Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

Velika Gospa u Dolini 2004

DOLINA  BLAGDAN  VELIKE  GOSPE 15.kolovoza 2004.

 Vrijeme godišnjih odmora i sredina mjeseca kolovoza idealna su kombinacija, da čovjek u trci svagdanjeg života na trenutak zastane, posveti malo vremena sebi, svojoj obitelji, rodnom kraju, obiđe grobove svojih pokojnih Vrijeme prolazi i promjene koje nosi sa sobom postaju vidljive na svakom koraku, a čini se najviše na licima ljudi. Svi smo toga svjesni, pa nam je tim više potrebna i pomoć Neba kako bismo dosljedno izvršili svoja životna poslanja u ovom svijetu, ovakvom kakav on već jest. Zato je pravo osvježenje navratiti malo u rodni kraj, oživjeti uspomene, zamoliti pomoć naše Nebeske Majke i to na mjestu s kojeg smo svi krenuli u život, u svijet I bez obzira što rodni kraj nije više ono što je bio, bez obzira što se i te kako na njegovu licu vide tragovi vremena i pustoši koje ono za sobom ostavlja, ipak lijepo je znati da je to tvoj kutak pod nebom, koji pripada tebi, bez obzira kako on trenutno izgleda Tako je bilo i ove godine na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini.

Želja da se u Dolini uz ovu svetkovinu organizira pravi kirvaj poslije svečane mise, nikako se ne uspijeva ostvariti iz kojekakvih razloga. No, ohrabrujuće je to što se nitko ne da obeshrabriti. Ovogodišnju svečanu misu predvodio je naš župnik msgr. Kazimir Višaticki, koji istina nije u Dolini, ali iz Bosanske gradiške upravlja i našom župom. U koncelebraciji mu se pridružio i p. Damir Š Šokić, koji je bio na odmoru kod svojih roditelja, a inače živi i radi u samostanu Bl. Augustina Kažotića u Zagrebu.

Opet je naša crkva bila puna vjernika. Prigodno očišćena i ukrašena podsjećala je na neka bolja, prijašnja vremena. I naš župnik je bio tu i čovjek je na trenutak imao osjećaj kako će poslije mise krenuti kući u Novo Selo, Gornju Dolinu, u Donju Dolinu Na misi je propovijedao msgr. Kazimir, a na kraju mise je pozvao vjernike da ne zaborave svojih pokojnih i novčane pripomoći za održavanje našeg groblja. Nakon izlaska iz crkve vratismo se svi u našu stvarnost i krenusmo svi svome novom domu Tek možda jedan krug automobilom po selu, pored svoje negdašnje kuće, obilazak groblja

Mučno je vidjeti kako sela sve više i više tonu u korov i šikaru, ipak ostaje nada ponovnog susreta s onima kojima ovako, već sada, neprivlačan i zapušteni kraj ipak nešto znači. Pri pozdravljanju i rastanku mnogi su, između ostalog govorili: «Ako ništa prije vidimo se onda opet za Veliku Gospu»

I uistinu bez obzira na ambijent u kojem je ostala naša crkva, susret pod plaštem naše Nebeske Majke, na dan15 kolovoza u Gornjoj Dolini, uvijek je nešto posebno i uvijek novo.

Pa, ako ništa prije, onda vidimo se 2005. za Veliku Gospu, na istom mjestu u isto vrijeme, a do tada neka nas sve svojom zaštitom prati majka Marija.

Tajni Rat Udbe

Ova knjiga, Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, zajedno s već objavljenom knjigom u Republici Hrvatskoj, Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva (izdavač: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb – studeni 2001.), predstavlja zaokruženu publicističko-istraživačku cjelinu o tajnom policijskom ratu beogradskog režima protiv cjelokupnog hrvatskog političkog iseljeništva.

«Ubrzo nakon izlaska prve knjige u Hrvatskoj, u studenom 2001., susreo sam se sa zapažanjima da u njoj nije dovoljno obrađena problematika tajnog rata Udbe protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Ove činjenice sam bio svjestan jer sam najveći i najvažniji dio podataka, koje sam objavio u toj knjizi, prikupljao i sustavno obradio kao službenik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. To sam činio, naravno, imajući prvenstveno u vidu državni interes RH.

«Zbog toga je ostala nedovoljno obrađena problematika koja se odnosila na hrvatske iseljenike s prostora Bosne i Hercegovine, iako sam već raspolagao velikim brojem dokumenata koji su iscrpno svjedočili o njihovom progonu. Prva pomisao mi je bila da postojeću knjigu u slijedećim izdanjima nadopunim prikazom i analizom tog materijala, ali sam ubrzo uvidio da je to nemoguće. Materijala je bilo previše da bi ga se moglo svesti na prihvatljivu količinu za takvu potrebu. Zato sam odlučio napisati potpuno novu knjigu.»  – kaže autor knjige Božo Vukušić.

Ova knjiga ima koncepcijske i sadržajne sličnosti s prvom knjigom, ali i izražene različitosti. Tako su oko dvije trećine ove knjige sadržajno potpuno nove.

Prvo poglavlje, Političke organizacije hrvatskog iseljeništva, nadopunjeno je podacima o broju i strukturi hrvatskih iseljenika od polovice 19 stoljeća do 1991. godine, te zaključnim napomenama o stajalištima i ulozi hrvatskih iseljenika, tj. njihovom doprinosu stvaranju neovisne države u razdoblju raspada Jugoslavije.

U drugom poglavlju, Nastanak, ustroj i rad jugoslovenskih tajnih službi, umjesto međupoglavlja o organizaciji i djelovanju republičke Udbe SRH, donesen je prikaz ustroja i rada republičke Udbe SRBiH. Također, ovo pogavlje je nadopunjeno popisom nekolicine važnih bosansko-hercegovačkih udbaša i kratkim podacima iz njihova životopisa.

Treće poglavlje, Udba o hrvatskom iseljeništvu, uglavnom se sastoji od novog, nepoznatog materijala. Radi se o elaboratima i dokumentima bosansko-hercegovačke i savezne Udbe o hrvatskim političkim iseljenicima iz Bosne i Hercegovine te njihovim vezama u zemlji. Ovdje je važno napomenuti da se posljednje međupoglavlje sastoji od  izvadaka iz Operativnog glasnika određenih jugoslavenskih državljana u izdanju Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove (SSUP) iz 1985. godine.U četvrtom poglavlju, Napadi na hrvatske političke iseljenike, izostavljeni su opisi slučajeva atentata na iseljenike iz Rh, ali su detaljnije određeni napadi na političke iseljenike iz BiH , primjerice otmica Krunoslava Draganovića u Trstu i ubojstvo Stipe Mikulića u Š vedskoj, ali su  opisani i neki novi slučajevi kao što su pokušj atentata na Danicu Glavaš u Chikagu i ubojstvo Ante Đapića (u Njemačkoj), strica istoimenog predsjednika Hrvatske stranke prava u RH.

Na kraju knjige, kazalima kratica, imena te izvora i literature dodano je i kazalo suradničkih pseudonima.

Knjigu predstavljamo našim čitateljima iz razloga što se u njoj spominju dva imena i to Ive Oršulića na str. 390 i Jakova Oršulić na str. 391. Obojica iz Novog Sela koje je Udba proganjala, pa smo i mi dio toga.

Evo podataka o njima u toj knjizi koja sadrži 640 stranica a izdana je 2002. godine u izdanju Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva.

ORŠ ULIĆ, (VESELJKO) IVO, POL., M

Državljanin: SFRJ

Rođen: 5. 05. 1927., NOVO SELO, BOSANSKA GRADIŠ KA, SFRJ

Prebivalište: NOVA GRADIŠ KA, SFRJ

Boravak: STUTTGART, SR NJEMAČKA

PI: PUTOVNICU HE-644174 IZDAO 07. 08. 1776. HAMBURG, SFRJ

Zaposlen:  U WILH. JUL. TENFEL STUTTGART

Zanimanje: STOLAR

Mjere OUP-a: PRETRES (OSOBE, PRTLJAGE, PRIJEVOZNOG SREDSTVA), NADZOR I KONTROLA

Dopunski postupak: OBAVIJESTITI CENTAR SDS-a OSIJEK

Obavijestiti: CENTAR SDS-a OSIJEK

Telefon: 753219, MILANKO OREŠ ČANIN

Podnositelj prijedloga: CENAR SDS-a OSIJEK

Podnositelj zahtijeva: SSUO-ORG. JED. ZA OPERATIVNU ANALITIKU I DOKUMENTACIJU

Rok vođenja: 01. 11. 1985.

Evidencijski broj: 83009376

ORŠ ULIĆ, JAKOV, POL., M

Državljanin: SFRJ

Rođen: 1938., GORNJA DOLINA,  NOVO SELO, BOSANSKA GRADIŠ KA, SFRJ

Prebivalište: WIEN, AUSTRIJA

Mjere OUP-a: PRETRES (OSOBE, PRTLJAGE, PRIJEVOZNOG SREDSTVA), ODUZIMANJE PUTNE ISPRAVE, NADZOR I KONTROLA

Obavijestiti: CENTAR SDS-a BANJA LUKA

Podnositelj prijedloga: CENTAR SDS-a BANJA LUKA

Podnositelj zahtjeva: SSUP-ORG. JED. ZA OPERATIVNU ANALITIKU I DOKUMENTACIJU

Rok vođenja: 01. 11. 1985.

Evidencijski broj: 76000315

Darko Sanjicki 1967 – 1991

GDJE ĆE POČIVATI U MIRU

Navršila se tužna, dvanaesta obljetnica nestanka, a potom mučkog ubojstva Darka Sanjicki. On je jedna od dvanaest žrtava nesretnog rata u BiH u župi bosanskogradiškog dekanata (Podsjetimo se: župa Bosanska Gradiška l2 žrtava, župa Dolina 6 žrtava i župa Nova Topola 6 žrtava katolika).

Ta tužna obljetnica podsjeća nas na sve ubijene i nestale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su svoje živote položili na Oltar domovine.

Obitelj SANJICKI je minuli rat doslovno zavio u crno. Ni nakon dvanaest godina u toj kući se crnina ne skida. Ne znaju za grob sina Darka, a njegov ujak Marko Marinović je zaklan od dušmanske ruke  1991. g. u Kneževim Vinogradima  dok je drugi ujak Ugo Marinović zbog posljedica zatočeništva u Borovu Selu i torture nedugo po razmjeni umro.

Darko je rođen 11. studenog  l967. godine u Bosanskoj Gradiški kao najmlađi sin oca Josipa i majke Ljubice rođ. Marinović. Stoga je i razumljivo da je za njih najviše i bio vezan.

Osnovnu i Srednju školu je završio u Bosasnkoj Gradiški. S diplomom bravara, nakon što se je otac Josip pripremao za mirovinu, preuzeo je vođenje obrta – bravarsko limarskog. Od nekoliko uposlenih djelatnika kod njega je radio i bio prijavljen Nedjeljko Vonić iz Donje Doline čije će životne sudbine u konačnici biti iste. Do dana današnjeg ni za jednoga se ne zna gdje je grob.

Vrijedne očeve ruke tjekom  života su mnogo stekle, a sin Darko je krenuo njegovim stopama, nastavio tamo gdje je on stao. Htio je dogovorene poslove na vrijeme dovršiti, a kao dobrom I cijenjenom majstoru i poduzetniku su ponude svakodnevno pristizale.

Kako je vrijeme prolazilo, valjalo je misliti i na budućnost. Došlo je i vrijeme ženidbe.

Odabranica srca njegova bijaše Kosana koju su svi od  djetinjstva zavali Mira iz Novog Sela kod Bosanske Gradiške, kćerka Slavka Matkovića i majke Slavice. Vjenčao ih je u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški tadašnji župnik, a sada kardinal Vinko Puljić.

U sretnom braku, koji na žalost dugo nije trajao dobili su sina Josipa kome ime dadoše po djedu.

Domovinski rat u Hrvatskoj je uzimao svoj danak a sve te strahote osjećao je i nesrpski puk u Bosanskoj Gradiški.

Nakon što je Srećko Pranjić (rođen l7. studenog l969. god.) sin Alojzija i majke Anke r. Bjelić  10. rujna l99l. godine kidnapiran kod stadiona Kozara” u Bos. Gradišci i od tada mu se gubi svaki trag, druga žrtva pobješnjelih i mržnjom zadojenih sugrađana bijaše Darko.

Tog kobnog dana 21. rujna l99l. godine, ne sluteći ništa Darko se uputio  prema Brestovčini. Svetac je – sv. Matija, a taj dan je njegov otac pozvao rodbinu i prijatelje  da uz pečeni odojak obilježe i njegov zvanični odlazak u mirovinu, pa se nije radilo. Zbog nedostatka benzina u autu morao se zaustaviti kod ugostiteljskog objekta Zlatno burence”. Po nagovoru taksiste i prijatelja” Dušana Race zvanog Lako prihvatio je da ga on odveze u Gornje Podgradce po benzin, jer na postojećim benzinskim postajama u Bos Gradiški nije ga bilo ”ni za lijeka.  Svratio je doma kako bi uzeo kanister i rekao kuda ode te da će se brzo vratiti, a Lako je čvrsto obećao da će ga dovesti kući.  Ukućanima ne bijaše drago što  je zbog toga obiteljsku svečanost napustio, tim više  što se u dnu duše nešto slutilo. Rat je samo preko Save, a po Bosanskoj Gradiški i okolnim selima bratata bratija orgija.

Bilo je to oko 13 sati kada je Lako odvezao Darka. Kako se Darko ni nakon  l6 sati nije pojavljivao sve se više sumnjalo u dobronamjernost prijatelja”Lake,  a jedan taxi je zlokobno prolazio  cestom ispred kuće gore-dolje. To majčinim očima nije moglo biti nezamijećeno.

Već se je hvatao mračak kada je došao susjed i rekao Josipu, nakon što je šuteći prošao pokraj majke Ljubice: Poručio vam je sin Darko da je uhapšen i da neće doći”. Naime, taj susjed Nikola je u isto vrijeme bio na benzinskoj postaji u Gornjim Podgradcima kada je dovezen i Darko. Zatim je dodao: Uhapsio ga je neki ružni i dugokosi u vojničkoj uniformi s još nekoliko vojnika”.

Poslije će se saznati da je Laki rečeno: Ti sada možeš ići, a ovaj ustaša će ostati”.

Otac Josip je odmah otišao u policijsku postaju i prijavio nestanak sina Darka navodeći mjesto i osobu koja ga je tamo vidjela. No,  dežurni koji je Josipa ”saslušao ponašao se tako, kao da ništa nije ni bilo  ili kao da je sve već znala.

Vratio se doma, a zbog policijskog sata kretanje u tijeku noći nije bilo razumno. Jedva se dočekala zora, jer u obitelji nitko nije spavao izuzev malog Josipa koji je tada ima godinu i deset dana kojeg otac nikada više neće vidjeti, niti će ga on upamtiti.

Nakon neprespavane noći, otac se prvim autobusom uputio u zloglasne Gornje  Podgradce. Kod radničkog  šipadovog” restorana bio je štab” Martićevaca.  U tom štabu” je zatekao Darka kao sjedi između naoružanih vojnika. Nije mogao zamijetiti tragove batinanja.  Nisu dali Josipu da se dugo tu zadržava, ali su obećali da će biti pušten. Kako mu to nije davalo nikakvu garanciju, a jalovim obećanjima nije vjerovao, shrvan vratio se doma.

I sutradan je otišao  i na istom mjestu zatekao Darka, ali ovoga puta bez obzira koliko su htjeli prikriti batinanje, modrice po tijelu su to pokazivale.  Bio je to zadnji susret oca i sina, iako su  mu kazali da ide kući, a Darka će oni dovesti.

Od obećanja ništa nije bilo, umjesto kako su obećali daće ga dovesti kući odvezli su ga isti dan u KP Dom  Stara Gradiška.

Uz brojne veze, molbe i preklinjanja slijedećeg dana je došao u Staru Gradišku donijevši mu nešto odjeće. Rekli su mu da to ostavi i da će mu oni predati. Iako im ni tada nije htio vjerovati ostavio je odjeću i dosta očinskih poruka ne žele vjerovati da je jučer njihov susret bio zadnji.

Nije bilo vrata na koja nije pokucao od Crvenog križa do Međunarodnih predstavnštava no sve bijaše uzalud. Uz škrte informacije koje su dolazile iz Stare Gradiške

tek se moglo pretpostavljati kako su njemu i mnogim zatvorenicima prolazili dani u logoru. No,  na drugoj strani, po Bosankoj Gradiški se pričalo kako je Darko kao ustaški snajperist sa šokačke” crkve  ubijao Srbe, kako je minirao srpski  ugostiteljski objekt (kod stočne pijace) i podmetnuo eksploziv pod zgradu Skupštine opštine” u Bosanskoj Gradiški

Nakon tri mjeseca  teškog zatočeništva u Staroj Gradiški, on i  drugi zatočenici iz  Bosanske Gradiške kao što su već spomenuti Nedjeljko Vonić, Petar – Pero Strilić, Mirko Tomljenović, Mario Moro – prebačeni su u  (milicijsku) policijsku  postaju Okučani. Smješteni su u prostoriju veličine 2 ,00 x l,8O  Odatle su ih izvodili na batinanje. Kada se vojnici” umore od  tog posla onda su dovodili djecu iz škole da ih tuku. Prema kazivanju  preživjelih logoraša  dolazila su djeca – polaznici prvog razreda Osnovne škole, djedovi i babe uz pomoć štapova te ih udarali i pljuvali po njima. Hrane nije bilo dosta kao ni vode. Kašikama i šakam su  zatvorenicima  trpali sol u usta a vode nisu davali. Darko je molio i bratio  zatvorenike da mu pljuju u usta kako bi se ublažila bol koju je sol uzrokovala.

Zločinci su išli i dalje pa su Darku sjekli prste u ruke.

Za Darka su te strahote završile  na tucindan , 23. posinca  l99l. godine poslije 21 sat kada je izveden iz prostorije i mučki ubijen.

Darkovi roditelji Josip i Ljubica su 25. kolovoza 1993. godine zamijenili imanje u Bosanskoj Gradiški za sadašnje u Prvči kod Nove Gradiške. U Hrvatsku su nastojali doći što prije nadajući se da će bar neke vijesti čuti o najmlađem sinu, no okolnosti u kojima su se nalazili nisu im to dozvoljavale.

Cijelo vrijeme je obitelj bila pod prismotrom, a javno se prijetilo cijeloj obitelji da će biti ubijeni. U dvorište su  bacane bombe  i pucali  iz puškostrojnice i drugih ubojitih oružja po pročelju kuće.

Nakon četiri tjedna kako  je Darko uhitit, supruga Mira i sin Josip otišli su kod njezinih roditelja u Njemačku  gdje i danas žive.

Po dolasku u Hrvatsku , otac Josip je  bezbroj izjava  dao i isto toliko potpisao, na dosta  ekshuminacija bio nazočan i još uvijek ne zna za grob.

Teško je kad dođu kršćanski blagdani, naročito Svi sveti  i Dušni dan. Pohađaju se grobovi najdražih, a za njegove zemne ostatke se još uvijek ništa ne zna.

Lakše bi bilo kada bi se znalo: GDJE ĆE POČIVATI U MIRU?

(više…)

SVETIŠ TE GOSPE OD SUZA

SVETIŠ TE GOSPE OD SUZA

Mjesto gdje čovjek nalazi svoj duhovni mir

  «Ovo je mjesto pomirenja, mjesto molitve, mjesto Euharistijskog slavlja, mjesto gdje čovjek nalazi svoj duhovni mir, ali i mjesto gdje svi oni koji se zagovore Nebeskoj Majci, Gospi od Suza, dobivaju od nje odgovor u svom srcu i u svojoj duši, tako da mnogi koji su se zagovorili i tražili pomoć ozdravljenja duše i tijela, to su i postigli.» Riječi su ovo pleterničkog župnika, preč. Antuna Ćorkovića kojima je opisao brijeg na kojemu se, kraj župne crkve sv. Nikole, svake godine krajem kolovoza okupljaju tisuće vjernika na devetnicu Gospi od Suza.

Svetkovinu u čast Gospi od Suza utemeljio je1955. godine msgr. Ljudevit Petrak, svećenik koji je u Pleternici proveo punih 50 godina. Neposredno prije umirovljenja u srpnju 1994. godine za «Požeški list» se prisjetio tog vremena: «Iz novina sam saznao za kip Gospe koji je proplakao u Siracusi a o tome mi je pričao i isusovac pater Stjepam Müler koji je tada bio misionar po župama. Godine 1954. u Bučju nakon razgovora s njim povukao sam se u crkvu i razmišljao. Klečeći pred oltarom odlučio sam da ću ja uvesti pobožnost prema toj Gospi koja plače u Siracusi i da ću svake godine držati devetnicu koja će počinjati 23. a završavati 31. kolovoza. Tako je i počelo 1955. godine. Bilo je nekoliko muškaraca i preko stotinu žena i to je bila prva procesija». Svjedočenjem vjernika glas o devetnici u Pleternici posvećenoj Gospi od Suza proširio se s vremenom izvan pleterničke župe, pa je na pleternički brijeg svake godine krajem kolovoza dolazilo sve  više ljudi. Prošle godine posljednjeg dana devetnice svetište Gospe od Suza pohodili su vjernici iz desetak župa Požeške, Đakovačke i Varaždinske biskupije, te Zagrebačke nadbiskupije.

Godine 1994. zajedno s vjernicima moliti se Gospi od Suza došao je prvi puta i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. «Ovo je jedino svetište Gospi od Suza u Hrvatskoj a postalo je to jer se tadašnji župnik oduševio porukom poslanom prije 41 godine iz Siracuse. Bilo je to poslijeratno vrijeme kada je svijet ideološki bio podijeljen na dva bloka, Istok i Zapad. U jednom velikom dijelu svijeta Crkva je bila teško pogođena raznim ograničenjima u svom poslanju. Na Zapadu se istovremeno razvijao jedan mentalitet praktičnog bezboštva u kojem se Bog niječe, ali se uskraćuje pravo da se živi po njegovoj volji, po Božjim zapovijedima. I tada, Bog u svome milosrđu daje znakove čovjeku da se zamisli, da si ispita savjest i da se pokuša vratiti, promijeniti, obratiti se. To su ti znakovi koje Gospa daje, koje je dala i u Siracusi», rekao je tom prigodom kardinal Kuharić. Kardinal je središnje misno slavlje predvodio i 1995. i 1997. godine, a 1996. godine gost u Pleternici bio je kardinal Vinko Puljić. Otkako je uspostavljena Požeška biskupija s vjernicima je posljednjeg dana devetnice požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević. Ove 2003. godine uz požeškogbiskupa sv. Misu je služio i Gulio Enaudi, papin nuncij, kome to bijaše jedna od oproštajnih misa u Hrvatskoj prije odlaska u zasluženu mirovinu.

Pleternička župa svakog kolovoza očekuje vjernike iz raznih krajeva Hrvatske. Sadašnji pleternički župnik Antun Ćorković kaže o ovom svetištu: «Mene je još kao malog dječaka radovala devetnica u Pleternici jer sam iz svog rodnog Brodskog Drenovca hodočastio Gospi od Suza. Kada sam dekretom uzoritog kardinala poslan u Pleternicu za župnika 1994. godine neposredno pred devetnicu, uznastojao sam dalje obogaćivati ono što je  započeo moj predčasnik. Radovale su me pogotovo devetnica u Jubilarnoj godini koja se održala pod geslom «Zdravo tijelo Isusovo od Djevice porođeno», a koja je ujedno bila i duhovna priprema, ne samo za našu pleterničku župu nego i šire, pred Euharistijski kongres naše mlade Požeške biskupije 24. rujna u Voćinu. Sveta Misa započet će u 19 sati. Posljednjeg dana Mise se služe u 10, 16 i 19 sati a vjernicima od 15 sati na raspolaganju je velik broj svećenika, zbog svete ispovijedi. Na sam dan Gospe od Suza 31. kolovoza, već u rano poslijepodne na Gospino brdo sa svih strana stižu duge procesije hodočasnika koji prepješače kilometre i kilometre kako bi se duhovno pripremili za susret s Majkom Nebeskom.

Iz Nove Kapele procesija kreće u 12 sati, a iz Starog Petrovog Sela čak u 8 sati ujutro. Svim hodočasnicima je obilježeno mjesto kraćeg odmora u Ratkovici kod obitelji Oršulić. Nakon osvježenja i okrijepe za tijelo domaćinima se zahvale pjesmom a preostalih 8 kilometara se brzo prepješači.

«Devetnica Gospi od Suza za župu je uvijek radostan trenutak, ali i trenutak obnove. Kako i za svaku obitelj, tako i za svakog pojedinca

SUZE GOSPE IZ SIRACUSE 

U svojoj knjizi «Pleternica vjekovima» iz 1979.  godine msgr. Ljudevit Petrak ovako je pisao o događaju koji ga je potaknuo da utemelji svetkovinu u čast Gospi od Suza: Dana 28. kolovoza 1953. godine proplakao je jedan reljef Srca Marijina nad bračnim krevetom u obitelji Antonia Giusto Iannusa u Siracusi. Suzenje reljefa se pojavilo u 8,38 sati a na obavijest da Gospa plače počeo se sakupljati okolni svijet. Taj je reljef suzio do 31. kolovoza do 11 sati. Pojavila se i policija i odnijela ga u svoju zgradu. Formirana je komisija od pravnika, liječnika, kemičara i drugih stručnjaka da pregledaju reljef i uhvate tekućinu koja teče iz njega . . . Na temelju uvida u sve podatke mjesni nadbiskup Siracuse i ostali biskupi su na svojoj biskupskoj konferenciji na čelu s nadbiskupom Ernestom Kard. Rufifini prihvatili 1953. godine da je to suzenje reljefa Srca Marijinog zaista čudesni događaj, da je to Božji zahvat. O tom događaju su izvijestili i Svetog Oca Pija XII, Papu Ivana XXIII i Pavla VI.

Vata koja je se dotakla čudesnog reljefa i koja je blagoslovljena 25. kolovoza 1958. godine, te posvećena slika (fotokopija originala) nalaze se u župnoj crkvi sv. Nikole u Pleternici na štovanje vjernicima.»


Vesna Milković i Kristina Š tavlić r. Oršulić

(više…)

Dolinska Kulturna Bastina

Činjenica je da se u zadnje vrijeme počelo nešto događati i na promociji pučke tradicijske kulture Dolinskog kraja. Koliko god sve izgledalo malo i nedovoljno, ipak je vrijedno spomena da se o tom aspektu naše povijesti i tradicije napiše par riječi.

Za 2003. godinu je postojalo nekoliko prilika za promociju Dolinskog kraja kao, posebno za Bosnu i Hercegovinu, zanimljivog i jedinstvenog etnografskog područja. Nažalost, zbog raseljenosti našeg naroda, slabih uvjeta rada i organiziranja, ovogodišnji nastupi naše Folklorno-pjevačke skupine «DOLINA BOSANSKA» su se jednostavno izjalovili.

Naime, bio je dogovoren nastup u Sarajevu, gdje je u sarajevskoj Katedrali bio organiziran koncert pučkih crkvenih pjesama i napjeva; te nastup u Okučanima, 29.-30. kolovoza 2003. u okviru Drugih susreta povratničkih folklornih skupina Republike Hrvatske pod naslovom «Obnovimo baštinu». Tom prigodom je za Hrvatski radio radio Zagreb, trebala biti snimljena polusatna emisija o pjesmi i folkloru Dolinskog kraja.

Unatoč dobroj volji i spremnosti svih članica Folklorno-pjevačke skupine te želji organizatora, nastupi nisu realizirani a kao glavni problem se pokazao nedostatak vremena za detaljnije organizacijske pripreme tehničke naravi kao što su prijevoz, nošnje i sl.

Ipak, dogodio se jedan događaj kojeg svakako treba ovdje pribilježiti, a to je Revija hrvatskih narodnih nošnji iz Bosne i Hercegovine koja je održana u Sarajevu, 25. listopada 2003. Kao prva nošnja na ovoj reviji predstavljena je nošnja Bosanskogradiške posavine tj. Dolinskog kraja, a u nju su bili odjeveni mladić i djevojka, članovi KUD-a «..» iz Sarajeva. Spomenutu reviju je organizirao

Zbog prilika u kojima se danas nalaze negdašnji stanovnici Dolinskog kraja, osobe koje se bave etnografijom i tradicijskom kulturom savjetuju da je za Dolinski kraj najbolji način – u ovako novonastalim i poratnim uvjetima – početi raditi na jednoj cjelovitoj etnografskoj monografiji, koja bi obuhvaćala tradicijsku kulturu Dolinskog kraja od pučke arhitekture, nošnje, običaja do tradicionalnog načina prehrane.

Pisanih izvora, za ovako jedan složeni pothvat, je jako malo te su dosta općeniti, a  koji puta i ne razumljivi. Stoga će biti neophodna suradnja sa svima onima koji još nešto znaju po osobnom sjećanju ili po pričanju onih kojih su nešto znali ili živjeli iz pučke tradicijske kulture Dolinskog kraja, a koji više nisu među nama.

Kako bi se stvorio kvalitetni, ali i dragocjeni, spomenik pučke kulture Dolinskog kraja, bit će potreban višegodišnji rad i suradnja sa stručnim i kompetentnim osobama. Zato je i ovo svojevrsni poziv na suradnju svima onima koji nešto znaju i imaju želju surađivati na ovom velikom  projektu, jer mi zaslužujemo imati nešto što se zove Etnografska monografija Dolinskog kraja.

DVA ZUMBULA

Dva zumbula svu noć prepjevala
Pod prozorom prošene djevojke
Izlazila pa je govorila
Od kud jeste dva zumbula plava
Il’ ste braća il’, od braće djeca
Al’ govore dva zumbula plava
Nismo braća, nit’ od braće djeca
Već dva druga iz zelenog luga
Imali smo i trećega druga
Čuli jesmo da se oženio
Pa idemo snašu da vidimo
Dukat dali što smo je gledali
A dva dali što smo darovani.

KOLIKO JE SELO IVANOVO

Koliko je selo Ivanovo
S kraja na kraj puno djevojaka
Sviju i’ je Ivo poljubio
Samo nije mudre Katarine
I njezine druge Mandaline
U Ive su mudre seke bile
Mudre bile mudro se sjetile
Češljaju mu kosu po djevojački
Oblače ga u svoje odijelo
Pa ga šalju Katici na vrata
Lipo su ga seke svitovale
Sad ti ‘ajde naš bratac rođeni
Kad dojdeš Katici na vrata
Ne zovi je krupno pod junački
Već je zovi sitno djevojački
Drugo Kato otvori mi vrata
Da ti kažem do dvi do tri riči
Š to su naše druge nalagale
Skoči Kata žalosna joj majka
Skoči Kata i otvori vrata
Čim na vrata ruke oko vrata
Pa je ljubi do dva do tri puta

 

Prikupio: pater Damir Š Šokić, O.P.

 

(više…)

Iz Staroga Kraja

Dragi Dolinci i dragi prijatelji ovoga kraja!

ovako sam stavio naslov izvještaju, jer sam ponovo s tugom vidio da se slabo tko vraća u Dolinu. Ove godine, koja se evo bliži kraju, jedino se vratio g. Ante Lagundžija iz Donje Doline.

Želi da sevoje preostale dane koje mu je Gospodin podario, provede u svom rodnom mjestu na svojem starom ognjoštu.

Dabi Ivana Merza su se više i bolje ustatlili. Svakog desetog u mjesecu molimo Molitvu koju nam je dostavila Postulatura, te župnik izrekne koju misao iz njegova života. Živimo u nadi da će ga Sveti Otac uskoro proglasiti Blaženim.

06. siječanj. Blagoslov župne kuće. Već se uobičajilo da se po završetku blagoslova obitelji prve svetkovine, odnosno iza pučke Mise blagoslovi župna kuća. I ove godine došlo je gotovo sve ono naroda što je bilo na misi, a onda poslije blagoslova smo se malo počastili. Sve više osjećam da se ponovo stvara zajedništvo među vjernicima, a to je temelj daljnjega rada. iz Mise i zajedništva razvijaju se sve dobre akcije.

Katekumenat.

I ove godine imali smo katekumenska predavanja za odrasle nekrštene. Prijavilo se dvojica momaka (32. i 22. god.). Dobio sam dojam ozbiljnosti pristupa. Nakon završenih priprava krstili su se za Majčin dan, druge nedjelje svibnja ( 11. svibnja ov. g.), te još s njima petero djece koja su kroz vjeronauk u školi i župni vjeronauk dvije do tri godine bila pripravljana, odnosno njihova malodobna braća i sestre od 1. do 6. godina, a rodom su iz Gradiške, odnosno Nove Topole.

Uz Krštenje, koje je obavio generalni vikar Dr. Anto Orlovac, primilo je prvu ispovijed i Pričest desetero djece, a 10. kolovoza još dvoje iz Cerovljana, koji nisu mogli obaviti pripravu u toku školske godine. Tako smo ovog ljeta imali dvanest Prvopričesnika. Za naše prilike to je lijep broj. Dao dobri Isus da ustraju u odlukama koje su tom zgodom, prigodom obnove Krsnog zavjeta, izrekli.

U Korizmi smo provodili akciju pod motom “Pomozimo da i starost bude čovjeka dostojna”. Ovu akciju je uz suradnju Omladinskog centra i Župnika, razumije se, organizirao Caritas. Sakupljali su se prilozi za stare i nemoćne. Može se reći da je akcija lijepo uspjela.

Novi regal u sakristiji župne crkve u Bos. Gradiški.

U Korizmi smo prikupljali također priloge za izradu novog regala za našu crkvu. Regal je bio za Uskrs gotov. Polovinu je isplaćeno iz Kase, a polovinu su vjernici prikupili, odnosno darovali. Tako ćemo imati lijepi prostor za crkveno ruho, posuđe i ostale potrebštine crkve. Naime stari je ormar sasvim dotrajao, a bio je i premalen za potrebe crkve.

Dovod vode na groblje Brestovčina. nekako poslije Uskrsa mještani kod našeg groblja u Brestovčini su organizirali da dovedu fradsku vodu. Prikupili smo i mi priloge da imamo jedan priključak za vodu u našem groblju u Brestovčini. To je uplaćeno i ostavljen nam je priključak kao jednakopravnim učesnicima dovoda vode.

Milostinja za Irak. Na Gluhu nedjelju prikupljali smo jednu milostinju za stradalnike rata u Iraku. Tako smo pokazali svoju solidarnost za te jadne ljude koje nitko ne pita ništa, a teško stradavaju. I nama su u ratu pomagali drugi, red je bio da mi pomognemo drugima u nevolji. Narod je razumio i akcija je uspjela.

20. travanj Uskrs. Uskrs smo lijepo proslavili prema starinskom običaju. Slavili mise u svim crkvama, šarali jaja, iza mise se malo počastili, jedni drugima čestitali i tako se duhovno obnovili. No Uskrsni utorak, prema običaju, imali smo misu u Dolini. Neki su bili sudionici. No moram reći da se nije okupilo baš mnogo vjernika. Vjerujem da Vas je zapriječio rad na Vašim radnim mjestima. Treba zarađivati “kruh naš svagdanji”. Taj je kruh najslađi i najukusniji, kad se zaradi svojim poštenim rukama.

Posjeta mladih iz župe Čitluk biskupija Mostar

Na Bijelu nedjelju 27. travnja posjetila nas je grupa mladih iz župe Čitluk u Hercegovini. Bili su na proputovanju u Zagreb, gdje će prisustvovati Uskrsfestu. Slavili su s nama svetu Misu, pjevali i poslije mise izveli koncert. S njima je bio njihov župnik fra Mika, koji nas je obdario hercegovačkim misnim vinom. Hvala mu.

Blagoslov polja u Čatrnji i Mačkovcu. Na Spasovo smo imali misu i blagoslov polja u Čatrnji, gdje je lijepa kapela minirana i sav teren očišćen da nema ni traga, a na Duhove isto tako u Mačkovcu, gdje kapelica stoji, ali teško davastirana i sa krovišta odnešen crijep… Vhernici se zanimaju i zainteresirani su za obnovu kapelica.

U međuvremenu smo kapelicu u Mačkovcu pokrili ( nabavili nove letve i crijep sa poklapnicama). Tako kapelica više ne propada, a nadamo se, uz razumjevanje vjernika širom Republike Hrvatske i drugih zemalja, da ćemo radove oko dovršetka radova na proljeće nastaviti, tako da za Duhove slijedeće godine ondje slavimo misu u punom sjaju obnovljene kapele.

U Čatrnji vršimo pripreme oko postavljanja nove kapelice, koja bi se gradila na istom mjestu i prema istom planu (koji je sačuvan). Nešto malo novca su vjernici prikupili, a nadam se i ovim putem pozivam i druge koji ondje imaju svoje pokojne, da nam se pridruže u ovom plemenitom pothvatu. Samo ljubav prema Bogu i vjeri može graditi, što mržnja ruši. A ljubav je pobjednik, ne mržnja.

Proslava Svetog Ante u Bos. Gradiški i u Trošeljima

Svetkovinu, toliko štovanog svetog Ante, slavili smo misama u Bosanskoj Gradiški, te u Trošeljima, selu koje pripada župi Nova Topola. Ondje radno dođu i pravoslavni vjernici i daju svoje zavjete. Eto kako nas Sveci povezuju i sjedinjuju. Š to može čovjek može Veliki Bog i njegov Sluga.

15. lipanj Presveto Trojstvo. Za svetkovinu Presvetog Trojstva po običaju misu slavimo na groblju u Brestovčini. I ove godine se okupilo dosta svijeta, a groblje smo uz milodare vjernika malo bolje očistili te ogradu uredili postavivši nove žice i uređenjem stubova koji su poipravljani, akriž je osvježen.

22. lipanj 2003. Dolazak svetoga Oca Pape Ivana Pavla II u Banjaluku i proglašenje Blaženim Ivana Merza

Ovaj datum upisat će se zlatnim slovima u povijest naše Biskupije i cijelog ovoga kraja. Sveti Otac je posjetio Banjaluku, slavio svetu Misu na Petrićevcu i tom zgodom proglasio blaženim našega Banjalučanina Ivana Merza. Svi su  skeptičari i demantirani. Govorili su: što će nam Papa, dolazi u Hrvatsku, to je dosta, doživjet ćemo debakl jer nema svijeta, Republika Srpska doživjet će državnost pa će Srbi likovati… No, dogodilo se čudo: sa šezdesetak tisuća vjernika Papa je slavio misu. Mnoštvo je oduševljeno sudjelovalo, pjevalo, klicalo i ojačano vjeri pošlo svojim kućama.

Treba  odati priznanje i državnim organima koji su konkretno obavili svoj posao, naročito u pitanju sigurnosti, da se nikakav incident nije dogodio.

I naše župe su sudjelovale s dva autobusa hodočasnika i nekoliko osobnih  automobila, a među hodočasnicima bilo je i pravoslavnih i muslimana.

15. srpanj proslava svetog Bonaventure u Banjaluci. U našoj banjalučkoj katedrali i ove smo godine imali lijepo slavlje. Misu su predvodili naš Kardinal Vinko Puljić, te s njim još četiri Biskupa. Pripovjedao je đakovački biskup Marin Srakić. Sudjelovalo je pedest svećenika, te lijep broj vjernika za naše prilike. Nije zapažen veći dolazak vjernika izvana.

Proslava Velike Gospe i Svetog Roka. Veliku Gospu, kako i dolikuje, svečano smo proslavili u Dolini. Misu je predsavio naš Biskup msgr. dr. Franjo Komarica uz sudjelovanje O. Damira Š Šokić, dominikanca rodom iz Donje Doline, našeg ovogodišnjeg mladomisnika vlč. Davora Klečine i domaćeg župnika Kazimira Višaticki. Na misi je sudjelovala i gospođa Doris Pack, visoki funkioner u Parlamentu Europske Unije u Brusselu. Poslije mise uz zakusku, vjernici su visokoj gošći postavljali pitanja na koja je spremno odgovarala. No treba kazati da je interes bio mali, jer su vjernici poslije mise uglavnom pošli svojim odredištima, a samo maji broj je osto.

Svetkovinu svetog Roka u Bos. Gradišci predvodio je fra Dujo Ljevar, župnik iz Trna kod Banjaluke, uz suslavlje  o. Željka Jurkovića, gvardijana iz Bjelovara, domaćeg sina dr. Karla Višatickog, te domaćeg župnika. Polsije mise okupili smo se kod stola u Dvorani Župnog pastoralnog centra. gdje su vjernici priredili objed za stotinjak hodočasnika. Koliko sam primjetio naročito su bili zadovoljni oni koji su prvi puta ovdje sudjelovali u proslavi Rokova. Treba istaći da su se vjernici sami organizirali i tako pokazali zajedništvo. Samo zajedništvo će nas očuvati. U nebu nećemo biti kao rogovi u vreći, nago u slozi i ljubavi slaviti Velikoga Boga.

Župnikov godišnji odmor u Canadi

Odmah poslije Rokova župnik je otišao na godišnji odmor rodbini u Canadu. Posjetio brata svećenika Franju, te brata Ivu i sestru Mariju sa djecom u Torontu. Pun novih dojmova i zapažanja vratio se i već 7. rujna slavio pučku misu u Bos. Gradiški i sutradan na groblju u Čatrnji (Mala Gospa), te u utorak imao vjeronauk u školi “Danilo Borković”  . Vjeronauk se još drži u školi ” Vasa Ćubrilović”   u Bosanskoj Gradiški, te “Petar Kočić”  u Novoj Topoli.

Svi Sveti i Dušni dan u našim župama. I ove godine lijepo smo proslavili. Bilo je lijepo vrijeme. U Brestovčini, Čatrnji i Dolini, pobožnost je imao domaći župnik, a u Novoj Topoli msgr Ivica Božinković iz Banjaluke. Veseo sam da Vas mogu obavijestiti: na groblju Gradina posadili smo ove jeseni stotinu i pedeset čempresa sa južne, istočne i zapadne strane groblja. Za sada nemamo dugova. No još bi svakako želio onaj dio prema Savi zasaditi jelkama, a zato će trebati opet Vaše novčane pomoći kao i za daljnje uzdržavanje groblja. Bog i narod me nisu nikada napustili, pa vjerujem i dalje u vašu dobrotu.

Župnik je odmah u ponedjeljak 3. studenog otišao u Lištane da obavi trodnevne Duhovne vježbe, koje je predvodio O. Slavko Pavin, Isusovac iz Zagreba.

Svete mise radnim danom sada slavim ovim rasporedom: ponedjeljak, srijeda i petak ujutro u Samostanu Časnih sestara u Bos. Gradiški, a utorak, četvrtak i subota mise sa Jutarnjom  slavim u Samostanu Nova Topola.

Kava s vjernicima. Od nedavno smo uz pomoć zauzetosti g. Ivice Kovačevića, a i drugih, ponovo uobičajili nedjeljom iza mise imati zajedničku kavu u dvorani Župnog Centra. Ovo je lijepo primljeno kod naroda. Malo se narod razgovori, kad je hladno ogrije i zadovoljan ode svojim odredištima.

Zahvalna nedjelja. Ove godine smo 9. studenog proslavili Zahvalnu nedjelju. Djeca su radno donijela plodova sa njiha i iz vrtova i lijepo ih je bilo vidjeti u brojnijem učešću kod svete mise.

90. rođendan majke Barbare. U subotu 6. prosinca obilježili smo sa rodbinom rođendan moje majke Barbare. Ovih dana je često primala telefonske pozive i čestitke. Često je ponavljala: ” Eto još me priznaju”   i ” meni je moja kuma Juliška govorila kako ću ja pod stare dane lijepo proživjeti, jer sam dobro odgajala djecu, vodila ih u crkvu, oni se boje Boga, oni će tebe pod stare dane poštovati”. Jedna od većih nagrada i priznanja joj je ovogodišnji susret sa sv. Ocem Papom u Banjaluci.

Eto nešto sam se raspiso. Red je da završim. Sretan Vam Božić i blagoslovljena Nova 2004 godina.

 

Vaš ujak Kazimir 

Dragi Dolinci (broj 20)

 

  Evo, naša «Suza dolinska» doživjela je svoj osmi rođendan, dvadeseti broj i ove godine drugi puta izlazi kao godišnjak Dolinskog kraja. S obzirom na okolnosti, uvjete i financijsko stanje u kojima nastaje naša «Suza», može se reći da je sve skupa pravi uspjeh – iznad svih očekivanja. To kažemo i mi u Uredničkom vijeću, iako mnogo čime nismo zadovoljni. Stoga bih htio ovdje iznijeti nekoliko činjenica koje pozivaju na ozbiljno promišljanje o budućnosti «Suze dolinske».

– Nezainteresiranost Dolinaca za «Suzu dolinsku». Tijekom cijele godine, u različitim prigodama, susretao sam se s Dolincima i nitko nije ni upitao: Kad je izišao zadnji broj «Suze», priprema li se novi broj našeg glasila, kako stoje stvari s financijama itd.

– Iz te nezainteresiranosti dolazi i nedostatak suradnika koji bi bili voljni napisati jedan članak, osvrt, pjesmu ili bilo što drugo što bi se moglo objaviti u našem glasilu. Sav posao pisanja tekstova, pripreme za tisak i pronalaženja novca za podmirivanje troškova tiska, pao je na par osoba koje jednostavno više nisu u stanju same nositi cijeli projekt «Suze».

– Nezainteresiranost i ne suradnja rađaju tešku krizu, ali ne «krizu riječi» jer uvijek se ima o čemu pisati, nego krizu smisla «Suze» koja prijeti njezinim gašenjem.

Ako tijekom cijele godine, na adresu Uredništva ne dođe ni jedno pismo, onda se čovjek po sto puta pita ima li smisla i dalje žrtvovati vrijeme, novac i sve što s tim ide!? I treba li uopće još nekome «Suza», i ako treba – tko je taj!?

Ovdje bi uistinu bilo suvišno nabrajati sve ono što je «Suza» uradila i koliko je značila kao posrednik u povezivanju nas prognanih Dolinaca, o informiranju «iz prve ruke» o rodnom kraju, vjerskim i političkim zbivanjima, o rođenima, vjenčanima, umrlima itd.

S druge pak strane «Suza» je korištena kao pouzdan izvor pri sagledavanju ratnih stradanja hrvatskog naroda, kao izvor za proučavanje kulturne baštine Dolinskog kraja, kao glasilo koje je dalo svoj dio proglašenju Bl. Ivana Merza blaženim itd. Iz svega toga se može zaključiti da «Suza» puno više znači onima koji nisu nikad bili u Dolini, nego nama samima koji smo tamo nikli i odrasli.

Zbog ovdje spomenutih činjenica, pred velikom smo dilemom hoćemo li i kako dalje nastaviti s radom oko nastavka izlaženja «Suze». Nadamo se da ćete nam i vi svojim mišljenjem u tome pomoći.

No, bez obzira na ishod ove krize mi vam, dragi Dolinci i čitatelji, od srca želimo čestit Božić te sretnu i blagoslovljenu novu 2004. godinu!

Urednik

 

   

CURRICULUM VITAE

 

VIŠ ATICKI, mons. KAZIMIR (1939-2004.), prelat, župnik i dekan

CURRICULUM VITAE /ŽIVOTOPIS/

 

Poštovana i ožalošćena, ali kršćanskom nadom utješena brojna obitelji Višaticki!

Preuzvišeni gospodine biskupe, braćo misnici, redovnici, redovnice i sav Božji narode!

Ujutro 18. studenog 2004. sve nas je zaprepastila tragična vijest da je u svojoj župnoj kući u Bosanskoj Gradiški, u kojoj stanuje i njegova starica mati, napadnut i ubijen jedan o najuglednijih i najaktivnijih svećenika naše banjalučke biskupije prelat mons. Kazimir Višaticki, župnik župe Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, te upravitelj još dviju župa; Nova Topola i Dolina. Nađen je tek ujutro mrtav, u lokvi krvi. Bio je u 66. godini života i u 42. godini svećenstva.

Majka je, na sreću, preživjela napad. Ona danas dijeli sudbinu žalosne Gospe koja je gledala smrt svoga sina. S njome tuguju pokojnikova braća; Feliks, vlč. Adolf, vlč. Franjo, Josip, Vlado, mons. Karlo, Ivan, te sestre Marija i Apolonija. Svima im utjeha od Boga koji nas tješi u svakoj našoj nevolji, a pokojnom Kazimiru vječni mir u Bogu kojemu je služio. Teška mi je i časna dužnost prikazati pokojnikov životni put i svećeničko djelovanje.

Rođen je 4.ožujka 1939.g. u Čatrnji, u župi Bosanska Gradiška, u veoma brojnoj poljskoj obitelji pok. Ivana Višatickog i Barbare rođ. Ostrowska. Roditelji su život smatrali Božjim blagoslovom, te su rodili ukupno 11 djece; devet sinova i dvije kćeri, od kojih su svi živi osim sina Stefana, i evo sada mons. Kazimira. Bog je velikodušnost roditelja nagradio tako što je čak četvoricu sinova pozvao u svećeničko zvanje. Kazimir je najstariji od njih, a slijedili su ga Adolf, sada župnik u Glamoču, Franjo, koji djeluje kao svećenik u Kanadi, te najmlađi mons. Karlo, sada župnik u Budžaku i profesor biblijskih znanosti na Visokoj teološkoj školi u Đakovu. To je svakako jedinstven primjer, ne samo u našoj Banjalučkoj biskupiji. Znakovito je da je Kazimira krstio župnik mons. dr. Nikola Bilogrivić, koga su komunisti u namještenom procesu osudili i ubili 1947.godine.

Š kolovanje i ređenja

Osnovnu četverogodišnju školu završio je u rodnoj Bos. Gradiški. Š est razreda gimnazije (koja je onda trajala osam godina) završio je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Š alati u Zagrebu od 1949-1955., a onda je prešao u Strossmayerovo Đakovo gdje je u sjemeništu od 1955.. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije, te je tu i maturirao 1957. tu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957., i studirao je do ljeta 1964., a u međuvremenu je morao prekinuti studij i odslužiti dvogodišnji vojni rok. Bilo je to od 1959. do 1961.godine.

Nakon što je primio prvu tonzuru i niže redove, tijekom studija primio je tzv. više redove, kako su se onda nazivali, sve u đakovačkoj katedrali, iz ruku tadašnjeg biskupa mons. Stjepana Bauerleina, ovim redom;

Subđakonat 21. travnja 1963., a đakonat 9. lipnja, a za svećenika je zaređen na Petrovo, 29. lipnja 1963. Svoj životni svećenički program izrekao je uzevši kao mladomisnički moto riječi apostola Pavla; Znam kome sam povjerovao” (2 Tim 1,12).

Bio je mladomisnik u završnoj godini studija kad sam je 1963. Došao u Đakovo, te sam u njemu i njegovu naraštaju gledao izbliza uzor mlada oduševljena svećenika. I danas su mi te slike pred očima.

Svećeničko služenje

Završivši studij, najprije je imenovan kapelanom u Staroj Rijeci 21. listopada 1964., gdje ostaje do konca 1965. godine. Zatim je 29. prosinca 1965. preuzeo upravu župe Stara Rijeka, nakon što je dotadašnji župnik pok. Nikola Matošević otišao na studij u Rim. Na toj službi ostaje 15 mjeseci. Premješten je potom za župnika u Prnjavor 21. ožujka 1967., gdje ostaje gotovo dva desetljeća, djelujući veoma redovno i oplodno, sve do 1986..g. Imao je tu zdravstvenih problema, kao npr. težu ozljedu kralježnice, pa ga je na toj službi oko pola godine (1982-1983) zamjenjivao dr. Anto Orlovac. Znali su ga u ono doba pozivati i na vojne vježbe i tako ometati njegovo svećeničko služenje. Slijedeća njegova župnička služba bila je u Dolini na Savi, na koju je imenovan 11. srpnja 1986.g. U Dolini je sagradio novu župnu crkvu u modernom stilu i dovršio župnu kuću. Tu je djelovao devet godina u vrijeme rata, kada mu je župa reseljena, prognana, a on ostao gotovo sam, dok i on nije bio protjeran u Hrvatsku nakon akcije Oluja” u kolovozu 1995.g.

Pomagao je i brinuo se kraće vrijeme za naše prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995.g. imenovan dušobrižnikom, odn. Župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru, gdje je u veoma teškim okolnostima djelovao sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne, a on i njegov kapelan morali su raditi u gotovo nemogućim uvjetima, bez crkve i župnog stana, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. I tu je od napora obolio početkom 1997., te je nekoliko mjeseci proveo na liječenju i opet se vratio svojoj dužnosti. Nakon te zaista zamorne pastoralne djelatnosti zamolio je od biskupa laganije mjesto, pa ga je biskup u ožujku 1999. Premjestio za župnika u Budžaku među malobrojne preostale vjernike. Stanovao je u samostanu časnih sestara, no tu je ostao samo kraće vrijeme, jer on očito nije navikao odmarati. Koncem te godine, točnije 12. prosinca 1999. imenovan je na svoju posljednju župničku službu na župu Sv. Roka u Bos. Gradiški, a opsluživao je sve do svoje tragične smrti i ostatke ostataka vjernika u župama Nova Topola i Dolina. Tu je dovršio novi župno-pastoralni centar, ali zbog toga nije nimalo zapuštao pastoralni rad, dapače trudio se nadoknaditi prijašnje zaostatke spremajući na sakramente one koji to prije zbog komunističkih smetnji i rata nisu bili učinili.

Kazimir ugledan i uzoran svećenik

Bio je ugledan i vrlo zauzet, pa su mu uz redovite župničke službe biskupi povjeravali i niz drugih odgovornih svećeničkih dužnosti. Imenovan je dekanom prnjavorskog dekanata 20.08.1976.g. nakon što je taj dekanat ponovno uspostavljen nekoliko mjeseci prije toga (10. prosinca 1975.), a kao župnik u Dolini bio je i dekanom bosansko-gradiškog dekanata od 10. studenoga 1990. Također je bio biskupov savjetnik u upravi biskupijom (dijecezanski konzultor) od 1. prosinca 1975. u više mandata. Bio je dugo vremena također povjerenik za svećeničke rekolekcije sve do ljeta 2004., kad je tu službu preuzeo vlč. Ivica Grgić.

Za brojne svećeničke zasluge odlikovan je od Svetoga oca naslovom prelata Njegove Svetosti 15. srpnja 1997.g.

Sigurno mu je bio jedan od ljepših doživljaja u svećeničkom životu, kada je prošle godine mogao svoju staricu majku, Poljakinju, dovesti Papi Ivanu Pavlu Drugom, Poljaku na pozdrav. I za nju je to bio događaj od kojega i danas živi.

Evo kako je Kazimir shvaćao svoj svećenički poziv u duhu gesla koji je sam kao mladomisnik odabrao: Znam kome sam povjerovao ”, i što je njegovo biskup mislio o njegovom svećeničkom primjeru i djelovanju.

Pišući molbu biskupu da bude pripušten svećeničkom ređenju navodi: Ovu molbu podnosim..svojom slobodnom voljom i čistom nakanom u osvjedočenju, da po milosti Božjoj imam svećeničko zvanje svjestan obveza i dužnosti koje prema kanonskim odredbama osim svetim redom preuzimam..”(Svećenički arhiv u Bisk. Odr. B. Luka):

Biskup pa pok. Alfred Pichler, razrješujući ga službe župnika u Prnjavoru daje mu lijepo priznanje: Mnogo ste učinili u svojoj dosadašnjoj župi i ja Vam zbog toga izražavam svoje priznanje i zahvalnost. Ujedno Vam najtoplije stavljam na srce da što revnije poradite na spasenju duša koje Vam se povjeravaju, osobito kod djece i mladeži” (dekret br. 389/86 od 11.07.1986.)

Vjerujem da će svakom od ovdje nazočnih svećenika i vjernika pok. Kazimir ostati uvijek u sjećanju kao vedar, krajnje savjestan, revan i uzoran svećenik, vjeran Crkvi, poslušan biskupu, prijatelj bratu svećeniku, stariji brat svakom vjerniku. Bio je u pravom evanđeoskom smislu sluga dobri i vjerni. Iako smo osupnuti nad tupošću svijesti onoga što mu tako okrutno život oduze i načinom na koji nas pokojnik ostavi, uvjereni smo da mu je Gospodin darovao vijenac slave koji je zaslužio. Dragi brate Kazimire, trka Tvoga života a uvijek si bio užurban završena je. Iako je kraj došao iznenada, sigurno Te nije iznenadila, jer si u svojoj oporuci, napisanoj još 15. listopada 1992. dok si još bio župnik u Dolini napisao: Otvaram oči svoje duše pred tajnom smrti. Mač smrti više od godinu dana visi nad mojom glavom. Isuse, smiluj se! Isuse, oprosti! Primi moju dušu i oprosti sve moje grijehe, propuste i nedosljednosti. Isuse, milosrđe!” I završio si molbom: Molim oprost od braće (svećenika) i puka” Vjerujemo da Ti je Bog udijelio svoj oprost i vijenac slave koji si zaslužio. Hvala Bogu velikomu koji nam te je dao, a Tebi hvala u ime sve braće svećenika, cijeloga prezbiterija i puka Banjolučke biskupije na divnom svećeničkom primjeru. Počivaj u miru na Božjem srcu!

Anto Orlovac, generalni vikar

Dan Mrtvih 2003 – Groblje Gradina

Drugi je dan studenog mjeseca. Vrijeme je primjereno godišnjem dobu. Doline naše i Novo Selo se raduju tome danu kao što se raduju i Velikoj Gospi, jer jedino u te dane Dolinci i Novoselci pohrle rodnoj grudi,  kao da ih netko zove, kao da ih nešto vuče da bar u te dane dodju   i da se  očima  namiluju rodnog doma ili bar mjesta gdje je bio.

To je ujedno i vrijeme za susret s onim Dolincima i Novoselcima koji su tamo ostali i nekoliko njih koji su se vratili po završetku rata. Posjetimo se, to su : obitelj Kovačević Ivo, Anka i Predrag, Kaja /Marijana/ Š Šokić, Anto /Vinka/ Lagundžija i obitelj Vujić Josip i Dragaica.

Ovoga Dušnog dana groblje Gradina nas je dočekalo pokošeno. Na mnogim grobovima od jučer gore svijeće a po njima svježe cvijeæe. Da na zapadnoj strani od groblja ne zjape ruševine bivše trgovine, otkupnog magazina , Osnovne škole i Društvenog doma, da nije velike hrpe otpada na ulazu u Groblje, nebi nitko rekao da je preko ovih prostora protutnjao” rat.

Zahvaljujući msgr. Kazimiru Višaticki, bosanskogradiškom župniku koji se brine i za ostatak dolinskog stada, postavljena je oko groblja pletena žica koja je odnešena i kapije na ulaz u groblje. Posadjene su tuje – pačempresi na zapadnu stranu od groblja i obnovljena grobljanska kapelica nakon paljevine.

Ovogodišnji Mrtvi god je pao nedjeljom. Zbog redovite Pučke mise u crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški koja se svake nedjelje služI u 10,30 sati, nije na Gradini održano misno slavlje u 11 sati kako je zakazano nego u l3 sati. Za pedesetak Dolinaca i Novoselaca koliko se okupilo pred kapelicom sv. Misu za sve pokojne na ovom groblju služio je msgr, Kazimir kojeg od milja skraćeno zovemo u j a k .

U nadahnutoj propovjedi napomenu je da se češće trebamo spominjati duša u čistilištu i moliti se za njih. One osobe koje to redovito čine osjete pomoć koja stiže odozgo.

Zbog kiše koja je s vremena na vrijeme padala, ujak nije blagoslovio grobove onih koji su to željeli nego samo nove grobove i spomenike koji su podignuti od zadnjeg služenja sv. Mise na ovom mjestu.

Bilo je skromno, ali dostojanstveno kako dolikuje Dolincima – katolicima, Spomenuli smo se i molili za one čija tjelesa počivaju na ovom groblju te za mnoge iz ovih krajeva za čije se grobove nikada neće saznati.

Ostavili smo Dolinu i dolinsko groblje uz pozdrav – do slijedećeg susreta.

Marijana Oršulić

Kirvaj u Dolini 2004

Budući da se već zadnjih nekoliko godina u Gornjoj Dolini organizira proslava svetkovine Velike Gospe – zaštitnice dolinske župe, može se konstatirati kako taj događaj počinje biti i tradicionalna župna proslava u rodnom kraju. Čini se da je svake godine sve više onih koji žele za Veliku Gospu biti na misnom slavlju u Dolini, jer je to prilika i za godišnji susret župljana, sada iseljene dolinske župe.

Odlučeno je da se ove, 2003. godine u Dolini – za Gospojinu – organizira pravi kirvaj, baš onako kako je to nekada bilo, dok se je živjelo u rodnom kraju. U tom kontekstu je dogovoreno da će msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki predsjedati misnom slavlju, a u koncelebraciji će biti msgr. Kazimir Višaticki, župnik iz Bos Gradiške koji upravlja i župom Dolina, te p. Damir Š Šokić-dominikanac, sin dolinskog kraja. Kako bi susret župljana nakon mise bio ugodniji, dogovoreno je da netko, tko ima ugostiteljski obrt, u Dolinu dopremi pokretni šank, šator, piće i po mogućnosti nešto za jelo – npr. ćevape. Tako je i bilo. Kao najprikladnija osoba za ovaj posao, ali i svojom ponudom, pokazao se g. Smajo iz Bos Gradiške koji je zadovoljavao sve predviđene potrebe, što je on sa zadovoljstvom i prihvatio. E, a da bi sve bilo u domaćem štihu, za glazbeni dio će se pobrinuti domaći tamburaši – Dolinci, koji će svirati na tamburama od KUD-a «Tkanica» iz Okučana.

Nekoliko dana prije svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, pristupilo se uređivanju okoliša crkve i njezinom unutrašnjem uređenju. Oko crkve je pokošena i uklonjena trava, a unutrašnjost je bila generalno očišćena i oprana, pa je s te strane sve bilo spremno za veliku proslavu naše Nebeske Zaštitnice. Bila je želja da se iz Banja Luke dopremi kip Bl. Dj. Marije, koji je iz dolinske crkve zajedno s još nekim predmetima, prije samog izgona vjernika iz Doline  odnesen u biskupski dvor na čuvanje. No, bilo je premalo vremena da se ta ideja realizira, pa je msgr. Kazimir, iz Bos. Gradiške dopremio veliki Gospin kip «Rosa Mistica», kako bi se vjernici ovom zgodom mogli moliti pred likom naše Nebeske Zaštitnice.

Budući da je 15. kolovoza ove godine padao u petak (početak vikenda), za očekivati je bilo velike gužve na graničnom prijelazu između Stare i Bosanske Gradiške. To se i ostvarilo, pa su mnogi Dolinci sa svojim automobilima zapali u kilometarske gužve. Na sreću, pogranična policija i carina nisu dugo zadržavali putnike na granici, tako da su svi mogli stići na početak misnog slavlja koje je, u dolinskoj crkvi, započelo u 12:00 sati.

Toga dana, 15. kolovoza 2003., pred oko 200 vjernika, biskup Franjo Komarica je započeo misno slavlje na crkvenim vratima blagoslovom novog župnog barjaka – župe Dolina, kojeg su izradile i župi darovale sestre Klarise iz Splita povodom Papinog posjeta Banja Luci. Nakon blagoslova, barjak je svečano unesen u crkvu i postavljen u samo svetište crkve. Pozdravljajući sve nazočne biskup Franjo Komarica je posebno pozdravio gospođu Doris Pack, zastupnicu Europskog parlamenta za srednju i istočnu Europu, koja je u Dolinu došla zajedno s njim i koja je bila nazočna na misnom slavlju. Kako je bilo i predviđeno, uz biskupa Franju Komarica na misnom slavlju u dolinskoj crkvi, koncelebrirali su msgr. Kazimir Višaticki, i p. Damir Š Šokić i ovogodišnji jedini Banjalučki mladomisnik vlč. Davor Klečina. Biskup Franjo Komarica je tom zgodom održao nadahnutu propovijed, te je između ostalog rekao i ovo:

 

« . . . Tko se je Gospi utekao, nije od nje ostavljen. Evo i danas ste došli da ovdje pred Bogom i pred Crkvom, pred biskupom i pred svećenicima, jedni pred drugima i pred predstavnicima Europe, koji su ovdje nazočni, posvjedočite svoj etnitet, tj. Da ste vjernici Kristovi i štovatelji drage Gospe čiju ste majčinu dobrotu i zaštitu dosta puta, a pogotovo u zadnjih deset godina osjetili u prognanstvu . . .»

 

Na samom kraju misnog slavlja biskup Franjo Komarica je pozvao nazočne vjernike na susret s Doris Pack zastupnicom Europskog parlamenta, koja je osobno željela, s Biskupom posjetiti Dolinu, kako bi potaknula vjernike na povratak – na stara ognjišta. Biskup je posebno istaknuo mogućnost direktnog razgovora i postavljanja konkretnih pitanja spomenutoj zastupnici Europskog parlamenta.

Nakon misnog slavlja, u sjeni starih borova i podignutog šatora, započeo je najavljeni susret s Biskupom i njegovom gošćom gospođom Doris Pack. No, sudeći prema u tom trenutku  priličnoj nezainteresiranosti okupljenih vjernika za politička pitanja vezana uz rodni kraj, moglo se naslutiti da od onakvog kirvaja, kakav je zamišljen neće biti ništa. Predviđeno pučko veselje nakon misnog slavlja je moralo biti pomaknuto zbog susreta s gospođom Doris Pack, koja je, osobno se predstavivši se, započela svoj govor otprilike ovako: Š teta je što nema povratka u, ovako lijepom, kraju. Vi biste se svakako trebali vratiti na svoja ognjišta, ali vam ja osobno u tome ne mogu pomoći. Čini se da je ovakav početak nastupa gospođe Doris Pack još više distancirao okupljene vjernike.

Tambure su mirovale, nekolicina zainteresiranih je postavljala pitanja Biskupu i Doris Pack, dok su drugi diskretno sjedali u svoje automobile i, napuštajući prostor ispred crkve, odlazili na groblje u Donjoj Dolini, a potom preko Save – u svoje nove domove.

Nakon svega, ostaje dojam da budućnost rodnog kraja malo koga zanima, da je zastupnika, političara i njihovih obećanja već svima «na vrh glave», pa makar oni bili i iz Europskog parlamenta. Jeli takav stav opravdan ili nije teško je prosuditi. Možda je Dolincima nakon svih ratnih patnji i organizacije cjelokupnog života «od nule», ovoga puta bilo ipak potrebno samo malo osjetiti podneblje rodnog kraja, posjetiti grobove svojih pokojnih, vidjeti ljude koji se viđaju samo ovom prigodom, možda malo zapjevati i zaplesati uz zvuke tamburice, kako je nekada to bilo i krenuti dalje kroz život prihvaćajući nametnutu stvarnost stanovnika nekog novog podneblja

Ipak – bilo kako bilo – lijepo je bilo vidjeti ljude na onom mjestu na kojem ih je Bog posijao i na kojem su nikli Čini se da baš nekako tu i pripadaju pa makar na jedan dan.

Iako smo toga popodneva, iz Doline otišli svatko svojim životnim putem, vjerujemo da će nas i dogodine Velika Gospa okupiti pod plaštem svoje Majčinske ljubavi na istom mjestu, u isto vrijeme na kirvaju u Gornjoj Dolini.

Marijana Oršulić