Predstavljamo Vam

Iz pera msgr. dr. Ante Orlovca, pod kraj prošle /2019./ godine je još jedna knjiga ugledala svjetlost dana. Riječ je o knjizi: Žrtvoslov bosanskogradiškog dekanata.

U prošlom broju Suze dolinske smo predstavili knjigu Gubici Banjolučke biskupije koja je izišla iz tiska 2018. godine od istog autora, u kojoj se na dosta mjesta spominje naša župa Dolina.

U ovoj, ne samo da se Dolina spominje nego joj je posvećena 51 stranica od 163. 215.

Knjiga je predstavljena 29. prosinca 2019. godine u dvorani Župno-pastoralnog centra u Bosanskoj Gradišci nakon sv. Mise. Predstavljači su bili: Pomoćni Banjolučki biskup fra dr. sc. Marko Semren, prof. dr. sc. Velimir Blažević i sam autor msgr. dr. Anto Orlovac.

Sve nazočne je predstavio bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić.

U vrijeme korizme, ove godine, planirano je predstavljanje na području Nove Gradiške, u župi Kraljice sv. krunice za vjernike Nove Gradiške i naseljenog mjesta Ljupina, međutim, korona virus je zaustavila taj program. Za to predstavljanje  nikada neće biti kasno, pa kada se stvore uvjeti, s njom će biti upoznati svi oni Dolinci i Novoselci koji to želi. I trebali bi, jer čini mi se da u župi Dolina nema kuće iz koje u ovoj knjizi nije bar jedno ime zapisano, u vremenu iz I., II. svjetskog rata i nedavnog  rata u Bosni i Hercegovini.

U Proslovu, autor između ostalog piše:   Bosanskogradiški dekanat prije Drugog svjetskog rata i u ratu imao  šest župa: Bosansku Gradišku, Bosanski Aleksandrovac (nekoć Rudolfstal), Dolina, Mahovljani, Miljevci i Nova Topola (nekoć Windthorst) . U tom je ratu župa Miljevac potpuno uništena i više ne postoji, dok su druge pretrpjele ogromna stradanja, izginuo je velik broj vjernika, civila i različitih vojnih postrojbi, tri župe su za vrijeme toga rata gotovo posve iseljene, a u ostalim se broj vjernika znatno smanjio. Isto tako su uništene crkvene zgrade: crkve, župne kuće, samostani, katoličke škole.

No, stradalo je, i to u prvom  redu, ono što je najvrjednije: ljudi. Ova knjiga se bavi prije svega njima. Naime, ni gotovo 70 godina po okončanju Drugog svjetskog rata nema sustavnog popis žrtava i stradalnika rata i poratnih zbivanja, na tom području. To se  posebno odnosi na katolike i njihove obitelji koji su uglavnom bili na drugoj strani, dok se u partizanskim žrtvama nerijetko pisalo pretjerujući i nekritički. Š toviše o žrtvama poražene strane nije se smjelo ni govoriti, bez obzira radilo se o pripadnicima različitih vojska ili civilima. Oni su jednostavno bili proglašeni narodnim neprijateljima, a za takve nije bilo suda ni milosti; Najveći broj žrtava nije stradao uslijed ratnih djelovanja, nego od poratne odmazde komunista kojima je smetalo što je sve bilo hrvatsko i katoličko. Ovdje je riječ samo o katoličkim žrtvama i gubicima, jer o njima do sada nije pisano.

Prikupiti građu za ovu knjigu bilo je vrlo teško

Knjiga ima 295 stranica, a tekst je raspoređen po poglavljima:

1. Poglavlje I. Župa Bosanska Gradiška u vrijeme Drugog svjetskog rata;
2. Poglavlje II. Gornji Podgradci ogromno prikriveno masovno stratište i grobište, uništenje pilane, svjedočenje preživjelog domobrana i drugih svjedoka, neobjavljeni iskazi o zločinima u Gornjim Podgradcima (O čemu smo, također, pisali u prethodnim brojevima Suze dolinske;
3. Poglavlje III. Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz župe Bosanska Gradiška, župe Bosanski Aleksandrovac (nekoć Rudolfstal), župe Dolina, župe Mahovljani,  uništenje župe Miljevac (Miljevci) i župa Nova Topola (nekoć Windthorst) .

Kao što je već rečeno, u ovoj knjizi je župi Dolina posvećena 51 stranica. Nakon osnovnih podataka o župi Dolina autor obrađuje slijedeće teme:

Četničko-partizanski pokolj u župi Dolina, Dolinska župa nakon tih pokolja,Zločin Golića kopača u Kozincima krajem svibnja 1945., Sasinske izbjeglice u Lamincima, Čuvanje spomena župnicima-mučenicima u dolinskoj župi, Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća u župi Dolina, po selima:

Bardača; Donja Dolina; Gornja Dolina; Novo Selo; Proševica, Laminci izbjeglice iz župe Sasina kod Sanskog Mosta; Dolinski župnici žrtve ratova i mržnja na vjeru; Popis žrtava Prvog svjetskog rata; Popis žrtava rata 1992. 1995.

Prije popisa  dolinskih žrtava, autor je dao uvodne napomene, pa je između ostalog kazao: Prvi popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz župe Dolina napravio je tadašnji župnik, pok. Kazimir Višaticki, 9. lipnja 1990.  Popis obuhvaća ukupno 12 tipkanih stranica.

Prvi dio tog popisa, ukupno sedam stranica, napravljen je prema kazivanju svjedoka za tri sela: Donja i Gornja Dolina te Novo Selo, zatim slijedi pet  ispisanih iz župnih Matica umrlih za cijelu župu. Poslao ga je kao i prilog uz svoj dopis Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci. Za stradale iz Donje Doline i Novog Sela naveo je ime i prezime  te način stradanja žrtve, na pr. ubijen, ubijen od četnika, nestao (za Gornju Dolinu ne navodi način stradanja, nego samo prezime i ime žrtve)

Drugi dio popisa, rađen prema župnim Maticama umrlih, sadrži sve podatke  koji su u tim maticama zabilježeni. Popis u tom obliku nije objavljene, ali je korišten za kasnije objavljene radove.

Popis žrtava dolinske župe objavio je prvi put Milorad Oršulić Mican u svojoj monografiji župe Dolina 2000. godine /Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti/. No, i to su podaci dosta oskudni. On je taj popis nadopunjavao kasnijim istraživanjem. Zatim je znatno dopunjen popis objavio autor ove knjige u godišnjaku Suza Dolinska. Priređujući ovaj popis konzultirane su , osim župnih Matica umrlih, također Matice rođenih i vjenčanih, kao i Status animarum (Stanje duša) dolinske župe, provjeravajući točnost podataka o pojedinoj stradaloj osobi.

Poteškoće istraživačima stvaraju činjenice što se u popisima pojavljuju po dvije verzije nekih prezimena: Oršolić i Oršulić, Vonić i Vonjić te imena: Ivo i Ivan, Filip i Pilip, Stipo i Stjepan, Ladislav i Lajko, itd

Slijedi popis stradalih osoba po selima dolinske župe abecednim redom:

-Bardača (2 osobe)

-Donja Dolina (112 osobe)

-Gornja Dolina (84 osoba)

-Novo Selo (70 osoba)

-Proševica (11 osoba)

– Laminci izbjeglice iz župe Sasina kod Sanskog Mosta (7 osoba).

Sveukupno 286 žrtava u župi Dolina.

            Slijedeće poglavlje je POPIS DOLINSKIH ŽUPNIKA ŽRTVE RATOVA I MRŽNJA NA VJERU, koje počinje riječima:

            Kada je riječ o stradanju dolinske župe, treba istaknuti da je uz veliki broj vjernika, također cijeli niz nekadašnjih dolinskih župnika bio žrtvom ratova dvadesetog stoljeća. Četvorica od njih smrtno su stradali, jedan je podnio teške zatvorske kazne s prisilnim radom, a još jedan je u bijegu pred partizanima morao napustiti domovinu i živio je do konca rata kao prognanik .

U POPISU ŽRTAVA PRVOG SVJETSKOG RATA u knjizi se navode šestorica stradalih osoba iz župe Dolina.

Zadnje poglavlje  je POPIS ŽRTAVA RATA 1992. 1995. sadrži popis  ubijenih osoba iz župe Dolina.

Kao što je već rečeno, knjiga  ima 295 stranica završava riječima zahvale:

            Zahvaljujem svima koji su mi pomogli u nastanku ove knjige. Osobitu zahvalnost dugujem Miloradu Oršuliću Micanu  iz Okučana koji mi je puno pomogao u prikupljanju podataka , posebno za župu Dolina, kao i Miroslavu Sušilu iz Kutine za župu Bos. Gradiška. Zahvalnost dugujem i arhivaru Biskupijskog ordinarijata u  Banjoj Luci mr. Peri Ivanu Grgiću na susretljivošći i pomoći pri radu biskupijskom arhivu i u izradi korica, mons. Vladi Lukenda  koji je pozorno isčitavao tekst kao lektor, recenzentima prof. dr. Velimiru Blaževiću i mons. dr. Marku Semrenu, Banjolučkoj biskupiji kao izdavaču  i Župi Bosanska Gradiška kao suizdavača, kao i svima koji su pomogli da ova knjiga ugleda svjetlost dana.

            Na kraju ovog kratkog predstavljanja treba kazati kako se knjiga može nabaviti kod autora, u Župnom uredu Bosanska Gradiška kao i u uredništvu Suze dolinske.

Nekoliko dana prije blagdana sv. Luke u Društvenom domu Gornje Bazje, u okviru obilježavanja Dana općine Lukač, u organizaciji Udruge žena i KUD-a Bosiljak” i uz pokroviteljstvo općine Lukač primarijus mr. sc. Elvira Koić, dr. med., specijalist psihijatar i psihoterapeut, održala je predavanje na temu Krizna stanja i prevladavanje krize”.

Nakon predavanja, održano je predstavljanje knjige, Monografija Gornje Bazje”, autora Zdravka Vampovca, književnika i slikara, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz dijaspore, koji je rodom iz Gornjeg Bazja. O autoru su govorili glumac Kazališta Virovitica Mijo Pavelko i autor predgovora Milorad Oršulić – Mican, tajnik općine Okučani. Ova monografija vezana je uz 580. godišnjicu prvog pisanog spomena Gornjeg Bazja i 150. godišnjicu škole u Gornjem Bazju. Knjiga je rađena u 300 primjeraka u vlastitoj nakladi, a   za tisak ju je pripremio Alojzije Cindrić svima poznat kao baj Lojzo Izdanje ove knjige je sponzorirala i općina Lukač. Nakon promocije monografije mnogobrojni posjetitelji pogledali su i izložbu slika Zdravka Vampovca. Sve nazočne na ovom skupu pozdravio je načelnik općine Lukač Đuro Bukvić, predsjednik Općinskog vijeća i Mjesnog odbora Gornje Bazje Tomislav Živković, te predsjednica Udruge žena Gornjeg Bazja Marija Kihar.Ovom događaju su nazočili osima autora predgovora, Pavle Gubić i Petar Salamu, koji su došli iz Okučana.

To, zašto predstavljamo u Suzi dolinskoj” ovu monografiju, jedan od razloga je taj što njezin autor dobro poznaje dolinska sela, što je predgovor napisao Mican koji poznaje njegovo selo

Milorad Oršulić Mican je na promociji predstavljanju knjige između ostalog kazao:

            Dragi Zdravko, prijatelju!

            Poštovani suradnici na ovom projektu koji se knjiga zove,

            i to monografija GORNJE BAZJE

Ovo, zbog čega sam ja večeras ovdje je jednim dijelom vraćanje duga, jer jubilarne 2000. godine je prijatelj Zdravko napisao predgovor za moju knjigi o rodnom kraju DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI, župi u kojoj je od 1300 stanovnika ostalo sada tek dvadesetak starica i staraca, nakon ratnog vihora koji je i nju zahvatio. Oni je toliko vole da žele umrijeti na svojim rodnim ognjištima.

Moje rodno Novo Selo i sela koja sačinjavaju župu Dolina koja će za 6 godina obilježiti 100 obljetnicu postojanja, gospodin Zdravko Vampovac je dobro poznavao, naročito povjesno mjesto Donju Dolinu kod Bosanske Gradiške u koje je rado svraćao.

Na promociji je govorio o knjizi DOLINA BOSANSKA u novogradiškoj župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u nazočnosti msgr. dr. Franje Komarice Banjalučkog biskupa I brojnih drugih uzvanika, gdje je knjiga i predstavljena, jer u rodni kraj se tada nije moglo doći.

Tako je Zdravko povezao župu Dolina i svoje rodno mjesto Gornje Bazje iz kojih dušom nikada nije otišao, a fizički se često vraćao.

No, i mjesto u kojem živim, a to su Okučani su povezani s Gornjim Bazjama tako što već godinama, kroz njih proslazi SPOMEN MARATON MIRA I PRIJATELJSTVA koji se trči od Okučana preko Gornjih Bazja, do Taszara nedaleko od Kapušvara. Ovoga puta će to biti XII po redu. Gornje Bazje su baš na pola puta.

            Meni je izuzetno drago i radostan sam što se monografija GORNJE BAZJE predstavlja samo nekoliko dana od njenog izlazka iz tiska, a isto tako samo par dana od blagdana sv. Luke koji je zaštitnik središta općine Lukač kojoj pripadaju i Gornje Bazje.

            U predgovoru ove hvale vrijedne knjige sam između ostalog napisao: Znam kada se je rodila želja, za ovim ni malo lakim poslom, kada su napisani prvi redci i zaokružena pojedina poglavlja, naročito o bazjanskom govoru i prezimenima, narodnoj nošnji i običajima …  

            Stoljeća prolaze, ljudska sjećanja blijede pa su zapisi jedini pouzdani trag i način da se za povijest sačuva oslikani život, običaji, kultura i sve ono što se je zbilo u minulom vremenu kako veo zaborava nebi prekrio i tako zauvijek istrgao iz sjećanja, kao što to često biva, a zahvaljujući gosp. Zdravku to se s ovim krajevima neće dogoditi.

            Autor je još kao mladić, nakon završetka Osmoljetke otišao iz rodnog kraja, ali se je držao one narodne svugdi pojdi, al uvijek doma dojdi…, jer dobro zna da je samo jedan rodni kraj, da je samo jedan rodni dom. On se u njega nikada nije “do kraja” vratio, ali ni iz njega “otišao”, jer sama želja i pristup pisanju ove monografije je izraz – krik ljubavi prema rodnim Gornjim Bazjama i okolnim, pitomim slavonskim selima.

            Ovo je najbolji, trajni pisani, spomenik i čestitka za skorašnji 580-ti rođendan rodnom kraju i nemjerljiv dar općini Lukač u povodu Dana općine i blagdana sv. Luke Evanđelista, kojim povodom i knjiga izlazi.

            Iskrene čestitke autoru gosp. Zdravku i velika hvala svima onima koji su mu pomogli da monografija iziđe iz tiska”.

            Da bi se vidjelo koje su teme obrađene u monografiji najbolje će nam pokazati njen sadržaj kazalo.

         PREDGOVOR:  (Milorad Oršulić Mican),  UVOD (Selo Gornje Bazje 2017. godine slavi 580 godina od prvog spomena imena sela i 150 godina školstva u Gor. Bazju),   LOKACIJA I IDENTIFIKACIJA SELA GORNJEG BAZJA, KRATAK PREGLED POVIJESTI ZAPADNE SLAVONIJE,  CRTICE IZ POVIJESTI GORNJEG BAZJA:  Kako i kada je nastalo selo Gornje Bazje,  Arheološka nalazišta uz Dravu (Silvija Salajić, Gradski muzej Virovitica), Još nešto iz najranije povijesti bazjanskoga kraja,   O STARIM IMENIMA SELA GORNJEG BAZJA:  Selo zvano Boz, Legenda o Bazgovcu, . Legenda o Gaziju, Legenda o Bazama, Bazije ili Gornje Bazje?, BAZJANSKI GOVOR: Bazjanski govor i jezične posebnosti (dr. Mirko Peti i dr. Mijo Lončarić), Još nešto o jezičnim posebnostima sela Gornje Bazje, Toponimija bazjanskog kraja (stari katastarski nazivi), O STANOVNIŠ TVU SELA I MIGRACIJAMA: O bazjanskim starosjediocima i njihovim prezimenima, Vampovci (autohtoni Bazjani!), 7.3. Valorizacija građe iz franjevačkih Matica i Popisa stanovništva iz 1736. godine., ETNOLOŠ KE KARAKTERISTIKE GORNJEG BAZJA (Jasmina Jurković, Gradski muzej Virovitica) Ženska i muška bazjanska narodna nošnja, Ženska nošnja, Muška nošnja, Tradicionalna prehrana Bazjanaca, Svakodnevna prehran, Blagdanska prehrana, Posuđe i pribor za jelo, Stari seoski zanati,  O VJERSKOM ŽIVOTU BAZJANSKOGA KRAJA: Crkva i župa u nastajanju, Groblje u Bazju, Seoska raspela, KRATAK PREGLED POVIJESTI SELA OD 2. SVJETSKOGA RATA DO HRVATSKE SAMOSTALNOSTI 1990., O Š KOLSTVU I Š KOLI U GORNJEM BAZJU, GORNJE BAZJE DANAS: Političke stranke, Matični ured, Dobrovoljno vatrogasno društvo, Rukomet i nogomet u Gornjem Bazju, Kulturno umjetničko društvo «Bosiljak», Lovačko društvo «Jelen», SELA BAZJANSKOGA OKRUŽENJA U OPĆINI LUKAČ: (Kapela Dvor, Turanovac, Lukač, Brezik, Dugo Selo, Budrovac, Rit, Veliko Polje, Katinka, Terezino Polje i Zrinj Lukački), PRILOZI: Bazjani i selo Bazje u franjevačkim Maticama krštenih i vjenčani od   1686. 1717. u Virovitici (prepisani podaci), Popis stanovnika Gornjeg Bazja 2007. god. (poimenično), Sjećanje na Viroviticu Z. Vampovac (prikaz iz djetinjstva 1975),  O AUTORU i LITERATURA

Zdravko Vampovac je poznat čitateljima Suze dolinske” jer smo u 27. broju u 2010. godini u rubrici Drugi o nama” razgovarali s njim. Taj razgovor je nosio naziv: VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET.

Prvu objavljenu knjigu “OTKRIĆE HRVATSKE” je napisao sa svojom suprugom Maricom, potom “Kako izgraditi kuću samogradnja”, biografiju o Draganu Hazleru “Ovako se voli Hrvatska” i sada monografiju o svom rodnom kraju.

Trenutno radi na prijevodu knjige Jean-a Zieglera s njemačkog jezika na hrvatski:

“Š VICARSKA, ZLATO, MRTVACI”.

Želimo mu puno uspjeka u daljnjem radu.

U povodu 36. međunarodne smotre folklora u Zagrebu koja je održana u srpnju 2002. godine održana je i izložba NARODNE NOŠ NJE HRVATA SJEVERNE BOSNE i revija NARODNE NOŠ NJE HRVATA U SVIJETU. Tom prigodom je  tiskana  knjiga prospekt u organizaciji Posudionice i radionice narodnih nošnji u Zagrebu  i Koncerne direkcije Zagreb pod nazivom NARODNA NOŠ NJA HRVATA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE.

Izložba i revija  narodnih nošnji dijelovi su projekta predstavljanja tradicijskog odjevanja Hrvata koji žive izvan granica Republike Hrvatske.Na izložbi “Narodne nošnje Hrvata sjeverne Bosne” eksponatima, fotografijama i filmom predstavljeno je tradicijsko odjevanje Hrvata u tom dijelu susjedne države. Prikazane su lokalne suvrstice nošnji okolice Bosanske Gradiške /Doline/, Dervente i Bosanskog Broda, Odžaka, Modriče, Bosanskog Š amca i Orašja koji su izrazito panonskog tipa, te nošnje iz okolice Brčkog i južnije rubne regije Usore na kojima, pored panonskih, prepoznajemo i niz dinarskih elemenata.
Pri otvorenju izložbe su nastupile ženske pjevačke skupine iz Usore i Bosanske Doline, te Zavičajni klub “Plehan”.
Na izložbi su predstavljeni eksponati iz zbirke Posudionice narodnih nošnjih pojedinih KUD-ova iz Hrvatske, BiH, Mađarske i Vojvodine te privatnih zbirki don Zvonke Martića, patra Damira Š Šokića, Marka Janjiša, Ronalda Subosicha i Cecilije Filić.

Slika iz predstavljene knjige na kojoj su Davor Vonić i Kristina Oršulić

Autori izložbe su don Zvonko Martić i Josip Forjan te suradnici Zorica Vitez i Vido Bagur.
Knjiga ima 32 stranice na formatu A4. Tiskana je u 500 primjeraka a slike su uglavnom u boji.
Na str. 8 pod podnaslovom “NOŠ NJA OKOLICE BOSANSKE GRADIŠ KE” piše:
“Sela Donju i Gornju Dolinu, Novo Selo, Orubicu, Proševicu i Mačkovac naseljavali su Hrvati. Njihova nošnja razlikuje se od ostalih u sjevernoj Bosni, a vrlo je slična nošnjama zapadne Slavonije sa čijim su stanovnicima bili u rodbinskim vezama. Mlada snaša na sebi nosi podsuknje untorak i klinaču koja je  izrađena od uplavljenog pamuka i vezena plavim koncem. Gornja platnena suknja rubina podigne se potkaše na oba boka da se vez na klinači jasno vidi. Košulja rubina ukrašena je crnim vezom budžanjem. Kodžuh od janjećeg krzna kožušak ukrašen različitim motivima od raznobojne kože duži je i veći od kožuška iz okolice Orašja. Struk je opasan vunenim pojasom tkanicom, a spreda se nosi vunena pregača podignuta na oba kraja. Na rukama su narukvice rukavice ukrašene staklenim zrnjem. Glava je povezana crnom maramom šamijom.
Muška košulja i gaće izrađene su od istovjetnog platna i ukrašeni bijelim vezom. Košulja je nabrana oko vrata i seže ispod kukova. Nosi se preko širokih gaća. Preko košulje se oblači štofani prsluk. Struk se opasuje vunenim pojasom tkanicom, koja je u novije doba trobojnica. Muškarci nose šešire slavonskog tipa različite od drugih u bosanskoj Posavini. Na nogam,a imaju obične bijele vunene čarape i opanke.”
Preko cijele 11 stranice je donesena slika u boji  ispod koje piše “Nošnja iz Doline iz zbirke p. Damira Š Šokića”. (Na slici su, u narodnim nošnjama Davor Vonić i Kristina Š tavlić r. Oršulić).
Na kraju knjige autori i suradnice se između ostalog zahvaljuju i p. Damiru Š Šokić pri realizaciji projekta.

Valentina Oršulić

Skenirana stranica iz knjige gdje se spominju dolinska sela

CRTICE I USPOREDBE

Nastavljajući prelistavanje knjiga u kojima se spominje župa Dolina ili bar jedno njezino selo, u ovom broju ćemo predstaviti knjigu CRTICE I USPOREDBE autora mons. Ivana Vlašića. Knjigu mi je posudio vlč. Tvrtko Tadić koji je nosi na svim svojim putovanjema, pa tako i na ovom, kada je došao na Susret Dolinaca u Novu Gradišku.

S ovim događajem, koji se dogodio u župi Dolina trebale bi biti upoznate sve generacije Dolinaca.

Knjiga je tiskana u Đakovu 1973. godine na 271 stranice. U predgovru ove knjige autor između ostalog piše: “… I u ovoj knjizi opisuje se evanđeoski “Grad na gori” a to je kraljevstvo Božje ovdje na zemlji. A s tim u vezi upire se svaki čas prstom i u “nebeski grad Jeruzalem” što ga je vidio sv. Ivan apostol u knjizi Otkrivenja. A to je nebo zadnji cilj našeg zemaljskog putovanja.

Ali svi su ti opisi samo isječci Isusovog Grada na gori i nebeskog Jeruzalema kao na razglednici. Na jednoj stranici knjige govori se o poniznosti, na drugoj o sv. misi, na trećoj o ljubavi, na četvrtoj o pokori, onda o križu zahvalnosti braku svetkovanju nedjelje …”

I tako na stranici 35 autor donosi članak pod naslovom MAKAR BIO SLIP! Počinje ovim riječima: “Gornji je naslov mnogima poznat, jer je ovaj članak već tiskan godine 1948. u zagrebačkom glasilu “Gore srca”, kaže autor i nastaavlja: “Ali ga opet donosim u malo skraćenom obliku, da prodre u najšire krugove Božjeg naroda.

Sveci nas Božji uče, da su dobri svećenici najveći dar Božji za jednu župu i cijeli narod. A da je zaista tako, potvrđuju nam riječi Kristove, koji veli svojim apostolima i svećenicima: Vi ste svjetlost svijeta. Ovim riječima hoće Krist da rekne: Kao što je sunčana svjetlost najveći dar Božji za ovu zemlju, jer je izvor topline i svake plodnosti, tako ste i vi svećenici svojim propovjedanjem riječi Božje i dijeljenjem svetih sakramenata Božja svjetlost, od kojih struji nebeska toplina, i plodnost svih kreposti u ljudskim srcima. I obratno! Kao što bi bez sunčane svjetlosti nestalo života ovdje na zemlji, tako bi bez vas morao zamrijeti život Božje milosti u ljudskim dušama.

Ovo instiktivno osjećaju svi dobri kršćani. Zato su spremni na sve moguće žrtve, samo da bi se u njihovoj sredini ne ugasi ta svjetlost Kristova. Čitao sam to o toj stvari jedno ganutljivo pismo bosanskih seljaka, na koje ćemo se malo osvrnuti.

Bilo je to prije četrdesetak godina u banjalukoj biskupiji. Tada sam služio kao bilježnik u biskupovoj pisarni pa mi je stvar vrlo dobro poznata. U jednoj seoskoj župi na obali Save bila je to župa Dolina umro župnik, a biskup nije imao svećenika koji bi ga tamo poslao. / Taj župnik koji je umro 1937. godine bio je Eugen Tvrtković i pokopan je na dolinskom groblju “Gradina”. Bio je upravitelj župe Dolina od 1930. do smrti, a u to vrijeme je rezidencijalni banjalučki biskup bio fra Jozo Garić (1912.-1946.) – Opaska urednika /

I tako je ta župa ostala dulje vrijeme nepopunjena, a seljaci su morali ići u susjednu župu preko Save, da slušaju svetu misu i primaju sakramente.

Naravski da im je bilo vrlo teško. Zato su više puta dolazili biskupu, pa ga molili i zaklinjali da im se smiluje i pošalje župnika. Ali biskup nije nikako mogao, jer nije imao svećenika nego ih je uputio na župnika preko Save. A jednoć su mu o toj stvari pisali opširno pismo, koje sam pročitao i neću ga do smrti zaboraviti.

U pismu najprije zaklinju biskupa imenom Isusovim, da im što prije pošalje svećenika, jer “dica nam umiru bez krštenja, a starci i starice bez Božje utihe i sakramenata. Svoje mrtve moramo ukapati bez misnika… A šta istom da reknemo o našoj mladeži, koja je upravo podivljala, jer nema nikoga, da ih uči kršćanskom nauku i dogoni u red”.

Na koncu pišu ove ganutljive riječi: “Prisvitli, nađite nam misnika gdje bilo! Ne tražimo mi mladog i zdravog, može slobodno biti star i slab! Pa makar bio i slip, mi ćemo ga po župi za ruku voditi. Ili bez noge, mi ćemo ga na rukama nositi! Samo neka je svećenik u našoj sredini!”

Kad čovjek pročita ovo pismo, dođe mu i nehotice suza na oko, jer iz tog pisma kao da se čuje vapaj siročadi, koja tuguju za nestalom majkom…

Iza nekog vremena uspije biskup, da im pošalje jednog mladog svećenika. Ja da ste vidjeli toga veselja među seljacima! Opet pišu biskupu i zahvaljuju mu do neba, a na koncu pisma vele: “Samo ne znamo prisvitli, odakle ste ga onako mladog i vridnog izgulili!”

A sada ćemo postaviti nekoliko pitanja našim Zgrepčanima, Sarajlijama, Splićanima, Osječanima i svima, koji imaju svećenike u preobilju, a grad im je upravo načičkan crkvama….”

Tako su naši stari pisali biskupu, tražći svećenika da im pošalje. Imali su čvrstu vjeru. Koliko je mi danas imamo?

(više…)

 Iste godine, kada je izašla iz tiska knjiga FRANJEVCI SJEVEROZAPADNE BOSNE dobio sam je, s posvetom, na poklon od autora fra Jurice Š alića. Bilo je to 4. travnja 2002. godine.

 Ponovljeno i prošireno izdanje iste knjige ali pod naslovom HRVATI KATOLICI I FRANJEVCI SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE je izišlo iz tiska 2007. godine, a ja sam je dobio na poklon 2009. godine, a tada njen autor nije više bio među živima. Naime, fra Jurica Š alić je nakon duge i teške bolesti preminuo 14. prosinca 2008. godine u 61. godini života, 40. redovništva u franjevačkom Redu i 34. godini svećeništva u Bihaću, a sahranjen je na Fratarskom groblju na Petrićevcu.

Osim ove dvije knjige fra Jurica je objavio 1991. godine Hod u vjeri, 1999. god. Sjeverozapadno od Banja Luke i 2000. god. Diljem zavičaja.

Knjiga Hod u vjeri bi trebala biti Dolincima poznata, jer je korištena, kao jedan od izvora, pri pisanju monografije Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti , a čitatelji Suze dolinske su mogli čitati  njegove rukopise, neobjavljene tekstove pod naslovom Bosanska Gradiška i njena okolica u dalekoj prošlosti, od broja 9 do broja 17, koji su tiskani s njegovim dopuštenjem.

Ove knjige predstavljamo našim čitateljima izu razloga što se u njima spominje župa Dolina.

No, prepisat ću prvo sa str. 135,  III. dio teksta pod naslovom: FRANJEVCI OD BOSANSKE GRADIŠ KE jer su u to vrijeme dolinska sela pripadali župi Bosanska Gradiška:

Gradiška župa je u prvih pedeset godina svog postojanja u 19. stoljeću dala nekoliko vrijednih svećenika franjevaca, među kojima je i biskup fra Alojzije Mišić. I prije toga, u 17. i 18. stoljeću spominju se pojedini gradiški svećenici. Međutim, oni su pripadali uglavnom prekosavskoj gradiškoj župi, Uskocima. Među njima možemo spomenuti fra Juru od Gradiške, koji je umro u Beogradu 1718, ili fra Bonaventuru iz Gradiške, čije se preminuće u Osijeku spominje 1733. godine. Mouće, da je netko od njih rodom s ove strane Save.

Na str. 179. iste knjige autor donosi kraći životopis FRA LUKE KOMLJENOVIĆA /1913. 1991./ od Sanskog Mosta. Između ostalog piše:

Ovaj svećenik je rođen u Š ehovcima u župi Sanski Most na Miholj-dan 29. rujna 1913. godine- Kršeten je pod imenom Ivo Za svećenika je zaređen u Strassbourgu u Francuskoj. Slijedeće godine odlazi na daljnje školovanje i usavršavanje u Munster u Njemačkoj. Nakon završetka studija vraća se u domovinu i služi kao kapelan u Jajcu, da bi 1943. godine preuzeo upravu župe u Š imićima. Tu se zadržao do 1946. godine. Nova vlast drugova, koja ne trpi ništa vjersko, zatvara ga bez ikakve dokazane krivnje. Na robiji provodi nekoliko narednih godina. Izašavši iz zatvora, odlazi na župničku službu u Sasini, gdje služi 1953. 1955. godine.

Naredne dvije godine provodi u Dolini kod Bosanske Gradiške, vodeći tamošnju župu. Dana 6. kolovoza 1957. godine napušta Franjevački red i prelazi među svećenike Zagrebačke nadbiskupije. Tamo ga nalazimo pod krsnim, a ne pod redovničkim imenom. Služio je po tamošnjim župama, da bi kao umirovljeni svećenik staračke dane provodio u župi Sela kod Siska. umro je 30. srpnja 1991. godine u Zagrebu.

Pored solidne inteligencije i znanja, kojeg je stekao na školovanju, fra Luka je bio razborit, praktičan čovjek, sa smislom za gospodarske poslove. Kao promućuran čovjek znao je poduzimati poslove poput snalažljivog trgovca. Danas bi rekli, da je to bio okretni menadžer. Nažalost, u zatvoru mu je načeto zdravlje, pogotovo na psihičkoj bazi, što se vidno odražavalo u njegovom kasnijem životu i radu.

U drugoj knjizi HRVATI KATOLICI I FRANJEVCI SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE na str. 25 pod naslovom Ivaštanka župa u novije doba također se spominje Dolina koja je 1919. godine odvojena od od  (Bos.) Gradiške, iako imamo izvore i dokaze da je to bilo  1920. godine. Autor piše:

Župa Ivanjska bila je veoma prostrana. Godine 1813. pokrivala je veliki prostor od Vrbasa do Kozarca i od Save do Jorgića klupa. S vremenom su se od nje osamostalile nove župne zajednice. Osim matice, na spomenutom prostori nastale su nove župe:

1. (Bosanska) Gradiška, koja se odvojila 1838. godine.

2. Rudolfstal Aleksandrovac se osamostalio 1883. godine.

3. Windhorst Nova Topola osnovana 1879. godine.

4. Š imići, odvojeni 1921. godine.

5. Barlovci, osnovani 1879. godine.

6. Mahovljani, odvojeni od Aleksandrovca 1887. godine.

7. Miljevac, odvojen od Mahovljana 1901. godine.

8. Dolina, odvojena od (Bosanske) Gradiške 1919, godine.

9. Trn, odvojen od Barlovaca 1980. godine.

10. Motike, osnovane 1983. godine. Motike su od stvaranje ivaštanske župe do početka 19. stoljeća bile integralni dio ivaštanske župe. Tada su pribrojene gradskoj, pa rakovačkoj, kasnije preimenovanoj petrićevačkoj župi, da bi se u novije vrijeme osamostalile.

 Uz ovo napominjemo, da su župe Aleksandrovac, Topola, Mahovljani i Miljevac nastale pod specifičnim okolnostima. Svakako, tu s radi o odvajanju od matice. Ali bitni razlog nije toliko stvar prostora, udaljenost i odvajanje, koliko naseljavanje mnoštva kolonista. Tu su naseljavali pripadnici drugih nacionalnosti, s drugim običajima, jezikom i načinom života. Kako ih je bio dovoljan broj, normalno je bilo stvaranje zasebnih župnih zajednica .

Tako smo prelistali ove dvije vrijedne knjige u kojima se, iako vrlo kratko, spominje naša Dolina i zdušno ih preporučujemo čitateljima Suze dolinske.

 Mican

(više…)

MARIJANSKA HRVATSKA /GOSPINA SVETIŠ TA MEĐU HRVATIMA/

 /Nastavlajući predstavljati knjige u kojima se spominje župa Dolina ili jedno od dolinskih sela. Tim putom,  došli smo, do jedne hvale vrijedne, knjige.

 Prije četrnaest godina iz tiska je izišla knjiga MARIJANSKA HRVATSKA, autora fra Petra Lubina  (1951), franjevac Reda Manje braće i član provincije presv. Otkupitelja sa sjedištem u Splitu  u izdanju  “Marija” vjerski list za Marijine štovatelje u Splitu.
Knjiga je to na 605 stranica – enciklopedijskog formata u kojoj su predstavljena sva Marijanskja svetišta i Marijanske crkve u Hrvata koja su postojala do 1995. godine.

U Predgovoru autor između ostalog piše: “Kao urednik lista “Marija”  sudjelovao sam godine 1983. na IX  mariološkom i XVI marijanskom međunarodnom kongresu na Malti. U okviru rada Hrvatske sekcije, brojni sudionici izrazili su želju da se tiska djelo fra Ante Crnice Hrvati i Marija, nacrt djela Gospina Hrvatska, objelodanjeno ciklostilom g. 1953 u Zagrebu. Pripomenuli su tada neki kako je Crničino djelo o hrvatskim marijanskim svetištima jednim dijelom zastarjelo te bi ga trebalo preurediti i nadopuniti. To je za mene bilo nadahnuće da bih, uz ostale poslove u “Mariji”, moga nadopuniti Crničino djelo i pružiti hrvatskim katolicima u jednoj knjizi hrvatska marijanska svetišta. Tu sam misao priopćio nekim kongresistima, a oni su je odobrili i potaknuli me na rad.

 Knjiga je podijeljena u dva dijela.

U prvom dijelu, koji obuhvaća 63 stranice predstavljeno je MARIJANSKO LICE CRKVE I. S MARIJOM KROZ POVIJEST i to: 1. Na izvorima Marijanske pobožnosti, 2. S Marijom kroz stoljeća, 3. Marijanski stav u Kristovoj sljedbi, 4. Oznake Marijanske pobožnosti, 5. Marijanska pobožnost, II. MARIJANSKA BAŠ TINA U HRVATA 1. Prve Gospine crkve, 2. U temeljima hrvatske kulture, 3. Marija u raspravama hrvatskih teologa, 4. Marija u hrvatskoj književnosti, 5. Marija u likovnoj umjetnosti, 6. U glazbenom milozvučju, 7. Hrvatske crte Marijina lica. III. MARIJA U SVOJIM SVETIŠ TIMA 1. Mjesto susreta čovjeka s Bogom, 2. Marijanska hodočašća, 3. Hrvati hodočasnici.

 Drugi dio: I. Zagrebačka crkvena pokraijina, II. Riječka crkvena pokrajina, III. Splitska crkvena pokrajina, IV. Sarajevska crkvena pokrajina, V. Ostali krajevi.

 Treći dio: MARIJANSKE CRKVE: Zagrebačka nadbiskupija, Đakovačka i srijemska biskupija, Križevačka biskupija, riječko-senjska nadbiskupija, Porečko-pulska biskupija, Krčka biskupija, Splitsko-makarska nadbiskupija, Š ibenska biskupija, Hvarska biskupija, Dubrovačka biskupija, Kotorska biskupija, Zadarska nadbiskupija, Sarajevska nadbiskupija BANJALUČKA BISKUPIJA, Mostarsko-duvanjska biskupija i Trebinjsko-mrkanjska biskupija.
Osim gore narečenog  u knjizi  je i Kalendar marijanskih blagdana, Vremenski  redoslijed nastanka hrvatskih Gospinih svetišta, Sažetci na stranim jezicima i dr.

Zašto sve ovo i zašto predstavljamo ovu knjigu?  Osim iz poštivanja prema svemu što se odnosi na Mariju i Njezino Ime, u ovoj knjizi na str.  549 donesen je kraći osvrt na dolinsku crkvu a kao izvor za njega je  korišten članak iz Glasa koncila objavljen u broju 16/1988 na str. 10 pod naslovom: “Temeljac nove crkve”. Donosimo ga u cijelosti: “DOLINA  – U Dolini kod Bosanske Gradiške  nalazi se župna crkva Uznesenja bl. Djevice Marije. Stara je crkva posve dotrajala. To je zapravo  nekadašnja gostionica koju su vjernici kupili i pretvorili u crkvu, a poslije i proširili. Biskup Franjo Komarica blagoslovio je 5. travnja 1988. godine kamen temeljac za novu crkvu”.

 Osim župne crkve u Dolini za nas Dolince, jer nas je najviše useljeno u novogradiški kraj,   na str. 444 spominje se i crkva u Novoj Gradiški Bezgrješnog začeća, koju u ovom broju Suze donosimo kao Marijansko svetište u Slavoniji, te crkva
Kraljice Krunice u Novoj Gradiški Župa jug i U Novoj Kapeli crkva posvećena Preslavnom Imenu Marinom.

(više…)

Vesna Kolic Klikic:

ŽENSKE NARODNE NOŠ NJE ZAPADNE SLAVONIJE

Tijekom 2007. godine u Novoj Gradiški je iz tiska izašla vrlo vrijedna knjiga Vesne Koliæ Klikic pod naslovom «Ženske narodne nošnje Zapadne Slavonije, Požega Pakrac Novska Nova Gradiška».

Obiljem podataka prikupljenih terenskim istraživanjima i pronadjenim u strucnoj literaturi te potkrijepljenim starim i novijim fotografijama, autorica èitatelju pruža obilje detalja i informacija o tradicijskom odijevanju žena u razlicitim krajevima Zapadne Slavonije. Buduci da su bosanskogradiška i novogradiška Posavina susjedna podruèja, zanimljivo je procitati podatke o nacinu odijevanja žena u selima novogradiške Posavine: Dolini, Bodovaljcima , Sicicama, ali i u Davoru i Orubici. Ovi podaci su posebno važni za prouèavanje tradicijskog odijevanja Hrvata u bosanskogradiškoj Posavini.

U tom kontekstu je za bosansku Dolinu važno podsjetiti da se u ovoj knjizi na str. 182. nalazi fotografija ženske nošnje, koju je nosila Anka Vidic iz Novog Sela prilikom nastupa na Prvoj medjužupanijskoj smotri povratnickih folklornih skupina u Okucanima, 2002. godine. Autorica tom prilikom tu nošnju usporedjuje sa slicnom nošnjom iz istocnog dijela Novske.

Osim što knjiga plijeni pažnju svojim sadržajem, ona je lijepo i tehnicki opremljena: Enciklopedijskog je formata, šivanog uveza a tekst i fotografije su rasporedjeni na 351. stranicu vrlo kvalitetnog papira. Ljubitelji tradicijske kulture, ali i svi drugi zaljubljenici u svoj zavicaj, svakako bi na svojim policama trebali imati ovo vrijedno djelo.

p. Damir Š okic

(više…)

Početkom 2007. godine mi okučanski župnik fra Anto Ivanović dade knjigu, crne boje simbolično o onome što u njoj piše, a piše o najtragičnijim događajima ne samo župe Motike  nego i o najtežim vremenima koje je  cijela  Banjalučka  biskupija proživljavala u svojoj povijesti. Autor ove knjige je fra Anto Nedić tadašnji motički župnik, koji je ono što je vidio, doživio i čuo zabilježio i tako je nastala ova knjiga podnaslova «Ljetopis župe Motike 1991. -2000 .

Na preko 400 stranica osim Predgovora, Uvoda i Sažetka, koje  u ovom predstavljanju, radi boljeg uvida u  knjigu koju predstavljamo, donosimo u cijelosti. Autor je knjigu «Rat bez rata» podijelio na slijedeća poglavlja: U predvečerje rata, 1991. godina, Logor u vlastitom zavičaju, 1992. godina, Nestajanje katolika Hrvata u župi Motike kod Banjaluke i okolice, 1993. godina, Osvajači nisu na granicama zamišljene «Velike Srbije», svijet kasni rat se nastavlja, 1994. godina, Izgon s rodne grude završen čin etničkog čišćenja, 1995. godina, Tragovi zločina u ratu bez rata, Poslije Daytona

Vjerojatno će se netko pitati: «Š to  župa Dolina ima sa župom Motike koja je jedna od druge udaljena više od  pedeset  kilometara». Ima, ne samo  što su proživljavale strahote rata tamo gdje rata nije bilo, što su im stanovnici pobijeni i raseljeni, nego što se u toj knjizi na nekoliko mjesta spominje župa Dolina i mjesta oko nje. Kronološki ćemo izdvojiti  i prepisati nekoliko ulomaka.

Pod naslovom «Stižu zabrinjavajuće vijesti» na str. 44 između ostalog piše: «15 .06. 1992. god. vlč. Stipo Š ošić, župnik u Ljubiji, uhićen i odveden prema Prijedoru. 16 .06. 1992. god. vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli, odveden ispred župne kuće prema selu Laminci. Š to je s njima još se ništa ne zna. 17. 06. 1992. god. časne sestre u svom samostanu Nova Topola grubo su zlostavljane ».

Na str. 58 pod kraj kolovoza 1992. godine, pod naslovom: «Ultimatum mještanima Doline» piše:

«Srpska vojska namještena u selu Dolina kod Bos. Gradiške izrazila je svoju nestrpljivost dinamikom etničkog čišćenja u ovom kraju. Bilo im je jasno da će se postojeći logori zatvoriti, a oni se nisu očešali o imovinu Hrvata. Stoga je vojna policija zašla po selima  i obznanila naredbu da Hrvati do 1. rujna (1992. god.) moraju prijeći preko Save ili će biti natjerani na Savu. Ultimatum nije izvršen, ali su župljani užurbano pribavljali dokumente i napuštali svoju rodnu grudu».

Na str. 93 za dane 24.-25. veljače 1993. god. piše kratko «Porušene su crkve sv. Ante u Mičijama i Čatrnji, župa Bosanska Gradiška».

«Uskršnje okupljanje svećenika u Dolini» je naslov nas str. 223 za 1995. godinu u kojem piše: «I župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ovih uskršnjih blagdana ugostila je Johanna Josefa Schwarza, biskupa iz Triera, koji je već tri dana gost naše biskupije. S njime je i domaći biskup, te brojni svećenici iz Banje Luke i okolice. Već je postao običaj da se svećenici nakon napornog korizmenog vremena okupe na uskršnji odmor nazvan Emaus. Danas je nazočnost biskupa i svećenika imala i drugi značaj :odavanje priznanja i daljnjeg ohrabrenja malobrojnom puku ove župe što je, uz sva stradanja, ostao na vjetrometini dvaju ratova, najprije onog u Hrvatskoj, a potom sadašnjeg u Bosni i Hercegovini. Tragovi rata su vidljivi. Župa je velikim dijelom iseljena, prijeti joj izumiranje, a i crkva je teško oštećena. Ugledni je gost iz Njemačke sudjelovao u misnom slavlju što ga je predvodio domaći biskup sa svećenicima».

Za lipanj 1997. godine: «Podmetnuti eksploziv» – « Vlč. Žarko Ošap. Župnik u Bos. Gradišci, izbjegao je podmetnuti eksploziv. Mina je postavljena na ulazu u garažu. Pozvana je policija i demontirala je».

Autor knjige fra Anto (Marijan) Nedić  /rođen 1933.god./ od 200. godine boravi u svom rodnom mjestu gdje se nalazi i  franjevački samostan u  Tolisi, a 2005. godine  iz tiska izlazi  knjiga «Rat bez rata» a njenom  uvodu  kaže:               

«Ljetopis župe Motike vodi se od 1.1.1984. godine. U njemu su kronološki bilježeni važniji događaji u župi.

Godina 1991. donijela je otvoreni osvajački rat srpskih nacionalista protiv Republike Hrvatske. Napadači su posegnuli za osvajanjem tuđih prostora i na njima stvarali etnički čista područja što će se 1992. godine proširiti i na BiH.

Sigurno će se neki povijesni analitičari rata baviti uzrocima sukoba na balkanskim prostorima i njihovim nesagledivim posljedicama, zaobilazeći činjenicu da je uzrok svih uzroka rata bio grijeh, odmetništvo od Boga. Intelektualni začetnici rata i izvršitelji zločina kao i zavedeni pojedinci srpskog naroda izgubili su osjećaj odgovornosti pred Bogom ako su ga uopće i imali.

Riječ je ovdje o ratu što ga je hrvatski narod proživljavao od 1991.-1995. godine u Motikama i okolici kao i prvih godina poraća nakon Daytonskog sporazuma (1996.-2000.) Iako je bilo nemoguće opisati zgusnute događaje i osobna svjedočanstva u Banjoj Luci i široj okolici ipak i kratke kronološke bilješke navode čitatelja na razmišljanje i zaključak. S obzirom na brojnost dramatičnih događaja izbjeglo se njihovo opširno iznošenje da se ne bi kod čitatelja stvarao zamor i osjećaj ravnodušnosti. Ipak kronika prati pojedina ratna događanja koja su imala odjek na prostorima Bosanske Krajine. Neposredni svakodnevni dodir s vjernicima i njihov život u prividnoj slobodi s doživljajima istinska su svjedočanstva proživljenog straha što ga je trpio hrvatski narod. Bez vladavine prava došlo je do izražaja licemjerje vladajućih struktura Republike Srpske. Župska kronika je poprimila opis ratnih zbivanja što govore o kontinuitetu zločina prema hrvatskom narodu i njihovom nestajanju iz Motika i okolnih župa.

Okosnica Ljetopisa su kronološki događaji često vezani uz crkvene blagdane kad je vjernički narod povijesno ukorijenjen u vjeri okupljao se u svojim crkvama tražeći pomoć i zaštitu.

Protjerivanje s rodne grude zbivalo se pred očima Međunarodne zajednice koja se preko svojih predstavnika nečasno ponijela u trenucima povijesti jednoga naroda. Š utnja o tim događajima i ravnodušnost značila bi pokušaj oslobađanja krivnje za idejne začetnike rata kao i one koji su se stavili u njihovu službu. Žrtve imaju pravo na istinu i ona se ne smije prikrivati unatoč tendenciji određenih krugova da je politika zaborava najsvrsishodnija. Oživljavanje događaja prema Ljetopisu nakon deset godina nema za cilj zaustavljanje pomirenja. Kršćanski je oprostiti ali istinu treba oteti zaboravu.

U kronici se ne govori samo o ratnim zbivanjima nego i o vjerskom životu u ozračju svakodnevnih pogibelji potlačenoga naroda, kao i u prilozima o položaju hrvatskog naroda prije i poslije rata».

            Predgovor predstavljene knjige je napisao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u kolovozu 2005. godine «o 10-etoj obljetnici zadnje etape fatalnog izgona katolika-starosjedilaca banjolučkog kraja»

»Rat bez rata« – knjiga kao i mnoge druge knjige, napisane na našim prostorima ili negdje u svijetu. Pa ipak, po mnogo čemu posebna knjiga. Bremenita sadržajem. Pisali su ih događaji u jednom izuzetno dramatičnom vremenu, kakvo nikad nije zabilježeno na ovim našim prostorima. Tajna zla i njegove nesmiljene i neizostavne destrukcije najprije u čovjeku samom, a onda nužno i oko njega. »Nisam znao da je moj narod ovako duboko pao, da mu je komunizam ovako strašno razorio dušu «. Često mi dođu te riječi čovjeka sestrinske Crkve s početka rata, koje je s tugom i rekao vidjevši neka od zlodjela u banjolučkom kraju. Zlo se ovdje doista dogodilo, kao nezaustavljiva lavina, koja se bez prepreka potisnula u slobodnu jurnjavu da uništi sve, čega se dočepa.

Ovo je dragocjeni kronopis (dakako subjektivan i nepotpun) te rušilačke lavine zla. I nastojanje autora-svjedoka da, osim registriranja oblika i intenziteta zla i destrukcije, pronikne u uzroke i sadržaj te lavine. Kao kršćanin i ovlašteni učitelj drugih u kršćanskoj vjeri, autor svoja utemeljena razmišljanja svodi na onu nadvremensku istinu koju donosi apostol Ivan (l Iv 2,16-17): »Š to god je svjetsko požuda tijela i požuda očiju: nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka«.

Sigurnu zabludu, tešku odgovornost i fatalne posljedice imaju one ideologije koje propagiraju ova tri glavna izvorišta zla u svijetu: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. One time naviještaju i provode u djelo bezobzirni egoizam, nelagodnost, mržnju, gnjev, destrukciju i opću retrogradnost. Gdje god se gazi čovjekova bogolikost, njegovo dostojanstvo, gdje god se primjenjuje pravo jačega, a ne pravde i ravnopravnosti tu se lako, dapače nužno, stvara zametak nelagodnosti, neprijateljstva i mržnje, a onda i želja za osvetom. Sila i nasilje po svojoj prirodi žele izazvati silu i nasilje. Tako se umnožavaju i proširuju negativni učinci i sile i nasilja. Porast pak i proširenje sile, nasilja i zla ne može se zaustaviti tako što bi se odgovorilo još većim nasiljem. Silu, nasilje i zlo se može zaustaviti u njihovu rušilačkom naletu samo ljubavlju. Ne nekom sentimentalnom, nego onom koja svoj korijen ima u Bogu, u ljubavi koja je kao Kristova ljubav, koja jest i ostaje nenasilje.

Doista, jadan čovjek, jadna obitelj, jadni ljudi, jadan narod, grad i kraj gdje se Bogu oduzima »stanarsko pravo«, gdje se ljubav prema Bogu i prema čovjeku odbacuje i prezire. Tu se nužno postaje robom zloduha, postaje se zlo i nesreća za sebe i za druge. Tu se ujedno nužno radi na svome vlastitom uništenju. »Tko čini zlo, zlo mu se vraća« (Sir 27,27). I »jao onima koji zlo dobrima nazivaju, a dobro zlom« (Iz 5,20).

Katolici banjolučkog kraja su od svojih duhovnih pastira tijekom cijelog rata bili poticani na nenasilje, na ljubav i praštanje. »Radije ćemo zlo i nepravdu s Kristom zajedno podnositi, nego ih bez Krista drugima nanositi« bila je naša deviza. Dopuštam da je moglo biti ljudi koji su tvrdili, pa i danas tvrde, da se takav naš izbor nenasilja u konačnici pokazao kao pasivno prihvaćanje nepravednog stanja.

Oni su mogli i mogu tvrditi da je kukavičluk ako se protiv laži i destrukcije ne primijeni sila, ako se silom ne brani ugnjetavane. Takva tvrdnja ipak ne odgovara istini. Nenasilje nije pasivno ako je izabrano iz ljubavi. Ono nema ničega zajedničkog s ravnodušnošću i pasivnošću. Njezin cilj je postići ono na što nas potiče apostol Pavao: – ne dati se pobijediti zlom, nego dobrim svladavati zlo. (usp. Rim 12,21)

Birati i izabirati nenasilje, kao što su to učinili katolici banjolučke regije u nedavnom ratu bez obzira na sve što se s njima dogodilo znači napraviti pravi izbor. Takav izbor uključuje aktivnu obranu ljudskih prava i sloboda i čvrsto opredjeljenje za istinu, za pravednost, za praštanje i pomirenje, za dobro organizirani razvoj i istinski napredak čovjeka i njegovog konkretnog životnog ambijenta.

Sadržaj ovog  »Ljetopisa župe Motike« bit će sigurno veliki izazov za svakoga koji se s njim bude upoznavao. Morat će pokazati svoje lice barem pred svojom savješću. Svoje lice lijepo ili ružno, pokazali su i mnogi akteri drame koja je zabilježena na ovim stranicama. U konfrontaciji sa zlom, dobro je izazvano da dokaže svoju vjerodostojnost. Tko za sebe tvrdi da je dobar neće lako dozvoliti da ga zlo pobijedi; ili-ili da je istinit da ga laž porobi; ili pravedan da ga nepravda uništi.

Autoru ovog kronopisa, revnom i vjerodostojnom ljubitelju Boga i čovjeka, svećeniku i redovniku fra Anti Nediću, izričem i ovaj put iskrenu i duboku zahvalnost i za ovaj posao, koji je, kao i mnoge druge, svjesno i odgovorno obavio».

Mnoge knjige završavaju sa sažetkom. Ova ne, jer poslije sažetka je dodatak u kome slijedi popis obitelji na dan 1. siječnja 1984. godine kada je župa drugi put osnovana. /Župa Motike se prvi puta spominje 1626. godine/, Stanje u župi i popis žrtava II svjetkog rata 1941.-1945. iz Motika i Čivčija Petrićevačke župe..

Sažetci su pisani na hrvatskom i engleskom jeziku. Evo što piše u sažetku na hrvatskom jeziku:

«U povijesti Hrvatskoga naroda Bosanske Krajine ulaze burna zbivanja nakon raspada komunističke Jugoslavije. Događaji su presudno utjecali na život i budućnost naroda ovoga kraja. Opisani su u vidu Kronike

Na kratko treba se podsjetiti povijesnih događaja. Nacionalne države na Balkanu konačno su se formirale u 19. i početkom 20. stoljeća.

Srbija je nakon oslobođenja od Turaka zadržala sebi pravo daljnjeg proširenja granica na račun susjednih naroda. Balkanski ratovi 1912.-1914., Prvi svjetski rat 1914.-1918. i Drugi svjetski rat 1941.-1945., našavši se na strani pobjednika Srbija je koristila za proširenje granica.

Nakon 45 godina (1945.-1990.) vladavine jugoslavenskog komunizma i relativno prividnog mira u Srbiji se devedesetih godina probudio hegemonizam, želja za osvajanjem prostora što su stoljećima pripadali drugim narodima, poglavito Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima).

Rat je planiran u Beogradu u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti (SANU) s ciljem stvaranja etničkih čistih prostora za buduću Veliku Srbiju. Za otvorenu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krivo je rabljena riječ »oslobođenje«.  Navodno je Srpski narod bio ugrožen iako je u komunističkoj Jugoslaviji bio najbrojniji i nazočan u svim vladajućim strukturama vlasti.

Područja o kojima govori Kronika početkom rata 1992. godine su paravojne snage iz Srbije i srbizirane jedinice JNA, okupirale i uspostavile vlast koja je provodila etničko čišćenje terorističkim metodama: sijanjem straha, nasilnim oduzimanjem materijalnih dobara, uništavanjem sakralnih objekata, odvođenjem civila (vojnih formacija nije ni bilo) u logore i na prisilni rad, fizičkim zlostavljanjem i mučkim ubojstvima. Bio je to rat bez rata u kojem su i svećenici, redovnici i redovnice dijelili sudbinu svoga naroda. Sedam svećenika i jedna redovnica su ubijeni.

Hrvati, katolici i Muslimani (Bošnjaci) u Bosanskoj Krajini nisu željeli rat niti su se za njega spremali. Svaki otpor je bio besmislen. Mnogi su tražili spas u Republici Hrvatskoj ostavljajući »dobrovoljno« pismeno svoju imovinu »Republici Srpskoj«.

I tako dok nezapamćeni prljavi rat u Bosni odnosi nebrojene žrtve, Međunarodni posrednici vode neučinkovite pregovore s napadačima koji su pregovarali da bi dobili na vremenu kako bi izašli na granice svoje buduće zamišljene države. Pojedini političari prihvaćaju podmetnutu tezu da se u Bosni radi o građanskom, vjerskom ratu i oklijevaju energičnije prekinuti sukob što je samo produžilo agoniju bespomoćnih naroda.

Završni čin etničkog čišćenja dogodio se u drugoj polovici mjeseca kolovoza 1995. godine, kada je sklopljen Sporazum između Međunarodnog Crvenog Križa i vlast Republike Srpske 14.08.1995. godine po kojem je omogućen dragovoljni izlazak ne srpskog stanovništva iz »Banjalučke oblasti«.

Na graničnom prijelazu rijeke Save tijekom kolovoza i početkom rujna kod Srpca  prešlo je u Davor (Republika Hrvatska) oko 20.000 prognanika, odakle su narednih dana raseljeni po Hrvatskoj, kod rodbine i po kućama što su ih izbjegli Srbi napustili prigodom hrvatske oslobodilačke akcije »Oluja«.

Daytonski sporazum 21.11.1995. godine prekinuo je sukob i ostavio mogućnost povrataka svih na svoje. Rat je ostavio teške posljedice zbog kojih nema povratka a posebno u republiku  Srpsku. U praksi Dayton nije donio mir, nego Sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje ponajviše na štetu Hrvatskog naroda.

Međunarodna zajednica preko svojih predstavnika uporno ne pristaje na reviziju nepravednog Sporazuma i bezuspješno se trudi stvorit državu od dva entiteta u korijenu nepravedno zamišljeni».

Ovu knjigu bi trebali pročitati ne samo Hrvati u Bosni i Hercegovini, nego i Srbi, naročito mlađi naraštaj kako bi saznali  na kakvim temeljima je nastala tvorevina koju nazivaju «Republikom srpskom».

(više…)

Dana, 21. rujna 2006. s početkom u 18:00 sati, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, predstavljena je monografija pod naslovom «BANJOLUČKA BISKUPIJA U RIJEČI I SLICI OD 1881. DO 2006.» čiji su autori mons. dr. Anto Orlovac i prof. Franjo Marić.

Predstavljanju ove monografije nazočilo je oko 300 zainteresiranih građana, dok su se visoki dužnosnici iz Vlade Republike Hrvatske ispričali zbog spriječenosti ili su pak poslali svoje zamjenike i predstavnike.

Na samom početku ovog važnog događaja nazočnima se obratio mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki istaknuvši kako se malo zna o sadašnjoj tragičnoj situaciji u Biskupiji, a pogotovo se malo zna o njezinoj prošlosti koja seže u rana kršćanska vremena.

U predgovoru ove monografije  banjaločki biskup je između ostalog napisao:

« Ova knjiga nije zamišljena  kao izrazito znanstveno djelo namijenjeno isključivo užem krugu znanstvenika  i malom broju znanstvenih ustanova. Njezina je prvotna nakana podsjetiti i upoznati na dramatičan, ali slavan život i povijest njihovih predaka i roditelja (pa i njih samih), da ne zaborave njihovu ljubav i vjernost Crkvi, svom narodu i rodnom kraju, da se i sami još više poistovjete i sa svojom Crkvom i sa svojim dubokim korijenima, da budu na to ponosni, u duhu narodne mudrosti: «Tuđe poštuj, a svojim se diči!»

Također je nakana knjige predstaviti riječju u slikama, i drugim  zainteresiranim članovima Crkve i naroda istinu o minulim godinama, desetljećima i stoljećima nazočnosti katolika Hrvata (i drugih) na ovim prostorima.

Iako pisana za široki krug čitatelja, ona je utemeljena na provjerenim povijesnim podacima i opskrbljena potrebnim znanstvenim aparatom. Zato će zacijelo moći poslužiti kao siguran izvor i znanstvenicima raznih struka, poglavito povjesničarima.

Ovo je djelo , između ostalog, popunjavanje praznine, odnosno izvrsno pomagalo oslobađanju od nerijetko fatalnog ropstva neznanja, o vlastitim korijenima , identitetu kao i o osobnoj suodgovornosti za duhovnu, kulturnu i civilizacijsku izgradnju sadašnjosti i budućnosti Katoličke crkve  i hrvatskog naroda kao i naših susjeda.

Ovdje uvršteni prilozi, iako uglavnom u fragmentalnom obliku, znanstvenih disciplina, arheologije, etnologije, demografije, toponomastike, sakralne arhitekture i umjetnosti te drugih spomenika kulture poniklih u krilu Katoličke crkve i Hrvatskog naroda, svakom poštenom čitatelju dat će do znanja  da planovi  i realiziranje etnocida, kulturocida, memoricida ili uništavanja Crkve kao i zajednice ne moraju nužno, zauvijek iskorijeniti ni kulturu, ni narod, ni pamćenje ni vjeru u Boga i vrijednost čovjeka kao bogolika stvorenja.

Kada budete listali stranice  ove jedinstvene publikacije o Banjolučkoj biskupiji, čitali pojedina izvješća i podatke ili promatrali fotografije i crteže starijeg i novoijeg datuma, vjerujem da će  vam se u glavi roditi misao i otkud toliko zle  kobi za ljude domoroce ovo područja, koje je prije dolaska Osmanlija bila  jedan od najnaseljenijih  i najblagoslovljenijih  krajeva Hrvatske s mnogim selima i gradićima, s masom crkava i samostana, s potpuno  katoličkim narodom (prof. dr. Draganović) ? Zašto su ovdašnji pripadnici Katoličke crkve i Hrvatskog naroda, napose od druge polovice petnaestog stoljeća pa doslovce do naših dana , bili najčešće izloženi udarcima oružja raznih ugnjetača i pothvatima nemilosrdnog uništavanja provjeravanjem  ili nasilnim iseljavanjem čak do potpunog uništavanja  (početak XVIII. st.) od došljaka, koje su oni primili  u svoje susjedstvo pa čak i u vlastito dvorište?..»

Monografiju su predstavili i o njoj govorili: povjesničari dr. Mijo Korade i fra Anđelko Barun, demograf dr. Anđelko Akrap te sami autori dr. Anto Orlovac i prof. Franjo Marić.

Dr. Anđelko Akrap je u ovoj monografiji istaknuo kompleksan pristup prošlosti kojim su utvrđene temeljne crkvene, demografske a na mnogo mjesta i gospodarske, društvene, vojno-političke, etnografske i kulturne odrednice te broj, sastav i teritorijalni raspored stanovništva u Banjolučkoj biskupiji.

Prof. Marić je rekao kako je nastavio «hod kroz poharanu Bosnu u potrazi za onim što je nekada bilo i što je danas Katoličko i Hrvatsko u njoj ostalo» te kako želi i ovom monografijom, kao njezin suautor, «otvoriti oči slijepima» da konačno shvate posljedice katastrofe koja se u proteklom ratu sručila na Hrvate i druge Katolike u Bosni i Hercegovini, a posebno u Banjolučkoj biskupiji.

Na kraju predstavljanja ove monografije, mons. dr. Franjo Komarica je istaknuo kako nema političke volje niti pravne regulative, da se Hrvati i drugi Katolici vrate na područje Banjolučke biskupije, pa očekuje kako će ova monografija učiniti nešto pozitivno i u tom smjeru.

Na kraju je red spomenuti i nekoliko tehničkih detalja koji se odnose na samu monografiju. Naime ova monografija je vrlo kvalitetno tehnički izvedena sa tvrdim koricama i šivanim uvezom, a cijeli sadržaj je otisnut na vrlo kvalitetnom papiru. Ima 752 stranice teksta protkanih sa 2000 fotografija i ilustracija.

Stranice od 270. do 277. ove monografije posvećene su župi Dolina, te uz tekst imaju čak 19 zanimljivih fotografija i grafika.

Popis literature korištene pri izradi ove monografije naveden je po prezimenima autora abecednim redom i  ispisan je od 722. do 735. stranice.

Na 730. stranici stoji zapisano i slijedeće: «ORŠ ULIĆ, Milorad-Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Izdavač «Suza dolinska», Nova Gradiška, 2000.»

Na 735. stranici nalazi se popis listova i časopisa. Na tom popisu između ostalog piše i: SUZA  DOLINSKA, Glasilo župe Dolina Bosanska.

Osim spomenutih, tu su još mnogi podaci koji se odnose na župu Dolina i njene vjernike, no to neka bude poticaj da i sami nabavite ovu hvale vrijednu monografiju, koju svakako vrijedi imati!

p. Damir Š Šokić

(više…)