Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

USKRSNI OBIČAJI

(Od Poklada do Mladog Uskrsa) 

Nakon Pokladnog veselja i opuštenosti dolazi Pepelnica (Čista srida) dan posta i nemrsa s kojim, kao i u svemu Katoličkom svijetu, započinje vrijeme priprave za Uskrs Korizma.

Obred pepeljanja u crkvi nije se propuštao bez velikog i važnog razloga. Kako u Došašću (Adventu), tako i u Korizmi, nisu se pravila nikakva veselja a sav je ženski svijet u crkvu s rupcem (maramom) na glavi.

Vrijeme korizmenog odricanja u Dolinskom kraju se prakticiralo na različite načine: netko kroz Korizmu nije pušio, netko nije pio alkoholna pića, netko nije pio kavu, a ne mali broj je bio onih koji su Korizmu prepostili od početka do kraja.

U rane nedjeljne večeri dok je trajala Korizma mladići, djevojke i svi oni koji vole pjesmu, znali bi se okupiti kod seoskih križeva, česmi, na križanjima seoskih ulica (šorova) i zapjevati. No, tom zgodom se nije pjevalo ništa drugo osim pjesama pobožne tematike (svetih pjesama).

Tradicija i običaji Adventskog i Korizmenog odricanja od veselja i zabava održali su se u dolinskim selima sve do naših dana. Stari Dom mladeži u D. Dolini dok je bio u funkciji, kao i onaj novi u G. Dolini, u vrijeme Adventa i Korizme su bili zatvoreni. U njima u to vrijeme nisu priređivane nikakve zabave, priredbe, igranke, kino predstave i sl. U Korizmene petke, nakon pobožnosti križnog puta i večernje Mise organizirao se vjeronauk za mladež, dok su se u nedjeljne večeri mladi okupljali na  tradicionalnu igru (kaišanje) kod seoskog bunara (česme) ili Pod klenom u D. Dolini.

Cvjetnica

Na zadnju korizmenu nedjelju Cvjetnicu, osim sudjelovanja na misi, važno je bilo, u crkvu na blagoslov, ponijeti jelove i zimzelenove grančice, a ako se Uskrs kalendarski slavio nešto kasnije, nosilo se i drugog cvijeća koje do toga vremena procvjeta. Tako blagoslovljeno cvijeće i grančice bi se nosile kući i kod kuće čuvale.

Vjerovalo se da te blagoslovljene grančice kuću štite od svakog zla, a posebno od udara groma, tuče (leda) i drugih posljedica ljetnog nevremena (salauke, ciklone).

Ako se pravovremeno opazi sa se u ljetnim mjesecima sprema veliko nevrijeme (salauka), sveti cvit bi se uz molitvu spaljivao na dvorištu ili u kući na ognjištu ili u peći (šporetu). Ako bi nevrijeme stiglo odveć brzo i iznenada, malo bi se svetog cvita protrljalo između dlanova te bacilo u kišu ili tuču i vjetar.

Veliki četvrtak

Sveto trodnevlje započinje na Veliki četvrtak. U dolinskim selima toga dana se u podne prestajalo sa svim poslovima i do Velike subote (Crvene subote), niti se što čistilo, melo, pralo niti pospremalo. Od podneva Velikog četvrtka pa do iza Uskrsa oko zemlje se ništa nije radilo. Na Veliki četvrtak se išlo na večernju misu, nakon koje je izvođena i slušana pučka pobožnost «Gospin plač». Po završetku ove pobožnosti nije se išlo kući, nego se do ponoći ostajalo u crkvi, u tihoj molitvi. Poslije ponoći svi su u tišini razilazili svojim kućama.

Veliki petak

Jedna stara pobožnost u Dolinskom kraju je vezana za Veliki petak. Ta pobožnost se događala  u rano jutro Velikog petka. Naime vrlo rano, prije izlaska sunca, molilo se sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu i to mora biti sve dovršeno prije izlaska (rađanja) sunca. Ova pobožnost vezana je uz jednu pobožnu priču koja kaže kako je Isus obećao đavlu da će ga pustiti na zemlju, ako uspije za godinu dana pregristi jedan poveći željezni stup. No, ako netko na zemlji, na Veliki petak izmoli sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu, isti stup će se popuniti i postati još deblji. Ako je netko ovu pobožnost prakticirao dvije godine za redom morao je i treću, jer nije dobro da se ova pobožnost prekine sa parnim, nego neparnim godina uzastopnog moljenja.

Na Veliki petak pri ustajanju nitko se nije umivao, češljao, niti se kuća toga dana mela. Išlo se na prijepodnevne obrede Velikog petka (Slušanje Muke, ljubljenje križa i Pričest). Toga dana sav ženski svijet bio je u zamotane glave crnim  rupcima (maramama). Cijeli dan se ništa nije radilo, nego se u molitvi promišljala muka i smrt Gospodinova.

Velika subota (Crvena subota)

Zadnji dan Sv. trodnevlja Velika subota (Crvena subota), obilježena je užurbanim pripremama za sam Uskrs. Na taj dan se ustajalo  rano u jutro i započinjalo se s pripremama hrane za blagoslov u crkvi (Posvećenje), budući da se taj obred događao isti dan u prijepodnevnim satima. Na posvećenje se nosilo svega po malo: bojena jaja, kruh, meso, sol itd. Pošto je posvećenje bilo prijepodne, često puta uskrsna jela nisu bila dogotovljena. U tom slučaju na posvećenje se nosilo ono najnužnije: Kruh, sol i šibica. Kruh kao osnovna živežna namjernica; sol, kojom će se, za Uskrs pripravljena hrana, posoliti pri blagovanju i na taj način biti blagoslovljena, a šibica se nosila na posvećenje jer su se u kući, za razne prigode, palile blagoslovljene svijeće (svete sviće) na Svijećnicu i to blagoslovljenom šibicom (svetom šibicom). Za ovu prigodu u crkvi nije bilo sv. mise, nego samo obred blagoslova jela.

Jedan od važnijih poslova u kući na Veliku subotu je i bojanje (farbanje) jaja. Prije nego su se pojavile tvorničke boje, žene su uskrsna jaja bojile na slijedeći način. Sirovo jaje se, topljenim voskom, uz pomoć većeg pera (iz guskinog krila), najprije iscrta (ušara) na grančice, točkice, cvjetiće, razne geometrijske motive i sl, kako je tko već znao crtati. Tako ušarana jaja se stavljaju se u ledenu vodu, u kojoj su namočene ljuske od crvenog luka. Jaja se dobro pokriju (omotaju) s tim ljuskama i stavljaju se kuhati. Tijekom kuhanja jaja će poprimiti boju ljuske crvenog luka a mjesta iscrtana voskom, pošto vosak tijekom kuhanja otpadne s jaja, ostat će bijela.

Kuhanje šunke za Uskrs, dobro je znan običaj u našem narodu, posebno u panonskom dijelu Hrvatske. Š unka se kuhala i u Dolinskom kraju. No, čini se da je na silu hranjena (šopana) guska) u dolinskim selima ipak bila nešto specifičniji specijalitet. Naime, na Poklade bi se jedna guska iz jata odabrala, od jata odvojila i zatvorila te redovito obilno hranila i pojila cijelo vrijeme Korizme. Ipak, nije to bio uobičajeni tov, nego se guski svaki puta rukom u kljun stavljalo zrnje kukuruza i po malo zalijevalo vodom.

Uskrsno bdijenje u Dolinskom kraju započinjalo je oko 20:00 sati, kada bi se pred crkvom naložila vatra, potrebna za obrede Uskrsnog bdijenja. Vatru pred crkvom su ložili i čuvali mladići. Osim što se ista vatra, sa svom svojom simbolikom, blagoslivljala i koristila u obredu svijetla i paljenju velike uskrsne svijeće tek u 23:00  sata iste večeri, ona je već od 20:00 sati znak Uskrslog Krista, znak života i nade u vječni život. Zbog toga je brižno ložena, održavana i dostojanstveno čuvana. U 23:00 sata bi počeli obredi svijetla i sv. misa tako da bi oko ponoći moglo zazvoniti zvono i navijestiti veliku svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega.

Uskrs

Uskrsni doručak (fruštuk) je u Dolinskom kraju bilo najvažnije i najsvečanije blagovanje toga dana. Za doručak se jela blagoslovljena hrana, a tom prigodom je na stolu gorjela na Svijećnicu u crkvi blagoslovljena svijeća, koja se palila samo blagoslovljenom šibicom. Nakon doručka slijedile su pripreme za odlazak u crkvu na Uskrsnu misu, nakon koje se obavezno ostajalo u kolu pred crkvom.

(više…)

Milka Blažević (Niza)

Tragajući za iseljenim Dolincima, koji su iz Doline odselili  prije ovoga rata, put nas je ponovo doveo u Nizu, selo koje se nalazi između Jelisavca i Koške. Kao što je poznato, što zbog političkih, a više u potrazi za bar malo boljim uvjetima života nego što su dolinska sela pružala po završetku II. svjetskog rata selilo se u taj dio Slavonije. Čini se da je teško naći mjesto od Našica do Osijeka da u njemu ne živi netko porijeklom iz dolinskog kraja.

Stoga nije ni čudo što će se na našim stranicama «Suze» naći razgovori više Dolinaca iz istog mjesta.

MILKA I MIRKO BLAZEVIC S KUMOM MARIJOM SUTEK I NJENIM MUZEM MIRKOM

Podsjetimo se  da smo bili u Nizi  2000. godine kada smo pripremali božićni, 16. broj «Suze», a razgovarali smo sa Stipom Tomić.

Ovoga puta smo kod Milke Blažević rođene Stipančević samo nekoliko dane  nakon što je proslavila osamdesetšesti rođendan.

«Rođena sam  8. listopada 1921. godine u Donjoj Dolini od oca Stipe Stipančevića i majke Marije», započinje svoju priču Milka.

Moji roditelji su osim mene imali još tri sina Matu, Nikolu i Stjepana te  kćerku Pavu koja se udala za Antu Musića. Moja obitelj je u II. Svjetskom ratu doživjela tešku tragediju jer su sva trojica moje braće  poginula.  Matu, koji je rođen 1902. godine su partizani ubili blizu kuće i bacili u Savu, Stjepan koji je rođen 1918 je poginuo u ratnim sukobima kod Doboja 1942, a Nikola koga smo zvali Mika je rođen 1920. godine, nije se vratio iz rata pa se ne zna kao ni za mnoge druge Dolince kako je stradao.

Nakon strahota koje je Dolina proživjela 1945. godine i bratovog ubojstva mama i ja smo se odselile u Breznicu Našičku i tu živjele godinu dana. Budući da nam je obećano da će nam se napraviti nova kuća i da će se u tom kraju stvoriti bolji uvjeti za život, ponovno smo se vratile u Donju Dolinu. Međutim, Dolina i njeni Dolinci su ispaštali od partizanijske vlasti. Mlađi su prisilno odvođeni na radne obveze daleko od kuća. Neki se nisu nikada ni vratili, a stariji  muškarci iz dolinski sela su se morali javljati na razna saslušanja što nije prolazilo bez  mučenja.

Jedni su to podnosili, oni drugi, koji to nisu mogli su se selili. Obitelj moga šogora, dakle Ante Musića je već odselila u Marjanske Ivanovce, pa smo i mi, nakon godinu dana odlučili tamo odseliti. On je po nas došao zaprežnim kolima po nas.  Bilo je to 29. lipnja, na sv. Petra i Pavla 1956. godine kada smo majka, ja i moj sin Zlatko koji je tada imao  deset godina odselili u Marjanske Ivanovce.

 

BAKA MILKA S CLANOVIMA OBITELJI

U  Ivanovcima smo živjeli  nekoliko godine, a potom se preselili u Nizu. Tu sam se udala za Mirka Blaževića koji je umro 1990. godine.

Sin Zlatko je rođen 12. ožujka 1946. godine u Breznici Našičkoj a kršten u župnoj crkvi Koška. Nakon završetka osnovne škole, upisuje se u Srednju školu za vodoinstalatera  u Osijeku.  Daljnje školovanje, za policajca, nastavlja u Zagrebu. Dio radnog vijeka provodi u Splitu, a potom se vraća u svoj Osijek.

Oženio se  10. prosinca 1973. godine s Mirom Knežević iz Donje Doline i nastavljaju život u Osijeku. U mirovini je  a vrijeme osim obitelji posvećuje svojoj drugoj ljubavi antikvitetima.     Imaju troje djece: Oliveru koja je rođena 1974. godine, Kseniju rođenju 1977. god. i Zlatana rođenog 1985. godine. Olivera je udana za Hrvoju Privšek i ima sina Bornu, a Ksenija za Frenki Savi u Novoj Gradiški gdje radi kao vjeroučiteljica i urednica je Župnog lista Kraljice sv. krunice župe Jug u Novoj Gradiški. Ima dva sina bliznaca Alojzija i Š imuna .

Zlatan je po zanimanju automehaničar i radi sa svojom strukom, nije još oženjen i živi s roditeljima.»

U daljnjem razgovoru, uz miris bosanske kave, baka Milka je istakla da njezin život nije bio lagan, ali uprkos svim poteškoćama ostala je zdravog i veselog duha,  zahvljujući Bogu, a i zdravlje je služi bez obzira što je zagazila u osamdesetsedmu godinu života.

Posebno je zahvalna sinu, snahi i unučadima koji je često obilaze i pomažu, a sve Dolince koji je poznaju ali i one koji ne poznaju pozdravlja.

Jelena Krstić – Lela

 
(više…)

GOSPA OD UTOČIŠ TA I Z ALJMAŠ A

GOSPA OD UTOČIŠ TA  I Z   A L J M A Š  A

          Tko se od nas ne sjeća ugodnih mirisa kolača i pohanog mesa, kad je mama spremala jelo za hodočašće. Kakvo je iščekivanje bilo u srcu svakog hodočasnika kad se krenulo na put   vlakom, seljačkim kolima ili pješke.

Kakvi su osjećaji obuzimali svakog hodočasnika kad se približio Aljmašu i prvo ugledao toranj Gospine crkve, koji je gledao ravno na cestu koja je vodila prema crkvi.

A onda ulazak u crkvu čudesna atmosfera duboke pobožnosti i radosti.

Koliko ih je »na golim koljenima« obilazilo oko oltara. Sve je bilo ovijeno u jedan topli osjećaj vrhunaravnog koje se spustilo među nas. Svaki pobožni hodočasnik je osjećao: Da, ovdje je Ona naša Majka prisutna i tako blizu svakom od nas! I Ispovijed i Misa i Pričest, sve je prožeto dubokom vjerom i sabranošću.

          I tako teku rijeke hodočasnika svih dobi i uzrasta. Generacijama i stoljećima.

                                                          

            I sad se vratimo stoljećima unatrag

          Kroničar bilježi da se već 1332. Aljmaš spominje kao katolička župa. I spominje da se već tada posebno štovala Blažena Djevica Marija. Godine 1687. dolaze u Aljmaš oci Isusovci, koji su došli u Osijek nakon izgona Turaka. Turci su vladali 160 godina (1526.-1687.). Crkve su bile razorene a katolici proganjani.

          1702. Isusovci preuzimaju Aljmaš trajno kao župu u koju se sada uvelike doseljavaju novi stanovnici, katolici.

Godina 1704. »Gospa od Utočišta.«

 

          Radi opasnosti od uništenja od kalvina, Gospinog kipa u Laškom (Lug) u Baranji, Isusovci su prenijeli Gospin Kip u Aljmaš.

          I sada su počeli dolaziti »Gospi od utočišta«, koja je sama našla »utočište« u Aljmašu, a vjernici utočište kod Nje svoje Nebeske Majke.

          Godine 1706. uvedeno je stalno proštenje i za blagdan Marijinog pohođenja, a 1708. gradi se nova crkva.   

Godine 1846. Izgorjela crkva.

          »Gospa pod lipom« – »Na vodici«. Od požara je jedino Gospina slika spašena i prenesena u dolinu od svetišta udaljeno oko 1000 metara.  

Godine 1991. Razorena crkva i svetište.

Najstrašniji dan za Aljmaš i Aljmašane bio je 1. kolovoz 1991. cijelo selo moralo je Dunavom i Dravom, zajedno sa župnikom Antom Markićem u pratnji branitelja, mnogi na improviziranim nosilima, lađama teglenicama u izbjeglištvo u Osijek.

Godine 1992. Spašen Gospin kip.

          Više od godinu dana nije se znalo što je s Gospinim kipom, jer nitko iz slobodnog dijela Hrvatske nije imao pristupa u okupirano hrvatsko Podunavlje. A onda je, stjecajem okolnosti, kip pronađen i spašen. U subotu 31. listopada 1992., posredovanjem tadašnjeg predsjednika osječke gradske vlade Branimira Glavaša, organiziran je odlazak u Aljmaš. Svrhu odlaska pronaći Gospin kip znao je ruski zapovjednik međunarodne jedinice (UNPROFOR-a).

U pratnju je pozvan i donjogradski župnik Martin Radman. Pošli su vozilom međunarodnih snaga. Unatoč hrpama ruševina kip je brzo otkriven. Ležao je do prilaznih oltarnih stepenica, napola pod kršem; Gospa je bila bez jedne ruke, a Dijete Isus bez obje. Pozlaćena kruna koja joj je resila glavu nije nađena. Uokolo su ležali oštećeni kipovi Srca Isusova i apostola Petra i Pavla. Gospin su kip odmah prenijeli u vozilo i vratili se u Osijek.

Kip je obnovljen i počeo »putovati« po mnogim župama.

Godina 1998. Povratak Gospe u Aljmaš

 

          U subotu, 1. kolovoza 1998., na osobit i do tada neviđeno svečani način vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa »prognanica« postala je Gospom »povratnicom«.  

          Povratak nakon sedam godina također teglenicama, bio je pun uzbuđenja, dostojanstva i radosti.

          U 9 sati mnoštvo je ispunilo gornjogradsku crkvu. Slijedila je velika procesija s Gospom od crkve do velikozimske luke na dravskoj obali. Predvodili su je dijecezanski biskup Marin Srakić i biskup u miru Ćiril Kos. U procesiji i još više uz hodočasnike na ulicama, a napose na obali bilo je najmanje deset tisuća ljudi. Više od dvije tisuće hodočasnika ukrcalo se u plovila (7 motornih brodova i 8 velikih šlepova). Na čelu konvoja, u motornom brodu koji je nosio ime »Vukovar«, bio je Gospin kip. Najuzbudljiviji čas je bio pristanak uz aljmašku dunavsku obalu. Obala je bila puna povratnika i sa svih strana pristiglih hodočasnika. Tik uz uzgibanu vodu Gospu i njezinu pratnju dočekali su aljmaški župnik i predstavnici mjesta. Biskup Srakić u svojoj je homiliji rekao i sljedeće: »Koliko su puta pjevali pjesmu: »Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu?«

          Pjevali smo je u našim crkvama, u našim kućama, pjevali smo je prije dvije godine pred svetim Ocem u Rimu. To je bilo naše obećanje, to je bio naš zavjet. I mi taj zavjet danas izvršavamo.«

*****

Hodočašća se obavljaju. Evo rasporeda:

UOČI VELIKE GOSPE,  14. KOLOVOZA:

Od 17. sati prilika za ispovijed.

U 19. sati sveta Misa.

VELIKA GOSPA,  15. KOLOVOZA:

Svete Mise u 6 sati i 8 sati. Prilika za sakramenat pomirenja.

U 10 sati svečana sveta.

Poslijepodnevna Misa u 18 sati.

                  

                   

                                                                                                

VRATIT ĆEMO GOSPU NAŠ U, GOSPU ALJMAŠ KU

 

(više…)

VJERA KAO PRIZNANJE

VJERA KAO PRIZNANJE VLASTITE BESPOMOĆNOSTI I OČEKIVANJE SVEGA OD BOGA 

Blago siromasima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko(Mt 5,3).

Vjera je tako nešto uzvišeno da oni koji se ne trude da je temeljitije upoznaju, zaslužuju da iz nje budu isključeni!

BLAGO vama,  koji znate razlikovati brdo od krtičnjaka:
bit ćete pošteđeni od mnogih neprilika!

BLAGO vama,  koji se znate odmoriti i naspavati ne tražeći
opravdanja: postat ćete mudri i orni za nove zadaće!

BLAGO vama,  koji znate šutjeti i slušati: naučit ćete tako
nove stvari! (. . .)

BLAGO vama,  koji znate gledati ozbiljno male stvari, a bez
nemira: daleko ćete stići u životu!

BLAGO vama,  koji se znate diviti smiješku, a brzo zaboravlja-
te na cerenje: put će vam biti osunčan!

BLAGO vama,  koji dobrohotno tumačite i shvaćate ponašanje
drugoga, pa makar ono bilo i oprečno: proglasit
će vas naivnima, al’ ljubav se i stječe uz tu cijenu!

BLAGO vama,  koji mislite prije posla i moolite prije mišlje-
nja: izbjeći ćete tako mnoge gluposti!

 BLAGO vama,  ako znadete šutjeti i smiješiti se i onda kada
vas prekidaju u riječi, kada vam se suprostavlja-
ju ili vam gaze po nogama: tada Evanđelje ulazi
u vaše srce!

BLAGO vama,   ako znadete prepoznati Boga u onima koje susreće-
te: našli ste pravo svjetlo, našli ste pravu mudrost! (Joseph Folliet) 

KRISTOVO SIROMAŠ TVO

Vjera kao izraz duhovnog siromaštva ima svoj uzor u Kristovoj osobi i životu. Biti siromah znači biti ovisan. Isusova ovisnost:

–  On, Bog Sin, postaje potpuno ovisan i pokazuje se u svojoj nemoći kao da je poražen. On Raspeti!

– Takav je bio u Betlehemu (jaslice), na Kalvariji (križ) i u Presv. Oltarskom Sakramentu!

Na početku su Mu ljudi njegova naroda ponudili štalu, jasle a na kraju KRIŽ! Isus je na Kalvariji lišen svega.

Križ postaje izraz ludosti Božje ljubavi prema nama ljudima.  Tu, na Golgoti, Isus je sav ogoljen. I jedino što još ima, svoju Majku, s križa je daje nama ljudima: – Evo vam moje Majke!

U Presv. Ol.  Sakramentu su nazočni nemoć i poraz. Tu On šuti i onda kada Mu se ljudi obraćaju . ..

On je tu tako ogoljen, da Ga čovjek može uzeti i premjestiti kamo želi. Može Ga prihvatiti s ljubavlju, ali i obeščastiti. Može s Njim učiniti doslovno što želi.

Sotonisti kradu posvećene hostije, a onda na svojim crnim misama ga pljuju i gaze. Tako sebe uvjeravaju da je Sotona jači od Njega.

U Betlehemu, Kalvariji i u Presv. Ol. Sakramentu Isusova ljubav doseže najvišu točku ludosti i prepušta se krajnjem siromaštvu.

Ali iz ove Njegove ludosti i siromaštva proizlazi za ljude, svijet spasenje. Božja šutnja, Njegova nemoć, Njegov poraz, javna su sablazan za svijet, koji bi želio Boga silne vidljive moći. Križ je Isusov ostao i danas kamen spoticanja za one koji ne vjeruju, a za one koji su povjerovali, križ postaje najveća moć. S Križa u srce vjernika silazi milost koja čeliči našu vjeru.

Vjera zna da je čovjek bespomoćan, da se ovdje ništa trajno ne posjeduje, da je sve BOŽJI dar.

Pascal je to izrekao ovim riječima:

– Najdublje iskustvo o sebi, nije SLOBODA, već NEMOĆ!

– Najdublje iskustvo o uspjehu nije MOĆ, već MILOST!

– Najdublje iskustvo nije čovjek nego BOG!

–  Oholi ljudi sve Božje darove svojataju i pripisuju uh sebi! Živjeti istinsku vjeru znači rađati se nanovo, za duhovno siromaštvo i učiti se biti dijete. Isus: – Ako ne postanete kao djeca ne ćete ući u kraljevstvo Božje! (Mt 18,3)

Papa Ivan Pavao II je u Apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća je naznačio odlike kršćana 21 st.

– Pozvani smo na svetost prije svega!

-Treba učiti   moliti.  Oče naš je uzorak kako to valja činiti . . .

– Nedjeljna Euharistija krije u sebi neiscrpivo vrelo milosti za naše duše.

– Pomiriti se s Bogom i bližnjima po sakramentu Pomirenja!

– Papa naglašava primat Božje milosti. Isus: – Bez  mene ne možete ništa učiniti. Dolaziti na izvore milosti i iz njih piti i jesti zdravu hranu i piće!

– Treba slušati (čuti srcem i pameću) Božju Riječ, poruku i po toj poruci odživjeti svoj zemaljski život.

– A onda ćemo moći biti svjedoci  za sve što je Bog po Isusu Kristu za nas učinio i u ime Božje rekao, objavio! Krštenjem i sv. Potvrdom mi smo pozvani biti svjedocima u ovom svijetu. Svojim životom i primjerom slijepima, gluhim, hromima, gubavima, paraliziranima i drugima pokazivati put k Isusu, k Spasitelju čovjeka. Tko će to učiniti, ako mi kršćani, koji smo na to pozvani, ne učinimo!?

DUHOVNO SIROMAŠ TVO KAO DJEČJI STAV 

Vjera kao priznanje vlastite nemoći i očekivanje svega od Boga,  to bi značilo imati stav djeteta.

Dijete priznaje da nema ništa i da ništa ne zna. Ono uči od svoje majke, prije svega, o životu i svijetu. Koliko toga ga je dobra majka samo u prvih sedam godina naučila?!

Jednom moramo postati dijete: povjerljivo, ponizno; dijete koje sve očekuje od Gospodina. Ako ne postanemo kao dijete ovdje na zemlji, morat će se to dogoditi u čistilištu. Stav djeteta je neophodan ne samo za posvećenje, nego i za spas.

Evanđeosko dijete sve očekuje od Boga, doslovno sve! Ukoliko si dijete, utoliko si mlad u duhu. Čovjek može biti star već u 20 godini života. A može imati 80 godina i zahvaljujući djetinjem duhu ostati i biti mlad. Bog je uvijek mlad i Crkva koju je osnovao Krist, uvijek je mlada.

Star čovjek, koji se oslanja na proračune zbrajajući za i protiv, ograničava Bogu mogućnost djelovanja, takav postavlja granice Njegovoj ljubavi i milosrđu.

Djeca su također tipični evanđeoski silnici za koje Isus kaže da grabe kraljevstvo nebesko (usp. Mt 11,12).

Bog treba tvoju dječju vjeru, da bi u tebi i kroz tebe mogao stvarati čuda, jer za Boga nema nemogućih stvari.

Sve je moguće onomu koji vjeruje (Mk 9, 23).  Sve je moguće onome koji je evanđeosko dijete.

Evanđelje nam govori o dva navještenja:  navještenje Zahariji i navještenje Bl. Dj. Mariji.

Zaharija se pokazao ko čovjek star, ne samo po godinama, nego i u duhu, kao čovjek koji Bogu veže ruke, jer ne može povjerovati u čudo. Zanijemit će. Zar Bog ne može, iako je svemoguć učiniti čudo, i ono što čovjek ne može?

Zaharija koji je bio pravedan pred Bogom nije imao potomstvo. Molio je za dijete cijeli život. Molio, ali istovremeno nije vjerovao da će ga Bog uslišati. Kad mu je anđeo u hramu navijestio: Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina (Lk 1, 13), činilo se kao da ne želi prihvatiti sina. Nije povjerovao u čudo. Čitavo je vrijeme molio za sina, a kad ga je Bog uslišao, nije povjerovao u tu mogućnost. Izvukao je argument protiv svoje molitve: Ta star sam i žena mi podmakle dobi (Lk 1, 18). Bio je star čovjek koji više ne vjeruje Gospodinu. Slično, kao što je jedan misionar pozvao svoje župljane da bi molili za kišu, a onda ih je ukorio: Došli ste moliti za kišu, a gdje su vam kišobrani?

Drugo navještenje je navještenje BD Mariji,  koja je do te mjere dijete, da je spremna prihvatiti sve. Njezin stav prema Bogu bio je natopljen djetinjim duhom, a to je moć.

Pomisliš nekad da svijetom vladaju djeca, a ne starci? Tako je, svijetom vladaju djeca,  jer čovjek, koji ima dječji duh, ima moć nad Bogom! Bog mu ne može odoljeti, ne može odoljeti dječjim očima koja zaista vjeruju.

U BD Mariji je Bog učinio čuda koja samo On može učiniti. Ona, Djevica, začet će po Duhu Svetomu Bogočovjeka Isusa Krista. To je On mogao učiniti, jer Mu je ona, posvemašnjim predanjem u Njegovu volju i ruke, to omogućila.

Bog je uvijek mlad i uvijek začuđuje čovjeka. Iskustvo Boga je iskustvo čudesne stvarnosti, a čovjek sa stavom evanđeoskog djeteta zna se čuditi.

U trenutku kad prestaneš biti dijete pred Gospodinom u tvom unutrašnjem životu će nastupiti kriza, počet ćeš nazadovati, prestat ćeš vjerovati i voljeti.

U čudo vjeruju samo dvije vrste ljudi: sveci i djeca. Zapravo to je tek jedna kategorija, jer su sveci u duhu evanđeoska djeca. SAM BOG JE U ISUSU KRISTU postao dijete. Postao je dijete ne samo u Nazaretu i u Betlehemu, nego i na križu, gdje je bio posve nezaštićen i u svemu ovisan o ljudima.

Bog Isusa Krista nas poziva da se posve prepustimo Njemu i da pokažemo bezgranično uzdanje u Njegovo milosrđe!

Prispodobu o izgubljenom sinu trebalo bi prozvati prispodobom  o milosrdnom ocu. Stariji sin, jedan od trojice likova prispodobe, nije nam simpatičan, ljubomoran je i drzak prema ocu. Naše simpatije su usmjerene prema izgubljenom sinu koji se vratio, obratio, tim više što je on poput nas.

U liku izgubljenog sina gotovo spontano nalazimo sami sebe. No, je li njegov stav istinski evanđeoski? Evanđelje govori da njegov povratak ocu bio proračunat. Vratio se u nadi da će mu kod oca biti bolje, jer je znao da otac svojim najamnicima plaća više nego što je to činio gospodar kod kojega je služio. Ustat će i poći svom ocu i reći mu: Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika (Lk 15, 18-19n). Priča o izgubljenom sinu čini se kao da je nedovršena. Slijedeća epizoda donosi dramu izgubljenog sina, gdje najamnički duh prevladava nad duhom djeteta u njemu.  On želi biti netko s kim se otac može nagoditi, baš kao što su se s domaćinom nagodili radnici iznajmljeni po denar Mt 20, 1-26).

Sin, u kojega je najamnički duh, ne zna se čuditi očevoj ljubavi Izgubljeni sin nije otkrio očevu ranu, nije vidio njegovu bol, vidio je samo vlastitu nesreću  i tražio je izlaz iz nje. U prispodobi o najamnicima domaćinovoj su se dobroti  čudili radnci posljednjeg sata, a ne oni koji su se pogodili za jedan denar.  Čuditi se zna samo evanđeosko dijete, jer čuđenje zahtjeva suprotnost. Dijete zna da je malo ništa i da je neprestano darivano nečim velikim. Ova ogromna suprotnost između vlastitog ja i milosrdnog dara, rađa u njemu čuđenje.

Čovjek postaje kršćanin onda kad postane dijete, kad se počne čuditi ludosti Božje ljubavi. Ovdje smo otkrili novu značajku ovoga biti evanđeosko dijete:  stanoviti identitet između djeteta i skrušenog griješnika. Jer, skrušenost je žalost pred likom križa, kad svjestan vlastite bijede i griješnosti, gledaš križ i Isusove rane; kad u duši nastojiš voljeti te rane koje si i ti nanio Raspetomu to je skrušenost.

Kod izgubljenog sina ovakve skrušenosti nije bilo.  Tek onda kad skrušeno ljubiš Isusove rane i vjeruješ u Njegovu ljubav i milosrđe, vraćaš se Bogu kao njegovo dijete  i samo takav povratak ima smisla. Nemoj se nikada vraćati Bogu kao najamnik, jer ćeš Ga opet izdati i od Njega se udaljiti.

Pravu skrušenost vidimo kod javne grješnice za vrijeme njezinog susreta s Isusom u kući farizeja Š imuna. Njezina jednostavnost i istinska skrušenost svjedoče o njezinom stavu evanđeoskog djeteta.

Da bi iskazala svoju skrušenost, približila Mu se ne brinući se za to što ljudi misle i što će oni reći. Izlila je na isusa nardovu pomast, suzama oprala Njegova stopala i otirala  ih svojom kosom (vidi Lk 7,38). Evo jednostavnosti, spontanosti, skrušenosti grješnika, koji je obraćenjem postao evanđeosko dijete. Boga istinski ljube skrušeni griješnici, kojima je mnogo  oprošteno. Ljube Ga i sveci, jer je i jedni i drugi imaju dječju narav i stav evanđeoskog djeteta.

Oni se znaju čuditi Božjoj ljubavi prema njima.

Ne najamnici, nego djeca ne oni koji skupljaju zasluge i s Bogom pokušavaju sklopiti ugovore, već oni koji vjeruju u Njegovo milosrđe. Jer uistinu vjeruje samo dijete! 

TKO SU TO SIROMASI DUHOM 

Blago siromasima duhom: njihovo je
kraljevstvo nebesko! (Mt, 5, 2).

Tko su siromasi duhom?

To su sveci koji su živjeli tako kao da jedino Boga imaju. Živjeli su  iz nade,  pa su daleko vidjeli, sve do neba!

Živjeli su  iz vjere,  pa su sve drugačije gledali, na sve su gledali Božjim, Isusovim očima!

Živjeli su iz ljubavi,  pa sve dublje vidjeli i doživjeli!

Oni su siromasi koji su Boga tražili i pred njim su se ponizno i srcem djeteta sagibali. Da li su se od Boga naći . . . Bogu su se klanjali, Njega prizivali i svojim Ga životom i djelima proslavili. Po njima se Bog pokazao kakav uistinu jest! Bili su svjesni da ovdje ništa nemaju na što bi se mogli osloniti i o što bi svoj život mogli objesiti.

Bog im je bio jedino uporište. Jedini oslonac i smisao života! U srcu otvoreni za Boga i ono što On voli i želi. Zahvalno su uzimali Njegove milosne darove. U svemu su nastojali vršiti i izvršiti Božju volju. A volja dolazi od riječi voljti . . .

Bili su ponizni, krotki, jednostavni i čisti. Čeznuli su za SUTRA. U tom Božjem sutra će se i njihov položaj stubokom izmijeniti. Nisu se stidjeli Boga ni Krista Raspetoga.

Siromah je prijatelj Božji. Sluga Božji. Pozvani su za stol Gospodnji. Njima se navještava Evanđelje. Koje razveseljuje srce njihovo. Isus je bio prijatelj siromašnih. Odgaja  i duše svojih učenika da imaju dušu siromaha, dušu djeteta.

Božjem pozivu se odupiru: oholi, škrtci, lakomci, pohotnici, i onima kojima je ovaj život sve i jedino što imaju i žele imati. Ovaj život je u što gledaju s oba oka i u što stavljaju svoje nade. Takvi stvaraju bedem otpora i nevjere Bogu u svojem srcu.

Oni svojoj savjesti i srcu nameću svoje želje i svoju istinu. Takvi vole sprege s nemoralnom politikom, gladni su sve više i više novca s kojim žele ispuniti sve svoje putene želje. Vole lukav račun, zavjeru, zamku i zločin.

Bogati imaju toliko toga. Siromasi  imaju  samo Boga!

Bogati  imaju prijatelje. Siromasi su sami. Bez vezâ su!

Bogati imaju puno utjehe.  Siromasi toga nemaju. Imaju patnju i oskudicu.

Bogati imaju razne razonode. Siromasima su prepustili samo rad.

Bogatašima su mnoga vrata otvorena, jer imaju novac, veze. Mogu dati mito.

Siromasi se moraju bojati bolesti i nestašice, jer za njih bi to bio glad i smrt. Njima bogataši prepuštaju patnju, poniženje i nevolje . . .

Ipak siromasi imaju Boga na svojoj strani. On im je Prijatelji NADA. Isus nam otkriva: U kraljevstvu mojeg i vašeg nebeskog Oca bit će vam sve stostruko nadoknađeno, a što su vam bogati ovdje uzeli i zbog kojih toliko toga niste imali.

Prva mjesta u mojem kraljevstvu će imati maleni, prezreni, progonjeni radi mene i mojeg Evanđelja!

Siromasi čuvaju u svojem srcu bisere Božje riječi.  Njihova je duša plodna njiva u koju je Gospodin posijao svoju riječ i koja je donijela obilat urod. Božje su riječi za siromahe istinsko blago, snaga i utjeha. Bogu su draga njihova čista srca. Njihove čiste savjesti s kojom mogu odmah stati pred lice Božje. Pozvani su na nebesku gozbu, a koja je vječno i radosno zajedništvo s Bogom i svima koji su s NJIM!

Literatura: U školi Nazaretske obitelji, (Razmišljanja o vjeri), od Tadeusza Dajczer, str. 51-68).

Svim čitateljima Suze dolinske želi i od Gospodina moli djetinje srce i evanđeoski stav djeteta pred Bogom . . . župnik Milivoj Knežević, iz župe sv. Ilije Proroka , ORUBICA.

razgovor sa Zeljkom Djuricem

RAZGOVOR SA  ŽELJKOM ĐURIĆEM ZA EMISIJU «I MI SMO TU»  NA HRVATSKOM RADIJU «BLJESAK» OKUČANI  EMITIRAN 29. LIPNJA 2007. GODINE,  A REEMITIRAN 5. LISTOPADA 2007. GODINE 

ŽELJKO ĐURIĆ: MOLIM VAS DA SE ZA SLUŠ ATELJE RADIO «BLJESAK» U  EMISIJI  «I MI SMO TU» PREDSTAVITE..

MICAN: Hvala Vam  što sete me pozvali u  emisiju da budem Vaš gost i time omogućili da slušatelje  radio «Bljeska» upoznam s onim što se manje zna o meni.

Zovem se Milorad Oršulić a svi koji me poznaju zovu me od djetinjstva Mican pa sam pod tim imenom poznatiji.

Rođen sam potkraj 1952. godine u Novom Selu koje pripada župi Dolina u općini Bosanska Gradiška. Po zanimanju sam pravnik za upravne poslove, tj. upravni pravnik i s tim zvanjem sam do početka rata u Bosni i Hercegovini radio u Skupštini općine Bosanska Gradiška.

Sredinom rujna 1992. godine sam se pridružio kolonama nesretnika koji su protjerani iz rodnog kraja i tako sam poput tisuće drugih postao beskućnik uz prkos  obiteljski kućama koje sam imao u rodnom Novom Selu i Bosanskoj Gradiški.

Potucao sam se «od nemila do nedraga» kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević: od Ljupine kod Nove Gradiške do Ratkovice blizu Pleternice, da bi se taj vid hoda, za mene i moju  obitelji  okončao u Okučanima. Kako mi teško pada kada se s onu stranu Save čuju izjave: Hrvati su iz ovih krajeva otišli zbog toga što su mislili da im je  u njihovoj Hrvatskoj bolje – pa otišli svojima. Istina je sasvim drugačija.

Petar Preradović je davno kazao: «Domovina kakva bila rođenom je srcu mila», stoga te izjave, na žalost koje su uvrštene i u neke udžbenike, su izmišljotina i laž. Zar netko misli da je nama, prognanicima, bez obzira da li oni bili iz Sjeverozapadne Bosne, Bosanske Posavine, srednje Bosne ili Vojvodine   drago što smo tu. Tu nas je nevolja dotjerala, a ostatak života će nam biti onakav kakva ga sami budemo uređivali i gradili sa svojim susjedima bez obzira da li oni bili starosjedioci – povratnici ili pak prognanici -useljenici.

ŽELJKO ĐURIĆ:  RECITE NAM NEŠ O O VAŠ EM RODNOM KRAJU. 

MICAN: Za sve one koji ne znaju što je i gdje se nalazi Dolina, evo nekoliko rečenica.

Dolina je zajednički naziv za nekoliko sela smještenih istočno od Bosanske Gradiške uz rijeku Savu a to su Donja Dolina, Gornja Dolina, Orubica i Novo Selo, a nekada joj je  pripadalo i selo kojeg više nema a zavalo se Proševica.

Dolinska sela leže desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške na desnoj obali rijeke Save (izuzev Novog Sela koje je oko jedan kilometar udaljeno od njene obale).

Spomenuta sela  sačinjavaju jednu župnu zajednicu pod imenom Dolina i pripadaju banjalučkoj biskupiji. Brojala je 353 kućanstva s 1204 stanovnika. Sada u tim selima živi jedva dvadesetak Dolinaca starosjedioca. U ono vrijeme je na području Bosanske Gradiške (1991. god.)  živjelo 3.388 Hrvata katolika, što znači da je više od jedne trećine Dolinaca sačinjavalo bosanskogradišku populaciju Hrvata. Obuhvaća površinu od oko 35 km četvornih.

Kao ni jedno mjesto  u Bos. Gradiški, Dolina je  imala velik broj zaposlenih u inozemstvu koji su svoj ostvareni  kapital ulagali u razvoj dolinskih  sela.

ŽELJKO ĐURIĆ: SLUŠ ATELJI VAS POZNAJU KAO DJELATNIKA OPĆINE  OKUČANI, TOČNIJE KAO TAJNIKA OPĆINSKOG VIJEĆA  OPĆINE OKUČANI, ALI VI STE I PJESNIK I PISAC. RECITE NAM  NEŠ TO O VAŠ EM KNJIŽEVNOM STVARALAŠ TVU. 

MICAN: U ranijoj dobi sam pisao pjesme. One su objavljene u desetak zajedničkih zbirki, a izdao sam i dvije samostalne knjižice pjesama: «Moj stih» i «Dolinske elegije».

Kako Dolina nije imala cjelovitu pisanu knjigu, odlučio sam u izgnanstvu napisati  knjigu o nastanku i na žalost, usudio bih se reći, nestanku Doline i dao joj naslov «Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti». Knjiga ima preko 200 stranica  a podijeljena je u dvadesetak poglavlja. To je plod dugogodišnjeg rada da se napiše i objavi istina o ovom kraju. Pisanje knjige je otežavalo to što  nisam imao potrebitu dokumentaciju blizu sebe, nego je ona bila pohranjena u arhivi  banjalučke biskupije do koje je je u to  vrijeme bili nezamislivo i nemoguće doći.

Izdavanje knjige je upriličeno u povodu mlade mise patra Damira Š Šokića, jubilarne 2000. godine, a široj javnosti ju je predstavio u novogradiškoj crkvi  banjalučki biskup dr. Franjo Komarica. Tom zgodom je između ostalog kazao:» Neka se objavi gradu i svijetu istina o Dolini i dolinskom pučanstvu. Istina kao i prošlost zaslužuju svakog od nas da i mi današnjici  i sutrašnjici  pokažemo svoje lice, svoj osobni stav. Nepobitna je činjenica  koja se susreće na najvećem broju stranica ove knjige, o kojoj će konkretnije govoriti drugi,  istina da ja ovdje želim istaknuti  da pojedinci imaju pravo i po propisu  i međunarodnom pravu na svoju Dolinu Dolinci, ma gdje momentalno prisilno bili izvan svojih domova, oni svoju Dolinu neće zaboraviti, jer je to naprosto nemoguće. I što stariji budu , oni koji su se  ranije rodili u Donjoj i Gornjoj Dolini i Novom Selu, to će više čeznuti za mjestima svoga rođenja to će više i rascvjetanije cvasti ona zemlja od koje je Bog stvorio i u kojoj će se položiti  smrtni  ostatci,  čekajući kao i njihovi preci, dan uskrsnuća kako  Krist obeća »

S radošću mogu objaviti da je veće spomenuti pater Damir, sin  dolinske grude prikupio brojnije  podatke, činjenice, dokumente, fotografije i sve ono što je potrebito  za još jednu cjelovitiju i potpuniju knjigu o Dolini. O izdanju ove monografije bit ćete i Vi gosp. Željko kao i slušatelji radio «Bljeska» obaviješteni. 

ŽELJKO ĐURIĆ: O OVOJ KNJIZI BISMO MOGLI GOVORITI SATIMA, NO OSIM TOGA VI STE GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK GLASILA  ODNOSNO SAD GODIŠ NJAKA ŽUPE DOLINA BOSANSKA U                 IZGNANSTVU KOJA SE ZOVE «SUZA DOLINSKA» RECITE NAM  NEŠ TO I O TOME..

MICAN:   Prošle godine smo obilježili desetogodišnjicu uspješnog izlaženja iz tiska «Suze dolinske», a ove godine se navršilo jedanaest godina od kako je tiskan prvi broj.

Mnoge župne zajednice koje su tijekom rata  protjerani sa svojih ognjišta iz Bosne i Hercegovine organizirale su se u različite zavičajne i humanitarne udruge s ciljem međusobnog povezivanja, pomaganja i planiranju života u novonastalim ratnim uvjetima. Nama tak nešto, uz brojna nastojanja, nije pošlo za rukom. Pa ipak, sa željom da se  mnogo toga DOLINSKOG sačuva pokrenuta je  «Suza dolinska» glasilo župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina kod Bosanske Gradiške

Godišnjice su uvijek mogućnost za pogled unatrag i poziv na analizu onoga što se slavi ili obilježava.

Bilo je to početkom 1996. godine kada se osjetila potreba da se novonastala situacija u  dolinskom kraju zapiše, i na taj način, barem u fragmentima sačuva kao svjedočanstvo jednog vremena za nove generacije koje dolaze. Stanje u Dolini je bilo očajno. Od 1992. zaključeno s 1995. godinom preko tisuću Dolinaca je raspršeno diljem cijeloga svijeta.

I tako smo došli  na ideje o pokretanju jednog glasila kojem smo dali ime «Suza dolinska».

Od tada je prošlo jedanaest godina. Do 2001. godine je «Suza» izlazila tri puta godišnje (o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću) kao glasilo do svog 18-tog broja, a od tada kao godišnjak. Sada je u pripremi broj 24.

Na 1724  stranice  «Suza» je obradila najrazličitije teme: Opis stradanja ljudi i imovine u dolinskim selima (1991. 1995. godine), razgovor s iseljenim Dolincima u njihovim novim domovima i sredinama u kojima su se nastanili nakon egzodusa, Donosili smo crtice iz povijesti dolinskog kraja, koja se odnosi na predpovijest, crkvenu povijest, tradicijsku kulturu i sl. Intervjui s osobama koje si imale izravne  ali i neizravne veze s Dolinom kao što su svi dolinski živući župnici, Vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, msgr. dr. Franjo Komarica , banjalučki biskup, msgr. dr. Antun Š kvorčević, požeški biskup, tragalo se za iseljenom Dolinom prije ovoga rata, donosila su se izvješća i putopisi o različitim vjerskim i kulturnim događajima kao što je posjet pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, literarni radovi objavljeni u formi pjesama ili popularne «zabavne stranice» a posebni značaj ima izvješća o vjenčanima, rođenim i umrlim Dolincima.

«Suzu dolinsku je predstavila hrvatgska televizija u vjerskoj emisiji «Mir i dobro»,  «Glas koncila» , «Večernji list», «Matica» mjesečna revija za  hrvatske zajednice u svijetu i druge tiskovine.

ŽELJKO ĐURIĆ: NAKON Š TO SMO SLUŠ ATELJE UPOZNALI BAR U KRATKIM CRTAMA S VAŠ IM KNJIŽEVNIM OPUSOM, ŽELIO BIH DA SE  VRATIMO NA POČETAK  NAŠ EG RAZGOVORA. SPOMENULI STE               OKUČANE.

MICAN:  Dakle, zaustavio sam se sa svojom obitelji u Okučanima. Bilo je to ovako: Općinsko vijeće općine Okučani koje je konstituirano 21. svibnja 1977. godine i ove godine je obilježilo desetogodišnjicu svoga postojanja, pa koristim zgodu da uputim čelništvu iskrene čestitke i želje za budući uspješan rad, na svojoj trećoj sjednici održanoj 22. srpnja iste  godine, donijelo je Odluku o imenovanju mene kao svog tajnika, jer sam ispunjavao potrebite uvjete: Imao sam odgovarajuću višu školsku spremu i potrebito radno iskustvo na tim poslovima.

Za to svakako trebam zahvaliti tadašnjem prvom predsjedniku Općinskog vijeća gosp. Mati Bilonjiću  i njegovom zamjeniku, sada načelniku općine Okučani gosp. Aci Vidakoviću, kao i bivšem župniku fra Božidaru Blaževiću.

Sa suprugom sam odlučio da izgradimo obiteljsku kuću u Okučanima. Budući da sam već imao nekretnine u Hrvatskoj, obiteljsku kuću u Ratkovici koju sam zamjenio za obiteljsku kuću u Novom Selu, nisam imao pravo na dobitak građevinskog materijala od nadležnog Ministarstva. Stoga sam uz pomoć kredita i novčane pomoći od braće za četiri godine mukotrpnog rada stvorio uvjete da se obitelj može doseliti u Okučane.

Tako je moja obitelj deseta od Dolinskih obitelji koliko ih trenutno živi na prostorima općine Okučani. U Cagama Luka Vujić, Vrbovljanima obitelj Mirka Knežević  i Lađevcu Pavle Gubić i njegova majka Ruža. U Bodegraju dvije  obitelji i to Marka Dakić i Pavla Vonić  a ostatak u mjestu Okučani i to  obitelji: Dragana  Budića, Dražena Budića, Pavla Ćorković, Zdravka Kneževića, Dakić Rudolfa  i moja, a nedavno je kupio kuću Petar Pero Jurišić. Kuće u kojima žive Dolinci  u ovom kraju su uglavnom zamjenjene  ili kupljene. Samo su dvije obitelji dobili od Ministarstva kuće na korištenje, a jedan od njih je hrvatski branitelj.

ŽELJKO ĐURIĆ:  A OVA EMISIJA NOSI NASLOV «I MI SMO TU»

MICAN:  Ako mislite i na Dolince, da, i mi smo tu – u Okučanima.Najveći broj prognanih Dolinaca je na novogradiškom području a znatan na širim prostorima Požeškog kraja.

ŽELJKO ĐURIĆ: U OKUČANIMA USPJEŠ NO RADI KUD «TKANICA» VI STE ČLAN TOGA DRUŠ TVA I U NJEMU OBNAŠ ATE  DUŽNOST TAJNIKA.

MICAN: Osim ljubavi prema pisanoj riječi ja sam ljubitelj i glazbe, naročito tambure. Od samog osnivanja KUD-a «Tkanica» u Okučanima ja sam član tamburaškog orkestra s kojim sam obišao velik broj europskih zemalja. Upravni odbor KUD-a i njegov predsjednik Ivica Ćorković mi je povjerio već drugi mandat dužnost tajnika. Kažu imaš iskustva kao tajnik.

I u mojoj rodnoj Dolini je djelovalo KUD-o «Ivan Goran Kovačić» čiji sam dugo godina bio predsjednik i član tamburaškog orkestra.

Kako u društvu ima i dramska sekcija, uz pomoć dobrih ljudi na scenu smo postavili scenski prikaz «Muka i smrt Isusa Krista». Slušatelji radio «Bljeska» su imali zgodu vidjeti tu predstavu nekoliko puta u Okučanima kako na otvorenom prostoru ispred crkve, tako i u samoj crkvi i u Domu kulture. I s ovom dramskom predstavom članovi KUD-a su obišli velik dio Hrvatske: Od Vukovara do Knina.

ŽELJKO ĐURIĆ: Š TO MISLITE KAO PISAC, KAO PROGNANIK, KAO TAJNIK  OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINE OKUČANI I UOPĆE KAO ČOVJEK  O SUŽIVOTU  DOMICELNOG PUKA I USELJENIKA.

MICAN:  Ovo što ću reći nije prvi puta da kažem i neće biti ni zadnji: Uza sve nevolje koje su pratile mene i moje Dolince a to su neizvjesnosti sutrašnjeg dana, zastrašivanja, zlostavljanja, ubojstva i palež u Dolini bosanskoj u tijeku minulog rata, izbjegavalo se stvoriti osjećaj gorčine i grča koji se istovremeno miješao s bolnom nostalgijom za rodnim pragom, želimo živjeti sa svima, sa starosjediocima, bili oni Hrvati ili Srbi u zajedništvu. Ponosan sam što na okučanskim prostorima, od kada ja živim u njima,  nije došlo ni u jednom trenutku do međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, pa čak ni verbalnih. Mnogi bi željeli živjeti u ovakvoj sredini. Postignut je suživot koji bi trebao biti primjer drugim općinama od posebne državne skrbi.

Ponovit ću da je početkom svibnja ove godine u dvorištu Srpske pravoslavne crkve sv. Dimitrija održan susret načelnika općine Okučani gosp. Ace Vidakovića sa suradnicima i Episkopa slavonskog Save također sa suradnicima. Osnovni cilj susreta je bio uspostava  suradnje i međusobnog povjerenja radi stvaranja materijalnih uvjeta i tolerantnog društvenog ozračja za rad Srpske pravoslavne crkve na pružanju vjerskih i liturgijskih usluga pravoslavnim vjernicima s područja općine Okučani ali i šire.

ŽELJKO ĐURIĆ:  Š TO MISLITE  O OVOJ EMISIJI?

MICAN:  Mislim sve najbolje, jer da ne mislim tako ne bih ni prihvatio razgovor s Vama.

Emisija je na visokoj razini, a da bi se to postiglo znam koliko ulažete truda vremena, ljubavi i znoja.  Ovo je 85 (osamdesetpeta) emisija. Čestitam Vam!

Kroz ove emisije slušatelji  su mnogo toga saznali što ne bi mogli na druge načine. Ovdje ću spomenuti samo dio toga a to su povijesni podaci o  nastanku sela ne samo na području općine Okučani, nego i drugih koja gravitiraju ovoj  općini, događaji koji su se zbili između emisija a drugi mediji nisu zabilježili, obilježavanje spomendana   Znam da su takva istraživanja i dolazak do željenih podataka mukotrpan posao. No, Vi ste mnogo toga pretrpjeli u životu pa se nadam da Vam ni ovaj posao ne pada teškim.

Vama, kao prijatelj želim mnogo uspjeha u radu, a radio-emisiji  «I mi smo tu» dug život

TREĆA GODIŠ NJICA MUČENIČKE SMRTI

Snježnog i prohladnog, osamnaestog dana u mjesecu studenom, trideset i treće nedjelje u crkvenoj godini, crkva sv. Roka u Bosanskoj Gradiški je ponovno bila dupkom puna. 

            Toga dana, na Misi u 16:00 sati, iz različitih krajeva Banjolučke biskupije i Hrvatske u crkvi su bili vjernici, prijatelji i rodbina pokojnog bosanskogradiškog župnika msgr. Kazimira Višatickog, kako bi obilježili treću godišnjicu njegove mučeničke smrti. Naime, 17. studenoga 2004. godine, oko 21:00 sati msgr. Kazimir je ubijen u župnoj kući u Bosanskoj Gradiški. Sutra ujutro, 18. studenoga mrtvoga ga je našla njegova, tada 93-godišnja, majka Barbara ( +2006.).

Na početku misnog slavlja, nazočnom biskupu msgr. dr. Franji Komarici, desetorici svećenika i okupljenim vjernicima, obratio se vlč. Josip Jerković, aktualni bosanskogradiški župnik slijedećim riječima: 

«Preuzvišeni oče Biskupe, braćo svećenici, poštovane časne sestre, draga rodbino župnika Kazimira, draga braćo i sestre u vjeri!

Došli smo obilježiti treću godišnjicu nasilne i mučeničke smrti župnika mons.Kazimira. Nije nas okupila ni mržnja, ni osveta (prema ubojici), već ljubav prema životu i liku župnika Kazimira, ljubav prema darovatelju života – i ovozemaljskoga  i vječnoga, ljubav prema Životu – Kristu, koji reče i posvjedoči vlastitim životom: “Ja sam put, istina i život”. 

U jednom pismu ohrabrenja i poticaja na iznova zauzeti rad u Vinogradu Gospodnjem upućenom svećenicima, župnik Kazimir piše:

‘Svjedoci smo zla oko nas ali mi smo zagledani u Krista Raspetog, a on ne zna za poraze.

“Braćo ne ljubite svijeta ni ono što je u njemu, jer svijet prolazi i požuda njegova, a oni koji ljube Gospodina, ostaju dovijeka”.

Naša je strategija Evanđelje. Zar nismo osjetili: kada god smo postupali po njegovim načelima – da smo uvijek bili heroji, za druge, a u duši je odjekivao onaj Gospodinov: ” “Valjaš slugo dobri i vjerni…”. To je ona plaća za koju živimo. I koju svijet ne može nikada dati.

Paradoks Krista Raspetoga traje sve do svršetka ovoga prolaznog svijeta. Razapinju ga, a gledamo pobjedu njegova Uskrsnuća i proslave. “Znam kome sam povjerovao…”  “In Te Domine  speravi”- govori i nama danas blaženi mučenik Alojzije Stepinac.

Živimo samo jedan život, a Gospodin nam ga je darovao odživjeti, usuđujemo se reći, na najljepši način: za Boga, Crkvu i bližnjega…’ Neka i ova sveta misna žrtva koju prikazujemo svemogućem Bogu – stvoritelju i Otkupitelju – za dušu župnika Kazimira i duše drugih stradalnika za vjeru, bude čin naše vjere i ljubavi prema Kristu i onima koji su njegovi». 

            Banjolučki biskup Franjo je također uputio riječi zahvale svima nazočnima koji su došli na ovaj način obilježiti svetački život jednog svećenika:

            «Mi ne smijemo i ne možemo zaboraviti one koji su živjeli i radili s nama i prije nas i vjerovali u Krista»! Rekao je biskup i nastavio: «Trajan spomen na pokojnog Kazimira i druge ubijene svećenike bit će naša trajna i ustrajna molitva u našoj biskupiji i u našoj domovini. Žrtve svih naših svećenika neće biti uzalud». 

            Zbog velikog snijega na cestama koji je napadao u tjeku noći i dana, brat pok. msgr. Kazimira, vlč. Adolf Višaticki nije mogao doći iz Glamoča. No, uz biskupa i ostale svećenike u koncelebraciji je bio vlč. dr. Karlo Višaticki, drugi brat pok. Kazimira.

            Na kraju misnog slavlja biskup Franjo se zahvalio župljanima za sve što čine za aktualnog župnika vlč. Josipa Jerkovića, kako u Bosanskoj Gradiški, tako u Novoj Topoli  i u Dolini.
            «Vaša potpora i molitva dat će mu snagu da nastavi s radom». rekao je biskup.

            Po završetku misnog slavlja moljena su opijela za pok. Kazimira i ubijene svećenike  u Banjalučkoj biskupiji.

         Nakon sv. mise i svećenici i vjernici su proveli dio večeri za stolom, uz zakusku i razgovor, u dvorani Župno-pastoralnog centra.

(više…)

Dragi Dolinci (broj 24)

Početak ove kalendarske godine za Uredničko vijeće  «Suze dolinske» kao i za sve Dolince  će ostati u  nezaboravnom sjećanju. Drugoga dana ove 2007. godine stigla je čestitka u povodu obilježavanja desetogodišnjice «Suze» od msgr. dr. Antuna Š kvorčevića, požeškog biskupa, a samo par dana iza toga, istim povodom,  i od msgr. Vinka kardinala Puljić, Vrhbosanskog nadbiskupa. Te drage čestitke objavljujemo u cijelosti.

Iznenada nas je pod kraj travnja posjetio vlč. Tvrto Tadić, nekadašnji dolinski župnik. Bio je u posjetu  vlč. Milivoju Kneževiću u Buku kod Pleternice. S vlč. Milivojem je obišao neke dolinske obitelji u Cigleniku, oko Požege i Nove Gradiške, a sa mnom u  i oko Okučana. 

Don Tvrtko 19. lipnja 2008. godine slavi 80-ti rođendan pa evo koristimo ovu zgodu da mu ga  čestitamo, a objavit ćemo i nekoliko njegovih pjesama.

Još prošle godine je pokrenuta inicijativa da se nastavi druženje Dolinaca bar jedan dan u godini kao što je to bilo u Slav. Mačkovcu  2002. i 2003. godine. Svi se sjećamo tih lijepih i dragih susreta. Osjeća se potreba da se s tim nastavi.  Za takvo okupljanje se je spominjala Ljupina, Nova Gradiška Priključak, ali od toga ništa ne bijaše. Ilija Rade Ćorković nije ostao na tome nego je predložio da ovogodišnje okupljanje Dolinaca bude u Okučanima u subotu prije Velike Gospe, a to je 9. kolovoza 2008. godine. Hoćemo li prihvatiti tu subotu svake godine kao dan koji je toliko potrebit Dolincima. Kada su obiteljske svečanosti  kao što su vjenčanja-svatovi i krštenja uglavnom se zove rodbina i prijatelji. Ovakvi susreti bi obuhvatili ne samo rodbinu i prijatelje nego sve zainteresirane koji se žele susreti   SURETI DOLINACA.

Prilikom jednoga posjeta župnom uredu Bosanska Gradiška saznajem da su iz Banjaluke donesene i neke knjige Kronike Dolinske župe. Na žalost, nisu sve na broju. Neke nedostaje što je uzrokovao rat. Hoće li će se pronaći? Zahvaljujući suglasnosti vlč. Josipa Jerkovića bosanskogradiškog župnika koji opslužuje i župu Dolina, od ovog broja u «Suzi» ćemo donositi neke dijelove iz Kronike. To su zabilježbe fra Luke Komljenovića koji je u Dolini bio župnik od 1955. do 1957. godine.

Da su Dolinke uistinu ljepotice, potvrdila  je i prosudbena komisija u Austriji pa i o tome imamo zapis.

U tijeku prošle godine su na groblju «Gradina» u Donjoj Dolini osim redovitog održavanja groblja poduzeti i drugi , opsežniji građevinski radovi. Obnovljena je kapelica. Izvršeni su radovi na njenom unutarnjem i vanjskom uređenju. To je njoj poklon za četrdesetu godišnjicu izgradnje.

Godine  2007. se je navršilo 70 godina  smrti dolinskog župnika Eugena Tvrtkovića. On je jedini svećenik koji je sahranjen na dolinskog groblju Gradina. Zahvaljujući p. Damiru Š Šokiću, tim povodom je podignut spomenik na mjestu gdje je bio križ koji je prilikom asfaltiranja staza kroz groblje pomaknut. Kraći životopis o vlč. Eugenu Tvrtkoviću donosimo u ovom broju «Suze».

U nedjelju 18. studenog je obilježena tužna, treća godišnjica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki. Sv. misu zadušnicu je služio msgr. dr. Franjo Komarica u koncelebraciji s deset svećenika.

U ni jednom broju «Suze» nije toliko upisano umrlih Dolinaca kao u ovom. Taj broj je dvadeset! Na žalost, puno manje je upisano rođenih i vjenčanih.            

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2008. godine.  

U r e d n i k

 

Iz Starog Kraja (broj 24) Vlč. Josip Jerković

Dragi Dolinci, prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske!

Čovjek, kao tjelesno biće uvjetovan je mnogočime, prvenstveno prostorom i vremenom. Dok pišem ove retke, na nagovor i molbu gosp.Micana, obilježava se petnaest godina od Dayjtonskog mirovnog sporazuma. Još jedna uvjetovanost i ograničenost. Š to nam je donio Dayjton? Prestanak rata. Ali još smo daleko da bi ovo područje bilo poželjno za život čovjeka. A čovjek se tokom svoje povijesti uvijek selio, sjetimo se velike seobe naroda u ranom srednjem vijeku, u ona obitavališta gdje su mu uvjetovanosti bile pogodnije za život. A i kao vjernici u ovoj suznoj dolini smo samo na proputovanju. Naša domovina je na nebesima, kličemo zajedno sa sv. Pavlom, apostolom naroda. Zato, neka nas ne iznenađuje demografsko stanje u našim župama, pa i u našoj Biskupiji. Cifre su neumoljive. Stanje izgleda ovako na dan 31. prosinca 2006. godine:

 

 

 

 Dolina N.Topola Bos.Gradiška Biskupija
Vjernika 21 78 190 38.614
Obitelji 19 35 85 –
Krštenih 0 1 1 440
Krizmanih 0 0 0 400
Vjenčanih 0 0 1 189
Umrlih 0 0 11 641

 

Bilo bi zanimljivo ove brojeve sociološki obraditi i vidjeti starosnu dob vjernika. Uglavnom su to starije osobe.

Zašto sam ovo želio istaći? Iz jednostavnog razloga da budemo svjesni da župa i župnik ne mogu normalno funkcionirati bez župljana, a onda i bez financija. Možda nam je u svijesti predrasuda: ‘ima Crkva novaca’. Možda Crkva i ima, ali župa Dolina onoliko koliko joj vi date. Razgovarajući jednom prilikom poslije mise sa nekim župljanima, poveo se razgovor i o novcu. Jedan je komentirao: ‘Lako je tebi (župniku), tebi cijeli svijet daje’. Donio sam lemozinu i istresao na stol. Idemo zajedno prebrojiti koliko ima. Ostao je iznenađen i začuđen. A taj cijeli svijet u Dolini je 5 vjernika na misi, u Bos. Gradiški 30, u Novoj Topoli 15. Ne bih želio govoriti samo o novcu radi novca, već reći da bi trebalo popraviti i urediti devastiranu crkvu i župnu kuću, ali s kim i s čim? A pomalo je prisutno i pitanje: za koga?

Unatoč takvom stanju i neprilikama nastojim djelovati svećenički i pružiti vjerske usluge i zadovoljiti duhovne potrebe župljana. Poneki se sjete ‘kako je to nekad bilo’, a ja znam dodati: sad se spominjalo. Živimo u svijetu realnosti a ne uspomena i želja.

I tokom protekle liturgijske godine pastoral se odvijao uobičajenim rasporedom, a ovdje ćemo se prisjetiti nekih značajnijih blagdana i događaja.

U adventu 2006. god. željeli smo obnoviti običaj zornica. Doduše, ne s nekim uspjehom. Imali smo svete mise u 7,00 sati. Ali odaziv je bio jako slab, baš kao i na večernjim misama, 2-3 osobe!

Pred Božić ima dosta aktivnosti u pastoralu. Treba napraviti u crkvi ‘betlehem’, postaviti i okititi jelke, urediti crkvu. Malo tko hoće i može pomoći. I onaj tko bi mogao nekako se udaljio od crkve, nema više caritasovih paketa koji su ih privlačiti u crkveno dvorište koje je zaraslo u travu i korov i čeka župljane da ga urede.

Pred Božić župnik obično pohađa bolesne i nemoćne župljane. Tako sam 18.XII.2006. pohodio Dolinu (Gornju i Donju Dolinu i N.Selo) te providio svetim sakramentima ispovijedi i pričesti: Oršulić Mato i Tina, Knežević Anto, Matković Kata, Vonić Mara, Kovačević Ivo i Anka, Vujić Josip i Draginja, Š Šokić Anka, Budić Ljuba, Budić Marko. A sve skupa u ove tri župe u kojima djelujem 45 osoba. Bilo je i slučaja da dođem kući i nudim ispovijed i pričest, a oni odbiju, a stari su i čekaju svaki čas smrti. Kakvi su to vjernici? Valjda misle da nikad umrijeti neće?

Božić je nekako naš najljepši blagdan. Ali malo je prisutno te božićne radosti među nama. Uz obilje ića i pića za Isusa malo mjesta ima. Uglavnom Božić slave uz, oprostite na izrazu, žderanje i lokanje, a za vjeru slabo tko mari. Gdje je božićna ispovijed i pričest, gdje je post na Badnjak, gdje je dolazak na sv. misu? Bez svega toga nema Božića. Božić nije pečenica. Ako nema te duhovne strane slavlja Božića koja daje smisao Božiću, onda sve iće i piće ostavlja čovjeka i gladnim i žednim. To može utažiti jedino duhovna dimenzija Božića, a ona se nažalost izbjegava i zapostavlja. Pa zar je onda čudno da se svako zlo događa i kod nas koji se volimo busati u prsa da smo ‘katolici’ i ‘veliki vjernici’. A od te ‘velike vjere’ je obično to da za Božić pečemo pečenicu i za Uskrs bojimo jaja. Možda će netko misliti da sam previše pesimist, ali mislim da je stanje još i gore. A daj Bože da se varam!

Za ponoćku crkva u Bosanskoj Gradiški bila je poprilično ispunjena, ali, kako je to već tradicija, dosta i muslimana. Na dnevnoj misi u 10,30 jako malo, svega tridesetak vjernika. Ostali se valjda nisu još otrijeznili. Čudnovato malo. Ako se netko smatra vjernikom i traži da ga drugi tako tretiraju onda bi barem u ove najvažnije blagdane trebao pokazati tu svoju vjeru i doći u crkvu na sv. misu.

Treći dan Božića, blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista već po običaju sv. misu i blagoslov obitelji imamo u Dolini. I 2006. god. imali smo sv. misu u Dolini u 12 sati, prisutno 5 osoba. Poslije mise imao sam sprovod na Gradini Vonić Iliji. Živio u Domu u Prijedoru. Zanimljivo da su na sprovodu bili samo dvojica grobara. Za spustiti pokojnika u raku potrebna su ipak četvorica, gdje naći još dvojicu? U selu traži župniče dva čovjeka, a koga naći kad je selo pusto? Odem do Pavla Vonića. Hajde Pavle pomagaj, treba mrtva sahraniti, tako nas Isus poučava u djelima milosrđa. S Pavlom odem do njegovog «komšije»,  izbjeglice. Čovjek odmah pristade pomoći. «Neka komšije i svetosti komšiluka»! Tako nas trojica pođosmo na groblje pridružiti se grobarima. Izmolio sam sprovodne molitve, ukopnici pobožno slušaju. Spustismo pokojnog Iliju u raku. Neka mu je laka dolinska gruda, počivao u miru. Zahvalih ukopnicima. I to je naša realnost! Nastavih dalje s blagoslovom obitelji. Broji se 19 kuća u cijeloj župi Dolina. I to je bio dan za pamćenje: svečana božićna sv. Misa u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini, sprovod  +Iliji Vonić na Gradini i blagoslov obitelji!

Morat ću skratiti ovaj izvještaj  iz jednostavnog razloga što nemam vremena. Sv. misa u Topoli u 7,30. vjeronauk do 12.00. onda hajde spremaj ručak, pa onda hajde unesi drva jednostavno ne može župa normalno funkcionirati. Da nisam morao unositi drva, da ima župa novaca za centralno grijanje, da ima novaca za kuharicu, čistačicu Možda bi se moglo i puno više toga napraviti. Ovako samo ono nužno.

Sv. Josip, patron župe Nova Topola. Josip je nekako tih svetac iz pozadine ali uvijek privuče lijep broj svojih štovatelja. Tako i ove godine svetom misom u 11 sati proslavismo patron. Bilo oko stotinjak vjernika: nešto iz Topole, nešto iz Čelinovca, nešto i Gradiške, Banjaluke, raseljenih, nešto grkokatolika. Uglavnom lijepo ozračje.

Uskrsni blagoslov jela. Običaj nas katolika je da nosimo u crkvu na blagoslov hranu koju ćemo blagovati na uskrsno jutro. Pričao mi je  Vinko -Vina Ćorković kako je to nekad svečano bilo. Bila je posebna košara u kojoj se nosila hrana na blagoslov, kao i posebni prekrivač za košaru koji je bio tkan i izvezen posebnim ukrasima. U Dolini blagoslov je bio na Veliku subotu u 12,00 sati. Bilo prisutno 7 osoba – 7 košara, a ostali? Čini mi se da ima 19 kuća. U Čelinovcu blagoslov jela u 13,00 sati, a u Bos. Gradišci u 11, 00 i poslije obreda vazmenog bdijenja u 20,00 sati. Čudno da ovdje nema običaja, a možda je bio pa ga napustili, da domaćice daruju župnika svježim jajima. Valjda nitko ne drži kokoši. Isto tako u jesen u vrijeme svinjokolja, nitko da se sjeti župnika. Uglavnom sam čuo komentare: ima on. A župnik sve to mora kupiti u trgovini: i jaja i sir i mlijeko i meso i luk i krumpir i grah a nekad su sve to župljani darivali župniku. A sad kažu: nemam novaca, nemam što dati. Nije sve u novcu!

Uskrsna misa u Dolini bivala je tradicionalno treći dan Uskrsa, na uskrsni utorak. Međutim, kako je to radni dan, dogovorili smo se da misa bude na sam dan Uskrsa. Tako smo imali na Uskrs 08. travnja 2007. god. svetu misu u Dolini u 12 sati.

Blagoslov polja. Na zadnju nedjelju u travnju, (29.travnja) imali smo blagoslov polja i sv. misu na groblju Gradina. Za ovu prigodu došlo je nešto i raseljenih župljana. Blagoslov polja po drugim mjestima: u Čelinovcu 13. svibnja 2007.god.;  groblje u Čatrnji na Spasovo, 17. svibnja 2007.god., groblje Brestovčina na svetkovinu Presvetog Trojstva, 03. lipnja 2007. god. Nekada je bio lijepi običaj a i dužnost da župljani daruju štogod za blagoslov. Dobrano su to zapustili, tek ponetko daruje, iako ih župnik podsjeća na tu obvezu, ali nema ‘vajde’. Zanimljivo da u Novoj Topoli uopće nikad nije bio blagoslov polja.

Godišnjica nestanka župnika Ratka Grgića. Prošlo je točno petnaest godina od prisilnog odvođenja iz župnog stana i nestanka župnika u Novoj Topoli vlč. Ratka Grgića, 16 lipnja 2007. god. Naš biskup Franjo je po prvi put želio to i službeno obilježiti. Imali smo svetu misu u 18 sati koju je predvodio sam biskup uz koncelebraciju sedam svećenika. Poslije mise bilo je klanjanje presvetom oltarskom sakramentu kao zadovoljština za zla koja su počinjena. Da li će se ikad pronaći barem kosti da se sahrane?

Sv. Bonaventura – Bono, patron Biskupije. 15.srpnja je za našu Biskupiju svetkovina zaštitnika Biskupije. Ove godine bila je to i nedjelja. Otkazali smo nedjeljne mise po župama, da bi mogli poći u Biskupiju na svečanu svetu misu koju je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić.

Patron župe: Velika Gospa (15. kolovoza). Naš pobožni i vjerni puk veoma časti Blaženu Djevicu Mariju. Srce mnogih Dolinaca razasutih po svijetu zakucalo je jače za ovaj dan i dovelo ih u njihovu dragu Dolinu. Našu Nebesku Majku proslavili smo svetom misom u 12 sati u crkvi njoj posvećenoj koja je bila dupkom puna vjernika koji su  skladno i lijepo pjevali Gospine pjesme i gromoglasno molili Njoj u čast. Svetu misu je predvodio i propovijed izrekao vaš domaći sin, dominikanac pater Damir Š Šokić. Hvala mu što voli svoj rodni kraj, a i za njegovu ljubav prema običajima, etnologiji, materijalnoj i duhovnoj kulturi ovog kraja.

Teško je ne upitati se: zašto se sve to moralo dogoditi? Je li i to volja Božja? A sigurno da jest! Tu svoju vjeru i dobrotu širite svijetom gdje vas je Bog razasuo! A ja kao prorok Jeremija pjevati tužaljke nad razorenim Jeruzalemom, nad opustošenom Dolinom! Zar samo jadikovati? Trebalo bi porazmisliti i o obnovi i uređenje crkve. Trebalo bi obnoviti vrata i prozore, a bilo bi dobro i da se ograda postavi. Ali ?

Sv. Rok, patron župe u Bos. Gradiškoj. svečana sveta misa u 10,30 sati. Predvodio domaći župnik uz suslavlje  patra Damira.

Nesta gube, nesta štovanja sv.Roka?,  pa i nije nešto silno mnoštvo vjernika bilo na misi. Možda oko 120 vjernika, većina je prekrižila svoj rodni kraj i udomaćila se po svijetu. I to je zakon života!

Glavosijek sv. Ivana Krstitelja. Doljanci taj blagdan posebno časte, zato smo imali sv. misu na groblju u 12 sati, u nedjelju 26. kolovoza. Okupio se neznatan broj vjernika.

Svećeničko ređenje i mlada misa. 15. rujna 2007. god.  naš biskup Franjo u našoj prvostolnici u Banjaluci zaredio je za svećenika vlč. Antu Marića. Anto je proslavio svoju mladu misu u svome rodnom mjestu Bjelavići, župa Kraljeva Sutjeska, 06. listopada 2007. Zašto spominjem vlč. Antu? Pa Anto je sa svojom obitelji i mnogim drugima poslije ‘Oluje’ naselio se u Drvaru, a pokojni župnik Kazimir tamo je bio na službi. I upravo je on Antu uputio u Sjemenište. Tako se možeme reći da je Anto duhovno čedo župnika Kazimira. Bio sam prisutan (neki bi rekli: nazočio sam) na oba ova slavlja koja su odisala pobožnošću, radošću, zahvalom, ali i spomenom i na župnika Kazimira.

Sveti Mihovil, arkanđel 29. rujna 2007. god.  Crkvica u selu Čelinovac posvećena ovom bestjelesnom Božjem stvoru arkanđelu Mihovilu. To je filijala župe Nova Topola nastanjena Poljacima koji si ovdje došli prije kojih 120 godina. I njih je ovaj zadnji rat rasuo po cijeloj kugli zemaljskoj, čak i u Kanadu i u Australiju! Sada u selu živi tek 15-tak obitelji (naravno uglavnom jednočlanim obiteljima). Imali smo svetu misu u 11 sati. Okupio se lijep broj Čelinovčana, oko 60. Za njihove prilike iznad očekivanja. Lijepo su se pokazali. Oni još uvijek gaje svoj materinji jezik poljski, tako da na kraju mise mole molitve na poljskom. Bilo bi lijepo da imaju i misu na poljskom jeziku, ali zasad to nije moguće.

Pohod groblju. Blagdan Svih svetih poziva nas na razmišljanje o životu, o ostvarenom životu, i ovom i budućem. Zato kršćani tih dana posjećuju grobove svoji pokojnika. Budući da upravljam trima župama u kojima ima više grobalja nemoguće je na Svi svete da obiđem sva groblja. Zato smo odlučili da posljednja nedjelja u listopadu bude pohod groblju Gradina. Ove godine bilo je to 28. listopada. Imali smo sv. misu u 12 sati, a potom molitvu opijela. Bio je popriličan broj vjernika na groblju u pohodu svojim pokojnima. Dolazimo na grobove svojih pokojnika, donosimo cvijeće, palimo svijeće, molimo se za njih – nadamo se da će tako biti i nama kad umremo. Ove godine dobri ljudi uspjeli su obnoviti i urediti kapelicu na groblju. Promijenjena je limarija i kapelica je fasadirana. O tome bi više znao reći gosp. Pavle Musić, nastanjen sada u Novoj Gradiški, a rodom odavle. On i još par ljudi zauzeli su se oko uređenja groblja i kapelice. Ja sigurno ne bih mogao to napraviti. Zato zahvaljujem svima koji su dali svoj prilog za uređenje groblja.  Hvala im! Sjetite ih se svojim novčanim prilogom! I to je poštivanje svojih pokojnika.

Pohod drugim grobljima bio je ovim redom: na Svi Svete  01. studenog  Brestovčina u 10,30sati,  Čelinovac u 13,00 sati. Na Dušni dan (02. studenog)  N.Topola u 9,00 sati, Čatrnja u 14,00 sati a iza toga pohod groblju u Cerovljanima. Groblje u Batru je zaraslo u šumu i makiju tako da je nemoguće i doći do njega.

Godišnjica smrti župnika Kazimira. Tri godine su prošle kako je nasilno stradao u župnoj kući u Bos. Gradišci vaš zadnji župnik dragi ujak Kazimir. Obilježili smo to u nedjelju 18. studenog  sv. misom i komemoracijom te druženjem u župnoj dvorani. Sv. misu je predvodio naš biskup Franjo uz suslavlje deset svećenika, rodbina pokojnika, te brojne časne sestre i vjernici. Župnik Kazimir svojom dobrotom i pobožnošću mnogima je uprisutnjivao Kraljevstvo Božje. Sjetimo se svojih pokojnih svećenika koji su vama i vašim precima prenosili našu sveti vjeru katoličku i dijelili svete sakramente i činili mnogo dobra.

Na vašem groblju Gradina stoji grob vašeg župnika Eugena Tvrtkovića. Kako sam vidio grob i spomenik mu je obnovljen, čuo sam zaslugom patra Damira Š Šokića. Hvala mu!

Sprovodi. U Dolini bila su dva sprovoda ove godine i to: Anka Kovačević, rođena 20. listopada 1922. god.,  umrla 31. svibnja 2007. god. te Mara Budić, rođena 09. lipnja 1928. god.,  umrla 06 lipnja 2007. god.

U ove tri župe do sada 14 sprovoda, a za divno čudo bilo je i krštenja – čak tri.

Možda će se Mican ljutiti što ne napisah nešto više, a molim ga da i ovo i ovako objavi, možda ćemo shvatiti i prihvatiti svoju situaciju. Evo sutra prva nedjelja došašća, Božić kuca na vrata, zato:

Svima želim sretan i blagoslovljen Božić.

Bos. Gradiška, 01 prosinca 2007. god.

Vlč. Josip Jerković, župnik

Rođeni

Novorođenče je član obitelji koji ljubav čini jačom, dane kraćima, noći dužima, novčanik tanjim, dom sretnijim, odjeću otrcanijom, prošlost zaboravljenom i budućnost vrijednom življenja.

HANNA  KOVAČEVIĆ, kći Mate i Mateje r. Vidić, rođena 29. listopada 2020. godine u Novoj Gradišci.

ANTO GUBIĆ, sin Eddie i Viktorie, rođen 12. studenog 2020. godine u Zagrebu

STELLA BUDIĆ kći Romana (Novo Selo) i Slađane rođena 3. studenog 2009. god. u Italiji.

MELANI ĆORKOVIĆ kći Marinka (Donja Dolina) i Romane r. Budić (Novo Selo), rođena 31. listopada 2009. god. u Požegi.

ANTONIO KALIZAN sin Zorana (Gornja Dolina) i Irene rođ. Stjepanović rođen 1. srpnja 2009. godine u Požegi.

DORIJAN KALIZAN sin Ivana (Gornja dolina) i Mare r. Blatančić rođen 11. veljače 2011. godine u Požegi.

IVONA KNEŽEVIĆ kći Adama i Š tefice r. Knežević (Donja Dolina), rođena 8. listopada 2009. godine u Novoj Gradiški.

KARLO BUDIĆ sin Ivice (Gornja Dolina) i Kristine rođen 4. veljače 2010. godine u Požegi.

IRIS PREDOJEVIĆ kći Daria i Dejane r. Vidić (Gornja Dolina), rođena 9. rujna 2010. godine u Novoj Gradiški.

NOA DAKIĆ, sin Rudija (Gornja Dolina) i Jasminke, rođen 14. rujna 2010. godine u Zagrebu.

AMALIJA ĆORKOVIĆ kći Tomasa (Donja Dolina) i Irene, rođena 23. siječnja 2011. godine u Waltshut (Njemačka).

FABIJA KNEŽEVIĆ sin Matije i Sare rođen 1. veljače 2011. godine u Novoj Gradiški.

INES KALIZAN kći Ivana (Gornja Dolina) i Mare rođ. 11. veljače 2011. god. u Požegi.

BORNA VIDIĆ sin Dejana i Ivane rođen 11. studenog 2011. godin u Novoj Gradiški.

ADRIAN KIVAČ sin Darka (Velika Gorica) i Martine r. Vonić (Gornja Dolina) rođen 19. studeni 2011. god. u Zagrebu

LUIS GABRIEL ĆORKOVIĆ  sin Tomya i Irene rođ. Marinović, rođen 26. siječnja 2008. godine u Waldshutu (Njemačka)

FILIP ŠALIĆ sin  Ilije i Ivane (r. Kovačević Novo Selo) rođen 4. svibnja 2009. godine u Rijeci.

IAN  VONIĆ sin Alena i Hariete Vonić, rođen 1. listopada 2009. god. u Zagrebu.

MATEA  KNEŽEVIĆ kći Gabrijela  (Novo Selo) i Anite rođena  4. siječnja 2010. godine u Slavonskom Brodu.

GABRIEL GOGIĆ sin Ivice i Brigite r. Budić (Gornja Dolina), rođen 23. travnja 2010. godine u Singenu (Njemačka).

PATRIK KRPAN sin Danijela (Kozinci) i Anite (Ljuboslava) Knežević (Donja Dolina) rođen. 17. kolovoza 2010. godine u Novoj Gradiški..

DOROTEA ŠKORIĆ  kći Daniela i Bernarde r. Vonić (Gornja Dolina), rođena  13. rujna 2010. godine u Zagrebu.

VALENTINA ORŠULIĆ kći Damjana (Novo Selo) i Kristine r. Knežević (Donja Dolina) rođena  10. studenog. 2005. god.

MARTINA ORŠULIĆ  kći Maria (Novo Selo) i Ivane r. Babić rođena 18. kolovoza 2007. godine u Novoj Gradiški.

MATEO VONIĆ  sin Denisa  (Gornja Dolina) i Ivane r. Jurković, rođen 11. siječnja 2007. godine u Veroni /Italija/.

ANTONIO ORŠULIĆ sin Damjana (Novo Selo) i Kristine Knežević (Donja Dolina) rođen 26. lipnja 2008. godine.

DANIJEL VONIĆ sin Kristijana  (Gornja Dolina) i Anite r. Satler, rođen 29. kolovoza 2008. godine u  Stuttgartu

FILIP VONIĆ sin Kristijana  (Gornja Dolina) i Anite r. Satler, rođen 29. kolovoza 2008 u  Stuttgartu.

MIA ORŠULIĆ  kći Maria (Novo Selo) i Ivane r. Babić rođena 6. ožujka 2007. godine u Novoj Gradiški.

MATEJA BUDIĆ kći Dražena (Gornja Dolina)  i Helene r. Bunjevac, rođena 2. srpnja 2009. godine u Novoj Gradiški.

ANĐELA GOGIĆ kći Ivice i Brigite r. Budić, rođena 22. siječnja 2006. godine u Radovzzel Njemačkoj.

ADRIAN KNEŽEVIĆ sin Ivize i Daliborke Knežević, rođen 11. svibnja 2007. u Garmisch-Partenkirchen (Njemačka)

LANA ŠAKIĆ kći Denisa i Dijane rođ. Matković, rođena 1. svibnja 2008. godine u Zagrebu.

IRA BUDIĆ kći Romea i Andrijane r. Smiljanić rođena 20. travnja 2007. godine u Rijeci.

AMA BUDIĆ kći Romea i Andrijane r. Smiljanić rođena 20. travnja 2007. godine u Rijeci.

ANJA BUDIĆ kći Romea i Andrijane r. Smiljanić rođena 27. listopada 2008.. godine u Rijeci.

PATRIK ĆORKOVIĆ sin Zorislava i Ivane rođen 12. lipnja 2006. godine u Novoj Gradiški.

PAOLA BUDIĆ kći Damira i Dijane rođena 5. rujna 2006. god. u Bussolengo Verona, Italija

LARA PETROVIĆ kći Vladimira i Valentine r. Mulac rođena 27. ožujka 2006. god. u Novoj Gradiški.

ANTUN BUDIĆ sin Dražena i Helene rođen 22. rujna 2007. godine u Novoj Gradiški

PATRIK ĆORKOVIĆ sin Zorislava i Ivane rođen 12. lipnja 2006. godine u Novoj Gradiški.

PAOLA BUDIĆ kći Damira i Dijane rođena 5. rujna 2006. god. u Bussolengo Verona, Italija

LARA PETROVIĆ kći Vladimira i Valentine r. Mulac rođena 27. ožujka 2006. god. u Novoj Gradiški.

ANTUN BUDIĆ sin Dražena i Helene rođen 22. rujna 2007. godine u Novoj Gradiški

PATRIK BAČIĆ sin Anđelka i Ivane r. Knežević, rođen 15. veljače 2005. godine u Novoj Gradiški.

GABRIJEL MATKOVIĆ sin Rudolfa i Kate r. Gubić, rođen 16. rujna 2005. godine u Novoj Gradiški.

ANTONIO Š KORIĆ sin Danijela i Bernarde r. Vonić rođen 16. listopada 2005. godine u Zagrebu.

KOBE BIREBECCK sin Geerta i Biljane rođ. Š Šokić, rođen 7. srpnja 2005. godine u Boom (Belgija).

MARTA BUDIĆ kći Dražena i Helene r. Bunjevac, rođena 20. studeni 2005. godine u Novoj Gradiški.

FILIP VIDIĆ sin Smiljana i Dragane rođen 8. srpnja 2004. godine u Požegi.

MATKO KNEŽEVIĆ sin Miroslava i Danijele r. Matijašević rođen 15. prosinca 2005. godine u Novoj Gradiški.

SARA ĆORLUKA kći Silvija i Kosane r. Kovačević rođena 2. travnja 2006. godine u Zagrebu.

KARLA MEZAK kći Josipa i Martine rođ Oršulić rođena 2. svibnja 2006. godine u Požegi

LUKA ŠALIĆ sin Ilije i Ivane r. Kovačević rođen 3. srpnja 2006. godine u Rijeci.

LORENA ŠTAVLIĆ kći Željka i Kristine rođ. Oršulić, rođena 23. kolovoza 2006. godine u Š ibeniku.

JOSIP DAKIĆ sin Ilije i Marijane /rođ. Budić/ rođen 2. srpnja 1997. godine u Novoj Gradiška

FRANJO DAKIĆ sin Ilije i Marijane /rođ. Budić/ rođen 7. veljaće 2003. godine u Novoj Gradiški

IVICA DAKIĆ sin Ilije i Marijane /rođ. Budić/ rođen 7. veljače 2003. godine u Novoj Gradiški.

MARIO BULIĆ sin Predraga i Suzane /rođ. Konjetić/ rođen 3. ožujka 2003. godine u Njemačkoj

LEA KNEŽEVIĆ kći Milana-Mile i Zdenke, rođena 22. kolovoza 2004. godine u Njemačkoj

LEA BARIŠIĆ kći Dražena i Jozefine /rođ. Ćorković/ rođena 30. srpnja 2004. godine u Novoj Gradiški.

NIKO BARIŠIĆ sin Dražena i Jozefine /rođ.Ćorković/ rođen 21. ožujka 2005. godine U Novoj Gradiški

MAGDALENA BUDIĆ kći Dražena i Helene rođen 13. travnja 2004. godine u Novoj Gradiški

HELENA RUKAVINA kći Gorana i Anke /rođ. Jurić/ rođena 3. svibnja 2004. godine u Požegi.

MANUEL ORŠULIĆ sin Damira i Sandre /rođ. Š Šokić/ rođen 20. prosinca 2004. godine u Veroni /Italija/

CLAUDIO ŠTAVLIĆ sin Željka i Kristine /rođ. Oršulić/ rođen 2. siječnja 2005. godine u Požegi.

MICHAEL MATIJAŠEVIĆ sin Danijela i Meri /rođ. Š Šokić/ rođen 8. travnja 2005. godine u Novoj Gradiški

HELENA RUKAVINA kći Gorana i Anke rođ. Jurić rođena 3. svibnja 2004. godine u Požegi.

LEA GOGIĆ kći Ilije i Jasne rođ. 14. kolovoza 2003. u Innsbrucku (Italija)

GABRIJELA MATIJAŠEVIĆ kći Danijela i Meri r. Š Šokić, rođena 24. ožujka 2004. g. u Novoj Gradiški

KARLO RUKAVINA sin Gorana I Anke r. Jurić (G. Dolina) rođen l7. travnja 2002. godine u POŽEGI

LORENA BAČIĆ kći Anđelka i Ivane r. Knežević rođena 26. veljače 2006. godine u Novoj Gradiški.

(više…)

Vjenčani

“…od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!”

(Mt 19,6-10)vjencani

SVE VJENČANE PAROVE MOŽETE VIDJETI U GALERIJI SLIKA

MIHAEL  /Rudolf/  MATKOVIĆ  i  IVONA /Mladen/ STAZIĆ, vjenčani 11. lipnja 2022. godine u župnoj crkvi sv. Petra Apostola u Cerniku.

KRISTIJAN /Zdenko/ VONIĆ i  BARBARA /Branko/ JAGNIĆ vjenčani 17. lipnja 2022. godine u župnoj crkvi sv. Martina u Gornjoj Gračenici.

SEBASTIJAN /Joze/ PETRIKOVIĆA  (Novo Selo) i HELENA GORUP, vjenčani 22. kolovoza 2020. godine u Gornjim Bogićevcima.

ALEN /Ive/ ORŠULIĆ (Novo Selo) i ANA VENDRAMIN, vjenčani 5. rujna 2020. godine  u Vipolže  kod Nove Gorice /Slovenija/.

ANITA (Marinko i Jasminka rođ.Vidić) VONIĆ, Gornja Dolina i VJEKOSLAV (Ivan i Gabrijela rođ. Alasić) ĐURIČIĆ iz Nove Gradiške vjenčani 16. kolovoza 2014. u crkvi Bezgrješnog začeća BD Marije u Novoj Gradiški.

MARTINA (Ljuboslava i Berislavke rođ.Dunaj) DAKIĆ, Novo Selo i NENAD (Mladena i Velinke r. Savković) STOJAKOVIĆ iz Bodovaljaca, vjenčani 4. listopada 2014. u crkvi Kraljice svete krunice u Novoj Gradiški.

ROBERT / sin Rade i Ljubice r. Knežević/ ORŠ UILIĆ  (Novo Selo) i IVANA SOLDO vjenčani 18. svibnja 2013. godine (Župna crkva Bezgrješnog začeća BD Marije)

MAJA /kći Ive i Gordane/ ORŠ ULIĆ (Nova Gorica Novo Selo) i TADEJ  /Marijana/ JUG,  vjenčani 25. svibnja 2013. godine u  Novoj Gorici.

SLAVEN / sin Ljuboslava i Vesne – Snježane/ KNEŽEVIĆ (Novo Selo) i  IVANA    /Pavla/ ORŠ ULIĆ (Novo Selo) vjenčani 10. kolovoza 2013. godine u Novoj Gradiški (Župna crkva Kraljice sv. Krunice).

SNJEŽANA /Dragana i Marine/ VIDIĆ  (Gornja Dolina) i IVAN /Nikole/ KALIĆ (Slav. Dolina), vjenčani 14. rujna 2013. godine u Cerniku.

DEJANA (Dragana) VIDIĆ / Gornja Dolina/ i DARIO PREDOJEVIĆ / Nova Gradiška/ vjenčani 10. srpnja 2010. godine u Cerniku.

DRAGANA /Zvonka/ KNEŽEVIĆ (Gornja Dolina) i VLADIMIR GUBIĆ (Varoš) vjenčani 11. lipnja 2011. godine u Novoj Gradiški.

MATIJA (Dragana) KNEŽEVIĆ (Gornja Dolina) i SARA PEHAR , vjenčani 6. kolovoza 2011. godine u Novoj Gradiški

MARIJANA /Ante/ VIDIĆ (Novo Selo) i MARIO POLETO (Požega), vjenčani 13. kolovoza 2011. godine u Gornjim Bogićevcima.

MARIJANA (Milorada) ORŠULIĆ /Novo Selo/ i KRISTIJAN KLINDIĆ /Lyon, Francuska/ vjenčani 20. kolovoza 2011. godine u Okučanima.

ZORAN (Zdravka) TOMIĆ (Donja Dolina) i ANA LUBINA, vjenčani 27. kolovoza 2011. godine u Okučanima.

DANIEL (Joze) PETRIKOVIĆ i SANDRA IVANIŠ EVIĆ (Godinjak) vjenčani 10. rujna 2011. godine u Starom Petrovom Selu.

DEJAN (Dragana) VIDIĆ (Gornja Dolina) i IVANA DRACA vjenčani 15. listopada 2011. godine u Novoj Gradiški. TOMISLAV (Ilije) VONIĆ /Novo Selo/ i ANTONIA VESELIN vjenčani 14. kolovoza 2010. god. U Zagrebu Kozari Bok.

MARTINA (Vinka) VONIĆ /Gornja Dolina/ i DARKO KIVAČ vjenčani 39. listopada 2010. godine u Gornjim Bogićevcima.

MARIO /Zvonko/ ORŠULIĆ (Novo Selo) i BABIĆ  IVANA (Laze) vjenčani 12. svibnja 2007. godine u Novoj Gradiški.

ALBIN /Vinka/ VONIĆ (Gornja Dolina)  i SANDRA  /Krešimira/ LOVRIĆ, Vjenčani 8. kolovoza 2009. godine u Okučanima.

PAMELA (Mirko) KALIZAN  (Gornja Dolina) i JOSIP LUČIĆ (Rajevo Selo kod Županje) vjenčani 29. kolovoza 2009. u Wien (Austrija)

GABRIJEL  /Mate/ KNEŽEVIĆ (Novo Selo) i ANITA /Jakova/ BILIĆ (Novo Selo kod Bosanskog  Broda) vjenčani 3. listopada 2009. godine u Slavonskom Brodu.

KRISTIJAN / Milana/ VONIĆ (Gornja Dolina) i ANITA SATLER vjenčani 15. rujna 2007. godine u Stuttgartu. 

DENIS ŠAKIĆ i DIJANA /Stipe/ MATKOVIĆ /Gornja Dolina/, vjenčani 9. kolovoza 2008. godine u Novskoj. 

IVIZA /Dragoljuba/ KNEŽEVIĆ (Donja Dolina) i DALIBORKA /Ante/ PAŽĐARA (Laktaši), vjenčani 8. srpnja 2006. godine u Kutjevu.  

ROMAN /Ljubomira/ BUDIĆ (Novo Selo) i SLAĐANA PAŽĐARA (Banjaluk), vjenčani 2. kolovoza 2008. godine u Kutjevu. 

RUDI /Karla/ DAKIĆ (Gornja Dolina) JASMINKA /Josipa/ JURKOVIĆ /Vukovar/, vjenčani 16. kolovoza 2008. godine u Novoj Gradiški 

SLOBODAN ANDREŠIĆ (Sonta, Vojvodina) i AMELA (Filipa) ČEGRLJ (Donja Dolina), vjenčani 23. kolovoza 2008. godine u Okučanima. 

TAMARA /Ljube/ VUJIĆ (Donje Doline) i MARIO /Josip/ IVŠIĆ, vjenčani 27. rujna 2008. godine u Okučanima. 

STIPO DAVIDOVIĆ i MICHAELA /Lovre/ KOVAČEVIĆ (Novo Selo), vjenčani 19. kolovoza 2006. godine u Novoj Gradišci 

ALEN /Ilije/ VONIĆ (Novo Selo) i HARIJETA LJUTVI  (Zagreb), vjenčani 16. lipnja 2007. godine  

BERNARDA /Berislava/ VONIĆ (Gornja Dolina) i DANIJEL ŠKORIĆ (Zagreb) Vjenčani 9. srpnja 2005. god. Resniku Zagreb. 

*KOSANA /Blaško/ KOVAČEVIĆ (Donja Dolina) i SILVIO ĆORLUKA (Derventa). vjenčani 28. siječnja 2006. godine u Zagrebu (župa bl. Augustina Kažotića). 

*VLADIMIR /Stipe/ PETROVIĆ (Donja Dolina) i VALENTINA MULAC iz Tisovca, vjenčani 11. veljače 2006. godine u Starom Petrovom Selu. 

*ZORISLAV /Zvonke/ ĆORKOVIĆ /Donja Dolina/ i IVANA MARIĆ /Ljupina/, vjenčani 25. veljače 2006. godine u Novoj Gradiški 

*MIROSLAV /Dragana/ ŠOKIĆ (Gornja Dolina) i DIJANA ABRIĆ iz Cerničke Š agovine, vjenčani 18, kolovoza 2006. godine u Cerniku. 

*MARINA /Zdravka/ TOMIĆ (Donja Dolina) i ŽELJKO ĆORKOVIĆ iz Banjaluke , vjenčani 26. kolovoza 2006. godine u Gornjim Bogićevcima

*DRAŽEN /Vinka/ BUDIĆ  /Gornja Dolina/ i HELENA /Petra/ BUNJEVAC /Toranj/ Vjenčani 14. veljače 2004. godine u Stražemanu.

*MLADEN /Vinka/ DUŠ EVIĆ i SANELA /Mirka/ DAKIĆ Novo Selo Vjenčani 4. rujna 2004. godine u Jurdanima kod Rijeke.

*MIRKO /Luke/ JURIĆ (Gornja Dolina) i MARA ALANDŽAK (Podmilaćje) Vjenčani 8. sijećnja 2005. godine u Čaglinu

*MIROSLAV /Ljuboslava/ KNEŽEVIĆ (Donja Dolina) i DANIJELA /Ivice/ MATIJAŠEVIĆ (Bosanski Mačkovac) vjenčani 16. ssrpnja 2005. godine u Gornjim Bogićevcima.

*IVANA (Ljuboslava) KNEŽEVIĆ (Novo Selo) i ANĐELKO BAČIĆ (N. Gradiška), vjenčani 7. kolovoza 2004. godine u Novoj Gradiški.

*BRIGITA (Pavla) BUDIĆ, (Gornja Dolina) i IVICA GOGIĆ (Doboj) vjenčani 7. kolovoza 2004. godine u Okučanima.

*IVANA (Zdenka) KOVAČEVIĆ (Novo Selo) i ILIJA ŠALIĆ (Banja Luka) vjenčani 28. kolovoza 2004. godine u Požegi.

*DANIJEL (Ive) MATIAŠEVIĆ (Bos. Mačkovac) i MERI (Ante) ŠOKIĆ (Gornja Dolina) vjenčani 7. kolovoza 2004. godine u Gornjim Bogićevcima.

* Anka (Luke) Jurić,Gornja Dolina i Goran Rukavina Bzenica kod Pleternice. Vjenčani 17.siječnja 2001.g. u Milanlugu kod Čaglina

 * KRISTINA (Milorada) ORŠULIĆ (Novo Selo) i ŽELJKO (Bože) ŠTAVLIĆ iz Pleternice. Vjenčani 7.lipnja 2003 g. u Novoj Kapeli

*DAMJAN (Zvonke) ORŠULIĆ, Novo Selo i KRISTINA (Stipe) KNEŽEVIĆ, Donja Dolina. Vjenčani u studenom 2002. god. u Novoj Gradiški

*MARIO /Pave/ ORŠULIĆ (Novo Selo) i SANELA BLAŠČAN iz Lužana. Vjenčani 21. lipnja 2003. godine u Lužanima.

(više…)