Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

ZABORAVLJENA SJEĆANJA

U ovom broju našeg Godišnjaka objavljujemo drugu priču p. Damira Š Šokića iz njegove zbirke «Zaboravljena sjećanja», koja je još u nastajanju a čije se priče temelje na istinitim događajima iz Drugog svjetskog rata i poraća. Priča «Dopust» govori o tragediji jedne obitelji iz Donje Doline. Budući da je prošlo puno vremena od tih događaja, postoji mogućnost da su neke činjenice ispuštene ili krivo interpretirane. Ovim putem p. Damir moli sve one koji o tom događaju još nešto znaju da mu se jave radi eventualnih korekcija a sve zbog što točnije interpretacije. Unaprijed zahvaljujemo!

Uredništvo

DOPUST

(31. listopada / 1. studenoga 1943.)

Kraj je listopada i unatoč ratu, seoski su se jesenski poslovi, oko berbe kukuruza i priprave drva za zimu, privodili kraju. Ni ove godine nisu sve njive bile zasijane, a i ono zasijano nije se stiglo obraditi kako spada, zato ni urod nije bogzna kakav. Ali eto! Vremena su teška, iako je rat, jesti se mora pa bolje išta nego ništa!

Proteklih dana, jaki jutarnji mrazovi otklanjali su i posljednje tragove ljeta. No, toga dana, 30. listopada 1943. godine u dvorištu Ive Š Šokića zbio se neobičan događaj barem za ovo doba godine. Tko zna od kuda, u dvorište je došetala kokoš za koju je cijela obitelj mislila da ju je odnijela lisica ili pojela koja druga životinja. Već je duže vrijeme nitko nije vidio, a sad se odjednom pojavila i to ne sama. Oko nje je skakutalo dvanaest živahnih pilića: bijelih, crnih, šarenih, smećkastih Na avliji nije bilo nikoga.

Desetogodišnja Milka, koju su svi zvali Milja, upravo se vraćala iz seoskog dućana i ušavši u avliju, toliko je bila oduševljena tim prizorom da je napravila cijelu juriju, a sve u želji da ukućanima prva priopći ovaj radosni događaj. Na kućni trijem je izletjela najprije majka Lucija koja je u naručju držala najmlađu kći Anku, pa brat Vinko,  za niim sestre Ljuba i Jelena dok je otac Ivo s kućnog praga zbunjeno gledao pokušavajući odgonetnuti što se uopće događa. U toj cijeloj gužvi baka Manda nije uspjela ni izići iz kuće Sklonila je maramu s uha i pokušavala čuti što se na avliji događa.

– Š to je Lujo, što je bilo!? Upita Ivo, pomalo uplašeno, svoju ženu Luciju, koju su svi u selu od milja zvali Luja.

– Već sam pomislila da nam kuća gori, koliku je Milja viku spravila, a ono došla ona naša crna kokoš i dovela piliće. Ima ih cijelo jato Pogledaj!

– O, sunce ti žarko i ženskoj djeci! – Promrmlja Ivo i vrati se natrag u kuću svome poslu.

Svi su u kući znali da će biti teško othraniti ove piliće ali pokušat će nešto smisliti i pronaći odgovarajući način da ih se zaštiti od večernje hladnoće dok im barem malo perje ne naraste. Za početak je Vinko sa dvije daščice ogradio jedan kut u kući kod šopreta, a Ljuba je na pod prostrla neku staru krpu.

– Ovo će biti dovoljno za početak reče Ljuba, dok je majka Luja iz sepeta vadila piliće, stavljajući ih na pripremljeno mjesto istovremeno pokušavajući obuzdati uplašenu kvočku. Baka Manda sjedeći na starom tronošcu motala je neki konac u klupko i gledajući u kvočku samo je ljutito mahala glavom.

– ’Ko je to vidio Pilići na Svisvete! Pa ti sad kaži da ovo nisu luda vrimena! Sve se okrenulo naopako! onako, više sam za sebe, prokomentira Ivo novonastalu situaciju u kući.

Ivo i Luja Š Šokić su bili bračni par koji su imali i već odraslu i još malu djecu: Najstarija im je bila kći Mara koja se udala, zatim su dobili sina Iliju, nakon njega kći Ljubu, pa kći Jelenu, onda još jednog još jednog sina Vinka, iza kojeg se rodila kći Milka – koju svi zovu Milja i najzad najmlađu kći Anku. S njima u kući je živjela i Ivina mama – baka Manda.

Toga predvečerja Vinko je na dvorištu pripremao drva za nadolazeću noć, Luja je počela pripremati večeru, Ljuba i Jelena su uređivale svoju sobu, jer bliži se blagdan Svih Svetih te je sve moralo biti uredno i na svome mjestu dok su najmlađe članice obitelji skakutale oko majke pomažući joj u pripremi namirnica za večeru. No, čini se da je tu bilo više štete nego koristi Baka Manda je sjedila na krevetu, uronjena u molitvu. Svaku večer je nečujno recitirala neke stare molitve, koje je naučila još od svoje bake Silno bi se ljutila na primjedbu da je kuga bolest prošlosti i da nije potrebno svaku večer moliti da nas Bog poštedi kuge. Ona je imala svoj stav i svoje predodžbe po tom pitanju stalno napominjući kako su stari bili puno mudriji od ovih mladih koji nemaju pojma o životu

Promatrajući zadovoljnu kvočku sa svojim pilićima, Ivo je razmišljao o svojoj obitelji. Svi su bili tu. Mara se udala i krenula svojim putem, Vinko izrasta u pravog mladića, Ljuba Jelena su cure za udaju, a i ove dvije najmlađe rastu, zdrave su Bogu hvala! Ali Ilija Š to je s njim? Je li uopće živ? Već dugo nikakvih vijesti o njemu nema… A, bome nisu ovo ni obična vremena: Tko bi prije samo mogao i pomisliti da ćemo mi danas živjeti u Hrvatskoj državi! A, svaka država mora imati i svoju vojsku E, a ni u vojsku ne može svatko, posebno ne u ustaše kao Ilija!

Razmišljajući ovako, Ivo je poželio biti malo sam sa sobom.

– Idem ja malo ranije u štalu. Dan je skratio treba namiriti marvu dok je vidno a ti nemoj žuriti s večerom – reče Ivo svojoj Luji, koja je ušla u kuću noseći nešto brašna u drvenoj karlici. Luja mu uputi pogled pun razumijevanja. Ta, poznavala ga je jako dobro, a čini se da je i ona bila iste misli.

Ivo je obukao stari kaput i na glavu stavio svoj već izlizani šešir. I tek što je htio uhvatiti za kvaku, s dvorišta je dopro glasni poziv:

– Taaatoooo Ima li vas!? Dobro poznati Ilijin glas odjeknuo je ne samo avlijom već i cijelim šorom. Ivo i Luja su se u nevjerici pogledali, istovremenu krenuvši prema vratima. Vinko i Ilija već su se na dvorištu pozdravili i s nestrpljenjem su očekivali reakciju svojih roditelja zbog Ilijinog nenajavljenog posjeta.

Ivo ni sam nije znao kako je sjurio s trijema niz jedanaest basamaka na dvorište grleći sina u uniformi. Dirnuta ovim prizorom majka Luja je stajala na trijemu kao okamenjena s rukom na ustima i ne pokušavajući sakriti suze koje su krenule, a da ni ona sama nije znala zašto

– Ma vidi ti našeg Ilije Ko pravi gospodin! Reče Ivo držeći Iliju za ramena dok ga je  odmjeravao od glave do pete i ponosno reče To se zove naša vojska!

Još jednim čvrstim zagrljajem pozdraviše se otac i sin, no Ilijine su oči već bile uprte u majku i sestre, koje su ga čekale na kućnom trijemu. Penjući se na trijem Ilija reče majci:

– Faljen Isus, moj anđele čuvaru. Š to bih ja bez tebe i tvojih molitava!

Ilija priđe majci poljubi je u obraz i s nekom posebnom nježnošću je zagrli prislonivši svoj obraz na njezin

– Nije svako zlo za zlo, dijete moje – već i za neko dobro! Dobro nam se vratio! Reče Luja i kao da se probudi iz nekog lijepog sna primjeti:

– Joj, nemoj mi tako blizu – sva sam brašnjava, sigurno sam te svega ubijelila baš si nas iznenadio nisam se sjetila ni brašno s ruku otresti..

– Ma, ima li išta lipše na ovom svitu od brašnjavih majčinih ruku. Reče Ilija držeći majčine ruke u svojima. I poljubi ih.

Ljuba i Jelena su, sa svojim malim sestricama oduševljeno gledale brata kako se sa svima pozdravlja osjećajući svu radost ovog sretnog susreta.

– A, nisam ja vas zaboravio! Reče Ilija pozdravljajući se sa sestrama. I u Zagrebu sam na vas mislio.

– U Zagrebu? Začuđeno upita Ljuba. Pa zar si čak i tamo bio!?

– Jesam, jesam! Al, o tome ćemo kasnije! Reče Ilija i neprimjetno joj stavi u ruku paketić ukosnica sa kutijom pomade na čijem se poklopcu nalazilo još i malo ogledalo.

– To je od mene za vas obje! Š apnuo joj je Ilija na uho. Ljuba i Jelena ga još jednom radosno poljubiše u obraz.

Pozdravljanju i grljenju nije bilo kraja. I kad su se konačno ispozdravljali svi sa svima Ilija pomalo cinično upita:

– I hoće li nas itko pustiti u ovu kuću!?

Ušavši u kuću Ilija je poželio najprije malo se umiti i oprati ruke, te presvući uniformu. Za malo vremena svi su veselo razgovarali dok su Luja i Ljuba raspremale trpezu. U jednom trenutku Ilija se glasno nasmija i sa ispruženom rukom začuđeno upita:

– Š ta je ovo!?

– A, eto vidiš – pilići! Izlegli se. Danas ih nešto gledam, pa dumam ako su se pilići pošli leći za Svisvete, onda bi  nam se i rode oko Božića mogle vratiti posprdno reče otac Ivo.

Te večeri nije bilo veselo i živahno samo u kući Ive Š Šokića. Osim Ilije, na kratki odmor svojim kućama su došli još i njihove kolege iz iste jedinice:  Nikola Stipančević  znani kao Mika Stijin, Nikola Š Šokić kojeg svi zovu Mika Đurin, Nikola Kovačević poznat kao Mika Franjića te braća Josip i Vinko Š Šokić zvani Dvoranski

Rat je i uistinu je bilo malo dobrih vijesti za čuti i još manje ovakvih trenutaka kad se ljudsko srce moglo istinski radovati kao večeras u kućama ovih mladića. No, dolazak ustaških vojnika u selo nije bio rizičan samo za njih same i za njihove obitelji nego i za čitavo selo. Ivo Š Šokić je bio toga svjestan, pa kad su svi otišli na počinak a on i Luja ostali sami sa Ilijom, Ivo tihim glasom reče:

– Zasigurno već cijelo selo zna da ste došli. Bojim se da za to znaju i oni koji vam se ne raduju. Vidjeh da uza se imaš samo neki pištoljić, a onda sigurno ni drugi  nemaju ništa bolje. Da ste barem  sa sobom ponijeli kakvu mašingeveru znate i sam kakvi ljudi okolo žive, svašta je za očekivat! Na to Ilija reče:

– Ma na sve sam ja mislio tato! Eno u džepu i nalog da nam se iz vojnog skladišta u Gradiški dadne i oružje i municija. Samo nismo mi imali kad čekat, srce vuklo kući! Sutra ću ja otići po streljivo u Gradišku, pa ćemo kroz ove dane malo pojačati i straže po selu ništa ti ne brini!

– A, je li baš ti moraš po te puške, može li to netko drugi umjesto tebe? Upita majka Luja.

– Može, ali uz moj potpis. Reče Ilija.

– E onda ću ja u Gradišku po te puške, a ti se malo odmaraj i dogovori te straže s ljudima iz sela. Ja sam ionako mislila sutra u Gradiško.

– Baš fino! A, s kim ideš? Netko iz sela ide s kolima? Upita Ilija.

– Ma pješke ću ja. Nisam jedan puta! Odgovori Luja.

– Majko to je streljivo i dosta je teško. Trebat će donijeti još nekoliko pištolja, a ostalo su sve metci za puške i mašigevere kako tato kaže. Preteško je to za tebe.

– Naći ću ja već nekoga za natrag Svisveti su i sigurno će biti naših ljudi u Gradiški, ništa ti ne brini reče Luja samouvjereno -Nego, može li to sve stati u veliku poljsku korpu? Upita ona.

– Kako ne može! Nećemo ovdje frontu otvarat može, može! Našali se Ilija.

Tu večer je dogovoreno da Luja sutra ode u Gradišku po streljivo, a Ilija će sa kolegama organizirati pojačanje seoske straže i uvesti još nekoliko stražarskih mjesta u selu za svaki slučaj. Luja se nakon toga dogovora povukla u postelju a Ilija i Ivo ostadoše uz petrolejku potiho razgovarajući još dugo u noć.

I dok je sunce stidljivo pomaljalo svoje prve zrake iza Motajice, Luja je već bila na pola puta prema Gradiški, duboko svjesna važnosti ovoga putovanja. Razmišljala je o sinošnjem razgovoru. Istina je da nije planirala danas ići u Gradišku, a i velika je mogućnost da će se vrati pješke u selo noseći punu korpu streljiva na glavi sigurno joj to Ilija ne bi dozvolio: Pješačiti dvanaest kilometara s tolikim teretom No, za njega bi bila spremna učiniti i veću žrtvu. Samo je htjela da bude što sigurniji ovo dana dok je kod kuće. Ta ju je i želja i briga tjerala naprijed. Ogrnuta velikom vunenom maramom hitala je prema Gradiški kao da ne dodiruje nogama zemlju. Nije osjećala umora.

Ilija je ustao rano i izašao iz kuće. Sinoć je pirio južnjak, pa jutros nema mraza, a i nebo se razvedrilo obećavajući još jedan lijepi jesenski dan. Š etao je Ilija avlijom uživajući u svakom koraku. Otac je već obavio jutarnji posao oko marve pa vidjevši Iliju kako plovi u svojim mislima upita:

– Š to ne spavaš kad ti je Bog dao. Trebao bi odmarati!?

– Ma koji odmor tato!? Ovo je odmor: Biti u svojoj avliji u ovako fino jutro! Pogledaj! Cijelo selo je već budno. Jadni naši ljudi Sigurno jutros i nemaju bogzna kakvog posla, ali navika poraniti jača je od potrebe.

– Kakva potreba – usprotivi se Ivo – tko je vidio da se sunce u krevetu dočekuje! Ni poštena čovjeka ni momka, a kamo li žene i cure – sunce u krevetu ne zatiče! Samo barabe i fitmije, moj sinko, dugo spavaju. Linčine i neradnici svake fele, oni što noć minjaju za dan ne znam samo kako će se naviknuti na posao kad ovo sve jednom svrši. Svašta je ovaj rat na vidjelo iznio, bolje da ni ne znaš! Svake bijede i nevolje

– Ma, znam tato nego gledam nešto ove naše tarabe, sve se nekako naerile ne bi li trebali s proljeća srušit jedan hrast pa napraviti nove i tarabe i kapiju!?

– Znaš i sam da smo pred rat štošta toga planirali! Nije sad vrime ni od kakvih gradnji. Rat ruši – a ne gradi! Kad se sve ovo svrši doći će i to na red, samo da nas Bog sačuva žive i zdrave svega će biti. Reče Ivo penjući se na visoki kućni trijem ostavljajući Iliju neka u miru sanjari Ilija se naslonio na stare tarabe te preko sokaka promatrao staru Š Šokića štalu. Još je dobro izgledala i u sjećanje mu prizivala razigrano djetinjstvo, posebno onaj dan kad su je u svojoj dječjoj nepažnji skoro zapalili

Toga dana kroz kuću Ive Š Šokića je prošlo mnoštvo naroda. Svi su htjeli barem nakratko vidjeti Iliju , s njim se pozdraviti, razmijeniti par riječi Uza su tu gužvu on je ipak uspio dogovoriti pojačanje straže i organizirati nekoliko novih stražarskih mjesta. Luja se vratila pješke iz Gradiške s velikom korpom streljiva koje je dijeljeno stražarima, a prilično veliki dio streljiva koji je preostao, Ilija je u korpi gurnuo pod krevet na kojem je spavao.

Ilija je sa svojim ratnim kolegama i prijateljima iz sela odlučio kod sebe u kući organizirati prelo. Otac nije imao ništa protiv. Željeli su  se svi malo opustiti uz ugodan razgovor, čašicu domaće šljive i koju partiju karata. Tako je i bilo: Mlađi su , sa bakom Mandom, otišli na spavanje, otac Ivo je sjedio s mladićima iz sela, sinom i njihovim ratnim kolegama razgovarajući o stanju u selu i svim dogodovštinama koje su se dogodile od početka rata. Narod se u novonastaloj situaciji snalazio svakako: bilo je tu priče o vrlo mudrim postupcima u nekim teškim situacijama do tragikomičnih događaja koje su stvarali stariji mještani u selu, posebno zbunjene bake. Luja, Jelena  i Ljuba su sjedile na krevetu, po potrebi posluživale kod stola i sa strane promatrale ovo muško društvo u njihovim razgovorima, sve sretne zbog ovog događaja, iako im se njihove teme  nisu činile ni malo zanimljivima.

Cajgeri na starom vekeru su sve više upozoravali da noć odmiče, pa se društvo odlučilo uputiti svojim kućama. Sutra su Svi Sveti. Treba otići i u crkvu, a kad se ide u crkvu onda baš i nije red cijelu Misu prezjevati Š to će svit na to kazat, a ni ujak zbog toga neće biti previše sretan!?

Isprativši sviju do kapije, Ilija se vratio u kuću pomalo tjeskoban. Današnji razgovori s ljudima u selu oko organiziranja i pojačavanja seoske straže          nisu mu ulijevali nekakvu veliku sigurnost. Sve je prihvaćeno i dogovoreno, ali nedostajalo je tu nešto, ono nešto što ni sam sebi nije mogao objasniti. Kao da su se dogovarali o nečem nevažnom onako usput

Neko vrijeme se selom čula pjesma mladića koji su išli svojim kućama, no ubrzo je sve utihnulo. Svi su bili u svojim posteljama tonući u prvi san Ilija nije znao koliko je vremena prošlo i je li uopće bio zaspao kad je otvorenih očiju pokušavao odgonetnuti je li mu se pričinilo ili je zaista nešto čuo U taj čas Ljuba je odškrinula vrata njihove sobice i ogrnuta debelom maramom s resama, tiho rekla:

– Netko hoda oko kuće!

Pažljivo se ustao iz kreveta te se primakao prozoru. U prvi čas nije mogao vidjeti ništa, no ubrzo je zaključio da se više ljudi  šulja oko kuće. Ne htijući izazvati paniku u obitelji, rekao je Ljubi neka probudi djecu i stavi ih na zaklonjeno mjesto, a svi ostali neka se maknu od prozora i vrata prema kutovima soba, pa će vidjeti što će biti.

Mjesec se na nebu povremeno skrivao iza oblaka. Ilija je čekao trenutak da mjesečina osvijetli avliju ne bi li bolje mogao vidjeti što se točno događa oko njihove kuće. Skroz nepoznati ljudi zauzeli su položaje i uperili puščane cijevi u pravcu kuće. Pri mjesečini, na njihovim crnim kapama bljeskale su povelike vojne oznake.

-Četnici reče Ilija vidim kokarde!

Odjednom se s trijema začu glas:

– Ilija, Ilija! Ja sam Branko, šurjak. De otvori vrata trebam te nešto.

Svi su u kući već vrlo dobro znali da je ovo varka. Isti čas je svima bilo jasno da je Branko Grgić (kojeg su zvali Branko Kaltić) izveden iz svoje kuće i pod prijetnjom oružjem natjeran ovdje da izmami Iliju iz kuće. Ilija je pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati i on odgovori:

– Neću ti otvoriti. Navrati se sutra. Već je kasno.

U kući je vladala grobna tišina i jasno se čulo kako je više ljudi sišlo s trijema na dvorište. Isti čas rafal strojnice je sasuo prozorska stakla na zapadnom pročelju kuće i time je otpočela neslućena bitka za goli život. Budući da je u kući bilo dosta streljiva Ilija je pucao s prozora, na čini se velik broj napadača. U jednom trenutku nastalo je zatišje. Ilija vidje da je njihov brat Vinko pogođen. Prišao mu je, no on je već odlazio s ovoga svijeta. Pogledao je Iliju i naklonivši glavu umro. Ilija položi brata ispod zida, zatvori mu oči i pokri ga kanjuračom. Pucnjava je opet započela sa svom žestinom. Luja je, pod bradom čvrsto sklopljenih ruku, u nijemom grču promatrala pokriveno Vinkovo tijelo. Suza nije bilo, nagon za samoodržanjem ju je tjerao dalje nije imala kad puno razmišljati i kao da u tom trenutku nije bila u potpunosti svjesna svega što se dogodilo samo par metara daleko od nje. Izložena stalnoj pucnjavi brinula je za Iliju ali ovo nije očekivala Pucnjava je opet postala žešća. Glavnina napada se preselila na sjeverni dio kuće, oko trijema i ulaznih vrata. Otac Ivo reče Iliji kako bi želio izaći iz kuće na sporedni južni izlaz te izvidi je li moguće tuda izvesti obitelj iz kuće. Ilija se složio s tim prijedlogom no tek što je Ivo otvorio sporedna vrata pao je mrtav. Netko je i ta vrata držao na nišanu. Uslijedio je šok i  u kući je nastala panika, ženske su plakale, a Iliji uz ove nevolje nije bilo drugog rješenja nego boriti se do zadnjeg metka ili dok ih sviju ne pobiju. Opet je nastalo zatišje pa je Ilija uspio nekako obuzdati paniku te ohrabriti baku, majku i sestre. Milji su zapovjedili da se zavuče pod krevet, pod koji se već sklonila kvočka s pilićima. Milja je radi toga malo negodovala no, nije imala izbora. Nitko u kući nije znao što će se slijedeće dogoditi. Ilija je zaključio da i napadači imaju gubitke. Jasno je vidio kako skupljaju mrtva tijela poginulih i izvlače ih sokakom prema Š Šokića štali. U tom trenutku Luja primijeti:

– Kuća gori!

Ubrzo su otkrili da je vatra potpaljena na trijemu kod ulaznih vrata. Bez imalo razmišljanja Luja je uzela limeni kotao sa spirinama, otvorila ulazna vrata i zalila vatru koja se razbuktavala na trijemu tako da je već počela dosezati i tavanske gredice. Unatoč pucnjima koji su bili upućeni prema njoj, uspjela je neozlijeđena uletjeti u kuću i opet zatvoriti vrata. S nekoliko jakih pljuskova spirinama ugasila je glavninu vatre, dok se ostatak sam od sebe pomalo trnuo.

Još nitko u kući nije uspio odahnuti, kad su svi u isti čas gledali u šišteću bombu na sred sobe. Bez razmišljanja Ljuba ju je uspjela uzeti i izbaciti kroz prozor. Nitko nije bio siguran je li bomba pala na tlo kad se na dvorištu začula eksplozija, a odmah potom i bolni krici. Ilija je pokušavao pucnjima spriječiti slijedeće bombaške napade. Čini se da je u tome i uspijevao.  Kao za sebe Ilija tiho reče:

– Pa koliko ih je ovdje. Vidi koliko već imaju mrtvih i još ne odustaju.

Opet je nastupilo zatišje. Provirujući kroz prozor Ilija je vidio da su iz Š Šokića štale puštene krave i da ranjene napadače unose unutra. Kao da su svi u nesvijesti ili mrtvi

Kako je noć odmicala i jutro se približavalo, gusta magla je počela ovijati selo svojim bijelim plaštem. Ilija je znao da bi uskoro napad na kuću mogao prestali ili se iskaliti u svoj svojoj žestini. I nije pogriješio. Pucnji po prozorima su postali jači i češći,  bombe su letjele su sobi kao ose. Dok je Ilija zadnjim silama pružao otpor i usput vraćao samo one bombe koje bi pale u njihovoj blizini, dotle bi Ljuba sve druge bombe uspjela uhvatiti i vratiti kroz prozor. Tim svojim pothvatom unijela pravu pomutnju u napadačke redove koji  su jedva uspijevali izvući svoje mrtve koji su ginuli od vraćenih bombi. Ipak jedna je bomba odletjela pravac pod krevet. Prije nego je itko uspio reagirati, svojom eksplozijom je zdrmala čitavu kuću.

-Miljo! Kriknula je bolno Luja. Odaziva nije bilo. Taj trenutak muka govorio je glasnije od svih eksplozija: Milja se taj čas pridružila svom ocu Ivi i bratu Vinku. Tri mrtva tijela u istu večer. Tri groba za samo jednu noć Krvi je bilo na sve strane, jer od te eksplozije koja je usmrtila Milju, lakše su ranjeni baka, Luja i Jelena. Jedna drugoj pokušavale su pomoći Izmoreni od neprestane napetosti i shrvani pogibijom svojih najbližih, svima je već bilo dosta svega. Ilija se i dalje laovski borio, iako mu se činilo da je samo pitanje kad će netko provaliti u kuću i sve ih pobiti. Ljuba se trudila izbacivati bombe koje su opet ulijetale u sobu, iako ih nije bilo tako puno, dok je Luja nijemo sjedila pod zidom prekrivši lice dlanovima, što od ranjavanja – što od šoka, više se nije mogla pomaknuti niti bilo što učiniti. Željela je samo jedno da ju prvi metak ubije Slijedeća bomba koja je uletjela u sobu, već je bila Ljubi u rukama kad joj je nenadano iskliznula iz ruke te se pri padu upetljala u rese njezine marame s kojom je bila ogrnuta. Ilija je bespomoćno promatrao ovaj prizor no Ljuba je zadnji čas uspjela bombu ispetljati iz marame, ali ne i dovoljno brzo baciti. Tek što je rukom zamahnula kroz prozor, bomba je eksplodirala i Ljuba je pala na pod sobe. Ilija joj je brzo prišao i čim prije pokušavao podvezati stradalu ruku povremeno ispaljujući poneki hitac kroz prozor kako bi koliko toliko držao odstupnicu. No, za to više nije bilo potrebe. Bila je to zadnja bomba koja je bačena u njihovu kuću. Pravim čudom Ljuba je ostala živa, ali lijeva podlaktica joj je bila gotovo raznesena. U jednom trenutku Ilija opazi da gori Š Šokića štala. Kako se plamen sve više razbuktavao počeo se širiti teški vonj spaljenog ljudskog mesa. Napad je bio okončan. Pucnji i povici su se čuli još u Franjića šoru.

– Nisu valjda zapalili žive ljude? Upita Ilija sam sebe, prekrivši dlanom nos i usta.

Ubrzo je zaključio da se napadači nisu štedjeli i da su imali dosta poginulih koje nisu imali kad odvesti, a da se ne bi otkrilo tko su, jednostavno su ih spalili.

– Ma kakva je to vojska, kakav je to narod! Ali doznat će Ilija, neće ovo proći tek tako! Reče Ilija polažući Ljubu na krevet koja je jedva bila pri svijesti.

Dan je svitao, a Š Šokića štala se pretvarala u pravu buktinju, s tko zna koliko mrtvih tijela izginulih četnika. Selom se čuo glasan plač. Luja je oplakivala svoju izginulu malodobnu djecu i muža, baka Manda sina i unuke Rekoše da je tu noć zaklan još Branko Marinović pred svojom kućom i Florijan Kovačević na seoskoj česmi, dok su Vinka Š Šokića Dvoranskog ubili dok je odbijao napad na svoju kuću…

Ljuba je bila sva u bunilu i povremeno je bila pri punoj svijesti. Ilija joj je  organizirao prijevoz zaprežnim kolima do Banja Luke. I dok su muškarci i žene iz susjedstva pokušavali koliko toliko sanirati nastali nered po kući i pripremiti tijela poginulih za ukop, Ljuba prije polaska upita Iliju:

– Milja! Poginu i ona?

Ilija samo potvrdno klimnu glavom.

– A pilići?

– Svi! I Milja, i Vinko, i tato, i kvočka, i pilići svi A ti sada hajde! Bit će sve u redu, ništa se ne brini. Ja ću sad morati otići, ali nećeš ti još ni skroz ozdraviti, a ja ću opet navratiti. Reče Ilija, poljubi sestru u obraz i dade znak kočijašu da krene.

Ležeći u kolima s ranjenom rukom, Ljuba je htjela vjerovati bratovim riječima, no u njezinom srcu je bila samo praznina. Treskajući se tako putem prema Banja Luki sjetila se da je osvanuo 1. XI. 1943. godine. Molila je pomoć Svih Svetih da preživi, da u svoje društvo prime Milju, Vinka, tatu, Branka, Florijana, Vinka Dvoranskog Molila je za ranjene kod kuće, posebno za brata iako je slutila je da joj je ono bio posljednji pozdrav s njim.

I bio je!  Nikad ga više nije vidjela nikad se nije vratio

Obradio: p. Damir Š Šokić

Sličice iz mog djetinjstva u Dolini otrgnute iz zaborava 2

Nedugo iza doručka tata je krenuo na skup zakazan pred dućanom Pavlićevim (Pavla S. Vonića); klepalo je već nekoliko puta pozivalo, mada je ovaj skup i ranije usmeno najavljivan. S očevima je pristiglo i nekoliko djece koja su na raskrižju putova iskoristila pogodan teren da protrčkaraju; najprije su se motali između okupljenih očeva, a zatim se otiskivali i malo dalje niz blatnjavi put. Tu gdje su se skupljale pozvane starješine domaćinstava, put je bio ocjedit i s malo blata, jer je ranijih godina tu u nekoliko navrata, i više nego na nekim drugim dijelovima novoselskog puta, posipan šljunak, ali je tome naročito doprinijelo neplanirano rasturanje kamara šljunka i pijeska namijenjenih za gradnju novog

dućana, odnosno kuće u kojoj bi, pored stambenog, bio i prostor za dućan. Iza kamare pijeska, dalje u dvorištu su se nizali brojni debeli stubovi složene nove cigle, odakle smo znali «posuđivati» po koju ciglicu za premošćavanje lokava vode i blata na obližnjem dijelu puta.

Ožujsko sunce, iako još uvijek nejako, pomoglo je da se skup održi na otvorenom. Osnovno i najbitnije bilo je to da se pripremi dodatni raspored noćnog dežurstva na obrambenom nasipu, jer je Sava sve više rasla. Unutarnje vode su se još mogle trpjeti, mada je u nižim dijelovima dolinskih sela voda stizala do praga nekih kuća u Donjoj i Gornjoj Dolini, te na Jazmaku u Novom Selu.

«Obrambeni nasip je jako opterećen silinom Save; mora se početi sa pripremanjem dasaka, kolja i vreća sa zemljom i pijeskom da se na nekim dijelovima podigne nivo nasipa, ili da se pojačaju bedemi gdje vodena struja jače udara», isticao je jedan od učesnika u dežurstvu protekle noći. «Na nekim dionicama», nastavio je isti glas, «ima još svega 50 70 cm nasipa iznad vode. Svi znamo šta bi se desilo ako nasip popusti. Većina kuća na području sva tri sela bi bila posve poplavljena. U donjem dijelu Novog Sela sve do krova bi bilo pod vodom, a ni ostali dio sela ne bi puno bolje prošao. Suvo tlo za stoku, naprimjer, moralo bi se tražiti tek tamo negdje oko Topole».

Pojačano dežurstvo i druge obveze i aktivnosti u vezi sa obrambenim nasipom su prihvaćene bez pogovora. I dok su brojni pogledi prisutnih križali nebom između djelomice pokidanih kumulusa, iz više usta se istrgao uzdah želje i nadanja da će današnji prestanak kiše potrajati duže. Zatim se izdvojilo nečije glasnije razmišljanje; govorio je kao za sebe, ali, ipak, dovoljno čujno: «Samo da bar Sava prestane rasti, mada to najviše zavisi od toga da li je kiša prestala u njenom gornjem toku. A ne daj, Bože «, nastavio je sa većim naglaskom, «da se sada pojave još i bizani, oni crni đavoli» (misleći na bizamske pacove), «jer raskvašenom i opterećenom nasipu ne bi trebalo ništa više od nji’ovi’ bušotina!» «Neće, valjda, i taj belaj», začuo se jedan piskutavi glas, dok je većina prisutnih zabrinuto samo odmahivala i glavama i rukama.

Na kraju je čiča Vinko, seoski knez i voditelj ovog skupa, najavio da će, ako sve dobro prođe, da ne bude većih šteta od Save i unutrašnjih voda, i kad se prosuši zemlja i putovi, tražiti jedan skup i ovakvo složno dogovaranje za izvoz šljunka iz Save ili laminačkih majdana radi nasipanja puta kroz selo, prvenstveno na kritičnijim mjestima.

Većina učesnika skupa se, zatim, uputila prema Gostinji, odakle su planirali čamcima krenuti u crkvu na nedjeljnu misu.

Na putu od čiče Š okine (Luke Š Šokića) kuće, pa do Gostinje, na nekoliko mjesta vagaši su puni vode i blata, te su pješaci prelazili na desnu stranu puta, preko šamca (šanca) ispunjenog vodom, te nastavljali stazom koja se krivudavo provlačila širokom međom obraslom kupinom, glogom i, naročito, gustim grmovima trna, u kojima su se još uvijek skrivale brojne neotpale crne kukinje.

Iz Gostinje pred kućom čiče Frole Bilina (Florijana Kneževića) krenulo je nekoliko čamaca u pravcu Gornje Doline. Na laktu puta Novo Selo G. Dolina, ispred pravca koji se blago penje između njiva i bašči obitelji Tutića i Kovačevića, Osorna se spojila sa Osetnom i čamcima je vodeni put otvoren sve do blizu crkve.

Ja sam s tatom krenuo kući i priupitao sam ga da li će on ići  čunom u crkvu, iako sam već ranije saznao šta je planirao. «Da, sine, obećao sam odvesti našu Teru i Mandu čiče Vinka i strine Ruže.» I čim je izgovorio ovu rečenicu, nekako ubrzano nastavlja: «Ti znaš da je čun malen i vrtljiv, a voda je velika. No, ne brini se, ako bude lijepog vremena, nas dvojica ćemo ići u posebno vozanje», govorio je tata kao da čita moje želje, a ja sam osjećao da me cijelog prožima toplina njegovih umilnih riječi i laganog tapšanja po ramenu.

Ispunjen neomeđenim zadovoljstvom, uskačem sa potpitanjem: «Tata, da li ćeš i mene voziti u školu u čunu, kao što si vozio baju Lozu (Alojza)?» «Pa, ti ove godine treba tek da kreneš u školu, ako bude trebalo tata će te voziti, ne brini», nastavljajući da dalje poluglasno razmišlja o tome kako bi dobro bilo da što prije ni čunovi ni čamci ne budu potrebni Dolincima za ovakve prevozne potrebe. Znao je da u ovo vrijeme nitko nije ni pomišljao ozbiljno da se u Dolini pravi crpna pumpa, makar kakva takva, koja bi mogla bar ublažiti rast unutrašnjih voda. «Možda će za ovako nešto trebati počekati još dosta vremena!» Izgovorio je ovu rečenicu naglašeno i sad već sa  primjetljivim grčem na licu, jer se prisjetio i vijesti koje sve češće dopiru i uvjerljivo kazuju da se plamen strašnog rata širi Europom; neke podatke iz tih vijesti je nabrajao, a zatim zaključio: «Teško je vjerovati da neće i ovamo stići ta pošast.» Nekako mi se učinilo da je ovu zadnju rečenicu izgovorio obraćajući se meni, te sam zastao. Njegove ruke su se našle na mojim ramenima i dugi pogledi su nam se susreli. I danas mi živi u sjećanju dubina i svjetlost plavkastih očiju. Pogled je trajao i puno nemušto govorio, a zatim se i začulo: «Ne brini, sine, razgovarat ćemo mi i o nečemu veselijem, čim se ja vratim.» Znao sam da ponešto od svega onoga što sam čuo iz tatinog poluglasnog razmišljanja nisam dobro razumio, ali sam, ipak, bio nekako uvjeren da imam osobno pravo tražiti od svakog moćnika (u tom času ga nisam znao imenovati) da otkloni uzroke koji su unijeli oblake u tatinu dušu, kao što sam neizrecivo želio da se njegovo lice što prije prelije bar tračkom radosne nade.

Rastali smo se uz tatino naglašavanje da naš dogovor za posebno vozanje ostaje do prve pogodne prilike; tata je krenuo u pravcu Gostinje, gdje je bio čun zavezan za vrbu, a za njim su već pristizale Tera i Manda.

Ovaj dan je prošao bez kiše, ali su se tmurni oblaci stalno naganjali nebom, čas podignuti, čas spušteni. U večernjim satima, kada je mrak, potpomognut oblačnošću neba, već gotovo posve zavladao, ispred prozora naše male sobe, koji gleda u šljivik, prosijevale su baterije i poneki fenjer; to je mladež, izbjegavajući razglibani put, stazom kroz šljivike, a djelomice i preko bašči, prolazila u pravcu raskrižja pred dućanom. Za kratko vrijeme se skupilo podosta momaka i djevojaka, pokoji mlađi bračni par i nekoliko djece iz obližnjih kuća. Loše vrijeme, a posebno visoke unutrašnje vode i na nekoliko mjesta preplavljen put za G. Dolinu onemogućili su odlazak u crkvu, na večernju, pa su se, evo, ovdje skupili radi nedjeljnog druženja. Vrijeme je korizmenog posta i priprave, te je izostalo uobičajeno igranje i pjevanje, ali nije manjkalo dosta skrušenog razgovora o nekim ponaosobnim, a još više zajedničkim ovodnevnim pitanjima; otpjevano je i nekoliko prigodnih korizmenih pjesama, i to najprije po manjim grupama, a zatim i uglas gotovo svih prisutnih.

 Mrak je postajao sve tmastiji i počinjale su da se pojedinačno najavljuju krupne i hladne kapi kiše. Mladež se najprije uskomešala, da bi, potom, pohitjela svojim kućama. Glasovi su se kroz mrklinu noći udaljavali i brzo utišali, samo se nešto duže, i to tek tu i tamo, primjećivalo sjevuckanje poneke jače džepne baterije «reflektorice», dok su iz daljine, prije grmljavine, najavljivale se i parajuće varnice  munja.

Na trijemu sam se još malo zadržao, osluškujući kako se «gornjak» sapliće u šljiviku, u brojnim krošnjama šljiva ranki, bjelica i pokoje savke (požegače), ali i svuda oko kuće, u krošnjama usamljenih stabala hrasta, klena, brijesta i jasena, dok su sve gušće i sve krupnije kapi kiše kljucale po crijepu i bućkale po već i ranije ispunjenim lokvama vode svuda naokolo. Odjednom se vjetar naglo pojačao i kiša je zasula sa svih strana, pa sam utrčao u kuću kao oparen.

Kišno žuborenje niz krov i mumljanje grmljavine koja se približavala otpratilo me je nevoljnog u krevet. Zaspati nisam mogao zadugo; kroz glavu bruje nevesele misli u vezi sa neizvjesnošću o trajanju ovog kišnog vremena i opasnosti koju donosi unutrašnji povodanj, a iznad svega je strah od daljnjeg rasta Save.

Gromovi se široko oglašavaju, nekako iz svih pravaca, i kao da se međusobno nadjačavaju, dok buka iza toga uskomešano tutnji i sve zaglušuje. Iznenada nastupi kratko zatišje, a potom se naglo, slapom otvoriše kišni oblaci i kuću snažno zapljusnu voda sa svih  strana. «Ovo je prolom oblaka», progovorih poluglasno. Misli mi se iskidaše, a jeza se uvuče u mišiće.

U krevetu sam u klečećem položaju, tijelo mi je u grču, a pogled pun molbe usmjeren je nagore. Išao bi pogled i dalje od tavana, puno dalje, ali priječi mračna zavjesa. «Da mi je barem vidjeti onu rupicu nastalu nakon što je iz tavanske daske iznad mog kreveta iskočio dio kvrge. Gdje su sada one dvije mišije kukinjice koje su me jednog sunčanog dana, dok sam se pripremao za popodnevno spavanje, zacakljeno posmatrale; bio je dovoljan, sjećam se dobro, samo moj lagani udarac dlana o dlan i kukinjice su naglo zalepršale u suhom zrnju kukuruza na tavanu.»

Snažni prasak groma negdje blizu kuće strese me i vrati iz kratke odsutnosti. Glavu još više podižem, a pogledom upinjem; želio bih vidjeti da li se nazire skori prestanak olujnog naleta. Počinjem i gotovo glasno izgovarati: «Ima li igdje zvijezda? A mjesečine je ove noći trebalo da bude (po kalendaru) od večeri do zore; koliko je noći nisam vidio ni za samo trenutak?!» Ponovni prasak groma mi prekida razmišljanje i vraća me u grozotu trenutka. Čujem kao da pljusak pojačava. I još gore od toga; pljusak se pretvorio u potok koji teče niz krov.

Tijelo mi u grču već trne, te zamuckujući šapućem: «Bože, samo da ovo makar smalaksa, da vjetar ne digne krov; neće nas, valjda, posve potopiti!» Samo Nebo zna odgovor na moja iskazana i neiskazana strahovanja, na moja podrhtavajuća pitanja i ustreptale želje u ovom času.

Misao mi snažno podupire želje, te istrgnu lastavice iz zjenica i ponese ih. Našle su one i onu rupicu u tavanskoj dasci; pod krovom se stresoše zbog uzavrele buke nastale od kišnog pljuska, te naglih udara vjetra i treska gromova. U tijestu tame i ruljanju buke lastavice se sjedinjuju i kroz nezastakljeno okno na zabatu izlijeće objedinjena želja: vidjeti izlaz, kraj ovom belaju! Debeli kišni oblaci su kao kaskadasta vodena ljesa; ni parnice munja ne dopiru, ali želja lastavica, ipak, i kroz takvu tminu nastavlja; traži  ona bar tračak nebeskog plavetnila, dok mi na usnama podrhtavaju jedva čujno izgovorene riječi: «Dragi Isuse, Gospode naš, spasi nas!»

Krupne kapi vode već se čuju kako čvakaju po tavanu; popustio je «nefolcovani» crijep, pogotovo na dijelovima krova gdje je postavljen jednoslojno. Tata i mama koriste sve raspoloživo posuđe i na tavanu podmeću pod kišne curke;  stariji brat i sestra su im priskočili u pomoć, dok ja, sav odrvenjen, pokušavam kroz silinu kišnog žubora u kojem se našla kuća prepoznati prve kapi koje su već i kroz tavan prošle i tapkaju ovdje negdje vrlo blizu, kraj kreveta.

Minute su kao sati. Ima me i, opet, nema A onda, nekako iznenada, prenuo sam se i pretvorio u uho; čujem kako je negdje podaleko prasnuo grom i kako se njegov udaljavajući eho vrlo brzo topi. «Pa, to me više ne zaglušuje bučni pljusak. Odmiče se, dakle, a s njim i vjetar; prolazi ono najgore», zaključivao sam u sebi sa dozom izvjesne nesigurnosti, a potom poluglasno dodao: «Hvala Bogu, ostadosmo živi!» Za nedugo su u sobu, kroz odškrinuta vrata, počeli da dopiru tračci nejake svjetlosti fenjera koji se spuštao sa tavana i začule su se tatine riječi: «Neka posude ostanu gore do jutra, može naletjeti, ne daj Bože, ponovo ovako nešto, jer nebo je i dalje puno kišnih oblaka.»

Ubrzo su fenjer i lampa ugašeni; svi smo u postelji i u kući je zavladala tišina. Na zabatu štale je prestala da klepeće daska koju je večerašnji nalet vjetra otrgao u njenom gornjem dijelu, pa sada u nastalom zatišju mirno visi, a kišne kapi se urijeđeno i jedva čujno oglašavaju po lokvama oko kuće.

I dok još osluškujem kako s vana dopire sašaptavanje grančica u ogoljelim krošnjama, tijelom mi prolazi blago, opuštajuće strujanje. Iz susjednog kreveta počinje da dopire lagano hrkanje, dok usitnjene kapi kiše sve mekše tapkaju po krovu i prozorima. San me sve više grli; prepuštam se.

U carstvu sna se gubi opuštanje koje mu je upravo prethodilo. Odjednom sam pun tjeskobe Teško koračam kroz blato i vodu, prihvatajući se čas za maminu, čas za tatinu ruku. Negdje smo već na Mestanju; puno je svijeta u širokoj koloni, a tu je i krupna stoka koju odrasli usmjeravaju štranjgama. Blatnjavi put posred grede Mestanja se otegao, otegao Mrklo je, ništa se ne vidi, a ipak znam da nas je puno, da smo tu svi iz Novog Sela. U ušima odzvanja vijest da negdje oko buruma savski nasip popušta, svakog časa strašni val će stići i sva dolinska sela će biti poplavljena, a i mnogo šire. Samo da što prije stignemo na potez savskog nasipa iznad Gornje Doline; kažu da će on u tom dijelu izdržati.

Kiša nas bez prestanka prati. Čujem kako mi noge gacaju po razrijeđenom blatu, ali to, nekako, ne osjećam; i ne pokušavam odgonetnuti kako je to moguće, nego počinjem, kao na javi, brinuti o tome kako ću pregaziti vodu na onom dijelu gdje se put sa grede Mestanja spušta preko Stanca, da bi se, potom, malo podigao i izašao kod Budića kuća u G. Dolini. Ovih se dana pričalo da je ćuprija na koritu Stanca poduboko pod vodom, a i dobar dio puta. Razmišljam kako je voda na tom dijelu puta meni iznad pasa, možda i do vrata, pa će me, vjerovatno, neko morati i nositi. Razmišljanje i zabrinutost u vezi sa gaženjem vode se, međutim, počinje topiti i nestaje; opet osluškujem samo kišu i glibanje nogu.

Obavijena modrim plaštem noći i strahovanja, pod teškim bremenom zabrinutosti i neizvjesnosti, kolona naprijed grabi, grabi

Nekako odjednom smo već na okupu i puno više nas je; tu smo iz svih dolinskih sela. Visoko ispred naših glava zaustavlja se čeoni dio neke velike drvene kuće. Kao kroz prvo najavljivanje zore počinjemo nazirati da je ispred nas, zapravo, ogromna lađa čiji se prednji dio nadvio iznad Gradine, na onom dijelu gdje su bašče školska i Džajićeva i gdje smo se ovog časa okupili svi iz dolinskih sela, a iza naroda, duž savskog nasipa, brojne su krupne i sitne domaće životinje. Lađa se popriječila preko Save, neko reče da dodiruje onu drugu obalu, tamo u Slavoniji. Držim se za tatinu ruku, na jednoj strani, i za maminu suknju, na drugoj strani, pokušavajući povremeno da mami dosegnem do naručja u kojem drži mlađu sestru Finu.

I dalje traje mrak; ne vidim, ali znam da su tu i sestra Tera i brat Alojz; po glasu razaznajem da nam se upravo pridružuje i brat Dane koji je ovdje na Gradinu stigao sa tetkom Mandom nešto ranije. U prigušenom žamoru prepoznajem još neke glasove; tu su sa svojim roditeljima Mato, Frolo, Stipo, Janja, Adam

Iz lađe niko ne izlazi, niti ko u nju ulazi. Saznajemo da će biti spuštene ljestve po kojima se treba penjati visoko do ulaza, a za djecu bit će na konopcima spuštene velike korpe. Sve će nas primiti; ima unutra još i više prostora nego koliko je nas.

Još je svuda oko mene gusta pomrčina, ništa ne čujem i ne vidim; naviru mi pitanja: «Otkuda je stigla velika lađa? Ko ju je poslao? Je li ovolika bila i Noina arka (korablja) o kojoj nam je tata čitao? Hoće li ove kiše potrajati četrdeset dana, pa smo zato mi tu?!»

U jednom trenutku kao da je munja snažno bljesnula i, potom, začula se neka tutnjava. Žmarci me poduzimaju od glave do pete i počinjem da se tresem. Tatin blagi stisak moje šake i milujuće klizanje maminog dlana koji se tog časa spustio na tjeme mi, djelovali su umirujuće. Nedugo je prošlo da bismo saznali kako su taj blijesak i zatim tutnjava, ustvari, nekako nastali tu kod nas, na Gradini, i još jednako traju. Pogled mi je zastao iznad kljunastog pramca lađe, gore visoko, tamo gdje sam naslućivao ulazna vrata i odakle se sada širila svjetlost nastala blijeskom i tutnjava koja me blago omamljivala. Svuda oko mene počinje brujanje molitve koja se valovito udaljava, pa opet vraća: niz noge i ruke mi nježno spuzavaju mravci i tijelo se počinje opuštati.

I, odjedanput, zavlada mukla tišina na sve strane. Središnji dio svjetlosti na lađi počinje da pulsira, a u moje uho, kao kroz neki vrlo dugi lijevak, šapatom se slijevaju jasne riječi koje je Jahve izgovorio u sebi kada je omirisao ugodni miris žrtve paljenice sa Noina 8

žrtvenika: «Nikada više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.

Sve dok zemlje bude,

sjetve, žetve,

studeni, vrućine,

ljeta, zime,

dani, noći

nikada prestati neće.»

Osjećaj smirenosti ispunjava mi dušu i cijelo tijelo. I dalje čujem nečije šaputanje, ili mi to u ušima odzvanja ono o čemu razmišljam dok se prisjećam pojedinih dijelova Svete knjige, baš onih koje nam je tata, s posebnim razlogom, više puta čitao.

Kiša ne prestaje, rominja na sve strane, ali, ipak, ne osjećam vlažnost, nego me samo ispunjava smirenost i zadovoljstvo od saznanja da ova velika lađa korablja što se nalazi ispred nas nije stigla zbog sveopćeg potopa. Svemogući Stvoritelj je, očito, i kroz tmaste oblake vidio dugu znamen Saveza svog sa svim živim bićima i stvorenjima na zemlji, te potopa neće biti.

Š aputanje u ušima se nastavlja, dajući mi pojašnjenje da je ova velika lađa koja se ukotvila uz Gradinu zapravo pružena ruka potpore Dolincima u nevolji, ona je za njih znamen kojim Svemogući poručuje da zna za njihove životne žrtve i čistotu vjere rimokatoličke kojoj se oni bezrezervno predaju.

Opuštajuće strujanje se vraća u tijelo i u njegovom prijatnom zagrljaju isplovljavam iz snova i sna. U sobi je još uvijek mračno; pipam naokolo s namjerom da se uvjerim kako sam doista u svom krevetu. S vana se ne čuje kiša, niti vjetar; popravljam jastuk pod glavom, zatuškavam pokrivač oko sebe i počinjem priželjkivati blagougodnost mirnog sna.

                                                        *

I naredna tri do četiri dana kiša je padala, ali uz sve duže pauze.

Noć od ponedjeljka na utorak tata je proveo u patroli na obrambenom savskom nasipu. Vratio se dok sam bio još u postelji, ali sam ga dobro čuo kada se mami obratio pozdravom:  «’Faljen Isus i Marija!». A zatim, odmah nakon maminog otpozdrava, još dok je skidao vlažni šešir i kaput, nekako melozvučnim glasom je nastavljao: «Sava je noćas posve stala s rastom, a čuli smo da su kiše kod Siska i Zagreba prestale još u subotu poslije podne.» Učinilo mi se da je ovo što sam čuo odjednom ispunilo i razdanilo cijelu kuću. I dok su tata i mama u maloj sobi nastavljali tiši razgovor i na šparetu pripremali nešto da se tata zgrije, ja sam se meškoljio u krevetu; osjećao sam se naspavanim i ubrzo sam ustao pun želje da budem uz njih, jer sam shvatio da su ih vijesti koje je tata donio rasteretile i oraspoložile, te su započinjali razgovor o najobičnijim dnevnim pitanjima.

                                                        *

U četvrtak ujutro kratko se prosulo nekoliko rojeva kiše iz oblaka koje je prohladna «ustoka» iskidala i podigla, pa su se po suncu i nebeskom plavetnilu muljali bez reda i smjera.

Vidio sam da se tata već vraća iz Gostinje međom koja se blago uzdizala i na kojoj se ovog svjetlijeg jutra primjećivalo malo svježeg zelenila. Dočekao sam ga na trijemu i tek tada primijetio da u rukama nosi priglavke, a klompe su na golim i još uvijek vlažnim nogama. Iako Sava od utorka poslije podne polako opada, unutrašnje vode i dalje rastu, pa mi je bilo posve jasno zašto je tata ovog jutra morao gaziti do vrbe za koju je bio vezan čun i prevući ga preko poplavljene livadice do međe na kojoj je još jučer predvečer udario kolac za njegovo privezivanje.

Sunce je sve primjetnije progrijavalo kroz krpe oblaka i tatina procjena da bi već danas mogao ispuniti dano obećanje za njegovo i moje posebno vozanje čunom bila je sve bliža realnosti. Konačno opredjeljenje mi je saopćio za vrijeme doručka, dok smo još bili za

 stolom i dok su još kašike odzvanjale po zdjeli i tanjurima, a čulo se i pokoje cmakanje usana dok su se slasno jeli žganci pripremljeni sa sirom na slavonsko bosanski način (žganci od bijelog kukuruznog brašna, stavljeni u slojeve između kojih je posut usitnjeni kiseli sir, pa zatim zacvrkano čvarcima od, za ovu priliku, pržene šarene slanine), što je bilo opredjeljenje većine članova naše obitelji, ili samo žganci sa mlijekom malo zašećerenim, što je bilo, uglavnom, samo moje opredjeljenje. To što mi je tata najavio utjecalo je da sam od zadovoljstva bio sit i prije nego što sam ispraznio tanjur. Ipak sam nastavio da jedem, ali sada sa okusom dodatne slasti i posebnog raspoloženja. Prvi sam ustao iza trpeze i žurno otišao da vidim da li mi je suha obuća, jer će to tata, uvjeren sam, provjeravati.

«Sine, jesi li spreman, kako si se obuo, da vidim, stavi i kapu na glavu; nemoj zaboraviti i onu svoju skemliju, a ja ću ponijeti osim vesla i botur, možda će nam i on zatrebati, jer ćemo obići i našu građu u Jarku, da vidimo kako se drži pod ovom vodom.» Međom prema čunu sam išao sve poskakujući, čas iza, čas ispred tate.

Zaplovili smo niz Gostinju. Pratim vrh čuna kako prosijeca mirnu površinu vode i kao da jednostavno klizi po njoj. Veslo u tatinim rukama nečujno grabi naprijed i povremeno, ne čineći novi zaveslaj, kormilari. Krenuli smo u pravcu Jazmaka; zaobići ćemo vrbe ispred «graduljka» i potom nastaviti vozanje vodom koja se visoko izdigla iznad korita Jarka i široko razlila. Prevest ćemo se iznad čiče Lajkove «građe» (ribarsko mjesto, uređeno za postavljanje bubnjeva, prijestora i vrški), pa dalje nastaviti sve do Osorne,  a možda i Dupljanske.

Kroz prozirnu vodu prepoznajem na dnu Gostinje neke biljke koje se lagano povijaju na jedva zamjetnom strujanju vode, kao da grabe prema svjetlosti na površini. Š tavljika (konjštak) je poprilično ižđikala, ali joj se lišće slabo odvaja od stabljike i nekako je suviše bljedunjavo, dok se branoluk (močvarski drijemovac) tek bokora.

Misli mi sanjarenjem odlepršaše u vrijeme bez povodnja. Vidim Gostinju svu u zelenilu; mekuša je svojim zelenim tepihom uvezala višu travu, a žuti, ljubičasti i bijeli cvjetovi ljutića, štavljike i branoluka razdragano, umilnim zujom pčela i jedva čujnim lepetom krila vilinih konjica, pjevaju i slave sunčevu svjetlost i toplotu. Pred očima mi se nasmiješio široki buket bijelih zvončića branoluka; objema rukama čvrsto držim debele peteljke, uzvraćam osmijeh zvončićima i podižem buket prema maminom licu.

Grana stare vrbe kojoj je voda stigla skroz do krošnje lagano je strugnula bokom čuna i mene prenula sa šakama u međusobnom obuhvatu, ali bez buketa cvijeća.

Čun i dalje nastavlja da nečujno prosijeca staklenastu površinu sredinom Gostinje, dok se osnažene zrake sunčeve svjetlosti i sive peruške iskidanih oblaka na plavetnom svodu zrcale u dubini vode. Tišina se razastrla široko, jedino iz plićaka podno bašča povremeno dopire razdragano oglašavanje jata pataka i gusaka.

                                                                                      Anto Oršulić, Zenica

KADA ČOVJEK DOBIJE DUŠ U

Sjećanja iz Doline

Najveseliji trenutak je bio kad bi mama Mira Stipančević (r.Knežević) i tata Zlatko Stipančević rekli:» Djeco idemo u Bosnu!». Nastalo bi opće veselje, i za tili čas bili bi spremni za put. Kad bi došli do česme u  Donjoj Dolini koja vodi prema Kneževićima, tata bi zastao autom a sestra Olivera, brat Zlatan i ja prvo bi se prekrstili kod križa nasuprot česme, pa pješke i trkom do bakine kuće, a tata bi polako vozio iza nas. Sjećam se rupa na putu, a kad bi i nekog sreli, rekli bi u jedan glas: «Hvaljen Isus i Marija!» U mom rodnom Osijeku nije se tako pozdravljalo, bilo je vrijeme komunizma.

I danas nakon toliko godina srce mi zaigra kad se sjetim svojeg djetinjstva. Čega se sjećam? Sva radost jednog bezbrižnog djetinjstva može se nazvati Donja dolina, Gornja  dolina, Novo  selo. Š to su nama bile dječje igre? Ako je bila zima, onda bi zdenac ispred bakine kuće postao  omiljeno sklizalište i mjesto gdje se igrao hokej na ledu sa drvenim iskrivljenim štapovima. Saonice su bile jutene vreće napunjene slamom i svezane pri vrhu, snješko bijelić je morao imati stari točkasti plavo bijeli lonac s rupom na glavi i mrkvu izvađenu iz trapa za nos, a oči napravljene od zrna kave. Kada bi došlo proljeće, čizme gumene na noge i do Poloja gacati po vodi. Obavezno u šumu tražiti ljubičice i drijenak i mahovinu. Kad dođe ljeto kupanje na Maturi, pješačenje do Bardače poprečnim putem kroz ribnjak, pecanje s drvenim štapovima, špagom i jednom malom udicom. Skupi nas se i do dvadeset pa u društvu i noge ne bole. A tek sveta misa, svake nedjelje pješke iz Doline doline u Gornju dolinu, poput malog hodočašća. Smijeh, priče, molitva Ništa nam  nije bilo teško, sve nas je veselilo od blagdana do lošeg vremena. Za nas nije postojala televizija, igrice, DVD, samo naša dječja mašta i svijet prepun ljubavi, mira i sigurnosti. Svega se mogu sjetiti,  pa čak i mirisa. Dolina je mjesto gdje čovjek i dobije i stekne i oblikuje svoju dušu. Dolina je mjesto koje je jednom upoznato zauvijek nezaboravljeno.

Ta naša radost, sloboda trajala je do 1990. godine. To ljeto u Osijeku pred mojim očima i dječjom znatiželjom tenk je pregazio fiću, tenkovi su krenuli kraj moje kuće u Tenje, počinjao je rat. Mi, djeca to nismo znali niti razumjeli. Mama je rekla da sestra i ja idemo u Bosnu. Svi smo stigli u Donju Dolinu, a tata se morao gotovo istih dana hitno vratiti u Osijek. Mama i brat su pošli s njime, a ja i sestra smo ostale u Dolini. Tako smo postale prognanik u izbjeglištvu i  izbjeglica u prognaništvu. Most na Savi se zatvorio, telefoni su još radili. Stigao je i osmi mjesec i u Donjoj Dolini su čuli se zvuci rata. Više nije bilo sigurno ostati tu. Tada naš bratić Adam Knežević vodi sestru i mene, rano ujutro na autobus u Bosanskoj Gradiški, pa za Banja Luku, pa u Teslić, Doboj i za Bosanski brod, taj put i taj most je jedini  bio otvoren i jedini put za kući. Putovati u to vrijeme kao katolik kroz srpska mjesta značilo je nositi glavu u torbi. Tu samo prešli granicu i došli kući u ratni Osijek. Da, mi smo bila posljednja djeca u Dolini čiji je smijeh odjekivao kroz sokake, posljednja djeca koja su mogla uživati u blagoslovljenoj Dolini. Već sa prvim zvucima rata sve se promijenilo.

Pet godina poslije, 1995.godine zajedno s drugim narodom na Davoru su prešli i moja baka Jula Knežević i ujaci Stjepan Knežević, Vitomir Knežević i Marko Knežević s obitelji. Protjerani iz svojega doma i iz našega doma, jer Dolina je naš drugi dom bila. Baka i ujak su stigli k nama u Osijek, gdje su i umrli. Baka nikada više nije vidjela svoju Dolinu, ali bi često pitala za svoj narod i nakon toga znala bi često i dugo gledati kroz prozor.

Danas kad odem u Dolinu, obiđem sva mjesta i još mi se nekad ispred bakine kuće učini da osjetim miris kave, da stari pas Vučko laje, da mačka ima mlade mačiće i da čujem glasove nas koji smo živjeli u tako sretnom i blagoslovljenom vremenu. Nikad Donja  dolina neće biti ono što je bila, niti smo mi više isti, ali moja sjećanja nikada neće prestati. I danas je znam sanjati uvijek lijepu, glasnu, živu i zelenu dolinu Uvijek ćeš biti u mojem srcu i ti moji najmiliji, ljubljena moja Dolino!

vjeroučiteljica Ksenija Savi (rođ. Stipančević)

1955 godina

Listopad 1955. godine

Ljeto 1955-e i jesen kišni su, kako se gotovo ne pamti. Gorske krajeve stukao je led, a nizine poplave. Uzriječni gradovi neki plivali su tako reći na vodi. Po ulicama voda se dizala do metar visine. Vojska, vatrogasci i stanovništvo imalo je pune ruke posla da spasi živote onih u slabijim kućama kojima je prijetila opasnost od rušenja. Bilo je žrtava.

Kao ovog listopada, ne pamti se da je Sava za 24 sata, tako hitro prešla pribrežna polja i  stigla ne samo do nasipa; nego pod sam vrh nasipa. Bilo je to u najkritičnijem času; kukuruz zreo, neobran.

Otimao je narod neprekidno dan i noć jureći  gazeći do pasa, radeći i nedjeljom, ploveći čamcima, ali divlja poplava bila je jača. Odnijela je ogroman plijen i uništila kukuruz što negdje u Dolini je stanovništvu važno uglavnom što može uspijevati i na što sve potrebe gledaju otud da se  podmire.

Oko polovine listopada Dolina je pod vodom s obje strane nasipa. Na pašnjacima negđe iza nasipa voda se popela na 2 i 3 metra visine. Vrhovi vrba i topola vire iz vode: opasne su za čamce kojim se sad saobraćaj odvija (kao grebeni za morsku plovidbu), jer lako se čamac prevrne pa  treba hladnom vodom plivati preko ogromnog pašnjaka. (Vergilijev potopni pejzaž).

Gdje nije stigla voda, kiša je toliko raskvasila (raskuhala) zemlju da se tone do koljena u zemlju. Čizama gumenih ove godine baš nema dovoljno za kupiti, a bosi opet ići hladno je, a što preostaje treće?  Drva su vrlo skupa pa i kod kuće hladne dodije  a još kad se ne mogu raditi poslovi čija je sezona sad divovskom poplavom krenula, poplava teška.

Stigoh i ja u taj mah navečer 29.10.1955. godine. Čamcem dakako stigao sam do crkve i župnog stana. Tu je još nepoplavljeno i čamci tu pristaju. Sreo sam se tu sa nekoliko prijatelja rakijskog kotla koji ove godine u ovoj nevolji ipak izvuče po koju pjesmu kojoj se čovjek baca i predaje u zaborav ma što bilo. Predstavio sam se: Komljenović Luka novi župnik. Začudili su se otkud navečer u ovo doba stižem uoči same nedjelje. Dakako odmah su poručili po rakiju i duhan. Rekoh, hvala ljudi ne služim se ni jednim ni drugim. Kod tutora Ilije Š Šokića spremiše večeru. Iznenađeni su, hvalisaju se riječima( )  Kuća pusta dvije godine, vlažna, siromašna, derutna je. Crkva, obična kuća, bivša gostiona, toranj pred crkvom truli drveni. Sve skupa ukupno je siromaštvo, slika jedne misijske postaje gdje se misionar povremeno navraća da posjeti ostavljene.

30. 10. 1955. god.  Nedjelja Krista Kralja. Magla, voda, blato. Zvono je pozvonilo, ali zašto, doznati je teško jer od vode jedni drugim nijesu mogli krenuti. Ipak došlo je nešto svijeta dakako malo. Jednima je pa i drago, drugi opet kako tako, a trećim je krivo jer im se savjest javlja. Sve skupa siromašno, skromno!

Studeni 1955. godine

Dušni dan sve se odvija u tišini. Svijet u kuće stjeran nikud ne ide. Groblje neograđeno, kapelica nema velečasnog pred drugi svjetski rat, ni zvona dakako, ni kakvih osobitih spomenika, križ  hrastov na historijskoj Donjoj Dolini Gradini biljeg je još da su pokojni tu sklonjeni.

Sam sam u župnom stanu gotovo mjesec dana. Pusto je, a neimaština i miši vriju sa svih strana. Da. Neko nešto i donese, ali sve je to štedno kao za nekog konandžiju putnika na prolazu, a ne župniku koji se tu misli okućiti preko godine.

Kao ni dosad mira nemam. U ovoj tišini, samoći filmski mi ispred očiju rađaju se planovi; da sve trebalo obnoviti, opraviti. Čim? Pa ipak nešto novca što sam primio crkvenog od Ilije Š Šokića tutora gledao sam da stan župni koliko toliko učinim pristojnom nastambom. Kupljen je šporet, ormar, nešto posteljine..

27. 11. 1955. god.  Advent nastaje. Nekoliko parova vjenčano je dosad. Zornica nema, jer se ni po danu ne može prići, a kamoli zorom.

 

U TO VRIJEME SE U DOLINSKU CRKVU DOLAZILO CAMCEM

Prosinac 1955. godine

Kiša, magla, blato! 13.12. (1955. god.) na sv. Luciju napokon čamcem stiže i čas. sestra Zora Lagundžija da spremi kuću i crkvu. Stara i slaba, ali sam nijesam mogao više biti.

Iz sela nema koga naći. Nekom fali znanje, nekom dobar glas, neko opet hoće da zaradi kod župnika što dakako nijesam mogao primiti.

            Nastojim razgledati teren župe  i župljane, ali u ovoj Dolini i vodi to je nemoguće.( )  Nevjenčanih, rastavljenih i sl. oko dvadeset. U crkvu nedjeljom, pogotovo stariji gotovo ne idu, običaj je to već, mladi kako tako. Granice crkvene zemlje iskrivili na štetu crkve. ( )

            Pa ipak ( ) tješim se  ipak da makar na ispovijed dolaze ti mladi momci i djevojke, pored ostalih.

Božić,  25. 12. 1955.god. Posjet crkve ogroman.

Poplava je uništila ljetinu, voda još jednako stoji po usjevima, pašnjacima i blato je jednako duboko kao i jesenas, ali sve to nije omelo božićnog veselja. Dolinac je sklon pjesmi, veselju i  rakiji kao malo gdje. Kad mu tambure, berde, violine (što ima svako selo po više sviračkih družina) zasviraju sa toliko veselja, igra, pjesma da se samo sreća osjeća a ostalo zaboravi! Igraju obično seosko kolo, ali u valceru se vrte do koljena zablaćenih čizama.  Mladi svijet obučen je građanski i lijepo i ukusno.

26. 12. 1955.god. Sv. Stjepan, nije bilo pučke mise, jer sam morao poći do općine u Lamince radi neke vojne registracije. Ali treći dan bilo je opet tako da se božićno veselje odrazilo u punom jeku i ljepoti, koja se lako ne zaboravlja.

27. 12. 1955. god. Blagoslov kuća. Blato, voda na pragu kuća, magla, prljavština, siromaštvo, otvorenih flaša rakije vonj i miris gustog dima duhana udara na posjetioca odmah čim se otvore vrata.( )

Prijazno, pa ipak svud sam primljen, što se nijesam nadao, makar da je to tek gest vanjskog pristojnog ponašanja. U siromašnim, slabašnim i malim kućicama kakve su uglavnom tu ( uz rat nijesu bili popravljani) niti ima tu ( ) kakve ni namještaja kućnog, kakav bi na granici slavonskoj trebao da bude. Na krevetima poredano je po 5-6-9 jastuka , ali to su jastuci bez navlaka, sa inletima izblijedjelima koliko su stari, teško je znati.( )

Na njima sigurno ne spavaju jer inlet nije popravljan.( )  Po dolasku  kućama nakon blagoslova, kratko bih pitao kako žive, kako se slažu, kako djeca slušaju, šta rade itd. Na sve lijepo odgovore negđe se na djecu potuže kako neće da slušaju.( ).

Prelo već  za vidna počinje pa i do 2 h  po ponoći traje. Svirka, pjesma, ( ) rekli bi da su direktni i očiti starosjedioci i potomci  Slavena nekad tu nastanjenih sojeničara.

Tu su uglavnom došljaci iz raznih sela oko Banja Luke, Kotor Varoša. To su uglavnom oni koji su napustili vlastito ognjište i tražili zemlje lagane za obradu, lakšeg života.( )

Dakako to se sve odnosi na obični sitni svagdašnji život. Rado se teži da se izjednači sa susjednim Slavoncima, ali sirotinja – ne da. Kad ne mogu s teškoćama na kraj da iziđu onda sele u Hrvatsku (Slavoniju), Sloveniju..Čitava manija selenja iz naših sela. Za desetak godina iza drugog svjetskog rata, gotovo četvrtina je raselila preko Save i dalje se mnogi  spremaju i da sele. Velik je broj izginulih, osim mladih i starijih ( )

31. 12.1955. god. Zahvalnica večernja.  Iako u crkvu slabo idu taj dan će doći pa makar kao što bude moralo se više puta izuvati, gaziti blato čamcem, pa opet pješke po blatu, oni će doći kao i za Božić, na večernju zahvalnicu, a ovuda nekuda na prelo: čekati uz rakiju, duhan, pjesmu igru, svirku Novu godinu.( )

Nepismeni su većinom. Mali je postotak pismenih. Nisu baš ljubitelji knjige.( ) Pa ipak ima ih po zanatima i u gimnaziji oko pentaestak. Ubojstava, velikih krađa, pronevjera nema. ( )

 

(više…)

Uz 25 broj suze

Uz ovaj Božić iz tiska je izašao 25. broj našeg godišnjaka, koji je u svojim prvim brojevima započe život kao glasilo «SUZA DOLINSKA», župe Dolina.

Za ovaj osvrt može se činiti banalnom konstatacija da je «SUZA DOLINSKA» još živa, ali to je prevažna činjenica s obzirom na uvjete i način rada u kojem ona nastaje. Uredničko vijeće na čelu s Miloradom Oršulićem Micanom nije se umorilo niti ostalo bez ideja glede uređivanja svakog novog broja «SUZE DOLINSKE» što iziskuje svaku pohvalu, posebno ako se imaju na umu stalne rubrike, koje već godinama izvješćuju o istim događajima a koje uglavnom pišu jedne te iste osobe. Unatoč tome te rubrike nisu postale dosadne i uvijek zrače nekom novom snagom i svježinom.

Župljani župe Dolina su u najvećem broju preselili preko Save. Tako je Sava postala nit osnove preko koje se prepliću niti događanja s njene obje strane. To je vidljivo po sadržajima u tekstovima i u njihovim naslovima. Tako se npr. s jedne strane  opisuju i donose podaci o svetištima u Slavoniji, dok se s druge strane donose tekstovi o zbivanjima vezanim za Banjolučku biskupiju i rodnu župu Dolina. Uz sve to tu su i tekstovi koji se odnose na opći vjernički i kulturni život te nisu isključivo vezani za dolinski kraj. Svi ti tekstovi ukoričeni u jedan broj «SUZE DOLINSKE» doprinose očuvanju uspomena na rodni zavičaj iz kojih se rađa i potreba za konkretnom akcijom, koja dolazi u obliku druženja, proslave Velike Gospe u Dolini, održavanja groblja urednim itd. S druge strane, preko «SUZE DOLINSKE» ljudi se mogu na prikladan način upoznati sa kulturnim i povijesnim vrijednostima kraja u kojeg su doselili, što može biti od pomoću u boljem upoznavanju ambijenta u kojem se živi.

Prerano je donositi sud o ulozi, utjecaju i značenju «SUZE DOLINSKE» kao spomeniku i svjedoku jednog vremena. No, dosadašnje iskustvo pokazuje kako je to koristan i hvalevrijedan pothvat pa ga kao takvog vrijedi i podržavati.

Ono što bi u svakom slučaju dobro došlo za daljnji život «SUZE DOLINSKE» jesu novi suradnici, svježa pera i nove ideje kako bi «SUZA» i u buduće mogla zadržavati svoju svježinu, zanimljivost i mladost duha.

Sve u svemu ovaj značajni, 25. broj «SUZE» je trebalo primijetiti  i ljudima koji se trude oko izlaženja ovog Godišnjaka čestitati, uz želju da «SUZA DOLINSKA» poživi kroz još mnoga izdanja novih brojeva, a njezin sadržaj uvijek bude zanimljiv, kako je do sada i bio.

5 god crkvenog barjaka

PET GODINA CRKVENOG BARJAKA  ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA 

Župa Dolina kod Bosanske Gradiške, u svojoj povijesti, a osnovana je 1920. godine, imala je dva jednostavnija procesijska barjaka, no barjak s natpisom župe,  nije imala.

Kako se bližio dan dolaska sv. oca  Ivana Pavla II. u Banja Luku, sve više je rasla želja da Župa Dolina ima svoj  barjak, kako bi se vidjelo na  velikom skupu na Petrićevcu  da još netko,  osim župnika  vodi računa o njoj. Na sebe je preuzeo obvezu p. Damir Š Šokić, kako bi  se nešto po tom pitanju napravilo. Tada je bio u samostanu sv. Dominika u Splitu.

Posredovanjem s. Suzane Muzuković klarise iz Splita, barjak su  izvezle i skrojile sestre Milosrdnice iz Sinja. Sliku «Marijina Uznesenja», ulje na platnu, koja je našivena na barjak, naslikao je akademski slikar gosp. Ivan Grgat iz Zagreba.

Majka opatica,  sestra Suzana Muzuković (starješica samostana) je rodom iz Starog Petrovog Sela kod Nove Gradiške. U to vrijeme je župnik u toj župi bio vlč. Milivoj Knežević, koji  gaji dobre odnose s tim samostanom.

Barjak je načinjen sredinom lipnja 2003. godine, a na hodočašće u Banja Luku ga je nosio Milorad Oršulić  – Mican s grupom hodočanika iz župe Dolina, 22. lipnja 2003. godine u povodu sudjelovanja na misnom slavlju kojeg je predvodio papa Ivan Pavao II., tijekom kojeg je sluga Božji Ivan Merz proglašen blaženim.

            Crkveni barjak je u Dolini blagoslovio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 2003. godine u nazočnosti tadašnjeg upravitelja župe msgr. Kazimira Višaticki i brojnih vjernika.

U znak dubokog poštovanja prema s. Suzani i njenih susestrama,  koje obilježavaju veliki jubilej  700 godina klarisa u Hrvatskoj u Splitu, mi  im upućujemo iskrene čestitke i donosimo članak o toj obljetnici.

MAJČINA DUŠ ICA (Thymuy serpyllum L.)

Majcina dusica      MAJČINA DUŠ ICA /Thymuy serpyllum L./

MAJČINA DUŠ ICA drugi nazivi: poponac, čubura, bakina dušica, materina dušica (slov.), Quendel (njem.), Wild Thyme (engl.), Serpolet (franc.), Serpillo (tal.), Serpol (španj.).

Majčina dušica je jedna od onih biljaka koje se u narodu veoma mnogo koriste za različita oboljenja.

To je mali, niski, zbijeni polugrmić koji puzi po zemlji. Na odrvenjelim grančicama i brojnim vriježama uzdižu se mnogobrojni uspravni izdanci, obrasli malim, jajastim ili duguljastim listićima, a na vrhu nose zbijene klasaste cvatove sa sitnim cvjetićima, ljubičaste do grimizno crvene boje.Cijeli grmić ugodno miriše.

Rasprostranjena je po cijelom području naše zemlje. Obično raste u velikom broju primjeraka na suhom prisojnim i sunčanim obroncima, od nizina do planinskog područja. Postoji mnogo različitih vrsta, varijeteta i formi majčine dušice. Kod nas je ustanovljeno preko 60 različitih varijeteta koji se razlikuju po građi grmića, listova i cvjetova.

U toplijim primorskim krajevima majčina dušica cvjeta već u proljeće, a unutrašnjosti i po planinama tijekom ljeta, pa do početka jeseni.

Za ljekovite svrhe se od majčine dušice sabiru zeleni izdanci u vrijeme cvatnje. To se najlakše vrši rezanjem izdanaka škarama. Ne smije se čupati cijeli grmić iz zemlje, jer se time jako onečišćava sabrana biljka, koju je teško očistiti, a ujedno uništavamo biljku.

Odmah poslije sabiranja, treba biljku očistiti od drvenastih stabljika, vriježa bez listova, od trave i drugih biljaka koje su zajedno ubrane, jer kad se biljka osuši, čišćenje je veoma otežano. Sabrana i onečišćena biljka suši se u tankom sloju, u sjeni i na mjestu gdje ima propuha.

 U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakija travarica i likera.

Osušena biljka se izreže ili isjecka škarama na 0,5 cm dužine. Tako pripremljena droga naziva se stručno Serpylli herba. Za prodaju otkupnim stanicama biljka se ne sjecka. Za domaću upotrebu najbolje je biljku oruniti i prorešetati da se dobiju samo listovi i cvjetovi, koji sadrže najviše aktivnih tvari, a grančice se bacaju.

Osušena majčina dušica je prijatnog aromatičnog mirisa i malo gorkasta okusa.

Majčina dušica sadrži do 0,6% eteričnog ulja, u kome su glavni sastojci; cimol, karvakrol, timol, cineol, pineni i drugi tereni; zatim oko 7% tanina, gorke tvari, smole, flavonoide, organske kiseline i mineralne soli.

U medicinskoj praksi upotrebljava se kao ekspektorans, antiseptik i antibiotik. Koristi se kao čaj i tekući ekstrakt, kao sredstvo za iskašljavanje ko bronshitisa, katara gornjih dišnih putova, kod velikog kašlja i grčeva kod iskašljavanja. Koristi se i za smirenje bolova kod upale korijena živaca (radikulita) i glavobolje, kao blago dezinfekcijsko sredstvo kod infekcijskih oboljenja želuca, crijeva, bubrega i mokraćnog mjehura i kao stimulans izmjene materija.

U narodnoj medicini koristi se za mnoga oboljenja; kod bolesti želuca, čira na želucu, kod bolesti bubrega, za tjeranje mokraće, kod upale pluća i velikog kašlja za preznojavanje. Koristi se i kao stimulans za fizičko i psihičko jačanje, kod nervnih oboljenja, besanice, nesvjestice, općenito kod ženskih bolesti, maternice, a navodi se da potiče i spolnu aktivnost. Izvana se upotrebljava za ispiranje usta i otklanjanje neugodna zadaha, kao dodatak kupkama za slabu i rahitičnu djecu, za zacjeljivanje krasta i osipa i protiv reume i gihta. 

UPORABA

Čaj jedna jušna žlica isitnjene majčine dušice (oko 6 g) prelije se s pola litre vode i odmah poklopi. Ostavi se da stoji 15 minuta i procijedi, a nakupljene kapljice na poklopcu otresu u procijeđeni čaj. Kod prehlada i kašlja pije se topao čaj zaslađen medom, tri puta dnevno po jedna šalica.  

Čaj za ispiranje i kupke uzima se 50 grama majčine dušice i prelije jednom litrom vode i poklopi, a dalje se postupa na isti način kao gore. Procijeđeni čaj se ulije u kadu za kupanje u toplu vodu. Za ispiranje usta ovaj čaj se malo razrijedi vodom.  

Složeni čaj za kupke (species ad balnea),

cvjetovi lavande (lavandulae flos),

cvjetovi kamilice (chamomillae flos),

list paprene metvice (menthe pip.fol),

list ružmarina (rosmarini folium),

trava majčine dušice (serpylli herba),

korijen iđirota (calami rhizoma aa50,0) 

Od svake od ovih trava uzima se po 50 grama isitnjene trave i dobro izmješa, a zatim pakuje u platnene kesice po 100 grama. Ove kesice se stavljaju u toplu vodu za kupanje.  

Složeni narodni čaj, protiv astme. Listovi pdbjela (farrarae foliu 80,0 g.

Trava majčine dušice (serpylli herba 20,0 g).  

Pomiješaju se isitnjene ove trave u navedenim količinama. Uzima se jedna jedaća žlica smjese i prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Poslije 15 minuta se procijedi i pije zaslađeno medom dvije do tri šalice dnevno.  

U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakije travarice i likera.

Prof. dr. Zdravko Devetaak

ČUDNOVATI KRISTOV CVIJET  

U domovini je zimzelena penjačica koja se njeznim viticama drži za podlogu. Kod nas vrlo dobro uspijeva u području sredozemne klime, u kontinentalnom dijelu zemlje. Zimi se treba staviti prezimljavanje.  

 Dolaskom u novi svijet jedna od zadaća Š panjolaca je i pokrštavanje poganskih” plemena što su živjela na području Južne Amerike. U jednoj lijepoj penjačici što je obilno rasla u tom području stekli su pomoćnika u provođenju svojih nakana.

 Naime, u cvijetu te autohtone biljke prepoznali su detalje koji podsjećaju na Kristovu muku: križ na kojem je Krist razapet, prisustvo sv. Trojstva, kruna, kalež, čavli, rane I stvarno, ako se bolje zagledamo u iznimno neobičan cvijet, prepoznat ćemo simbole kršćanske vjere

 Poganskim Indijancima objašnjavali su kako Bog i putom cvijeća šalje poruku, želeći da dođu pod njegovo okrilje. Od tih se vremena pasiflora (Passiflora sp) zove Kristov cvijet, a ponegdje i Kristova kruna. I sam latinski naziv ukazuje na gore navedenu simboliku: passus koji trpi i flor cvijet. U svojoj domovini pasiflora je zimzelena penjačica koja se nježnim viticama drži za podlogu. Često joj treba i dodatni potporanj.

 Kod nas vrlo dobro uspjeva u području sredozemne klime, a u kontinentalnom cijelu zemlje zimi se treba staviti na prezimljavanje u zaštićen prostor.

 Temperatura u proljeće i ljeto treba prelaziti 20 stupnjeva C, ako želimo cvatnju u ljeto i ranu jesen, što ovisi o vrsti. Tijekom zime temperatura ne bi smjela pasti ispod 5 stupnjeva C, tj. optimum bi bio oko 10 stupnjeva C.

 Dobar supstrat za uzgoj bit će onaj od mješavine obične vrtne zemlje i treseta, ili humusne zemlje i pijeska.

 U proljeće, neposredno prije kretanja vegetacije, potrebito je orezivanje da bi se biljka oblikovala i smanjilo nepotrebno trošenje vode i mineralnih tvari na izboje koji nisu reprezentativni.U slučaju da se pasiflora smrzne, nemojte je baciti. Orezivanje do tla postoji mogućnost da će dolaskom toplijeg vremena biljka potjerati” nove izboje.

 Lako se razmnožava sjemenom i reznicama u proljeće i ljeto, a najjednostavniji način je polijeganjem izboja tijekom ljeta kad je biološka snaga biljke najjača.

 Danas se uzgojene mnoge sorte ove biljke i velik broj vrsta (preko 500) čini ovaj rod vrlo zastupljenim u hortikulturnom uzgoju.

Dip. ing. agr. Romana Singolo Mahnić

                                                                      (više…)

RAT BEZ RATA – LJETOPIS ŽUPE MOTIKE 1991.-2000.

Početkom 2007. godine mi okučanski župnik fra Anto Ivanović dade knjigu, crne boje simbolično o onome što u njoj piše, a piše o najtragičnijim događajima ne samo župe Motike  nego i o najtežim vremenima koje je  cijela  Banjalučka  biskupija proživljavala u svojoj povijesti. Autor ove knjige je fra Anto Nedić tadašnji motički župnik, koji je ono što je vidio, doživio i čuo zabilježio i tako je nastala ova knjiga podnaslova «Ljetopis župe Motike 1991. -2000 .

Na preko 400 stranica osim Predgovora, Uvoda i Sažetka, koje  u ovom predstavljanju, radi boljeg uvida u  knjigu koju predstavljamo, donosimo u cijelosti. Autor je knjigu «Rat bez rata» podijelio na slijedeća poglavlja: U predvečerje rata, 1991. godina, Logor u vlastitom zavičaju, 1992. godina, Nestajanje katolika Hrvata u župi Motike kod Banjaluke i okolice, 1993. godina, Osvajači nisu na granicama zamišljene «Velike Srbije», svijet kasni rat se nastavlja, 1994. godina, Izgon s rodne grude završen čin etničkog čišćenja, 1995. godina, Tragovi zločina u ratu bez rata, Poslije Daytona

Vjerojatno će se netko pitati: «Š to  župa Dolina ima sa župom Motike koja je jedna od druge udaljena više od  pedeset  kilometara». Ima, ne samo  što su proživljavale strahote rata tamo gdje rata nije bilo, što su im stanovnici pobijeni i raseljeni, nego što se u toj knjizi na nekoliko mjesta spominje župa Dolina i mjesta oko nje. Kronološki ćemo izdvojiti  i prepisati nekoliko ulomaka.

Pod naslovom «Stižu zabrinjavajuće vijesti» na str. 44 između ostalog piše: «15 .06. 1992. god. vlč. Stipo Š ošić, župnik u Ljubiji, uhićen i odveden prema Prijedoru. 16 .06. 1992. god. vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli, odveden ispred župne kuće prema selu Laminci. Š to je s njima još se ništa ne zna. 17. 06. 1992. god. časne sestre u svom samostanu Nova Topola grubo su zlostavljane ».

Na str. 58 pod kraj kolovoza 1992. godine, pod naslovom: «Ultimatum mještanima Doline» piše:

«Srpska vojska namještena u selu Dolina kod Bos. Gradiške izrazila je svoju nestrpljivost dinamikom etničkog čišćenja u ovom kraju. Bilo im je jasno da će se postojeći logori zatvoriti, a oni se nisu očešali o imovinu Hrvata. Stoga je vojna policija zašla po selima  i obznanila naredbu da Hrvati do 1. rujna (1992. god.) moraju prijeći preko Save ili će biti natjerani na Savu. Ultimatum nije izvršen, ali su župljani užurbano pribavljali dokumente i napuštali svoju rodnu grudu».

Na str. 93 za dane 24.-25. veljače 1993. god. piše kratko «Porušene su crkve sv. Ante u Mičijama i Čatrnji, župa Bosanska Gradiška».

«Uskršnje okupljanje svećenika u Dolini» je naslov nas str. 223 za 1995. godinu u kojem piše: «I župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ovih uskršnjih blagdana ugostila je Johanna Josefa Schwarza, biskupa iz Triera, koji je već tri dana gost naše biskupije. S njime je i domaći biskup, te brojni svećenici iz Banje Luke i okolice. Već je postao običaj da se svećenici nakon napornog korizmenog vremena okupe na uskršnji odmor nazvan Emaus. Danas je nazočnost biskupa i svećenika imala i drugi značaj :odavanje priznanja i daljnjeg ohrabrenja malobrojnom puku ove župe što je, uz sva stradanja, ostao na vjetrometini dvaju ratova, najprije onog u Hrvatskoj, a potom sadašnjeg u Bosni i Hercegovini. Tragovi rata su vidljivi. Župa je velikim dijelom iseljena, prijeti joj izumiranje, a i crkva je teško oštećena. Ugledni je gost iz Njemačke sudjelovao u misnom slavlju što ga je predvodio domaći biskup sa svećenicima».

Za lipanj 1997. godine: «Podmetnuti eksploziv» – « Vlč. Žarko Ošap. Župnik u Bos. Gradišci, izbjegao je podmetnuti eksploziv. Mina je postavljena na ulazu u garažu. Pozvana je policija i demontirala je».

Autor knjige fra Anto (Marijan) Nedić  /rođen 1933.god./ od 200. godine boravi u svom rodnom mjestu gdje se nalazi i  franjevački samostan u  Tolisi, a 2005. godine  iz tiska izlazi  knjiga «Rat bez rata» a njenom  uvodu  kaže:               

«Ljetopis župe Motike vodi se od 1.1.1984. godine. U njemu su kronološki bilježeni važniji događaji u župi.

Godina 1991. donijela je otvoreni osvajački rat srpskih nacionalista protiv Republike Hrvatske. Napadači su posegnuli za osvajanjem tuđih prostora i na njima stvarali etnički čista područja što će se 1992. godine proširiti i na BiH.

Sigurno će se neki povijesni analitičari rata baviti uzrocima sukoba na balkanskim prostorima i njihovim nesagledivim posljedicama, zaobilazeći činjenicu da je uzrok svih uzroka rata bio grijeh, odmetništvo od Boga. Intelektualni začetnici rata i izvršitelji zločina kao i zavedeni pojedinci srpskog naroda izgubili su osjećaj odgovornosti pred Bogom ako su ga uopće i imali.

Riječ je ovdje o ratu što ga je hrvatski narod proživljavao od 1991.-1995. godine u Motikama i okolici kao i prvih godina poraća nakon Daytonskog sporazuma (1996.-2000.) Iako je bilo nemoguće opisati zgusnute događaje i osobna svjedočanstva u Banjoj Luci i široj okolici ipak i kratke kronološke bilješke navode čitatelja na razmišljanje i zaključak. S obzirom na brojnost dramatičnih događaja izbjeglo se njihovo opširno iznošenje da se ne bi kod čitatelja stvarao zamor i osjećaj ravnodušnosti. Ipak kronika prati pojedina ratna događanja koja su imala odjek na prostorima Bosanske Krajine. Neposredni svakodnevni dodir s vjernicima i njihov život u prividnoj slobodi s doživljajima istinska su svjedočanstva proživljenog straha što ga je trpio hrvatski narod. Bez vladavine prava došlo je do izražaja licemjerje vladajućih struktura Republike Srpske. Župska kronika je poprimila opis ratnih zbivanja što govore o kontinuitetu zločina prema hrvatskom narodu i njihovom nestajanju iz Motika i okolnih župa.

Okosnica Ljetopisa su kronološki događaji često vezani uz crkvene blagdane kad je vjernički narod povijesno ukorijenjen u vjeri okupljao se u svojim crkvama tražeći pomoć i zaštitu.

Protjerivanje s rodne grude zbivalo se pred očima Međunarodne zajednice koja se preko svojih predstavnika nečasno ponijela u trenucima povijesti jednoga naroda. Š utnja o tim događajima i ravnodušnost značila bi pokušaj oslobađanja krivnje za idejne začetnike rata kao i one koji su se stavili u njihovu službu. Žrtve imaju pravo na istinu i ona se ne smije prikrivati unatoč tendenciji određenih krugova da je politika zaborava najsvrsishodnija. Oživljavanje događaja prema Ljetopisu nakon deset godina nema za cilj zaustavljanje pomirenja. Kršćanski je oprostiti ali istinu treba oteti zaboravu.

U kronici se ne govori samo o ratnim zbivanjima nego i o vjerskom životu u ozračju svakodnevnih pogibelji potlačenoga naroda, kao i u prilozima o položaju hrvatskog naroda prije i poslije rata».

            Predgovor predstavljene knjige je napisao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u kolovozu 2005. godine «o 10-etoj obljetnici zadnje etape fatalnog izgona katolika-starosjedilaca banjolučkog kraja»

»Rat bez rata« – knjiga kao i mnoge druge knjige, napisane na našim prostorima ili negdje u svijetu. Pa ipak, po mnogo čemu posebna knjiga. Bremenita sadržajem. Pisali su ih događaji u jednom izuzetno dramatičnom vremenu, kakvo nikad nije zabilježeno na ovim našim prostorima. Tajna zla i njegove nesmiljene i neizostavne destrukcije najprije u čovjeku samom, a onda nužno i oko njega. »Nisam znao da je moj narod ovako duboko pao, da mu je komunizam ovako strašno razorio dušu «. Često mi dođu te riječi čovjeka sestrinske Crkve s početka rata, koje je s tugom i rekao vidjevši neka od zlodjela u banjolučkom kraju. Zlo se ovdje doista dogodilo, kao nezaustavljiva lavina, koja se bez prepreka potisnula u slobodnu jurnjavu da uništi sve, čega se dočepa.

Ovo je dragocjeni kronopis (dakako subjektivan i nepotpun) te rušilačke lavine zla. I nastojanje autora-svjedoka da, osim registriranja oblika i intenziteta zla i destrukcije, pronikne u uzroke i sadržaj te lavine. Kao kršćanin i ovlašteni učitelj drugih u kršćanskoj vjeri, autor svoja utemeljena razmišljanja svodi na onu nadvremensku istinu koju donosi apostol Ivan (l Iv 2,16-17): »Š to god je svjetsko požuda tijela i požuda očiju: nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka«.

Sigurnu zabludu, tešku odgovornost i fatalne posljedice imaju one ideologije koje propagiraju ova tri glavna izvorišta zla u svijetu: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. One time naviještaju i provode u djelo bezobzirni egoizam, nelagodnost, mržnju, gnjev, destrukciju i opću retrogradnost. Gdje god se gazi čovjekova bogolikost, njegovo dostojanstvo, gdje god se primjenjuje pravo jačega, a ne pravde i ravnopravnosti tu se lako, dapače nužno, stvara zametak nelagodnosti, neprijateljstva i mržnje, a onda i želja za osvetom. Sila i nasilje po svojoj prirodi žele izazvati silu i nasilje. Tako se umnožavaju i proširuju negativni učinci i sile i nasilja. Porast pak i proširenje sile, nasilja i zla ne može se zaustaviti tako što bi se odgovorilo još većim nasiljem. Silu, nasilje i zlo se može zaustaviti u njihovu rušilačkom naletu samo ljubavlju. Ne nekom sentimentalnom, nego onom koja svoj korijen ima u Bogu, u ljubavi koja je kao Kristova ljubav, koja jest i ostaje nenasilje.

Doista, jadan čovjek, jadna obitelj, jadni ljudi, jadan narod, grad i kraj gdje se Bogu oduzima »stanarsko pravo«, gdje se ljubav prema Bogu i prema čovjeku odbacuje i prezire. Tu se nužno postaje robom zloduha, postaje se zlo i nesreća za sebe i za druge. Tu se ujedno nužno radi na svome vlastitom uništenju. »Tko čini zlo, zlo mu se vraća« (Sir 27,27). I »jao onima koji zlo dobrima nazivaju, a dobro zlom« (Iz 5,20).

Katolici banjolučkog kraja su od svojih duhovnih pastira tijekom cijelog rata bili poticani na nenasilje, na ljubav i praštanje. »Radije ćemo zlo i nepravdu s Kristom zajedno podnositi, nego ih bez Krista drugima nanositi« bila je naša deviza. Dopuštam da je moglo biti ljudi koji su tvrdili, pa i danas tvrde, da se takav naš izbor nenasilja u konačnici pokazao kao pasivno prihvaćanje nepravednog stanja.

Oni su mogli i mogu tvrditi da je kukavičluk ako se protiv laži i destrukcije ne primijeni sila, ako se silom ne brani ugnjetavane. Takva tvrdnja ipak ne odgovara istini. Nenasilje nije pasivno ako je izabrano iz ljubavi. Ono nema ničega zajedničkog s ravnodušnošću i pasivnošću. Njezin cilj je postići ono na što nas potiče apostol Pavao: – ne dati se pobijediti zlom, nego dobrim svladavati zlo. (usp. Rim 12,21)

Birati i izabirati nenasilje, kao što su to učinili katolici banjolučke regije u nedavnom ratu bez obzira na sve što se s njima dogodilo znači napraviti pravi izbor. Takav izbor uključuje aktivnu obranu ljudskih prava i sloboda i čvrsto opredjeljenje za istinu, za pravednost, za praštanje i pomirenje, za dobro organizirani razvoj i istinski napredak čovjeka i njegovog konkretnog životnog ambijenta.

Sadržaj ovog  »Ljetopisa župe Motike« bit će sigurno veliki izazov za svakoga koji se s njim bude upoznavao. Morat će pokazati svoje lice barem pred svojom savješću. Svoje lice lijepo ili ružno, pokazali su i mnogi akteri drame koja je zabilježena na ovim stranicama. U konfrontaciji sa zlom, dobro je izazvano da dokaže svoju vjerodostojnost. Tko za sebe tvrdi da je dobar neće lako dozvoliti da ga zlo pobijedi; ili-ili da je istinit da ga laž porobi; ili pravedan da ga nepravda uništi.

Autoru ovog kronopisa, revnom i vjerodostojnom ljubitelju Boga i čovjeka, svećeniku i redovniku fra Anti Nediću, izričem i ovaj put iskrenu i duboku zahvalnost i za ovaj posao, koji je, kao i mnoge druge, svjesno i odgovorno obavio».

Mnoge knjige završavaju sa sažetkom. Ova ne, jer poslije sažetka je dodatak u kome slijedi popis obitelji na dan 1. siječnja 1984. godine kada je župa drugi put osnovana. /Župa Motike se prvi puta spominje 1626. godine/, Stanje u župi i popis žrtava II svjetkog rata 1941.-1945. iz Motika i Čivčija Petrićevačke župe..

Sažetci su pisani na hrvatskom i engleskom jeziku. Evo što piše u sažetku na hrvatskom jeziku:

«U povijesti Hrvatskoga naroda Bosanske Krajine ulaze burna zbivanja nakon raspada komunističke Jugoslavije. Događaji su presudno utjecali na život i budućnost naroda ovoga kraja. Opisani su u vidu Kronike

 

Na kratko treba se podsjetiti povijesnih događaja. Nacionalne države na Balkanu konačno su se formirale u 19. i početkom 20. stoljeća.

Srbija je nakon oslobođenja od Turaka zadržala sebi pravo daljnjeg proširenja granica na račun susjednih naroda. Balkanski ratovi 1912.-1914., Prvi svjetski rat 1914.-1918. i Drugi svjetski rat 1941.-1945., našavši se na strani pobjednika Srbija je koristila za proširenje granica.

Nakon 45 godina (1945.-1990.) vladavine jugoslavenskog komunizma i relativno prividnog mira u Srbiji se devedesetih godina probudio hegemonizam, želja za osvajanjem prostora što su stoljećima pripadali drugim narodima, poglavito Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima).

Rat je planiran u Beogradu u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti (SANU) s ciljem stvaranja etničkih čistih prostora za buduću Veliku Srbiju. Za otvorenu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krivo je rabljena riječ »oslobođenje«.  Navodno je Srpski narod bio ugrožen iako je u komunističkoj Jugoslaviji bio najbrojniji i nazočan u svim vladajućim strukturama vlasti.

Područja o kojima govori Kronika početkom rata 1992. godine su paravojne snage iz Srbije i srbizirane jedinice JNA, okupirale i uspostavile vlast koja je provodila etničko čišćenje terorističkim metodama: sijanjem straha, nasilnim oduzimanjem materijalnih dobara, uništavanjem sakralnih objekata, odvođenjem civila (vojnih formacija nije ni bilo) u logore i na prisilni rad, fizičkim zlostavljanjem i mučkim ubojstvima. Bio je to rat bez rata u kojem su i svećenici, redovnici i redovnice dijelili sudbinu svoga naroda. Sedam svećenika i jedna redovnica su ubijeni.

Hrvati, katolici i Muslimani (Bošnjaci) u Bosanskoj Krajini nisu željeli rat niti su se za njega spremali. Svaki otpor je bio besmislen. Mnogi su tražili spas u Republici Hrvatskoj ostavljajući »dobrovoljno« pismeno svoju imovinu »Republici Srpskoj«.

I tako dok nezapamćeni prljavi rat u Bosni odnosi nebrojene žrtve, Međunarodni posrednici vode neučinkovite pregovore s napadačima koji su pregovarali da bi dobili na vremenu kako bi izašli na granice svoje buduće zamišljene države. Pojedini političari prihvaćaju podmetnutu tezu da se u Bosni radi o građanskom, vjerskom ratu i oklijevaju energičnije prekinuti sukob što je samo produžilo agoniju bespomoćnih naroda.

Završni čin etničkog čišćenja dogodio se u drugoj polovici mjeseca kolovoza 1995. godine, kada je sklopljen Sporazum između Međunarodnog Crvenog Križa i vlast Republike Srpske 14.08.1995. godine po kojem je omogućen dragovoljni izlazak ne srpskog stanovništva iz »Banjalučke oblasti«.

Na graničnom prijelazu rijeke Save tijekom kolovoza i početkom rujna kod Srpca  prešlo je u Davor (Republika Hrvatska) oko 20.000 prognanika, odakle su narednih dana raseljeni po Hrvatskoj, kod rodbine i po kućama što su ih izbjegli Srbi napustili prigodom hrvatske oslobodilačke akcije »Oluja«.

Daytonski sporazum 21.11.1995. godine prekinuo je sukob i ostavio mogućnost povrataka svih na svoje. Rat je ostavio teške posljedice zbog kojih nema povratka a posebno u republiku  Srpsku. U praksi Dayton nije donio mir, nego Sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje ponajviše na štetu Hrvatskog naroda.

Međunarodna zajednica preko svojih predstavnika uporno ne pristaje na reviziju nepravednog Sporazuma i bezuspješno se trudi stvorit državu od dva entiteta u korijenu nepravedno zamišljeni».

Ovu knjigu bi trebali pročitati ne samo Hrvati u Bosni i Hercegovini, nego i Srbi, naročito mlađi naraštaj kako bi saznali  na kakvim temeljima je nastala tvorevina koju nazivaju «Republikom srpskom».

 

(više…)

vlč. EUGEN TVRTKOVIĆ (1870. – 1937.)

I N   M E M O R I A M

Ove jeseni, 22. listopada 2007. navršilo se sedamdeset godina od kako se u vječnost preselio vlč. Eugen Tvrtković. Smrt ga je zatekla u 68. godini života i 42. godini svećeništva dok je obavljao službu župnika župe Dolina. Pokopan je na dolinskom groblju Gradina.

Kratki životopis

Vlč. Eugen Tvrtković je rođen u Kreševu, 19. 3. 1870. godine od oca Martina i majke Ivane rođ. Martinčević. Je li imao još braće i sestara, nije poznato. Teološki studij započinje u Travniku 1891. gdje će ostati do 1893. a zatim će isti studij nastaviti u Sarajevu 1893. i završiti ga 1895. godine. Za svećenika je zaređen u Sarajevu po rukama msgr. dr. Josipa Stadlera – nadbiskupa sarajevskog, 9. 7. 1894. godine kao svećenički kandidat Vrhbosanske (Sarajevske) nadbiskupije.

Svoju svećeničku službu vlč. Eugen Tvrtković je započeo kao vjeroučitelj u Sarajevu. Tako je od 1895. pa do 1897. godine predavao vjeronauk u Trgovačkoj, Zanatskoj (Obrtničkoj) i Osnovnoj Š koli. Svoju prvu župničku službu je preuzeo 1897. postavši župnikom župe Solakova Kula (kod Konjica) gdje će ostati tri godine. Nakon toga, od 1900. do 1901. upravlja župom Doboj, da bi od 1901. do 1903 ili 1913. bio župnikom u Pećniku (kod Modriče). Nakon te službe vlč. Eugen je, od 1903. ili 1913. do 1920., upravljao župom Čemerno (kod Sarajeva). Od 1920. do 1922. je župnik u Gromiljaku (kod Sarajeva).

Nakon svog svećeničkog djelovanja u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji, iz još ne poznatih razloga, vlč. Eugen Tvrtković 1923. godine započinje svoje svećeničko poslanje u Banjalučkoj biskupiji. Tako je svoju prvu službu u novoj biskupiji dobio 1923. kada je imenovan župnikom u Bosanskom Petrovcu, gdje će ostati do 1929. godine. Tek jednu godinu bio je župnik u Gumjeri i to od 1929. do 1930. godine. S početkom nove, 1930. godine preuzima službu župnika u župi Dolina u kojoj je ostao do smrti, 22. 10. 1937. godine.

Spomen obilježje

Budući da se pri ukopu pokojnika na dolinskom groblju Gradina redovito nailazi na posmrtne ostatke – tko zna kada – sahranjenih pokojnika, čija počivališta nisu imala nikakovg obilježja, za zaključiti je kako je to groblje vrlo staro. Sve do sredine XX. st. na groblju Gradina nema nadgrobnih spomenika od čvrstog materijala. Uspomena na pokojne se čuvala zamjenom dotrajalih hrastovih križeva, koji su gotovo u pravilu bili ukrašavani plitkim duborezom s geometrijskim motivima i bojani u dvije boje od kojih je jedna uvijek bila bijela a druga je uglavnom bila modra, crna ili zagasito crvena. Sam grob se održavao čišćenjem od korova. Sredinom XX. st. kao trajnije rješenje pojavljuju se željezni križevi. Bili su to metalni lijevani križevi sa stiliziranom ukrasima, s korpusom ili bez njega.

Do sada nije poznato kada je vlč. Eugenu Tvrtkoviću, kao nadgrobni spomenik postavljen upravo takav jedan željezni križ koji je stajao nad grobom u lijepo oblikovanom postolju kockastog oblika od zidane opeke sa piramidalnim završetkom, dok je sam grob bio uokviren niskom betonskom ogradom. Krajem osamdesetih goodina, kada su uređene asfaltne staze kroz groblje, željezni križ vlč. Eugena Tvrtkovića je bio jako dotrajao a betonska ograda oko groba se jedva naslućivala pa se moglo zaključiti da je to jedan od prvih postavljenih  željeznih križeva u dolinskom groblju. Budući da se to dotrajalo spomen obilježje Vlč. Eugena Tvrtkovića, svojim jednim dijelom nalazilo na trasi planirane grobljanske staze, tadašnji dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki je odlučio da se križ zajedno s opekama ukloni, kako bi se po završetku asfaltiranja grobljanskih staza svećenikov grob nanovo uredio sa doličnim spomenikom. Tada je planirana izgradnja nove kapele i mrtvačnice ispred ulaza u groblje, pa bi se tom prilikom obnovio grob i spomen obilježje nekadašnjeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića. Taj plan uređenja i nove organizacije na dolinskom groblju je trebao otpočeti odmah po završetku izgradnje i uređenja župne crkve u Gornjoj Dolini. Budući da zbog ratnih događanja i prisilnog iseljavanja vjernika ni župna crkva nije do kraja uređena i završena, planovi za uređenje groblja jednostavno se nisu realizirali zbog novonastale situacije u Dolini.

Ipak, ove 2007.godine, povodom 70 godina od smrti vlč. Eugena Tvrtkovića, zalaganjem dolinskih vjernika, obnovljen je grob i postavljen novi spomenik negdašnjem dolinskom župniku koji je svoje svećeničko poslanje izvršavao i u Dolini – a stjecajem okolnosti među Dolincima našao i svoje grobno počivalište.

Novi spomenik je starinskog, piramidalnog oblika izrađen od jablaničkog granita sa uklesanim križem i stiliziranim euharistijskim simbolima te slijedećim natpisom:

OVDJE  POČIVA

VELEČASNI  GOSPODIN

EUGEN  TVRTKOVIĆ

ŽUPNIK DOLINSKI

KREŠ EVO, 19. 3. 1870. DOLINA, 22. 10. 1937.

   SPOMENIK PODIŽE

           VJERNI PUK DOLINSKIH SELA

Gornji rubovi groba su obloženi jablaničkim granitom te je na grob postavljena grobna ploča od istog materijala dok su bočne strane groba uređene ispranim kulirom.

Iako je ovom zgodom grob vlč. Eugena Tvrtkovića pristojno obnovljen te je postavljen i novi mramorni spomenik, ipak se čini da je pjesma vlč. Izidora Poljaka, najljepši spomenik svim svećenicima koji su svoj ovozemaljski život završili daleko od svog rodnog doma, u onim mjestima gdje su poslani na izvršenje svoga zvanja i poslanja. Dugo je vremena nad grobom vlč. Eugena Tvrtkovića stajao jednostavni drveni pa željezni križ, no nakon toliko prohujalih godina došlo je vrijeme da njegov grob ipak krasi – mramorni spomenik.

Naš negdašnji pastiru,

među svojim stadom i nadalje

počivao u miru Božjem!

Zvane Moje

Kada jednom vrijeme dođe,

Da dragome pođem Bogu,

I kad dahnem zadnji puta

Na smrtnome teškom logu,

Čela moga neće resit

Vijenac lišća lovorova,

Nit će povijest za moj spomen

Trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću ko što minu

Milijuni ljudstva mnogi

Diljem svijeta udaljeni

I prezreni i ubogi,

U osami što su teško

Ov’ zemaljski vijek vili,

Pa kad umru, povijest ne zna

Da su ikad ovdje bili

U seocu Bog zna kojem

Proživjet ću svoje dane:

Poslat će me moje zvanje

Međ’ uboge sirotane.

Na tom svijetu što nemaju

Prijatelja, nikog svoga

Tek na nebu utočište

Sviju bijednih dobrog Boga

 I u ime svoga Boga

Ja ću poći svome stadu,

Da ga kao anđel tješim

U njegovom teškom jadu,

Da mirisni balzam lijem

U njegove gorke boli:

Tješeći ga, zboreći mu

Da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome,

Dizat ću mu bolne oči,

Pa će žića teškom stazom

Moj bijednik lakše poći.

Zborit ću mu kako ovdje

Život traje kratko doba

I da pravi tek počinje

S onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću biti,

U biserju neću sjati

Ko sretnici ovog svijeta,

Pa mu blaga neću dati.

Dušu ću mu vrelu dati svoju,

I krv vrelu srca svoga

I utjehu što je pruža

Vjera sveta Krista Boga.

U narodu našem jadnom,

Gdje je bol i tuga sama,

Gdje se živi, gorko živi

Ponajviše u suzama.

Mnogim, gdje se znojem stvara

Ona suha kora hljeba

Pronosit ću vjeru svetu,

Ljudskoj boli melem s neba.

 Pa će tako hrlit vrijeme,

Proći će i moji dani,

U zemlju ću hladnu leći

Gdje i moji sirotani.

A na grob mi neće stavit

Mramornoga spomenika,

Tek križ drven, jednostavan

Ko i život svećenika.

(vlč. IZDDOR POLJAK)

KŽP (kultura žarnih polja) ZPP (Zapadno-panonskog prostora) i Iliri 1

Kraheova lingvistička izvođenja, kao što se vidi, neobično se podudaraju sa onim što je ovdje već rečeno, čak i u tome da između sjevernog i južnog kompleksa ne postoji oštra granica (pogledati prilog 4). Krahe još uvijek ostavlja mogućnost postojanja nekog jezika koji je nastao na području lužičke kulture i proširio se na jug toliko, da je prodro i na sjeverni Balkan. On to na jednom mjestu i kaže: Izgleda da se radi o tome da onaj narod iz staroevropskog jezičnog područja, koji iz područja oko Istočnog mora teži prema jugu, prema gornjoj Italiji i Iliriji, ne možemo zvati ni jednim imenom poznatih naroda, odnosno poznatih jezika”.  Budući da se područje ovog sjevernijeg jezičnog kompleksa (za razliku od južnog ilirskog) podudara, uglavnom, sa područjem rasprostiranja KŽP ZPIAP i lužičke kulture, to je jasno da bi se ovaj jezik, koji je Krahe uspio da registrira, morao odnositi na nosioce KŽP i njihove potomke, u koje spada i Donja Dolina. Drugim riječima, to bi, prema Kraheu, trebalo da znači da je jezik kojim se govorilo u Donjoj Dolini i sjevernoj Bosni porijeklom iz pribaltičkog područja i da je narod ovih krajeva porijeklom sa sjevera. Ova hipoteza zahtjeva da se posveti posebna pažnja problemu odnosa KŽP prema lužičkoj kulturi, pogotovo zato što se Krahe, veoma često, oslanja na arheološku literaturu i što je identificiranje Ilira sa nosiocima KŽP vršeno u vezi sa lužičkom kulturom, koja je bez sumnje, srodna Donjoj Dolini  starijoj fazi njenog postojanja.

Po mišljenju mnogih arheologa, naročito starijih, KŽP je nastala kao rezultat jednog snažnog širenja lužičke kulture na jug. Međutim u posljednje vrijeme broj pristalica ove teorije rapidno se smanjuje. Već iz dosadašnjeg izlaganja moglo se vidjeti da bi se Panonija (prije svega sjeverozapadna) morala uzeti u obzir kao najvjerojatnije matično područje KŽP, pošto se jedino u njoj ( i susjednoj HGK) javljaju, daleko prije ha A perioda, razni elementi koji kasnije predstavljaju bitne osobine ove kulture (pogledati u ovom radu odlomak: D. dolina i KŽP). Ukoliko su ova rezoniranja pravilna, tada bi se moralo pretpostaviti da su nosioci KŽP iz zapadne Panonije, najvjerojatnije iz njenog sjevernozapadnog dijela, oko kraja brončanog doba D, a možda i na početku ovog doba, krenuli u raznim pravcima, pa i na sjever, gdje su uzeli snažno učešće u formiranju lužičke kulture, koja o kasnije pokazuje velike srodnosti sa KŽP Zapadne Panonije, pa čak održava s njom i veze. Veoma važno je istaknuti da lička kultura žilavo čuva zapadnopanonske tradicije, što je svojstveno onim grupama koje su se udaljile od matičnog kulturnog područja. Ne znamo koliko se širenje jednog jezika poklapa sa širenjem izvjesne kulturne ili etničke grupacije, ali bi iz ovog izlaganja, kao i iz onog što zastupa veliki broj lingvista, proizašlo da se pretežni dio elemenata jedne kulture vjerojatno putem etničke migracije, širio na sjever, dok se istovremeno u istom pravcu, ali različitom smjeru, sa sjevera na jug sa Baltika u Istočne Alpe i Zapadnu Panoniju širio jedan pribaltički jezik. U ovom pogledu situacija ne izgleda ni malo jasna, pogotovo zato što ima mnogo razloga da se povjeruje i u etnička strujanja sa područja lužičke kulture na jug do u istočne Alpe. S druge strane direktno vezanja KŽP Sjeverne Bosne i njoj susjednih sjevernih krajeva za lužičku kulturu nema nikakve osnove, jer su elementi koji vežu Sjevernu Bosnu sa lužičkom kulturom zapadnopanonskog porijekla.

Arheološki materijal, kao što smo vidjeli, ne daje mogućnost za pretpostavku da su Zapadna Panonija i sjevernozapadni Balkan predstavljali u stoljećima prije rimske okupacije jednu kulturnu i etničku cjelinu (prilog 4), a još manje da se lužička kultura veže za područja Balkana, na kojima su nesumnjivo živjeli Iliri. Spajanje ovih područja prema nekim lingvistima, pa i prema Kraheu, dugogodišnjem pristalici sjevernog porijekla Ilira, nije moguće izvesti niti  u  lingvističkom pogledu.

Razdvajanje Panonije od ilirskog područja, odnosno izdvajanje ilirske teritorije, može se dosta dobro izvesti i pomoću podataka koje pružaju rimski i grčki pisci, kao i pomoću radova suvremenih povjesničara. Razlog za povezivanje Ilira sa nosiocima KŽP ZPP, zatim njihovi srodnici i potomci, Iliri. Stoga moramo pokušati razjasniti sadržaj riječi Iliri, Iliyricum i Iliyri kroz stoljeća.

Iliri se spominju kod grčkih pisaca veoma rano. Hekatej (VI stoljeće prije Krista) piše o Ilirima na nekoliko mjesta. On čak spominje i jedan ilirski grad, a za Taulante (Helidonce) kaže da su ilirsko pleme. Izgleda da je on Ilirima smatrao i susjedne Enhelejce, Abre i druge. Svi se ovi narodi lokaliziraju u krajnje južna ilirska područja. Međutim kada spominje Istre, Kaulike, Liburne, Mentore, Hythmite i Syope, ne kaže da su oni Iliri. Pokrajinu u kojoj su Iliri stanovali, Hekatej naziva Illyrida. Ona se najvjerojatnije nalazila negdje između rijeka Drima i Vojuše. Otprilike isto područje zauzimala je Herodotova Illyris u V. stoljeću prije Krista. 

Ovi prvi podaci o Ilirima daju mogućnost da se dođe do jednog izvanredno važnog zaključka, a to je da su Iliri bili manji narod sastavljen od plemena (ukoliko nisu bili jedno veće pleme) koji je stanovao sjeverozapadno od Grčke, te da je Hekatej dobro razlikovao Ilire od raznih drugih plemena na istočnoj obali Jadranskog mora. 

Tijekom stoljeća ime Illyris se širilo na sve veću teritoriju, odnosno širili su se Grci i Rimljani, a tim imenom su bila nazivana i ona plemena koja su ranije bila izričito odvajana od Ilira. Objašnjenje za ovu pojavu dao je nedavno M. Suić. On piše: Utvrđena je činjenica da je pojam Illyris kod grčkih pisaca izraz čisto geografske naravi, kojim su oni nazivali svoje sjeverozapadne susjede. Š irenjem grčkog utjecaja na teritorij koji su nastavili Iliri, osnivanjem grčkih naseobina na njihovoj obali i tim porastom grčkog interesa za ta krajeve ovaj se geografski pojam sve više širio dok nije u vrijeme rimske okupacije naših krajeva obuhvatio sve etničke skupine srodne u potpunosti. Jedino što mi se ne čini uvjerljivim, to je misao da su pod pojmom Illyris bile za vrijeme rimske okupacije obuhvaćene sve etničke skupine srodne po narodnosti i jeziku. Pod ovim imenom bile su sigurno obuhvaćene ne samo srodne grupacije, već i takve koje sa Ilirima nisu imale rodbinskih veza. O ovome će kasnije još biti govora.

Š irenje imena Iliri na sve više plemena može se odlično pratiti na podacima starih povjesničara kao i pomoću drugih izvora. Za vrijeme Tukicica (konac V. stoljeća prije Krista) izgleda da  Iliri nisu zauzimali veći teritorij od onoga koji naznačuju pisci  prije njega. Oko sredine IV stoljeća prije Krista  ime Iliri se proširilo na sve grupacije do Boke Kotorske, a možda i nešto dalje na sjeverozapad, sve do Neretve. Iz djela De mirab. Auscul., koje potiče iz sredine III stoljeća prije Krista može se zaključiti da je ilirsko ime u to vrijeme bilo prošireno do rijeke Cetine. U ovo doba širenje ilirskog imena jedne pokrajine. Rimljani tada postupno, ali uporno prodiru na Balkanski polutoti. Godine 87 – 84. prije Krista Sula je pod rimsku vlast podvrgao Dardanos, Scordiscos, Dalmatas et Medas”. Time je u rimske ruke dospio ogroman dio sjeverozapadnog Balkana. Veliki dio priobalnog i obalnog jadranskog pojasa bio je osvojen već ranije. Osvojeni balkanski krajevi su bili ujedinjeni pod zajedničkim imenom Illyricum,  sa rangom provincije. Za nas su važne samo sjeverne granice ove provincije, no ni o njima ne možemo saznati sve što nas zanima.

 

 

(više…)