postalo programom života i rada cijelom jednom naraštaju mladih katolika. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, Š TO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.

 1930. Prvo veliko čudesno uslišanje. – U srpnju mjesecu 1930. g. dogodilo se prvo čudo po zagovoru Ivana Merza. Anica Ercegović (25 g.) iz Sunje, teško bolesna od smrtonosne tuberkuloze pluća nakon šest godina teške bolesti čudesno je ozdravila na grobu Ivana Merza devetog dana devetnice koju mu je molila za svoje ozdravljenje. Ovo čudesno ozdravljenje prihvaćeno je u Vatikanu 2002. g. kao jedan od ispunjenih uvjeta za njegovu beatifikaciju.   

 2003. B E A T I F I K A C I J A. 22. lipnja 2003. Papa Ivan Pavao II. dolazi u Banja Luku i ispunjava tolike nade i očekivanja Ivanovih štovatelja kao i cijelog hrvatskog naroda: proglašava Ivana Merza Blaženikom Katoličke Crkve. U svome govoru na svečanom proglašenju blaženim Ivana Merza u Banjoj Luci Papa Ivan Pavao II. među ostalim je rekao:

»Ivana Merza dajem vam danas kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima… Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«

 2005. Uvršten među 18 najvećih svetaca Crkve! Papa Benedikt XVI. u svojoj Apostolskoj pobudnici o Euharistiji Scramentum caritatis objavljenoj 2005. g. uvrstio je bl. Ivana Merza kao predstavnika hrvatskih duhovnih velikana među 18 najvećih svetaca Crkve kao uzor štovanja Euharistije. Ovo je dodatno veliko priznanje svetosti bl. Ivana, priznanje Crkvi u Hrvata i dodatni poticaj da ga što bolje upoznamo i da ga štujemo. Papa Benedikt XVI. već je dva puta izjavio biskupu Komarici kako se svaki dan moli hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu! 

 Četiri doktorske disertacije o bl. Ivanu Merzu. Lik i djelo bl. Ivana Merza jesu predmet znanstvenog proučavanja. Do sada su o njemu napisane i obranjene već četiri doktorske disertacije. Navodima autore disertacija, te mjesto i godinu obrane: 1. Marin Š karica, Rim 1975. 2. Božidar Nagy, Rim 1978. 3. Zdravko Matić, Zagreb 2005. 4. Stjepan Ribić, Rim 2007. Pobliže informacije o disertacijama dobiju se na adresi Postulature bl. Ivana Merza u Zagrebu.  

Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu dobiva ime “Ivan Merz” – 1991.g. – Potkraj 1985.god. tadašnji urednik hrvatskog programa Radio Vatikana pokrenuo je akciju za osnivanje Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu. Sljedeće godine, na dan Ivana Merza 10.V.1986. članovi Inicijativnog odbora Doma učinili su zavjet Ivanu Merzu: ako pomogne da se ideja ostvari, Dom će nositi njegovo ime. Dom je kupljen 1987.god. na otplatu. Pet godina nakon zavjeta, pothvat je ostvaren i za Dan Ivana Merza u svibnju 1991. god. isplaćen je i posljednji dio duga za Dom. Zavjet je ispunjen i od tada Dom hrvatskih hodočasnika u Vječnom Gradu Rimu nosi ime “Ivan Merz”. Brončani reljef hrvatskog umjetnika Ante Starčevića koji prikazuje Merza kako povezuje Hrvate s Rimom, nakon što ga je Papa u Vatikanu blagoslovio, postavljen je na ulazu u Dom. 

 Pripreme za kanonizaciju bl. Ivana Merza. Da bi blaženi Ivan bio proglašen svetim potrebno je ispuniti dva uvjeta: 1. Blaženi Ivan treba zaživjeti u Božjem narodu kao Božji ugodnik. Njegovo se poznavanje i štovanje treba raširiti među vjernicima; treba čitati njegove biografije, informirati se o njegovu životu također i preko njegove web stranice, posjećivati njegov grob i preporučivati mu se u svojim potrebama. 2. Potrebno je izmoliti jedno čudesno uslišanje po njegovu zagovoru koje Crkva traži za njegovu kanonizaciju. 

MOLITVA BL. IVANU MERZU

Oče nebeski, u blaženome Ivanu dao si nam divan uzor kršćanskih vrlina. Svojim svetim životom on nam je pokazao kako se uz pomoć Tvoje milosti i u laičkom staležu može postići svetost života. Pomozi nam da ohrabreni njegovom ljubavlju prema Kristu i Crkvi idemo putem svetosti i nasljedujemo njegovu apostolsku revnost u širenju Tvoga Kraljevstva. Po njegovu zagovoru udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim… ako je to na korist mome vječnom spasenju, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš Zdravo Marijo Slava Ocu. 

Ostale molitve kao i DEVETNICA u čast bl. Ivana Merza, mogu se dobiti u Postulaturi ili skinuta sa web stranice bl. Ivana Merza (desna strana na naslovnici.) 

———————————-

Obavijesti o Dobivenim uslišanjima i milostima

po zagovoru bl. Ivana Merza javite na adresu: 

POSTULATURA BL. IVANA MERZA,

Trg Kralja Tomislava 15, 10000-ZAGREB, Hrvatska

Tel/fax: 01-4922.092
e-mail: [email protected] 

Sve o blaženom Ivanu Merzu, tj. Bibliografiju njegovih knjiga i članaka, kao i publikacija o njemu, te opise od 600 raznih uslišanja i milosti zadobivenih po njegovu zagovoru i najnovije vijesti možete naći
na Internet-adresi:

www.ivanmerz.hr

NAJVAŽNIJE KNJIGE O BL. IVANU MERZU: 

1.Dr.Dragutin Kniewald: Ivan Merz – život i djelovanje. Zagreb 1932.; –

2.Božji čovjek Hrvatske – Dr.Ivan Merz. Zbirka eseja i članaka. Zagreb 1938.; – 3. Josip Vrbanek, DI: Vitez Kristov Ivan Merz, Zagreb 1943; –

4. Božidar Nagy, DI: Borac s bijelih planina – Ivan Merz. Zagreb, FTI, 1971.; – 5.Ivan Merz: Put k suncu. Odabrani spisi. – Zagreb, Postulatura I.Merza, 1978., 179 str.; –

6.Božidar Nagy, DI: Prijatelj mladih – Ivan Merz, Zagreb 1974., 132 str.; –

7.Dr. Marin Š karica: Ivan Merz, začetnik liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, Rim 1975., 511 str.; doktorska disertacija na talijanskom; – 

8. Božidar Nagy, DI: Ivan Merz – čovjek vjere i odgojitelj za vjeru, Rim 1977., 354 str.; doktorska disertacija na talijanskom; –

9. Zbornik radova sa Simpozija održanog 1978.g. prigodom 50. obljetnice smrti Ivana Merza. Zagreb 1979., 130 str.; –

10. Dušan Žanko: Svjetlo na gori – Dr. Ivan Merz. Zagreb 1990.; 75 str.; –

11. Put k suncu – Odabrani tekstovi Ivana Merza, 2.izdanje, FTI Zagreb, 1993. -12. Božidar Nagy,DI, Ivan Merz-istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja,Zagreb 1995.

(Ostale naslove vidi u Bibliografiji na web stranici bl. Ivana: www.ivanmerz.hr)

(više…)

PETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA

MISNIM SLAVLJEM OBILJEŽENA PETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKI

U povodu pete obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki, u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški sv. Misu zadušnicu je predvodio dekan mr. Ivo fra Orlovac, župnik i gvardijan samostana Petrićevac u koncelebraciji s još sedmoricom svećenika: fra Dujom Ljevar, župnikom župe Barlovci, o. Tomislav Topić, trapist samostana Marija Zvijezda kod Banjaluke, dr. Anto Pelivan, župnik u župi Nova Topola, prof. dr. Karlo Višaticki, profesor na KBF Đakovo i župnik u Budžaku -Banjaluka, mons. dr. Anto Orlovac, generalni vikar Banjka Luka, vlč. Pero Čolić župnik župa Bos. Gradiška i Dolina te prof. dr. Marko Tomić profesor na KBF (Katoličkom bogoslovnom fakultetu) u Đakovu.

Domaći župnik je na početku misnog slavlja pozdravio nazočne svećenike, časne sestre, vjernike i braću pokojnog msgr. Kazimira.
Fra Ivo je u svojoj propovijedi između ostalog rekao: “Današnji suvremeni čovjek voli nekako sve planirati, uređuje svoj život tako da se zna što mu je činiti danas, što treba raditi sutra, što kroz nekoliko narednih dana. Neki idu toliko daleko pa donose planove za čitavu slijedeću godinu, ponetko i za više godina unaprijed. I to je dobro, jer čovjek pripada jednom uređenom društvu, društvu u kojem se zna red. Bez određenog reda zajednica bilo koje vrste teško bi funkcionirala. Međutim, postoje određeni događaji u čovjekovom životu na koje čovjek ne može utjecati, koje ne može planirati, pogotovo ih ne može promijeniti. To su dva temeljna događaja u čovjekovom životu: njegovo rođenje i njegova smrt. Makar su moderne znanosti, posebice medicina dobro uznapredovale, one nam mogu mnogo i pomoći, ali za ta dva temeljna događaja u čovjekovom životu i one su uglavnom bespomoćne.

Mi smo se danas ovdje okupili kao vjernici, rodbina, prijatelji i poznanici povodom godišnjice smrti našeg prečasnog Kazimira. Kao ljudi naravno da osjećamo žalost i bol, i to je sasvim normalno i sasvim prirodno. Ali kao vjernici mi znamo: čovjekova smrt nije ono zadnje u čovjekovom životu, nije ona konačna i neopoziva točka na cjelokupno postojanje. Kad bi to bilo tako, kad bi se sa čovjekovom tjelesnom smrću sve završavalo, onda bismo mi, kako nam to jasno poručuje sv. Pavao, bili najjadniji od svih bića na ovoj zemlji. Onda uistinu naš život ne bi imao nikakvog smisla. Kad bi se s čovjekovom tjelesnom smrću sve završavalo, onda bi tolika dobra djela učinjena na ovoj zemlji ostala nenagrađena, isto kao što bi i mnogobrojna zla djela i mnogi zločini ostali nekažnjeni. Svaki čovjek po svojoj prirodi teži za pravdom. A ljudske pravde jednostavno na ovom svijetu, na ovoj zemlji nema.

Otkuda nam ta spoznaja da smrt nije ono zadnje u čovjekovom životu ?Tu spoznaju kao vjernici imao iz riječi, a posebno iz djela Isusa Krista. On koji je istodobno bio i Bog i čovjek došao je na ovaj svijet. Temeljni razlog Njegovog dolaska bio je: otkupiti nas od naših grijeha i pomiriti nas s Bogom. Mogao je On to učiniti na bezbroj načina. Kad je mogao stvoriti svijet svojom jednom jedinom riječju, mogao je nas isto tako i pomiriti s Bogom. Ali On je izabrao sasvim drugi način: postaje čovjekom, postaje jednim od nas, živi na ovoj zemlji, umire, Njegovo tijelo biva položeno u grob, ali treći dan slavno uskrisava. Osim što nas je svojom smrću i svojim uskrsnućem pomirio s Bogom, na taj način i nama je pokazao koji je naš put, što nas očekuje. Očekuje nas smrt, o na je neminovna, ona je posljedica čovjekova grijeha. Ali isto tako, što je daleko važnije i daleko utješnije: očekuje nas uskrsnuće, očekuje nas život vječni. Očekuje nas plaća za ovaj život, ali onakva plaća kakvu smo zaslužili svojim životom ovdje na zemlji.

Kao vjernik i kao svećenik u ovom svom ovozemaljskom životu pokojni Kazimir bio je duboko svjestan te istine naše vjere, tih Kristovih obećanja. Činio je sve kako bi na koncu, a o čemu nam govori ovaj evanđeoski odlomak bio pozvan na pravu stranu. Zato vjerujemo i zato se nadamo da je Krist uistinu, primio u svoje kraljevstvo, kraljevstvo svjetlosti i mira, kraljevstvo koje je preč. Kazimir svojim vjernicima naviještao i kojeg je svojim životom nastojao zaslužiti.
Kao ljudi sjećam o se svojih pokojnika, ali kao vjernici molimo se za njih. Isto tako to nam treba biti i povod da malo promislimo o sebi i o svom životu na ovoj zemlji. Krist nam je obećao vječni život, obećao nam je svoje Kraljevstvo, ali to se Kraljevstvo mora zaslužiti. A kako ga zaslužiti? Nikako drugačije nego opslužujući Kristovu poruku iz ovog evanđeoskog odlomka: što smo god učinili jednome od ovih najmilijih, učinili smo Kristu, i: što god nismo učinili drugima, nismo učinili Kristu.

Molimo se da upravo ova poruka bude putokaz u našem životu koji je prolazan, ali kojim mi možemo zaslužitit vječnu nagradu ili vječnu kaznu”.
Po završetku misnog slavlja, svećenici su se okupili ispred slike pok. Kazimira
gdje je izmoljena posebna molitva za pokoj njegove duše.


Vlč. Pero Čolić domaći župnik je pozdravio sve nazoćne koji su došli da misnim slavljem obilježe tuznu godisnjicu mučeničke smrti župnika Kazimira.

(više…)

ČETVRTA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG

ČETVRTA  OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI  MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG,

BOSANSKOGRADIŠ KOG ŽUPNIKA

«Danas će se s početkom u 17,00 sati u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški obilježiti  četvrta obljetnica mučeničke smrti  bosanskogradiškog  župnika msgr. Kazimira Višatickog.

Svetu misu zadušnicu će služiti msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u koncelebraciji s vlč. Perom Čolić, sadašnjim  župnikom u Bosanskoj Gradiški te svećenicima braćom pok. Kazimira.

Pozivaju se vjernici  kojima je msgr. Kazimir bio župnik u Dolini i Bosanskoj Gradiški da dođu na svetu misu i tako  se u molitvama prisjete   dragog župnika Kazimira».

Tako je Hrvatski radio Nova Gradiška i radio «Bljesak» iz Okučana  18. studenog 2008. godine obavještavao vjernike, prognane tijekom minulog rata da će se u crkvi u kojoj je msgr. Kazimir bio župnik obilježiti obljetnica nasilne smrti.

Tog utorka, u prepunoj crkvi vjernika sv. misu zadušnicu je predmolio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u koncelebraciji s  msgr. dr. Antom Orlovcem, generalnim vikarom banjalučke biskupije, braćom svećenicima pok, Kazimira  msgr. dr. Karlom  i vlč. Adolfom Višaticki,  bosanskogradiškim župnkom vlč. Perom Čolić i još sedam svećenika s područja banjalučke biskupije.

Pod sv. misom se je molilo za sve ubijene i nestale u   minulom ratu i po završetku rata. Podsjetimo se da je na području Banjalučke biskupije ubijeno 8 svećenika i jedna časna sestra,  te 23 civila na području bosanskogradiškog dekanata: u župi Bosanska Gradiška 11, u župi Dolina 6 i župi Nova Topola 6. 

Sv. misi uz rodbinu pok. Kazimira, nazocio je generalni konzul Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini  sa sjedištem u Banja Luci  gosp.  Miroslav BULIČIĆ, te konzul Frano Piplović, petnaest časnih sestara, Dolinci koji su ostali u Dolini kao i prijatelji i poznanici pok. Kazimira iz Hrvatske naročito s područja Okučana i Nove Gradiške.

Prije dolaska u Bosansku Gradišku, biskup Franjo je položio cvijeće i upalio svijeće na svećeničkoj  grobnicu na groblju sv. Marka u Banjaluci, gdje počivaju posmrtni ostatci ubijenog župnika Kazimira, te još dvojice od   osmorice ubijenih  svećenika s područja banjalučke  biskupije, te izmolio molitve za pokojne za njih i sve pokojne koji počivaju na tom groblju.

Na početku misnog slavlja, bosanskogradiški župnik vlč. Pero Čolić je pozdravio biskupa i sve nazočne.

U nadahnutoj propovijedi biskup Franjo je govorio o neprekidnom mučeničkom hodu Crkve za  Kristom, koji joj je takav hod i prorekao.

Između ostalog je kazao: “U povorku istinskih svjedoka vjere i vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju svrstao se i naš brat svećenik Kazimir. On je, kao i nerijetka druga naša svećenička braća te sestra redovnica u ovom dijelu naše biskupije, bio spreman svoj život žrtvovati iz ljubavi prema Kristu, Crkvi i svome svećeničkom poslanju. Nije odustajao od branjenja Božje časti i Božjih prava kao i ljudskog dostojanstva i ljudskih prava među kojima i prava na vlastiti identitet, na vlastiti dom i rodni kraj”.

Uspomena na žrtvu života, na vjerodostojan svećenički život župnika Kazimira sve do njegove nasilne smrti u župnoj kući u noći 17. na 18. studenoga 2004.godine, kao i uspomena na sve druge svećeničke žrtve zbog Krista i iz vjernosti prema Kristu ne smije izblijedjeti iz sjećanja nas živućih na zemlji, pogotovo ne u sredinama gdje su se dogodile, kao što je slučaj, osim ovdje u Bosanskoj Gradiški, također u župama Nova Topola, Ravska, Presnače, Prijedor i Petrićevac, gdje su iz mržnje na Krista i kršćansku vjeru, ubijeni Kristovi vjerni sluge, naši svećenici, redovnica i vjernici laici”.

Ni ova naša generacija ni buduće generacije neće smjeti ustvrditi kako katolički svećenici u Banjalučkoj biskupiji nisu sudjelovali u mnogostrukim žrtvama svog naroda i svoje Crkve. Mi smo svjedoci njihove vjernosti Kristu, Crkvi i povjerenoj im zadaći u službi čovjeka, katolika kao i svakog drugog koji je bio u potrebi duhovnoj ili tjelesnoj”.


Na kraju je pozvao  vjernike na molitvu također i za još uvijek nerasvijetljene slučajeve nasilno odvedenog svećenika vlč. Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli i predsjednika Župnog pastoralnog vijeća u Bosanskoj Gradiški ing. Marijana Vištice,  i dodao: “kao vjernici trebamo se zanimati i za veliku masovnu grobnicu  na području ove općine, o kojoj se i nakon više decenija od stravičnog zločina uporno šuti”.

Po završetku misnog slavlja, biskup je izmolio opijela za dušu pok. Kazimira ispred spomen ploče koja se nalazi od sv. Roka /16. kolovoza 2005. godine/ na zid župnog dvora u kojem je počinjeno umorstvo.

Sve nazočne je  vlč. Pero, župnik ove župe pozvao u dvoranu Župno-pastoralnog centra gdje je on s vjernicima bosanskogradiške župe priredio večeru.  

Milorad Oršulić – Mican

(više…)

NA GROBLJU “GRADINA” U DONJOJ DOLINI PROSLAVLJEN BLAGDAN SVIH SVETIH I DUŠ NOG DANA

 “Obavještavaju se raseljeni vjernici župe Dolina bosanska da će u povodu Svih Svetih i Dušnoga dana vlč. Pero Čolić bosanskogradiški župnik služiti sv. Misa na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini u nedjelju 25. listopada 2009. godine s početkom u 13,00 sati.

Nakon sv. Mise obavit će se blagoslov grobova i moliti opijela za sve umrle i poginule vjernike župe Dolina bosanska” – tako su radio “Bljesak” Okučani i radio Nova Gradiška danima emitirali obavijest i pozivali one koji su vezani za taj kraj da dođu i uz sv. Misu proslave blagdane Svi Svete i Dušni dan.

Okupljeni vjernici ispred kapelice za vrijeme sv. Mise

Koliko je ona urodila plodom?, možda ne onolikim kolikim je trebala, jer na doljanskom groblju se tog jesenjeg – oblačnog dana okupilo manje od stotinu vjernika. Vidjele su se pločice različitih registracijskih oznaka: splitskih (iz Supetra na otoku Braču), zagrebačkih, austrijskih, najviše novogradiških, ali nedovoljno da se oda počast svim onima koje u svojim njedrima čuva groblje “Gradina”. Da li smo svoje pokojne počeli zaboravljati, a s njima možda i rodnu grudu?

Bosanskogradiški župnik, koji obnaša dužnost i župnika župe Dolina, zahvalio se svima onima koji su ovaj dan posvetili svojim dragima, a koji počivaju na ovom groblju.Spomenuo je kako je pred Božić priključena struja na crkvu što je koštalo 1800 KM odnosno 700 Eu, napravljeni novi obrlihti na prozorima i postakljeni u crkvi Gornja Dolina za što je plaćeno 614 KM tj. 307 Eu te poklopci za šahte u crkvenom dvorištu što je također koštalo 170 KM ili 85 Eu. Svi su ti računi podmireni iz skromne crkvene kase, ali ima i drugih obveze koje čekaju red, pa bi bilo lijepo da se koliko toliko u tu kasu namiri utrošeni novac. Napravljena su i nova vrata na dolinskoj crkvi ali to je financirano iz drugih izvora što je olakšalo župnom uredu.I održavanje groblja košta, ali su zanemarive uplate kako bi se moglo održavati kao i grobljanska kapelica.Da je i ovoga puta groblje bilo besprijekorno čisto pobrinuli su e Pavle Budić i Pavle Musić koji su četvrtak, 8. listopada organizirali “radnu akciju” – četvrtu ove godine na koju su se je odazvalo dvanaest “dragovoljaca”.Ostavili smo groblje u kojem leže posmrtni ostaci naših najdražih, vjerujući da će ga narednih blagdana posjetiti još oni kojima ono nešto znači.


Osim Pavla Budića i Pavla Musića groblje su za ove blagdane uredili: Milorad Mićo Uzelac (koji živi u G. Dolini), Matan Mato Ćorković, Davor Vidić, Ferdo Tomić, Čedo Dražetić (iz Velike Gorice) Ivo Ćorković, Pavle Oršulić, Mario Oršulić, Stipo Knežević, Slavko – Slave Stipančević, Mato Maća Knežević i Milorad Mican Oršulić.

U Dolini se ipak nešto događa 2009

PROSLAVA VELIKE GOSPE U  GORNJOJ DOLINI, SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠ KI

 I MUČENIŠ TVO SV. IVANA KRSTITELJA U DONJOJ DOLINI 

            U Dolini se ipak nešto događa

      Od kako je prošle godine vlč. Pero Čolić preuzeo upravu i župe Dolina, dogodili su se brojni pomaci u pozitivnom smislu. Prije svega, velika je stvar što se u župnoj crkvi Dolina,  svake nedjelje služi sv. misa.

            Isti župnik je na treći dan Uskrsa, dakle na uskrsni utorak /14. travnja/  po prvi puta poslije rata, upriličio SUSRET  EMAUS, dakle susret svećenika banjalučke biskupije s vjernicima u dolinskoj župnoj crkvi na sv. misi. Uz vlč. Peru Čolića  sv. misu su koncelebrirali msgr, dr. Anto Orlovac vikar banjalučke biskupije, vlč. Adolf Višaticki

Poslije sv. mise je druženje nastavljeno  ispred crkve u hladovini dugogodišnjih borova  uz pečeno janje. Tako je  u Dolini  nastavljena tradicija koju je uveo pok. dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki, a zbog nemilih događaja prekinuta je.

Budući da je taj dan  –  radni  dana iz Hrvatske se je malo  vjernika odazvalo, a to je bio povod da se donese ZAKLJUČAK:  idući Susret  Emaus  i svi ostali  u buduće će se  održavati u Dolini na USKRSNI PONEDJELJAK kada je u Hrvatskoj blagdan dakle državni praznik.  

            Slijedeće  veće okupljanje Dolinaca je bilo na  groblju «Gradina» u Donjoj Dolini  prigodom blagoslova polja i sv. mise koja je služena u nedjelju poslije sv. Marka /26. travnja/.

Te nedjelje, u kapelici, za vrijeme sv. mise, pred župnikom vl. Perom,Vinko Budić i Zdenka Budić /Vinko je povratnik u Gornju Dolinu, a Zdenka je ostala u Gornjoj  Dolini/ položili svečanu zakletvu svečano prisegnuli kao novi  vijećnici Župno-pastoralnog vijeća župe Dolina. Na taj način su se oni obvezali da će više od ostalih vjernika u Dolini pomagati župniku, skrbiti za crkvu i oko crkve.  Podsjetimo se da su članovi Župno pastoralnog vijeća  prije rata prisegnuli pred pok. župnikom msgr. Kazimirom

 

Vlč. Pero Čolić je po starinskom običaju blagoslovio  dolinska polja.

Za vrijeme sv. mise pred župnikom su Vinko Budić i Zdenka Budić prisegnuli i tako postali članovi Župno-pastoralnog vijeća župe Dolina.

            Desetak dana  prije toga je «Ekipa  dragovoljaca za održavanje groblja» kemijskim sredstvima izvršila prskanje trave na groblju  kako bi se uništila i  suzbio njen brz rast. /Poslije će uslijediti  i košenje trave po groblju:  29. lipnja i 5. kolovoza/.

Već u prijepodnevnim satima ispred dolinske crkve su se počeli skupljati Dolinci.

            Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo 

            Na Veliku Gospu, zaštitnicu župe Dolina i Dolinaca u Dolini je doista bilo svečano.

            Već u prijepodnevnim satima po dolinskim selima: Novom Selu, Gornjoj Dolini i Donjoj Dolini mogli  su se vidjeti automobili različitih registarskih pločica kako iz Hrvatske tako i iz Italije, Š vicarske, Austrije, Njemačke

            Obilazila su se rodna ognjišta, a potom groblje. To su svetinje svakoga čovjeka.

Postavlja se pitanje: Da li će mlađe generacije učiniti nešto da se uspomena na te svetinje sačuvaju?

            Sv. misa u župnoj crkvi je počela u 13 sati. Služio ju e bosanskogradiški  župnik , a koji privremeno  obnaša i dužnost župnika u župi Dolina vlč. Pero Ćolić.

            U prepunoj crkvi vjernika,» razlijegale su se  crkvene pjesme  kao u « ona dobra stara vremena, a suze su kvasile lice. Suze radosnice ili neke druge suze kojima je teško odrediti ime?

             Na kraju mise,  župnik je za vrijeme župnih oglasa nije mogao a nije ni htio sakriti zadovoljstvo, prije svega što Dolinci nisu zaboravili svoju rodnu župu te došli proslaviti Blagdan Uznesenja Bl. Dj. Marije na nebo baš tu.          

            Napomenuo je da je struja nakon dugo vremena  konačno priključena u crkvi i napravljena nova ulazna vrata na crkvi, a u tijeku je izrada obrlihta  i pomoćnih vrata.

Obnovljena je kapelica na groblju i trava se na njemu prema mogućnosti kosi.

            Na kraju je pozva nazočne vjernike da i sutra, na blagdan sv. Roka dođu u Bosansku Gradišku «na kirvaj» gdje će sv. misu služiti msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup.

Po izlasku iz crkve vjer5nici su se mogli pridružiti stolu na kojem je župnik s ostatkom Dolinaca u Dolini upriličio  zakusku i piće ohlađeno, po onom starinskom običaju – u vodi.

Da bi se ispred crkve zaigralo kolo i zapjevala pjesma, pobrinuo se dolinski prijatelj Smajo Huskić.

No, za kratko vrije, brojne sijalice će se u crkvi pogasiti a vrata na njoj  zaključati, ali sjećanje na današnji blagdan će se dugo nositi u srcu. E kad bi bilo više «Velikih Gospi» u godini? 

            U Bosanskoj Gradišci proslavljen blagdan sv. Roka 

Na blagdan svetog Roka u Bosanskoj Gradišci također je svečano proslavljen  blagdan nebeskog  zaštitnika.

Središnje misno slavlje u prepunoj župnoj crkvi predvodio je biskup banjolučki mons. dr.  Franjo Komarica, a s njim su koncelebrirali domaći župnik vlč. Pero Čolić i župnik i dekan novogradiški preč. Perica Matanović. Pjevanje je predvodio mješoviti župni zbor iz Nove Gradiške. Domaći preostali župljani bili su vidno ganuti dolaskom velikog broja njihovih prognanih i izbjeglih župljana kao i prijatelja iz okolnih župa Doline, Nove Topole te iz Hrvatske Posavine.

Biskup je zahvalio župljanima i župniku kao i redovnicama na otvorenom srcu za duhovne i tjelesne potrebe njihovih bližnjih kako tijekom rata tako i u poraću i potaknuo sve nazočne da se i ubuduće ugledaju u svog nebeskog zaštitnika koji se ugledao u Krista. Spomenuo je divan primjer njihova ubijenog župnika mons. Kazimira Vištatickog, koji se neumorno trudio u pomaganju i katolicima i nekatolicima, nadodavši da je uvjeren da ga vjernici sadašnje i budućih generacija neće zaboraviti. Izrazio je i ovaj put nadu da će nadležne vlasti konačno rasvijetliti slučaj kidnapiranog župnika iz Nove Topole vlč. Ratka Grgića i omogućiti da se njegovi posmrtni ostaci vjernički pokopaju. Misnom slavlju je prisustvovao i glavni imam iz Dubrava nedaleko Bosanske Gradiške

Poslije sv. mise, tradicionalno je upriličen objed za sve nazočne..

Biskup je zajedno sa župnikom vlč. Perom Čolićem,  istog dana pohodio i župu Dolinu te Novu Topolu gdje je ujedno razgledao radove na obnavljanju župne kuće spaljene 1993. godine.

Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja

            U Donjoj Dolini se od pamtivjeka slavi sv. Ivo jesenji tj. Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja poznatiji pod  nazivom  Glavosjek sv. Ivana. Do početka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini taj blagdan se svečano slavio sv. misom ispred kapelice na groblju, a onda pučkim veseljem diljem Donje Doline naročito pred Zadrugom na Gradini.

            U tijeku rata se to nije moglo proslavljati na dostojanstven način ne groblju «Gradina» kao i poslije rata. Ovu tradiciju ju je nastavio sadašnji župnik vlč. Pero Čolić tako da umjesto na blagdan sv. Ive misa bude u prvu nedjelju poslije sv. Ive.

      Ove godine je to bilo 30. kolovoza, dakle sutradan. Okupio se manji broj vjernika Dolinaca iz razloga što su godišnji odmori završili.

Sa  župnikom  vlč. Perom  Čolićem sv. misu su služili i drugi svećenici iz Banjalučke biskupije.

Nakon sv. mise župnik je pozvao za stol sve nazočne misare.

Sv. misu je služio vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški i dolinski  župnik.

Dolinci u svojoj crkvi

Pogled na oltar s kora

  Prije sv. mise a i poslije nje mnogi su imali mnogima što reći jer je ipak najveći susret Dolinaca o Velikoj Gospi.