Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Događanja

PREKO VODE DO SLOBODE

Za nesrbe u Bosanskoj Gradiški  i njenoj okolici, naročito 1992. godina će ostati po zlu upamćena.. Obilježena je brojnim ubojstvima i prognanstvima.

Cijela  Bosna i Hercegovina je zahvaćena ratnim vihorom.

Da li je međunarodna zajednica prepoznala agresora? Zaprijetila je da će NATO bombardirati srpske položaje ako ne prestanu s napadima, ali 1. srpnja te 1992. godine francuski predsjednik Francoise  Mitterand je iznenada sletio u sarajevsku zračnu luku i time spriječio akciju NATO-a.

Početkom srpnja (šestog), Fikret Abdić u Zapadnoj Bosni proglašava autonomiju, a 10. kolovoza u svijet su doprle stravične slike iz srpskih logora kao i one o masakru s tržnice Markale u Sarajevu. I to je međunarodna zajednica osudila ali je na tome sve i ostalo.

S druge strane, od 7. do 31. srpnja Hrvatska je u znaku predizbornih skupova, a 2. kolovoza HDZ i dr. Franjo Tuđman pobjeđuju na izborima.

Prije toga je Hrvatska vojska i redarstvenici  iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova oslobodili Miljevački plato (21. lipnja) a 6. srpnja je deblokiran Dubrovnik.

Tih dana se u Hrvatskoj bilježi brojka od 700.000 prognanika i izbjeglica, a njima će se pridružiti  u noći između 2. i 3. rujna još jedan Luka Ćorković, koji će kao i mnogi prije, a i poslije njega  preplivati Savu.

I za Hrvate dolinskih sela uvedena je radna obveza, jer se nisu htjeli odazvati na mobilizacijske pozive koji su svakodnevno upućivani iz  bosanskogradiškog Vojnog odsjeka.

Radna obveza  je bila nametnuta za sve punoljetne  muškarce bez obzira na  dob ili zdravstveno stanje.

U srpnju, kolovozu i rujnu te 1992. godine  motornim pilama sjekirama i kosama se je sjeklo i kosilo raslinje svake vrste od obrambenog nasipa pa sve do minskih polja koja su bila nedaleko od samog bajera Save. tako da je taj prostor na mjestima dug i više od 100 metara bio čist «kao dlan».

Radilo se u skupinama  koje su sačinjavali stanovnici pojedinih sela. Doljanci su od granice između Donje Doline i Gornje Doline sjekli i kosili prema Gradini niz rijeku Savu, a  Goranjci i Novoselci prema pumpi uz rijeku Savu, dok su  Hrvati iz Mačkovca,  Kozinaca i Bok Jankovca  prema Bosanskoj Gradiški. Svrha tog «čišćenja  terena» je  bolje promatranje granice između Hrvatske i Bosne.

– 1 –

Nadzor nad radnim skupinama su  provodili naoružani Srbi koji su dragovoljno pristupili «stvarati Republiku Srpsku» a  i oni  što  su  na temelju mobilizacijskog poziva primorani iz različitih krajeva općine Bosanska Gradiška ali i «domaći» Srbi  iz Donje Doline koji su slovili za daleko «savjesnije» od onih staraca, jer su mlađi  upućeni na frontove gdje se je «vojevala bitka za granice otadžbine».

Zastrašivanja, prijetnje, pljačke i ubojstva po nesrpskim selima i u samoj Bosanskoj Gradiški su bila učestalija i sve  veća.

Nitko nije znao što nosi dan, a što nosi noć. Važno je bilo sačuvati glavu. Neki su je spašavali putom konvoja koji su napuštali Bosansku Gradišku, a neki kraćim putom preplivavajući Savu.

Luka je od prvog dana uvođenja radne obveze bio na njoj. Svakodnevno je istim putom išao  na «radni zadatak» i istim putom se vraćao. Dok  se  je  radilo malo se je pričalo, a naročito ne o mogućnosti bijega s radne obveze i preplivavanja Save . No,  nije bilo onoga koji je odatle vidio Slavoniju a da nije poželio tog trenutka biti u njoj. Bar u mislima.

On je poželio i odlučio fizički krenuti u nju najkraćim putom. Preko Save.

Zbog te radne obveze njemu se je i pružila  zgoda da bude blizu nje. To treba iskoristiti. Onima koji nemaju «propusnice» nije dozvoljeno preko nasipa prijeći. Čak se je vodila evidencija tko je od mještana otišao preko nasipa u polje ili po stoku koja je pasla na Poljanskoj.

Dani su  prolazili, a  posao na  «čišćenju  terena» se je privodio kraju. Š to ako ga već sutra pošalju nekamo drugdje «na front» za kopanje rovova ili pak u Kozaru na sječu šume  u ogrjevno drvo za obitelji «palih boraca» a i onih koji su na položajima?

Njegova  supruga i djeca su bili u Austriji.  Nju je rat tamo i zatekao  a po izbijanju ratnih sukoba povela je za sobom i djecu. Luka je ostao, kao i ostali sumještani, čuvajući ono što se sačuvati može. Imao je  ključeve od dviju kuća, jednu u Donjoj Dolini, jednu u Gornjoj Dolini. Kako je sve izmicalo kontroli pa tako i čuvanje imovine u jednom trenutku je odlučio ne čekati više ni časa. Neprimjetno se odvojio od skupine pa polako, gledajući gdje staje izbjegavajući mine, jer je taj prostor danima proučavao, spustio se do korita Save.

Ljeto je bilo toplo i suho pa je tako i vodostaj bio nizak, plivati zna  pa su tako ispunjeni oni najelementarniji uvjeti. Još samo da ga nitko od stražara ne opazi Zaplivao je prema drugoj obali obali spasa.

Da li su u njegovoj skupini zamijetili da ga nema, nije mu  poznato, ali će se uskoro saznati kada je neku neobjašnjivu tišinu prekinuo rafalni  pucanj iz puškostrojnice i prodoran glas  v r a ć a j    s e

 

– 2 –

Bio je  na domaku druge obale.  Poznati  glas i vrelo streljivo koje je oko njega padalo u vodu dolazilo je s bosanske strane. Nije mu palo na pamet da se vrati. Razmišljao je, ako se u takvim trenutcima uopće moglo razmišljati: svejedno je, ubili me ovdje u vodi  ili kada se vratim na obalu i  još žurnije nastavio plivati  ka hrvatskoj strani. Ponovo je  puškostrojnica zapucala, a glas njegovog sumještanina Srbina  koji je i pucao  ovoga puta je  djelovao  zapovjednije:  Ako se ne vratiš pucat ću u tebe i ubit ću te, a potom ću pobiti sve tvoje u grupi s kojima si radio.

Vrhovima prstiju je dodirivao šljunkovito dno hrvatske obale Save kada  je  do njega dopro prijeteći glas  da će za odmazdu biti pobijena njegova radna grupa. Tog trenutka ključevi od kuća i nešto novca koje je držao u rukama dok je plivao ispali su i voda ih je odnijela. Vremena za čekanje i razmišljanje nije bilo nego  se je  vratio. Ovoga puta to plivanje nije bilo popraćeno pucanjem iz puške, ali će im po dospjevanju u ruke pucati koža  na tijelu od udaraca.

Nestrpljivo su ga ugurali u kombi i odvezli u Bosansku Gradišku Sekretarijat narodne obrane  da uz batinanje i druge načine mučenja prizna  zbog čega se odlučio na bježanje s radne obveze i preplivavanje Save.

Satima je uz bolne uzdisaje i zapomaganja pokušao objasniti mučiteljima da njegova odluka o preplivavanju Save nije nikakvog političkog karaktera nego  jednostavno  žena s djecom nije ovdje pa … Nisu bili zadovoljni s takvim odgovorima, nego su od njega  iznuđivali onakve odgovore kakvi njima  odgovaraju a to je da je namjeravao onima na onoj strani Save ustašama.  odnijeti podatke  o raspoređenosti njihove vojske i teškog naoružanja, o namjerama Tražili su od njega da prizna gdje je u Dolini sakriveno oružje, radio-stanica tko je s njim još trebao preplivati ali ga je izdao pa je on ostao sam na cjedilu

Kako  nisu mogli ništa novo doznati od onoga što ime je već kazao, bez obzira na batine koje je zadobio po svim dijelovima tijela vojnim čizmama, policijskim palica i šakama a uz prijetnju  kako će mu  «pracijepom»  zgnječiti jaja,  ponijeli su ga polumrtvog iz zgrade Sekretarijata narodne obrane u Vatrogasni dom (koji se nalazi samo  nekoliko desetaka metara udaljen) na daljnju «obradu». Dok su ga između sebe više vukli nego nosili, njegovo zapomaganje je čuo policajac koji je  prolazio  pored njih, a  koji je dio radnog vijeka proveo na dužnosti i u dolinskim selima, a Luku je poznavao kao čestitog čovjeka, zauzeo se je da ga puste  garantirajući «svojim životom» da on ništa nije kriv, a to što je  preplivao Savu samo je bila želja da ode  ženi i djeci. Da je išta kriv ili pak da je nosio kakve tajne podatke u Hrvatsku, ne bi se vratio  iz Hrvatske u kojoj je već bio –  uvjeravao ih je policajac. I pustili su ga uz uvjet da se sutra  dođe ponovo u Vojni odsjek.

Znao je Luka što bi taj dolazak značio, ali sada je najvažnije  da nije u njihovim rukama, a sutra i požurio je, kolik su mu to bolovi dozvoljavali, da  se što prije udalji od njih, jer, što ako odluče  da im danas ponovo  «dopadne šaka»

Na  to nije smio  ni pomisliti, a možda i sama ta pomisao dala mu je dodatnu snagu. Ali, kuda sada?

Uputio se u pravcu  Doline,  ali  poprijeko, stranputicom, jer ovakav hod  kojim je zbog bolova hodio svakom tko bi ga vidio, djelovao je sumnjivo.

 

Sumnjivo je djelovao  i jednoj ženi u Kozincima od koje je  bio  primoran tražiti vode da povrati dušu. Pitala ga je:  Š to se to s njim dogodilo?   Krvavo tijelo, rane i bezbrojne modrice nisu se  mogle  sakriti. Odgovorio je  da se je za vrijeme radne obaveze  spustio do Save  s namjerom da se opere  od znoja i malo osvježi a vojnici su mislili da namjerava preplivati Savu pa su ga doveli u Vojni odsjek na saslušanje, a eto uz to saslušanje se dobiju i batine.

Nije mu dala vode nego ga je ispratila riječima: Kada bih znala da si doista htio preplivati Savu, sada bih te ubila!

Sunce se je naginjalo ka zapadu, Tijelo se hladilo a bolovi postajali sve veći. Usne  koje su bile u ranama  vapile   su  za  malo vode. A nje nema. No, i bez nje put se mora nastaviti. Da li  baš kući u Dolinu? Da li uopće do nje može doći? Kad bi i mogao bilo bi preopasno, a to bi znači da bi se sutra morao javiti u Vojni odsjek na batinanje! Odlazak u Hrvatsku je jedini spas. Kako? Plivanjem?! Da,  ponovnim plivanjem odlučio je.

Put od Bosanske Gradiške je trajao satima. Mrak ga  uhvatio kada je prolazi kroz Vujanovića šumu u Gredi. Uputio se je još prema Dolini tamo gdje je  od ceste najbliži obrambeni nasip a od njega ni Sava nije daleko. Ostalo je još da riješi dva  problema. Prvi je da neprimjetno prođe između straža preko obrambenog nasipa. A drugi je proći kroz minsko polje između nasipa i bajera Save. Vrlo važno je bilo i znati da li u ovakvom  zdravstvenom stanju može Savu preplivati. Izbora nije imao mora.

Sva ta mjesta kojim je prošao i gdje se nalazi dobro je poznavao. Došavši do mjesta gdje je odlučio  sukobiti se s najvećom neizvjesnošću u životu  legao je na zemlju. Nakon odmora krenuo je. Koliko je bilo sati, nije znao. Nije ni trebao znati. Važno je da se je davno mračilo, a i stražari su se opustili.

 

– 4 –

Puzajući je prešao nasip i počeo se spuštati prema obali Save. Napredovao je puževom brzinom. Morao je ispred sebe opipati s najvećom opreznošću svaki pedalj zemlje da ne bi naišao na   špagu s kojom  su mine povezane, preko nje  prešao.

Nije našao špagu ali je našao nešto važnije prazan kanister koji će mu  život značiti, a donijela gaje voda prilikom  plavljenja. Njega će košuljom privezati sebi na leđa i spustiti se niz Savu. Sve što je tada mogao pomisliti bilo je: Hvala Ti Bože na ovom do sada, a u tvoje ruke povjeravam i ovaj prelazak.

Zatim se prekrižio i spustio u vodu.

I pomogao mu je. Pred zoru 3. rujna ga je voda iznijela na desnu obalu Save u Slavonsku Dolinu. Našla ga je ophodnja Hrvatske vojske i odvezli u Novu Gradišku gdje mu je pružena liječnička pomoć.

Tog sunčanog dana iz Bosanske Gradiške je krenuo prvi konvoj Crvenog križa u Hrvatsku. U tom konvoju je bilo mještana Dolina i Novog Sela koji su prvi napustili rodnu grudu.

Među onima koje su djelatnici Crvenog križa u Dragaliću predali Hrvatskim vlastima bila je i supruga Lukinog brata i njenih četvero djece. Oni su se zadnji put vidjeli jučer ujutro u Donjoj Dolini kada je Luka pošao na radnu obvezu, a danas evo, u Novoj Gradiški na slobodi.

Mican

PREKO SAVE I NATRAG

Za nesrbe u Bosanskoj Gradiški  i njenoj okolici, naročito 1992. godina će ostati po zlu upamćena.. Obilježena je brojnim ubojstvima i prognanstvima.

Cijela  Bosna i Hercegovina je zahvaćena ratnim vihorom.

Da li je međunarodna zajednica prepoznala agresora? Zaprijetila je da će NATO bombardirati srpske položaje ako ne prestanu s napadima, ali 1. srpnja te 1992. godine francuski predsjednik Francoise  Mitterand je iznenada sletio u sarajevsku zračnu luku i time spriječio akciju NATO-a.

Početkom srpnja (šestog), Fikret Abdić u Zapadnoj Bosni proglašava autonomiju, a 10. kolovoza u svijet su doprle stravične slike iz srpskih logora kao i one o masakru s tržnice Markale u Sarajevu. I to je međunarodna zajednica osudila ali je na tome sve i ostalo.

S druge strane, od 7. do 31. srpnja Hrvatska je u znaku predizbornih skupova, a 2. kolovoza HDZ i dr. Franjo Tuđman pobjeđuju na izborima.

Prije toga je Hrvatska vojska i redarstvenici  iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova oslobodili Miljevački plato (21. lipnja) a 6. srpnja je deblokiran Dubrovnik.

Tih dana se u Hrvatskoj bilježi brojka od 700.000 prognanika i izbjeglica, a njima će se pridružiti  u noći između 2. i 3. rujna još jedan Luka Ćorković, koji će kao i mnogi prije, a i poslije njega  preplivati Savu.

I za Hrvate dolinskih sela uvedena je radna obveza, jer se nisu htjeli odazvati na mobilizacijske pozive koji su svakodnevno upućivani iz  bosanskogradiškog Vojnog odsjeka.

Radna obveza  je bila nametnuta za sve punoljetne  muškarce bez obzira na  dob ili zdravstveno stanje.

U srpnju, kolovozu i rujnu te 1992. godine  motornim pilama sjekirama i kosama se je sjeklo i kosilo raslinje svake vrste od obrambenog nasipa pa sve do minskih polja koja su bila nedaleko od samog bajera Save. tako da je taj prostor na mjestima dug i više od 100 metara bio čist «kao dlan».

Radilo se u skupinama  koje su sačinjavali stanovnici pojedinih sela. Doljanci su od granice između Donje Doline i Gornje Doline sjekli i kosili prema Gradini niz rijeku Savu, a  Goranjci i Novoselci prema pumpi uz rijeku Savu, dok su  Hrvati iz Mačkovca,  Kozinaca i Bok Jankovca  prema Bosanskoj Gradiški. Svrha tog «čišćenja  terena» je  bolje promatranje granice između Hrvatske i Bosne.

– 1 –

Nadzor nad radnim skupinama su  provodili naoružani Srbi koji su dragovoljno pristupili «stvarati Republiku Srpsku» a  i oni  što  su  na temelju mobilizacijskog poziva primorani iz različitih krajeva općine Bosanska Gradiška ali i «domaći» Srbi  iz Donje Doline koji su slovili za daleko «savjesnije» od onih staraca, jer su mlađi  upućeni na frontove gdje se je «vojevala bitka za granice otadžbine».

Zastrašivanja, prijetnje, pljačke i ubojstva po nesrpskim selima i u samoj Bosanskoj Gradiški su bila učestalija i sve  veća.

Nitko nije znao što nosi dan, a što nosi noć. Važno je bilo sačuvati glavu. Neki su je spašavali putom konvoja koji su napuštali Bosansku Gradišku, a neki kraćim putom preplivavajući Savu.

Luka je od prvog dana uvođenja radne obveze bio na njoj. Svakodnevno je istim putom išao  na «radni zadatak» i istim putom se vraćao. Dok  se  je  radilo malo se je pričalo, a naročito ne o mogućnosti bijega s radne obveze i preplivavanja Save . No,  nije bilo onoga koji je odatle vidio Slavoniju a da nije poželio tog trenutka biti u njoj. Bar u mislima.

On je poželio i odlučio fizički krenuti u nju najkraćim putom. Preko Save.

Zbog te radne obveze njemu se je i pružila  zgoda da bude blizu nje. To treba iskoristiti. Onima koji nemaju «propusnice» nije dozvoljeno preko nasipa prijeći. Čak se je vodila evidencija tko je od mještana otišao preko nasipa u polje ili po stoku koja je pasla na Poljanskoj.

Dani su  prolazili, a  posao na  «čišćenju  terena» se je privodio kraju. Š to ako ga već sutra pošalju nekamo drugdje «na front» za kopanje rovova ili pak u Kozaru na sječu šume  u ogrjevno drvo za obitelji «palih boraca» a i onih koji su na položajima?

Njegova  supruga i djeca su bili u Austriji.  Nju je rat tamo i zatekao  a po izbijanju ratnih sukoba povela je za sobom i djecu. Luka je ostao, kao i ostali sumještani, čuvajući ono što se sačuvati može. Imao je  ključeve od dviju kuća, jednu u Donjoj Dolini, jednu u Gornjoj Dolini. Kako je sve izmicalo kontroli pa tako i čuvanje imovine u jednom trenutku je odlučio ne čekati više ni časa. Neprimjetno se odvojio od skupine pa polako, gledajući gdje staje izbjegavajući mine, jer je taj prostor danima proučavao, spustio se do korita Save.

Ljeto je bilo toplo i suho pa je tako i vodostaj bio nizak, plivati zna  pa su tako ispunjeni oni najelementarniji uvjeti. Još samo da ga nitko od stražara ne opazi Zaplivao je prema drugoj obali obali spasa.

Da li su u njegovoj skupini zamijetili da ga nema, nije mu  poznato, ali će se uskoro saznati kada je neku neobjašnjivu tišinu prekinuo rafalni  pucanj iz puškostrojnice i prodoran glas  v r a ć a j    s e

 

– 2 –

Bio je  na domaku druge obale.  Poznati  glas i vrelo streljivo koje je oko njega padalo u vodu dolazilo je s bosanske strane. Nije mu palo na pamet da se vrati. Razmišljao je, ako se u takvim trenutcima uopće moglo razmišljati: svejedno je, ubili me ovdje u vodi  ili kada se vratim na obalu i  još žurnije nastavio plivati  ka hrvatskoj strani. Ponovo je  puškostrojnica zapucala, a glas njegovog sumještanina Srbina  koji je i pucao  ovoga puta je  djelovao  zapovjednije:  Ako se ne vratiš pucat ću u tebe i ubit ću te, a potom ću pobiti sve tvoje u grupi s kojima si radio.

Vrhovima prstiju je dodirivao šljunkovito dno hrvatske obale Save kada  je  do njega dopro prijeteći glas  da će za odmazdu biti pobijena njegova radna grupa. Tog trenutka ključevi od kuća i nešto novca koje je držao u rukama dok je plivao ispali su i voda ih je odnijela. Vremena za čekanje i razmišljanje nije bilo nego  se je  vratio. Ovoga puta to plivanje nije bilo popraćeno pucanjem iz puške, ali će im po dospjevanju u ruke pucati koža  na tijelu od udaraca.

Nestrpljivo su ga ugurali u kombi i odvezli u Bosansku Gradišku Sekretarijat narodne obrane  da uz batinanje i druge načine mučenja prizna  zbog čega se odlučio na bježanje s radne obveze i preplivavanje Save.

Satima je uz bolne uzdisaje i zapomaganja pokušao objasniti mučiteljima da njegova odluka o preplivavanju Save nije nikakvog političkog karaktera nego  jednostavno  žena s djecom nije ovdje pa … Nisu bili zadovoljni s takvim odgovorima, nego su od njega  iznuđivali onakve odgovore kakvi njima  odgovaraju a to je da je namjeravao onima na onoj strani Save ustašama.  odnijeti podatke  o raspoređenosti njihove vojske i teškog naoružanja, o namjerama Tražili su od njega da prizna gdje je u Dolini sakriveno oružje, radio-stanica tko je s njim još trebao preplivati ali ga je izdao pa je on ostao sam na cjedilu

Kako  nisu mogli ništa novo doznati od onoga što ime je već kazao, bez obzira na batine koje je zadobio po svim dijelovima tijela vojnim čizmama, policijskim palica i šakama a uz prijetnju  kako će mu  «pracijepom»  zgnječiti jaja,  ponijeli su ga polumrtvog iz zgrade Sekretarijata narodne obrane u Vatrogasni dom (koji se nalazi samo  nekoliko desetaka metara udaljen) na daljnju «obradu». Dok su ga između sebe više vukli nego nosili, njegovo zapomaganje je čuo policajac koji je  prolazio  pored njih, a  koji je dio radnog vijeka proveo na dužnosti i u dolinskim selima, a Luku je poznavao kao čestitog čovjeka, zauzeo se je da ga puste  garantirajući «svojim životom» da on ništa nije kriv, a to što je  preplivao Savu samo je bila želja da ode  ženi i djeci. Da je išta kriv ili pak da je nosio kakve tajne podatke u Hrvatsku, ne bi se vratio  iz Hrvatske u kojoj je već bio –  uvjeravao ih je policajac. I pustili su ga uz uvjet da se sutra  dođe ponovo u Vojni odsjek.

Znao je Luka što bi taj dolazak značio, ali sada je najvažnije  da nije u njihovim rukama, a sutra i požurio je, kolik su mu to bolovi dozvoljavali, da  se što prije udalji od njih, jer, što ako odluče  da im danas ponovo  «dopadne šaka»

Na  to nije smio  ni pomisliti, a možda i sama ta pomisao dala mu je dodatnu snagu. Ali, kuda sada?

Uputio se u pravcu  Doline,  ali  poprijeko, stranputicom, jer ovakav hod  kojim je zbog bolova hodio svakom tko bi ga vidio, djelovao je sumnjivo.

 

Sumnjivo je djelovao  i jednoj ženi u Kozincima od koje je  bio  primoran tražiti vode da povrati dušu. Pitala ga je:  Š to se to s njim dogodilo?   Krvavo tijelo, rane i bezbrojne modrice nisu se  mogle  sakriti. Odgovorio je  da se je za vrijeme radne obaveze  spustio do Save  s namjerom da se opere  od znoja i malo osvježi a vojnici su mislili da namjerava preplivati Savu pa su ga doveli u Vojni odsjek na saslušanje, a eto uz to saslušanje se dobiju i batine.

Nije mu dala vode nego ga je ispratila riječima: Kada bih znala da si doista htio preplivati Savu, sada bih te ubila!

Sunce se je naginjalo ka zapadu, Tijelo se hladilo a bolovi postajali sve veći. Usne  koje su bile u ranama  vapile   su  za  malo vode. A nje nema. No, i bez nje put se mora nastaviti. Da li  baš kući u Dolinu? Da li uopće do nje može doći? Kad bi i mogao bilo bi preopasno, a to bi znači da bi se sutra morao javiti u Vojni odsjek na batinanje! Odlazak u Hrvatsku je jedini spas. Kako? Plivanjem?! Da,  ponovnim plivanjem odlučio je.

Put od Bosanske Gradiške je trajao satima. Mrak ga  uhvatio kada je prolazi kroz Vujanovića šumu u Gredi. Uputio se je još prema Dolini tamo gdje je  od ceste najbliži obrambeni nasip a od njega ni Sava nije daleko. Ostalo je još da riješi dva  problema. Prvi je da neprimjetno prođe između straža preko obrambenog nasipa. A drugi je proći kroz minsko polje između nasipa i bajera Save. Vrlo važno je bilo i znati da li u ovakvom  zdravstvenom stanju može Savu preplivati. Izbora nije imao mora.

Sva ta mjesta kojim je prošao i gdje se nalazi dobro je poznavao. Došavši do mjesta gdje je odlučio  sukobiti se s najvećom neizvjesnošću u životu  legao je na zemlju. Nakon odmora krenuo je. Koliko je bilo sati, nije znao. Nije ni trebao znati. Važno je da se je davno mračilo, a i stražari su se opustili.

 

– 4 –

Puzajući je prešao nasip i počeo se spuštati prema obali Save. Napredovao je puževom brzinom. Morao je ispred sebe opipati s najvećom opreznošću svaki pedalj zemlje da ne bi naišao na   špagu s kojom  su mine povezane, preko nje  prešao.

Nije našao špagu ali je našao nešto važnije prazan kanister koji će mu  život značiti, a donijela gaje voda prilikom  plavljenja. Njega će košuljom privezati sebi na leđa i spustiti se niz Savu. Sve što je tada mogao pomisliti bilo je: Hvala Ti Bože na ovom do sada, a u tvoje ruke povjeravam i ovaj prelazak.

Zatim se prekrižio i spustio u vodu.

I pomogao mu je. Pred zoru 3. rujna ga je voda iznijela na desnu obalu Save u Slavonsku Dolinu. Našla ga je ophodnja Hrvatske vojske i odvezli u Novu Gradišku gdje mu je pružena liječnička pomoć.

 

Tog sunčanog dana iz Bosanske Gradiške je krenuo prvi konvoj Crvenog križa u Hrvatsku. U tom konvoju je bilo mještana Dolina i Novog Sela koji su prvi napustili rodnu grudu.

Među onima koje su djelatnici Crvenog križa u Dragaliću predali Hrvatskim vlastima bila je i supruga Lukinog brata i njenih četvero djece. Oni su se zadnji put vidjeli jučer ujutro u Donjoj Dolini kada je Luka pošao na radnu obvezu, a danas evo, u Novoj Gradiški na slobodi.

 

Mican

SINE

 NA DVIJE STRANE SVIJETA

 Nakon deset godina, da posjetim sina.
Vas najdraže moje, za nas obadvoje,
i velikoj želji sestre s obitelji.

 Da li itko može da shvati,
koliko se šutnjom pati.
Nema riječi za izreći,
kako misli da se smire,
kad se nervi uznemire.

 Bože dragi, daj mi snage!
Čuvaj tamo i ovamo moje drage.
A ja idem preko svijeta,
da i meni sve procvjeta.

 Od radosti i miline,
širim ruke tebi sine.
Sve vas sreća neka prati,
da se ovdje sretno vratim.

 Moje srce silno želi,
ljubav s vama da podijeli.
Na dvije strane svijeta,
čuvaj Bože moje,
a ja da nađem mir,
za nemire svoje.

 10. 6. 2005., 3,00 sati ujutro
Australija

TEREZIJA ORŠ ULIĆ

 SINE

Ti jedini sine, nikad nećeš znati,
koliko mi srce zbog rastanka pati.
Čežnje, želje što me muče,
uskraćene ljubavi, to voljeno unuče.

 Bezbroj puta, zašto?
Koga pitati treba.
Moji nijemi pozivi,
i vapaj do neba.

U svakom trenutku,
ja razmišljam, sine.
Da li će ikad zajedno,
sunce da nam sine.

Dok se moje misli tope,
u velikoj želji,
nek te sreća prati,
sa tvojom obitelji.

Tražili smo našoj djeci,
mi iz rata spas,
strepeći, i bojeći se,
da razdvoje nas.

Od mojeg djetinjstva,
čežnja za svojima
kroz život me vuče.
Ostavi me čežnjo, ti
već jednom,
pa da gledam sina, snahu i unuče.

MAMA 25. 5. 1988. Australija

(više…)

OSAMDESETA OBLJETNICA ŽUPE DOLINA

Župa Dolina je osnovana dekretom biskupijskog ordinarijata Banjaluka, 3. svibnja 1920. god. a 30. svibnja iste godine, novoosnovanu župu preuzima prvi njezin župnik vlč. Ivan Martinović i slavi sv. misu na groblju Gradina u Donjoj Dolini.

Nakon mnogih molbi koje su upućivane na Biskupski ordinarijat u Banjaluku ova iz 1919. godine je urodila plodom. Ona glasi:

«Presvijetlom gospodinu fra Jozi Gariću, biskupu»

Mi katolici Gornje i Donje Doline ponizno molimo iza tolikih molba da nam se dade za osnutak nove župe za ova dva sela. Mi smo od crkve u Bosanskoj Gradišci udaljeni 17 klm. i to blatnim putevima i močvarama (te) danas ni stoti (vjernik) ne može svetkovati k misi. U nas je prošle godine množina svijeta umrla bez ispovijedi, množina ljudi nije mogla radi poplava obaviti ni godišnju ispovijed, a tako isto poteškoće su sa krštenjem, župnik ne može u školi katehezirati, jer vladina nagrada nedostaje ni za deset puta da dođe, a kamoli svake nedjelje. Koliko stoji truda i muke jednog od nas, da dva puta u godini s kolima odveze župski bir, ili radi bolesnika. Prije se nije moglo našoj molbi udovoljiti jer se crkva gradila (a i od naše strane za istu po mogućnosti doprinijeli a sada molimo da se obzir prenese i na nas). Danas to prestaje. Mi imamo 40 duluma zemlje za župnika, imamo mjesto za crkvu. Načinit ćemo i župski stan i ostalo, samo neka se dekret izda da imamo nešto u šakama da može crkveni odbor raditi za 200 kuća i preko 1000 duša.

(Radi toga opetujemo ponizno našu molbu jerbo nam se je veoma bojati da ova burna i ružna vremena za našu mladež da nam ne skrene zemlja naše svete vjere).

Ovaj broj pokazuje da će nova župa biti veća nego 40 drugih u Bosni i Hercegovini.

(Opetujemo ponizno potpisani vašu preponiznu molbu u ime cijelog naroda apelujemo našu molbu.)

Donja Dolina, dne 8. oktobra 1919.

U ime seljana:

Mato Petrović
Anto Knežević
Anto Kovačević
Mato Knežević, knez D.D.
Bogdan Kočić, knezG.D.»

Niti godinu od ovog povijesnog zapisa, dolinska sela će se odvojiti od svoje matične župe iz Bosanske Gradiške. Prije nego što se počela voditi kronika župe Donja Dolina upisano je pod naslovom AD PERPETUAM REI MEMORIAM!, što bi se hrvatskim jezikom reklo «Na vječni spomen».

«Dekretom preč. Biskupskog ordinarijata u Banjaluki od 03. V. 1920. broj 558, odcjepljuje se Gornja Dolina od svoje matice župe Bosanska Gradiška i osniva se nova župa DOLINA kojoj se utjelovljuju spomenuta dva sela. Prvim župnikom Doline imenuje se Ivan Martinović, bivši župnik Bosanskog Grahova, župnik Ivan Martinović dolazi i preuzimlje upravu spomenute župe na 30. maja 1920. i toga dneva (nedjelja) odsluži prvu župsku misu na Graoblju Gradina. Pošto pako u novoosnovanoj župi ne nađe kuće ni crkve to se rečeni župnik Ivan Martinovićnastani kod trgovca Josipa Džajića u Donjoj Dolini, a župske mise služi na groblju Gradina u kapelici. Tu kod trgovca Džajića stanovaše novi župnik juni, juli, august, septembar do 12. oktobra 1920; a hranio se u drugoj seoskoj kući u Donjoj Dolini kroz to vrijeme. Početkom oktobra župnik Martinović sa crkvenim odborom kupiše u trgovca Dragutina Brkovića kuću u Gornjoj Dolini za 120.000 (stotinudvadeset hiljada kruna). U tu kuću uprtlja novi župnik 12. oktobra 1920. a sobu koja zapremaše svu istočnu kuću namijesti za kapelicu gdje (po dozvoli Ordinarijata) poče misiti svakodnevno i obavljati službu Božju nediljama i drugim svečanim danima uz sudjelovanje pučanstva nove župe. Isplatu kuće tek 15. maja 1921. privede kraju teško djelo novoosnovane župe pod patronatom sv. Antuna Padovanskog komu čast, hvala i slava uvieke! Amen.

Dolina, dne 30. oktobra 1921. godine.

Martinović Ivan, novi župnik.»

POPIS ŽUPNIKA, ODNOSNO UPRAVITELJA ŽUPE DOLINA OD NJENOG OSNIVANJA

1. Ivan Martinović, (1920.-1928.) župnik;

2. dr Nikola Bilogrivić (1928.-1929.) župnik

3. Petar Pajić (1929. studeni i prosinac) župnikov zamjenik;

4. Eugen Tvrtković (1930.-1937.) upravitelj župe;

5. Fra Anto Perković (1937.-1939.) župnik;

6. Fra Ognjen Idžotić (1939.-1944.) župnik;

7. Nikola Tojčić (1944.-1945.) župnik;

8. Ljubomir Nikolić (1945.) privremeni upravitelj župe;

9. O. Selezije Gajšek, trapist (1946.-1949.) župnik;

10. Ferdinand Pohraški (1949.-1950.) suupravitelj (župnik u Slav. Mačkovcu);

11. O. Salez Gajšek (1950.-1952.) župnik;

12 Dr. Božo Laštro (1952.-1955.) župnik;

13. Fra Luka Komljenović (1955.-1957.) župnik;

14. Tvrtko Tadić (1957.-1963.) upravitelj župe;

15. Marko Š alić (1963.-1967.) upravitelj župe;

16. Stjepan Guberac (1967.-1975.) upravitelj župe;

17. Ilija Matanović (1975.-1978.) upravitelj župe;

18. Ratko Grgić (1978.-1986.) upravitelj župe;

19. Kazimir Višaticki od 1986.-1995.) upravitelj župe;

20. Žarko Vladislav Ošap (1995. –  );

21. Pero Čolić

22. Kazimir Višaticki (12. 12. 1999. 2004.) župnik u Bos. Gradiški

23. Josip Jerković (od 2005.) župnik u Bos. Gradiški.

Galerija Slika

 

Dragi dolinci i dolinke te ostali posjetitelji ove web stranice, mnogi od vas su nam pisali da bi bilo poželjno da postavimo više slika iz naših sela. To smo vam omogućili na  http://www.suza-dolinska.com/slike  postavljene su neke slike koje smo svrstali u 9 kategorija. Da biste ih mogli pogledati morate se ponovno REGISTRIRATI, vaša registracija za ove stranice ne vrijedi i za pregledavanje slika. Kada se registrirate na GALERIJI SLIKA moći ćete da pošaljete svoje slike nama i uredjujete ih, spremite slike na vaš kompjuter, posaljete eRazglednice, ocjenite slike ili napišite vaš komentar za sliku. Zato registrirajte se i šaljite nam svoje slike sa vašim obiteljima, proslavama i dr… 

Imenik

oštovani dolinci i dolinke pravimo Telefonski Imenik osoba iz naša tri sela. U njemu će biti prijašnja adresa, sadašnja adresa, broj telefona te eventualno broj mobitela ako posjedujete (vaš i vaših ukućana) Ovom prilikom zamolio bih vas da nam pošeljete mail sa podacima svih ljudi kojih znate a da su iz naših sela, tako da nas imamo sve na jednom mjesu

Nepotpuni imenik možete vidjeti na http://Imenik.Suza-Dolinska.com

Vaše podatke posaljite na mail [email protected]  Hvala i pozdrav od SD-Tima

MUKA I SMRT ISUSA KRISTA

U tjeku korizme KUD “Tkanica” iz Okučana u suradnji s župnim uredom sv.Vid iz Okučana a pod pokroviteljstvom Općine Okučani uspješno su scenski prikazali “MUKU I  SMRT ISUSA KRISTA” i ove korizme u Cagama, Š tivici, Jasenovcu, Našicama, Novoj Gradišci, Slatini, Petrinji, a na Cvjetnu nedjelju u Okučanima. Tog dana je  “Isus” na magarcu u pratnji “apostola” došao ulicama Okučana pred župnu crkvu sv. Vida i na taj način simbolično “ušao  u Jeruzalem”

Podsjetimo se da je isti scenski prikaz “Muke i smrti Isusa Krista” i prošle korizme prikazan diljem Hrvatske od Vukovara do Knina, a prvi puta je izveden u Bosanskoj Dolini na Cvjetnu Nedjelju 1991. godine i na Veliki Petak iste godine u Bosanskoj Gradišci.

  Tekst iz Svetog Pisma Novog Zavjeta i Spjeva o Bogu-Čovjeku za scenu odabrao i pripremio  Milorad Oršulić Mican koji je ujedno scenograf i redatelj. Osim Micana osoba koja tumači lik Isusa Krista je takodjer Dolinac a to je Mato Knežević Maća, Pavle Gubić tumači lik Poncija Pilata, Luka Tomić Velikog Svećenika, Davor Vonić apostola Jakova, a tu su i drugi Dolinci: Marina i Zoran Tomić, Eddi i Richard Gubić,Kristina Š tavlić, Marijana i Valentina Oršulić, a iz Bos.Gradiške su Drago Pauković i Preko Ćorković. Ostali sudionici, a ukupno ih je preko četrdeset su iz različitih krajeva bivše države. Naime, u Okučane, nakon oslobodjenja 1.svibnja 1995. godine došli su prognanici iz 135 župa koji su svoj novi dom našli u tom mjestu.                                                        

    Svi oni koji bi željeli da se u svom kraju vide ovu predstavu neka se jave KUD “Tkanica” ili Župnom uredu sv.Vid u Okučanima i rado  ćemo se pozivu odazvati.

Scenski prikaz je gledao i sam biskup banjalučki dr.Franjo Komarica i brojni svećenici crkve u Hrvata.                 

 

IZ LJUBAVI PREMA BRAĆI MOJOJ

VIJEST  O  MUČENIČKOJ  SMRTI  MSGR.  KAZIMIRA  VIŠ ATICKOG

Prohladno zagrebačko jutro, 18. studenoga 2004. nagovještavalo je skori dolazak zime. Toga jutra u župnom uredu Bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici je bilo prilično živo: Dogovori za krštenja, telefonski pozivi iz posmrtne pripomoći, pregled pristigle pošte, župna administracija itd Oko 10:30 u župnom uredu je nastalo zatišje: Nikoga nije bilo i čini se kako je sve bilo odrađeno za prijepodnevno dežurstvo toga dana. Došetao sam do prozora  i počeo promatrati prometnu gužvu na ulici ispred samostana, razmišljajući o tim ljudima koji se nekud voze u rijekama automobila. Iz mojih misli trgnuo me zvučni signal s mobitela: Stigla je neka poruka, broja nisam poznavao no početni broj +387 govorio je da je poruka stigla iz BiH. Baš me je zainteresiralo tko me se to sjetio, budući da iz BiH poznam puno svećenika, posebno onih mlađih Pročitao sam poruku koja je bila potpisana. U nevjerici sam buljio u sadržaj poruke: «JUTROS JE KAZIMIR PRONAĐEN MRTAV. ČINI SE DA JE UBIJEN. POLICIJA TRAGA.»

Dobro poznajem osobu koja mi je javila ovu vijest i znao sam da to nije neka neslana šala. Ali, ako čovjek živi u Bosanskoj Gradiški zar mora odmah biti ubijen? Smije li tamo itko umrijeti prirodnom smrću? Jasno mi je bilo da se naš župnik Kazimir preselio u Nebo možda je uzrok tomu bio infarkt ili moždani udar ili nešto slično nije bio tako star, ali proživio je rat u teškim okolnostima pa sve ima svoje posljedice Htio sam vjerovati da je umro naravnom smrću, ne nasilnom, jer – zašto bi njega netko ubio? Odmah sam okrenuo nekoliko telefonskih brojeva i pokušao doznati zna li itko išta u svezi ovoga događaja. Pri svakom pokušaju da nešto doznam ili da mi se barem potvrdi dobivena informacija, nailazio sam na muk s druge strane telefonske linije.

Budući da u međuvremenu nisam ništa saznao, osobi koja mi je poslala poruku o smrti msgr. Kazimira, vratio sam poruku slijedećeg sadržaja: «HVALA TI Š TO SI ME SE SJETIO. KAD SAZNAŠ  MJESTO I VRIJEME POKOPA JAVI MI.» Ništa nisam osjećao. Vijest o navodnom ubojstvu msgr. Kazimira Višatickog u meni nije odjeknula osjećao sam samo beskrajnu prazninu, bez emocija, bez molitve, ničeg nije bilo

Nekoliko sati kasnije stigla je nova poruka: «MISA ZADUŠ NICA I ISPRAĆAJ BIT ĆE U BOS. GRADIŠ KI U SUBOTU U 12:00 SATI, A NAKON TOGA KAZIMIR ĆE BITI POKOPAN NA GROBLJU SV. MARKA U BANJOJ LUCI» Uspio sam se čuti s osobom koja mi je javila sve ove vijesti potvrđujući sve sumnje i pretpostavke o kojima se nagađalo: Kazimir je ubijen u župnoj kući u Bosanskog Gradiški, 17. studenog oko 21:00 sat. Sutra ujutro ga je pronašla njegova 93-godišnja majka  Barbara.

Nakon ovog kratkog razgovora osjećao sam da mi ponestaje zraka. Izišao sam na zrak – prošetati malo ispred crkve u to vrijeme, ispred crkve nije nikoga bilo, bio sam sām. U samo jedan tren bujica osjećaja, sjećanja, poštovanja, boli i žalosti sručila se i na srce i na razum. Suze su same krenule i uopće nije bilo važno je li to itko primjećuje. Tek sada sam bio svjestan svega što se oko mene događa: Kazimir više nije među nama onaj isti Kazimir koji je tolike godine svoje svećeničke službe proveo u Dolini, koji je bio svjedokom stradanja i umiranja jedne župe koju je duhovno preporađao i prosvjetljivao, u koju je uložio velike napore oko izgradnje nove crkve koju smo svi s pravom zvali Dolinska ljepotica

Te večeri slavio sam sv. Misu za +msgr. Kazimira, svećenika koji mi je puno pomogao da odgovorim Gospodinu na poziv i svećeničko poslanje, koji me je na taj put ispratio, na njemu pratio Nisam očekivao da ću tako brzo, s ovom nakanom, moliti za njega i dušu mu Bogu preporučivati. No, bila je to moja i naša stvarnost.

Cijeli idući dan mi se po glavi motalo činjenica mučeništva u Katoličkoj Crkvi pravo je to otajstvo! Nije problem prihvatiti činjenicu da su Sv. Petar, Sv. Andrija, Sv. Toma i drugi apostoli podnijeli mučeničku smrt za Isusa i Evanđelje. Veliki progoni i svjedočenja vjere mučeništvom posebno se ističu u prvim stoljećima kršćanstva i često se divimo tim ljudima koji su išli pjevajući u smrt svjedočeći svoju vjeru, pa i dalje kroz povijest nije nedostajalo mučenika. Ali zar je i u 21. stoljeću potrebno vjeru svjedočiti vlastitom krvlju, biti ubijen jer ljubiš, jer si svjetlo, jer si sol Kaže se da je krv mučenika sjeme kršćanstva! Ako je to tako – a povijest je pokazala da jest – onda Bog očito sije novo sjeme u Svoga Kraljevstva i po Bosanskogradiškoj posavini! Uistinu je to veliko otajstvo kojim ravna sam Bog i koje sam Bog i ostvaruje, ma koliko se to očima ljudskim činilo nemogućim.

Toga istog dana + msgr. Kazimiru, u ime župe Dolina, kupljena je jedna velika svijeća s natpisom:

SVOM ŽUPNIKU MSGR. KAZIMIRU

S MOLITVOM I ZAHVALJIVANJEM

ŽUPA  DOLINA

Ako netko položi život svoj za braću svoju i za svjedočanstvo vjere iz ljubavi prema Bogu, onda nema sumnje u Božju naklonost i nagradu u Nebu. Zato se može uputi Bogu i molitva i zahvaljivanje za svećenika kojeg je providio za nas, ostavljajući nam svjedočanstvo vjere i u svojoj krvi. Oni koji su, zbog mučeništva, u nebu dobili bijele haljine (Otk 6,11) i žive u Božjoj blizini mogu za nas posredovati. Vjerujemo da im se pridružio i naš ujak Kazimir, zato je natpis na svijeći ujedno i molitva Bogu da nam, po svjedočanskoj krvi ujaka Kazimira, udjeli potrebne milosti.

ZBOGOM  –  DO  U  VJEČNOSTI

Lijes sa tijelom +msgr. Kazimira dovezen je u crkvu Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 19. studenog oko 15:00 sati, urešen liturgijskim i svećeničkim simbolima (kalež i štola) pored kojeg je gorjela uskrsna svijeća podno koje je stajala fotografija +msgr. Kazimira. Oko lijesa postavljeno je još šest svijeća na svijećnjacima te blagoslovljena voda. Toga dana misu za + msgr. Kazimira je slavio msgr. Vinko kard. Puljić-nadbiskup vrhbosanski, koji zbog obveza nije mogao sudjelovati na misi zadušnici i ispraćaju zakazanom za subotu, 20. studenoga u 12:00 sati.

 

Te prohladne subote, točno u 12:00 sati započela je misa zadušnica u crkvi Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je predvodio msgr. dr. Franjo Komarica-biskup banjolučki uz koncelebraciju više od 60 svećenika. Misi je bio nazočan veliki broj časnih sestara, bogoslova iz Đakova i Sarajeva, sjemeništaraca, kao i veliki broj vjernika koji su se došli oprostiti od svog aktualnog ili negdašnjeg župnika, prijatelja, poznanika, plemenita čovjeka

Započinjući misno slavlje biskup Franjo Komarica je rekao:

«Ožalošćeni zbore !

 

Draga braćo svećenici, bogoslovi i sjemeništarci, poštovane časne sestre, dragi župljani ove starodrevne župe Gradiške i okolnih župa: Doline i Nove Topole i vi koji ste ovdje na svojim ognjištima i vi koji ste u izbjeglištvu i došli ste ovdje.

 Dragi prijatelji, dragi Gradiščanci, poštovani oci – predstavnici sestrinske Srpske Pravoslavne Crkve, poštovani gospodine Imame –  predstavniče Islamske zajednice u ovom gradu, poštovani predstavnici političkog života u ovom gradu, u ovom kraju, u ovoj zemlji

 Nikada se nije dogodilo da se ovoliko mnoštvo ljudi, ne samo iz ove župe, nego i iz tolikih drugih krajeva našlo na ovom – za nas katolike – svetom mjestu, u ovoj župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški.

 Koji je povod da smo se danas okupili?

 Povod je jedna velika istinita-  rana našeg svakodnevlja. Rana sukoba; dobra i zla; Boga i Sotone; ljubavi i mržnje.

 Hvala svima što ste svojim dolaskom pokazali da se želite i u buduće svrstati na stranu Boga, na stranu Božje istine o Bogu.

 Okupio nas je po zadnji put čovjek koji je u ime Božje na ovome mjestu minulih dana i prošle nedjelje govorio Božje riječi. Nastojao ih je ne samo govoriti nego i po njima živjeti.

 Vama draga majko, draga braćo i sestre našega nezaboravnog suradnika, prelata Katoličke crkve i prelata Sv. Oca – monsinjora Kazimira, vama iskreno zahvaljujem što ste s ljubavlju i molitvom pomogli našem Kazimiru da bude ono što jest: Uspravni i vjerodostojni Kristov sljedbenik, kao kršćanin i vjernik, a pogotovo svećenik.

 Danas tugujemo zbog nenadanog njegovog odlaska iz naše sredine. To je razumljivo, ali nas tješi obećanje vječnoga života kojeg je Isus svima nama omogućio. I umjesto da danas očajavamo, mi želimo Bogu zahvaliti i ovom svetom misnom žrtvom, što nam je dao Kazimira. I vašoj obitelji, plodnom dobrim djelima, ljubavlju i nadom.

 Želimo zahvaliti Bogu za bezbrojna dobročinstva koja je On udijelio našem bratu svećeniku Kazimiru, a koje je on mogao dijeliti oko sebe.

 Pozivam Vas da se i ubuduće borimo protiv zla u nama i oko nas.

 Samo onaj koji ostane na Kristovom putu zavrijedit će vijenac vječnog života.

 Mi koji stojimo ovdje znademo i svjesni smo da iz ovozemljskog života dolazi punina života. Mnogo toga moramo  proći da uđemo u taj život. Neka nas tješi Onaj koji je davno doživio Veliki petak. Uskrsa nema bez Velikog petka. Naš brat Kazimir je doživio svoj Veliki petak. Nema nikakve sumnje da se na njemu neće ispuniti Kristovo obećanje, da će biti tamo gdje On jest u vječnoj sreći Presvetog Trojstva.

 Zaustavimo se kratko i pitajmo se ima li, ne daj Bože ostatka zla, želje za nekom mržnjom, osvetom, prema bilo kome i prema čemu.

 Molimo Gospodina, Gospodara našeg života i Gospodara života našega Kazimira da bude milosrdan pri suđenju našem Kazimiru, ali i njegovom ubojici, onome koji je na žalost davno upao u šake zloduha i koji se s njim poslužio da poprkosi i Bogu, Kristu i njegovoj zajednici.

 Molimo da se i njemu Bog smiluje, da se i on obrati i da uvidi kako je jadan ako nema Božjega svjetla u njemu.

 Moramo više moliti za našu braću i sestre koji su ogrezli u zlu, koje je Sotona htio učiniti svojim slugama, a takvih je na žalost puno i u ovom gradu i u našoj sredini, na području naše banjalučke biskupije, na području naše zemlje ali i na cijeloj kugli zemaljskoj.

 Naša će budućnost biti sretna ako budemo slijedili Krista. Ne budemo li, sami ćemo sebe osuditi. To ne bismo smjeli uraditi, jer nas nije Đavo stvorio, nego Bog. Mi pripadamo Bogu, a ne Vragu.»

Propovijedajući na misi zadušnici za + Kazimira, biskup Franjo Komarica je između ostalog rekao:

«Okupila nas je, toga smo svi svjesni neočekivana, dramatična, ali i nedužna smrt čovjeka kojega smo poznavali,  kojega smo cijenili radi njegovih divnih osobina, kojega smo poznavali kao svoga sugrađanina ili smo za njega čuli kao čovjeka crkve, koji Boga moli, Boga se boji, koji nastoji tumačiti zakone Božje, a koje je upoznao preko svojih roditelja, preko svojih odgojitelja i druge poučavati.

Vjerujem da smo nakon ove dramatične vijesti, gdjegod se mi našli, zbunjeno se pitali: A ZAR OPET?

A zar opet? Na žalost, to je istina! Opet se ponavlja drama od samoga početka ljudskoga roda. Brat Kain ubija svoga brata Abela. Koliko se puta u povijesti ljudskog roda ponovio sukob rođene braće, sukob dobra i zla, sukob istine i neistine, sukob ljubavi i mržnje? Koliko puta smo bili svjedoci kako sluge Sotonske ne podnose sluge Božje. Kako mržnja koja je bit Sotone ne podnosi blizinu neba, ne podnosi ljubav. Kako dobrota i zloća ne mogu zajedno. Ja vjerujem da među nama, nema ni jednoga, ne samo među nama, nego i na drugim mjestima ne samo Bosne i Hercegovine, Hrvatske ali i na drugim mjestima kamo je doprla ova dramatična vijest, nema ni jednoga ljudskoga srca, ni jedne ljudske pameti koji nisu reagirali s gnušanjem, sa zgroženošću, odnosno sa zbunjenošću. Svakako s neodobravanjem.

Pitamo se, što se to događa? Š to se to događa s ljudima koji se postavljaju gospodarima ljudskih života?

Samo je Bog gospodar života i bez njega nema života. Niti se bez Božjeg znanja netko rađa, niti bez Božjeg znanja odlazi s ovoga svijeta. On je jedini gospodar dobra i zla. I zato je upozorio nas ljude: Ne ubij! Ne pravi se Ti Bogom nad svojim bližnjim, nego služi životu. Pomaži životu. I praštanje i milosrđe, sve pomaže životu, i tvome i tvoga bližnjega. I zato, gledajući očima pogotovo krščanske vjere, jer mi vjerujemo u Krista koji je u djeliću vremena ovozemljskog, svojim utjelovljenjem pokazao kako zlo gleda na nas, čovjeka i kako Bog želi da mi ljudi budemo, kako da se ponašamo na zemlji. Sveto pismo za Krista kaže da je prošao Zemljom čineči dobro i ozdravljajući bolesne duše i tijela uskrsujući ga

Nije sve zlo za zlo.

Kako smo čuli iz današnje Božanske poruke: Pravednik i ako umre živjet će.

Živjet će po svojim djelima koja su se svidjela i sviđaju Bogu.

I njegovoa duša besmrtna, draga Bogu naći će pokoj u Bogu. Ući u puninu života.

Za ovu istinu znao je i naš brat Kazimir  vrlo dobro. I u svom životu pogotovo zadnjih dvanaest godina, puno puta osjetio, znao je dobro i kome je povjerovao. Znao je dobro i drugima tumačio da se nije pokajao što je povjerovao  Božjoj istini, utjelovljenoj Božjoj istini Isusu Kristu.

Bio je predat, poput Isusa Krista koji je za sebe rekao da je dobri pastir, koji daje svoj život za nas ljude. Bio je i on predat, ne samo ovih dana kada se to dogodilo po Božjem dopušenju, nego puno puta za vrijeme nesretnog nedavnog rata kada je bio spreman položiti svoj život za svoje župljane u Dolini, u Gradiški, u Topoli.

Imao pred sobom vjerne prikaze braće svećenika; najprije svoga prečasnika  u Dolini i u Topoli župnika Ratka, imao je mladoga župnika Ivana iz Ravske, svoje kolege Marka, Peru, župnika u Presnačama Filipa i njegovu vjernu suradnicu s. Ceciliju i redovnika Alojzija s Petrićevca.

I on, kao i drugi, računali su da će biti slijedeći. Ostali su da svjedoče svojim životom neupitnu istinu Božju: Da je Bog gospodar čovjekova života. Svojim riječima i svojim primjerom, svojim molitvama i svojim žrtvama, stajao je i brat Kazimir u obrani Božje istine, Božje pravde, Božjeg milosrđa i Božje ljubavi.

Oko sebe je tolike bodrio i braću svećenike i braću redovnike, redovnice i vjernike da ne posustaju u življenju Evanđelja, u življenju ljubavi. I to ljubavi djelotvorne patnje prema koji zlo siju i zlo žive.

Tako je i Krist radio. I on je molio s križa za one koji su ga propeli, koji su ga ubijali:” Oče oprosti im jer ne znaju što čine”.

To je zadatak bio i Kazimira i svih drugih Kazimira ovdje nazočnih i nenazočnih.

Voliti i neprijatelje svoje to je poruka krščanska.

Zanjemile su njegove usne koje su govorile o praštanju, milosrđu i ljubavi. Bio je čovjek nade. Propovjedao je nadu, bio je čovjek ljubavi i širo je ljubav. To ne želimo zaboraviti.

On je uvršten u broj od 48 svjedoka iz duhovnog staleža, svećeničkog, redovničkog i pripravničkog iz naše male, ali Bogu drage banjalučke biskupije. Četrdesetosam! Gledano u postotku, ne znam da li ikoja druga biskupija može govoriti o tolikom broju svjedoka, svojih svjedoka svećenika, redovnika i redovnica.

Od 2707 biskupija nadbiskupija na cijeloj kugli zemaljskoj, čini se, da je upravo ova mala banjalučka biskupija na samom vrhu po svjedocima vjere I vjernosti Kristu i Kristovom nasljedniku na zemlji Sv. Ocu. On nas upravo potiče da ne zaboravimo Kristovo Evanđelje, nego da ga u djelo sprovodimo, ma gdje bili.

Zato Vas potičem, svi dragi prijatelji dragi Bogu, oprostite! Ovdje kod ovoga znaka koji je sigurna pobjeda dobra nad zlom, obnovimo svoju spremnost da ćemo biti uvijek u službi dobra. Da ćemo biti uvijek u službi Boga, službi Božje pravde.

Njegov plug je ostao bez orača. Krist poziva svakog od Vas: Dođi i preuzmi posao. Ne boj se. Ja ću biti s tobom. Znam svu tvoju budućnost, pa i ako te čeka Veliki petak bit ću s tobom, ali znaj da ću te uvesti u zoru uskrsloga Krista. Žetva je velika a radnika malo. Nemoj oklijevati. Ako te Isus smatra dostojnim, blago tebi.

Potičem i Vas dragi župljani da ne zaboravite ni riječi, ni djela svojega župnika mučenika: Ratka iz Nove Topole, ni Kazimira iz Bosanske Gradiške, Nove Topole i Doline. Oni su Vas poučavali dobru. Oni su Vas podučavali istini Božjoj. Oni su Vas podučavali ljubavi i praštanju. Odužite se svojim vjernim i vjerodostojnim župnicima.

Potičem i Vas dragi sugrađani i odgovorni ljudi u ovom gradu, u ovoj općini i u ovoj zemlji. Ukoliko ste ljudi, a jeste ljudi i ukoliko ste vjernici još više Vas potičem da budete vjerodostojni i da još odlučnije stanete u obranu.

Zahvaljujem svima onima koji su uputili iskrene sućuti i javno i privatno, svima onima koji su kao predstavnici organa sigurnosti ove općine i ove regije uradili vjerodostojno i tako okončali svoj posao da se nebi ponovila druga i treća tragedija slična ovoj sa župnikom Kazimirom.

To je samo znak da je istina ono što sam bezbroj puta ponovio uvaženim svojim sugovornicima predstavnicima vlasti: Vi samo ako hoćete, možete!

Možete zavesti ovdje reda i možete zaštiti svakoga čovjeka, možete naći svakog čovjeka; možete istjerati djelo na vidjelo.

Vi dobro znadete, dragi gradišćani da na Vama još uvijek stoji velika hipoteka. Strašno je to učiniti da cijeli grad bude taocem laži i zla. Nemojte to dozvoliti. Još uvijek Vas bije loš glas. Toliki su zločinci još na slobodi i prijetnja su mnogim Vašim sugrađanima.

Još uvijek nije pronađeno tijelo našeg župnika Ratka i Vašega sugrađanina Marijana Vištice člana biskupsko-pastoralnog vijeća i drugih naših miroljubivih sugrađana. Vas će i dalje biti neugodan glas. Nemojte to dozvoliti. Nemojte dozvoliti da se baca ljaga na cijeli jedan narod, jedan cijeli grad. Nedaj  Bože! Nego, neka se zna ime i prezime i zla i zlodjela i zločinca i žrtve.

Treba nastojati i u ovom gradu i u ovoj zemlji da se oni imenuju pravim imenom, a ne da cijeli narod i cijela zemlja nosi desetljećima i stoljećima hipoteku zločinstva.

A tebi dragi Kazimire zahvaljujem kao tvoj brat za sve ono što si učinio u ime Kristove crkve za ovaj grad i za druga mjesta gdje si boravio i radio.

Uvjeren sam da nas nećeš zaboraviti u vječnosti. Tamo si se susreo s drugim našim mučenicima svećenicima i vjernicima koji nisu željeli pogaziti Božju istinu i Božju ljubav nego su je nosili u svome srcu.

I nema nikakve sumnje da si ti već u posjedu Božjega srca.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine.»

Na kraju mise od +msgr Kazimira oprostili su se: msgr. Anto Orlovac-generalni vikar Banjolučke biskupije, msgr. Mato Zovkić-generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški, jedna župljanka iz župe Prnjavor, dok je msgr. Ivica Božinović pročitao imena osoba i institucija koje su uputile brzojave sućuti obitelji Višaticki, svećenicima Banjolučke biskupije i biskupu Franji Komarici.

Š kolski kolega pokojnog Kazimira msgr. Mato Zovkić generalni vikar Vrhbosanske biskupije je kazao da je jučer u ovoj crkvi kardinal Vinko Puljić služio sv. misu zadušnicu, a potom nastavio:

 «Ovdje nazočni: msgr. Ivo Tomašević-generalni tajnik Biskupske konferencije BiH, dr. Anto Ćosić-rektor sarajevske bogoslovije, dr. Ivo Balukčić-glavni i odgovorni urednik Katoličkog tjednika i desetak nas ostalih, pridružujemo se ovoj Liturgiji žalovanja i iskreno dijelimo bol ali i vjerničku nadu s ovdje svima prisutnima.

Kao jedan od šesnaestorice, koji su zajedno s pokojnim Kazimirom bili zaređeni za svećenika u Đakovu, 29. lipnja 1963. god., izražavam sućut njegovoj majci Barbari, sestrama Mariji i Apoloniji, braći Feliksu, Josipu, Ivanu, Vladi, Adolfu, Franji, Karlu, Biskupu, svećenicima Banjalučke biskupije i posebno župljanima katoličke župe Bosanska Gradiška.

Kazimira sam upoznao u rujnu 1953.g. u dječačkom sjemeništu na Š alati u Zagrebu kamo je on došao u ondašnji peti razred gimnazije kao kandidat banjalučke biskupije.

Nakon dvije godine su nas poslali u Đakovo da završimo posljednja dva razreda gimnazije i nastavimo studij teologije.

Pod vodstvom svojih odgojitelja i profesora zajedno smo maštali o svećenstvu i pitali se kakva nas budućnost čeka u socijalističkoj državi, gdje možemo biti optuženi na temelju lažnih svjedočanstava kao neprijatelji naroda i strpani u zatvor.

Tada je svećeničko ređenje bilo dodjeljivano na kraju četvrte godine studija, a petu godinu smo bili redovni studenti, te o Božiću, Uskrsu i nekim blagdanima odlazili na župe, bilo svoju biskupiju, bilo u okolici Đakova.

Sjećam se kako sam u toj godini s Kazimirom  živo raspravljao o pastoralnim iskustvima i slučajevima koje smo obojica doživjeli.

Dok sam ja po dopuštenju svoga biskupa nakon redovnog studija nastavio doktorat teologije u Zagrebu i magisterij Sv. Pisma u Rimu, Kazimir je sve svoje svećeničke godine provodio u pastvi svoje biskupije, zadovoljan u svome zvanju i konkretnoj službi.

Ponosan sam što sam kao rektor Vrhbosanske teologije na njegovu sugestiju predložio nadbiskupu Jozinoviću da dr. Franju Komaricu pozove za profesora liturgike.

Radovao sam se našim povremenim susretima u Banja Luci, Sarajevu i Zagrebu

Živo se sjećam kako je kao srednjoškolac, student teologije i pastoralni svećenik isticao poljsko porijeklo svoje obitelji i u danim mogućnostima njegovao svoj poljski identitet.

Od nas sedamnaestorice, dvojica su napustili zvanje, petorica su umrla naravnom smrću nakon kraće ili dulje bolesti, a Kazimir je evo stradao od ruke nasilnika u župnoj kući.

Stoji činjenica da su ga vlastiti župljani i drugi ljudi iz krajeva gdje je kao župnik služio, doživljavali kao blagog humanog prema svima. Postao je žrtva nasilja na svom pastoralnom zadatku.

Poznavajući ga kroz ovih pedeset godina, usuđujem se reći da je bio uzor svojim župljanima te svim svećenicima i vjernicima ove biskupije.

Zato, župi i biskupiji izražavam duboku sućut, u isto vrijeme izražavam radost i ponos što nam je bio vršnjak i kolega.

Kazimire, neka ti je laka zemlja bosanska u biskupiji banjalučkoj. Neka te Gospodin nagradi za tvoje ljudsko, vjerničko i svećeničko svjedočenje.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine.»

Opraštajući se od +msgr. Kazimira, g. Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški je rekao:

«Dragi Kazimire !

 

U današnji dan posjetio si me.

U mom domu smo se susreli kako bi mi čestitao Bajram.

Tužan sam danas. Žao mi je.

Znao si se radovati i Bajramima i Božićima. Znao si i opraštati. Znam da bi i najokorjelijem ubojici oprostio, jer kroz tvoje tijelo, vjera je istinska strujala. Zano si ljudski nastupati. Nisi zano nikoga odbiti. I taj uboica, da je pristojno prišao, sigurno bi mu dao ono što je tražio.

Neka ti je vječni rahmet, dragi moj prijatelju i kolega.

Uzoriti svećenici, ovdje, budite strpljivi. Mi trebamo nastaviti ljudski živjeti. Dostojanstveno se ponašati i graditi budućnost u ovoj našoj napaćenoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Kazimire, neka ti je vječni rahmet.»

U ime župe Prnjavor s ovim riječima se oprostila jedna župljanka Prnjavorčanka;

Velečasni Kazimire

Ti si naš svećenik bio,

Svoje stado prnjavorsko

mnogo si volio.

 

Mnoge si krstio,

prvu pričest dao,

Na Krizmu pripremao

mnoge vjenčao.

 

Život s tobom velečasni

računamo u najsretnije dane,

jer dođe vrijeme, razbaca nas

na sve četiri strane.

Ovo je trenutak bola

svakom je suza s lica pala,

Velečasni Kazimire

od srca Ti hvala.

Tvoji prnjavorčani.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine!

Na samom kraju Mgr. Ivica Božinović-kancekar Banjolučke biskupije, je rekao:

«Majka Barbara, rodbina, svećenici I biskup primili su ovih dana izraze sućuti. Nije moguće sve brzojave sućuti pročitati, nego ćemo samo reći koji su do ovog trenutka stigli:

-msgr. Vinko kard. Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski
-msgr. Josip kard. Božanić-nadbiskup i metropolit zagrebački
– Apostolski nunciji u Bosni i Hercegovini
– Apostolski nuncij u Hrvatskoj
– Msgr.Marin Srakić-biskup đakovački i msgr. Đuro Gašparović-pomoćni biskup đakovački
– Msgr. Želimir Puljić-biskup dubrovački
– Msgr. dr. Antun Š kvorčević-biskup požeški
– Msgr. Ilija Janjić-biskup kotorski
– Msgr. Marko Culej-biskup varaždinski
– Profesori Teologije u Đakovu
–  fra Mijo Džolan-provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrne
– Vrhovna glavarica časnih sestara – Družbe sestara milosrdnica
– č.s. Bernarda-provincijalna poglavarica sestara Klanjateljica krvi Kristove
– Ravantelj Caritasa iz Kopra (SLO)
– Msgr. Drago Balvanović, misionar iz Peru
– g. Jefrem-episkop banjolučki
–  g. Maksim, episkop zahumsko-hercegovački
–  g. Nikolaj-episkop dabro-bosanski
– g. Georgija-episkop zahumsko-hercegovački
– Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški
– Dr. Dragan Čović, član predsjedništva BiH
– Dr. Ivan Tomljenović
– g. Matijašević
– Ministri
– Dužnosnici grada Bosanske Gradiške
U ime rodbine zahvaljujem se na izrazima sućuti.»

Prije samog blagoslova na kraju mise, biskup Franjo Komarica je rekao:

«Sutra je dan uskrsnuća Gospodnjega, Kristov pastir će se pobrinuti da ne ostanete bez njegove prisutnosti i kad je u pitanju sv. misa.»

Nakon podijeljenog blagoslova na kraju mise, lijes sa tijelom +msgr. Kazimira iznesen je iz crkve i položen u vozilo posmrtne pripomoći. Suze u očima i bolni uzdisaji nazočnih vjernika, uz jecaj zvona sa zvonika Bosanskogradiške crkve, ispratiše Pastira ovog kraja do njegovog počivališta – prema svećeničkoj grobnici banjolučkog groblja «Sv. Marko».

Tijelo msgr. Kazimira je položeno u grob, vjernici su se razišli svojim kućama, župnici u svoje župe, redovnici i redovnice u svoje samostane Vrijeme nije stalo i naše putovanje prema Vječnosti se nastavlja. Bosanskogradiška crkva i dalje ponosno stoji, kao da se tu ništa nije dogodilo ili je možda samo svjesnija onoga što našim očima vjere promiče: Da je iz svoje utrobe – za Nebo – upravo rodila Vjernog slugu Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima

Time je završen jedan ljudski hod ovom suznom dolinom i do kraja izvršeno jedno svećeničko poslanje.

Dragi naš Ujače neka ti Gospodin je vječna nagrada za sav tvoj trud, revnost, predanje i ljubav. Sjeti se i svih nas, koji smo uvelike potrebni pomoći s Neba i zbogom do u Vječnosti!

p. Damir Š Šokić O.P.

Dan Mrtvih na Groblju Gradina 2004

Sveto mjesto groblje Gradina u Donjoj Dolini, kao rijetko koje, u svojim njedrima, čuva i tijela dolinskih mučenika kako iz Drugog svjetskog, tako i nedavnog rata u Bosni i Hercegovini.

Tu čekaju uskrsnuće mrtvih, o kojima je u svojoj propovjedi govorio msgr. Kazimir župnik za vrijeme sv. mise u grobljanskoj kapelici koju je slavilo više od stotinu Dolinaca okupljenih da bi iskazali svoje poštovanje prema svojim pokojnima.

Msgr. Kazimir je u 9 sati služio sv. misu u Bosanskoj Gradiški, u podne u Donjoj Dolini, a već u 14 sati će biti u Novoj Topoli gdje će također služiti sv. misu i pokojnima dao odrješenje od grijeha.

No, uza sve obveze ujak Kazimir je blagoslovio sve one grobove za koje je rodbina iskazala želju da to učini.

 

Groblje Gradina i ovoga Dušnog dana nas je dočekalo pokošeno, za što se pobrinuo župnik Kazimir iako s novcima za taj posao uvijek ima poteškoća.

Idućeg dana, 3.studenog o. g., dragovoljci iz Donje Doline su strojevima i vrijednim rukama uredili i sam prilaz groblju.

Gredeljom je Mialko Perović za 30 cm skinuo naslage zemlje, šljunka i betona ispred groblja i na taj način je omogućeno parkiranje većeg broja automobila.

U isto vrijeme je Dragomir Stojaković motornom pilom isjekao sve raslinje na ulazu u groblje /s lijeve strane do ruševina trgovine/, a Anto Lagundžija i Luka Petrović (unuk Mare Petrović) su to uklonili s toga mjesta.

Sada na groblje Gradina” ništa ne zaklanja pogled.

Za vrijeme posljednje mise koju je msgr. Kazimir održao na groblju Gradina – Dušni Dan 2004