Author: admin

O GROBLJU GRADINA U DONJOJ DOLINI

Dok su se na jednoj strani, u Gornjoj Dolini obavljale pripreme za obnovu crkve, malo dalje, u Donjoj Dolini započeli su opsežni radovi na uređenju groblju Gradina. Vjernici, koji su u to vrijeme posjećivali grobove svojih pokojnika zamijetili su da su na groblju otpočeli neki neobični radovi o kojima im nitko nije mogao dati odgovarajuću informaciju o tome što se tu događa.

Panika je nastala tek kada se je doznalo da ni župnik ne zna što se događa na groblju.Ubrzo je otkriveno, da je Karlo Vonić, rodom iz Gornje Dolini, koji je dosta vremena proveo na radu u Njemačkoj, samovoljno,dakle, bez župnikovog znanja započeo neke neobjašnjive radove na groblju. Prvo je, početkom ove godine angažirao ljude, doseljenike u Dolinu koji su skidali humus, od prilike deset do petnaest cm, potom su na tu ogoljelu zemljanu površinu stavljali neku vrstu folije najlona a po njemu sitni riječni šljunak. Krenuli su od one strane gdje je nekoć bila trgovina, sa zapadne strane. Govorio je kako je garancija pet godina da trava neće tu rasti.

To je tada izgledalo lijepo, dok trava nije počela rasti pored spomenika i tamo gdje je sastavljena folija. Sad se postavlja pitanje, kako sada i u buduće taj dio groblja održavati? Kao što je rečeno, o svemu ovome župnika nitko ništa nije pitao. Kada su pritužbe pojedinih vjernika došle do Biskupskog ordinarijata u Banja Luku, došao je izaslanik i tada je zapovjeđeno je da se obustave svi radovi, ali se je izvođač oglušio pa su oni i dalje nastavljeni.

Slijedeći nerazumni Karlov potez bijaše, početkom ožujka ove godine, sječa i čupanje čempresa uz stazu do kapelice pa onda dalje prema Savi i one ispred groblja. Tom prilikom su počupani i stupovi koji su držali, do sada, kakvu takvu kapiju s kojom se zatvarao ulaz u groblje.

No, to ne bijaše sve. Išao je, ne jedan korak, nego više koraka dalje, pa je podigao – uklonio sve asfaltne staze po groblju, koje je teškom mukom 1990. Godine, skupljajući novac od kuće do kuće, asfaltirao, tadašnji dolinski župnik vlč. Kazimir Višaticki. Ta velika količina asfaltne mase, koja je podignuta sredinom lipnja, je odvezena do rijeke Save, a jedan dio stoji na ulazu u groblje. Ovo zadnje je obrazloženo riječima kako će za petnaest dana biti staze po groblju betonirane, a na ulazu u groblje, do Velike Gospe, postavljena nova kapija.

Baš ni jedna od ovih akcija nema opravdanja. Ako je već htio novčano pomoći, svom kraju, kako to objašnjava , mogao je na mnogo drugih načina učiniti, u dogovoru sa župnikom, nešto korisno i biti upamćen po dobrom. Ovako? Nitko u Hrvatskoj, s kim sam se susreo ne odobrava ovo što je na groblju učinjeno. Čak što više, mnogi prijete tužbom zbog devastacije groblja.

Uza sve to, po Hrvatskoj i nekim zemljama Europske unije kruže glasine, kako se ogromne novčana sredstva daju Micanu za održavanje groblja, a trava se ne kosi Ta ogromna sredstava koja su, ove godine darovana, do danas iznose 675 kn, a njih su dali Petar Pero Jurišić 50 eu, Mijo Ćorković i Mišo Barišić iz Nove Gradiške te Miroslav Ćorković iz Vrbja po 100 kn. U ostalom, svaki novčani iznos, pa i onaj najmanji se javno objavljuje na službenoj internetskoj stranici Suze dolinske, a potom i u tiskanom obliku.

Uza sve to, život teče dalje.

Samo tjedan – dva, prije bahatog čupanja čempresa na groblju, 15. veljače su iz Ratkovice kod Pleternice došli Josip i Matej Oršulić i Mican iz Okučana koji su obradili čemprese na groblju, a to znači da su ih presjekli na određenu visinu i potkresali, a na onima ispred groblja su odstranjene suhe grane

Pred blagdan sv. Marka, upravitelj župe Dolina p. Tomislav Topić je angažirao osobu koja je pokosila travu na groblju, jer zbog pandemije nitko iz Hrvatske nije mogao doći, a zbog toga nije tu ni služena sv. Misa, niti je obavljen blagoslov polja.

U utorak, 14. srpnja su Mato Knežević Maća i Mican otišli u Donju Dolinu i uz pomoć župnika p. Tomislava, pokosili travu na onom dijelu groblja koje nije obuhvaćeno samoinicijativnim aktivnostima. Po završetku toga posla otišlo se u Novo Selo gdje se je oko kapelice pokosila trava, kako bi se u subotu 25. srpnja proslavio blagdan sv. Ane.

Svakako da će se do Velike Gospe obaviti još jedno košenje trave kako bi se dostojno pripremilo za posjet groblju, onih Dolinaca koji će doći kao hodočasnici svojoj GOSPI DOLINSKOJ i sudjelovati na svečanom obilježavanju stote obljetnice župe Dolina.

SUDIONICI NEDAVNE AKCIJE NA KOŠ ENJU TRAVE NA GROBLJU

UZ KOŠ ENJE TRAVE TREBALO JE POKUPITI I IZGORJELE LAMPIONE

Obnova crkve u Gornjoj Dolini

ZAVRŠ NE PRIPREME ZA OBILJEŽAVANJE STOTE OBLJETNICE ŽUPA DOLINA

Kako se bliži STOTI ROĐENDAN župe Dolina to su i građevinski radovi na uređenju interijera crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini kod Bosanske Gradiške intenzivniji. Sama je crkva u tijeku rata devastirana, ali su je vjernici svojim dragovoljnim prilogom obnovili kao što je: izrada trojih ulazni vrata u crkvu, koja su skinuta i odnesena (ukradena) kao i dvoja na ulazu u sakristiju, priključena je električna energija koja je u tijeku rata isključena, a zvono koje je elektrificirano također je ukradeno. S prozora su skinuti obrlihti koje je trebalo nove napraviti. Postavljena je drvena ograda na koru, izrađena u stilu dolskih ornamenata na kućama i postavljene nove pločice. Nabavljene su slike Križnog puta i zahvaljujući p. Damiru Š Šokiću napravljeni okviri kakvi su bili prije rata. Njemu dugujemo zahvalu i za nabavljene kipove Gospe žalosne i sv. Ante, namještaja u sakristiji i drugoga. Postavljena je oko crkve, sa dvije strane ograda i uklonjeni ostatci stare crkve sa zvonikom

Sada se je pristupilo njenom unutarnjem uređenju. Prije svega je provjerena elektroinstalacija i obnovljena na onim mjestima gdje je bila tijekom rata oštećena, a potom postavljena rasvjetna tijela kako u crkvi, tako i ispred crkve. Sad su na red došli molerski radovi. Luka Petrović, koji živi u Ravensburgu ispunio je svoje obećanje zadano prije više od tri godine i donirao sav molerski materijal koji je potrebit za uređenje crkve ( glet masu, lajsne s mrežicama, koncentrat za podlogu boje, razne trake, šmirg-papir i filceve, lazurit za bojanje, osvježenje, drvenog stropa, plavu, žutu i bijelu boju i sve ostalo što je nužno za uspješno obavljanje tih poslova). Žuta i bijela boja je boja Sv. stolice papina, a plava je marijanska boja, jer je crkva posvećena Majci Mariji.

Nabavljen je i Tabernakul (željezno kućište u kome se čuva Presveto), jer je onaj prijeratni devastiran. Zbog radova u crkvi neće se do završetka radova, a to znači do Velike Gospe, služiti sv. Mise.

Bosanskogradiški župnik, p. Tomislav Topić i upravitelj župe Dolina je nešto novaca, za ovaj posao, pribavio, ali kako se radi o projektima čiji predračuni iznose oko 7.500 eura, primoran je obratiti se dobrim ljudima, uspješnim tvrtkama i pojedinim državnim institucijama za novčanu pomoć. Zamolbe za donaciju su odaslane poštom i putom društvenih mreža poput facebook-a i drugih.

I ovo je prilika da se čitatelji Suze dolinske i prijatelji Doline zamole da svoj dragovoljni prilog, u okviru mogućnosti uplatite na broj računa: Župa sv. Roka, ulica Miloša Obilića 18, (Bosanska) Gradiška, Raiffeisen banka, IBAN CODE: BA391610450053040025, na čemu Vam se najiskrenije unaprijed zahvaljujemo.

Vjerojatno će se neki pitati: Zašto ulagati u nešto kada u našoj Dolini nema većeg broja katoličkih vjernika.

Istina je da nema vjernika, ali to je naš jedan jedini rodni kraj i drugoga nemamo, pa kada bar jednom u godini dana tamo odemo, prilika je da obnovimo uspomene na lijepe dane provedene tu i da odamo dužnu počast našim dragim i milim na groblju Gradina u Donjoj Dolini. Minuli rat je poharao mnoge katoličke krajeve diljem Bosne i Hercegovine, ali su u dosta njih obnovljene crkve i kapelice iako nema povratnika, čak što više uopće nitko ne živi.

No, naša župa Dolina živi osim kroz malobrojne vjernike koji su tamo ostali, kroz upravitelje župe Dolina duhovnim pastirima, na kojima smo im neopisivo zahvalni ali i kroz godišnjak župe Dolina Suzu dolinsku jedinstvenu publikaciju koja u izgnanstvu neprestano izlazi već 24 godine, i na taj način okuplja Dolince.

Dragi Dolinci i poštovani čitatelji Suze dolinske, ovim putom Vas pozivamo da nazočite proslavi stote obljetnice župe koja će se održati na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2020. godine. Tada će biti pročitana imena donatora za obnovu crkve i zaslužnima osobama uručene ZAHVALNICE.

Tog dana će svečanu sv. Misu predslaviti msgr. dr. Franjo Komarica banjolučki biskup u koncelebraciji sa svećenicima rodom iz ove župe i brojnim svećenicima banjolučke biskupije s početkom u 11 sati.

Svi ste pozvani!

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

Javljam Vam se u neobičnim okolnostima (zbog smrtonosne bolesti koronavirusa koja već mjesecima hara svijetom), u neobično vrijeme (jer se obično javljam o Božiću i Uskrsu) i zbog neobične, ali nesvakidašnje i drage vijesti, a to je STOTI ROĐENDAN NAŠ E ŽUPE DOLINA.

Na dan 3. svibnja 1920. godine Dekretom Biskupskog ordinarijata u Banja Banja Luka osnovana je župa Dolina.

Uz ovih nekoliko mojih riječi, kao urednika Suze dolinske, donosimo i članak UZ STOTI ROĐENDAN ŽUPE DOLINA koju je napisao msgr. dr. Anto Orlovac, banjolučki svećenik, autor brojnih povijesnih knjiga iz života Banjolučke biskupije i nekoliko slika, iako je to sve već objavljeno u zadnjem broju Suze dolinske. Na kraju svog članka msgr. dr. Orovac piše: Tako župa Dolina proslavlja svoj stogodišnji jubilej u sumornom ozračju, ali kršćani se ne prepuštaju pesimizmu, nego žele živjeti i nositi Radosnu vijest u sebi i donositi je drugima.

Vratimo se stotinu godina unazad.

Nakon mnogih molbi koje su Dolinci upućivale u Biskupski ordinarijat u Banja Luku, ova iz 1919. godine je konačno urodila plodom. Ona glasi:

Presvijetlom gospodinu fra Jozi Gariću, biskupu!

Mi katolici Gornje i Donje Doline ponizno molimo iza tolikih molba da nam se dade dekret za osnutak nove župe za ova dva sela. Mi smo od crkve u Bosanskoj Gradišci udaljeni 17 klm. i to blatnjavim putevima i močvarama (te) danas ni stoti (vjernik) ne može svetkovati k misi. U nas je prošle godine množina svijeta umrla bez ispovijedi, množina ljudi nije mogla radi poplava obaviti niti godišnju ispovijed, a tako isto poteškoće s krštenjem. Župnik ne može u školi katehezirati, jer vladina nagrada nedostaje ni za deset puta da dođe, a kamoli svake nedjelje. Koliko stoji truda i muke jednog od nas, da svaki puta u godini s kolima odveze župski bir ili radi bolesnika. Prije se nije moglo našoj molbi udovoljiti jer se crkva gradila /a i od naše strane za istu po mogućnosti doprinijeli a sada molimo da se obzir prenese i na nas/. Danas to prestaje. Mi imamo 40 dunuma zemlje za župnika, imamo mjesto za crkvu. Načinit ćemo župni stan i ostalo samo neka se dekret izda da imamo nešto u šakama, da može crkveni odbor raditi za 200 kuća i 1000 duša.

/Opetujemo ponizno potpisani, Vašu poniznu molbu u ime cijelog naroda, apelujemo našu molbu/. Donja Dolina, dne 8. oktobra 1919. god. U ime seljana: Mato Petrović, Anto Knežević, Anto Kovačević, Mato Knežević, knez, Donja Dolina, Bogdan Kočić, knez, Gornja Dolina.

Niti godinu dana od ovog povijesnog zapisa nije prošlo, dolinska sela će se odvojiti od svoje matične župe Bosanska Gradiška. Evo prijepisa tog dokumenta:

NA VJEČNI SPOMEN POTOMCIMA : Dekretom preč. Biskupskog Ordinarijata u Banjaluki od 03. V. 1920. godine, broj 558 odcjepljuje se Gornja i Donja Dolina od svoje matice župe Bosanska Gradiška osniva se nova župa DOLINA kojoj se utjelovljuju spomenuta dva sela. (Novo Selo je u to vrijeme još uvijek pripadalo Gornjoj Dolini.) Prvim župnikom Doline imenuje se Ivan Martinović, bivši župnik Bosanskog Grahova. Župnik Ivan Martinović dolazi i preuzmelje upravu spomenute župe 30. maja 1920. I toga dneva (nedjelja) odsluži prvu župnu misu na groblju Gradina. Pošto pako u novoosnovanoj župi ne nađe kuće ni crkve, to se rečeni župnik Ivan Martinović nastani kod trgovca Josipa Džajića u Donjoj Dolini, a župne mise služi na groblju Gradina u kapelici. Tu kod trgovca Džajića stanovaše novi župnik: jun, jul, august, septembar i do 12.oktobra 1920.; a hranio se u drugoj kući seoskoj u Donjoj Dolini kroz te vrijeme. Početkom oktobra župnik Martinović sa crkvenim odborom kupiše u trgovca Dragutina Brkovića kuću u Gornjoj Dolini za 120.000 /stotinudvadeset hiljda kruna/. (Bila je to gostiona). U tu kuću uprtlja novi župnik 12. oktobra 1920., a soba koja zapremaše svu istočnu kuću namjesti za kapelicu gdje /po dozvoli Ordinarijata poče misiti svakodnevono i obavljati službu Božju nediljama i drugim svečanim danima uz sudjelovanje pučanstva nove župe. Isplatu kuće tek 15. maja 1921. privede kraju uz silne muke patnje i prosjačenja po Slavoniji. Tako se privede kraju teško djelo novoosnovane župe pod patronatom sv. Antuna Padovanskog komu čast, hvala i slava uvieke! Amen.

Dolina, dne 30. oktobra 1921. godine Martinović Ivan, novi župnik.

DOGRAĐENA STARA CRKVA U DOLINI SA ŽUPNIM UREDOM

Kao što smo već navijestili, o Velikoj Gospi će se obilježiti ova velika obljetnica. Banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica je najavio svoj dolazak. Pripreme za dostojno obilježavanje stotog rođendana su odavno krenule. Postavljena je ograda oko crkve, uklonjeni su ostaci stare crkve, postavljena korska ograda i podne pločice na koru, postavljena je spomen ploča dolinskim svećenicima-mučenicima, nabavljen Križni put isti onakav kakav je bio i prije rata u dolinskoj crkvi, uređena sakristija, napravljena nova vrata na njoj i regal za misno ruho, nabavljen kip Gospe žalosne, ali zbog već spomenute epidemije poslovi su zaustavljene. Pater Damir priprema monografiju o župi Dolina, obnavlja harmonij i još neki crkveni namještaj, pater Tomislav, bosanskogradiški župnik zauzeo se je da se crkva oliči okreći, a zajedničkim snagama se je trebala postaviti kapija na groblju Gradina i obnoviti kapelica u Novom Selu

GROBLJANSKA KAPELICA NA GRADINI U DONJOJ DOLINI

Nadam se kako ćemo započete poslove dovršiti ako ne ove, a onda iduće godine.

U nedjelju nakon sv. Marka se je na groblju Gradina trebala služiti sv. Misa i obaviti uobičajeni blagoslov polja, ali to nije moglo biti obavljeno jer su međumjesne ali i državne granice zatvorene. No, zauzimanjem p. Tomislava, trava na groblju Gradina u Donjoj Dolini je pokošena što će uveliko olakšati naredna košenja.

Dragi Banjolučki biskupe Franjo i pomoćni biskupe Marko, dragi upravitelju župe Dolina i bosanskogradiški župniče p. Tomislave i dragi Dolinci ČESTITAM VAM STOTU OBLJETNICU ŽUPE DOLINA!

Mir i svako dobro, želi Vam U r e d n i k : Milorad Oršulić-Mican

KRIŽ U NOVOM SELU KOD VONIĆA KOJI JE TU BIO DO 1992. GODINE

UZ STOTI ROĐENDAN ŽUPE DOLINA

Uvod – Anto Orlovac

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini napunja u svibnju 2020 godine stotu obljetnicu svoga postojanja. Svega je ona proživjela u stotinu godina svoga postojanja: i radosti i napredovanja, rasta i gradnji, ali i teških stradanja zbog ratova, poplava, bolesti i drugih životnih nedaća, no najteži je udarac doživjela prije četvrt stoljeća, kada je, u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku uslijedio velik izgon vjernika te je ona posve opustjela, tako da danas faktički više i ne postoji. No, vjera koju su Dolinci upijali s majčinim mlijekom u svojim obiteljima i u poukama svojih vrijednih 14 župnika, koji se u tih stotinu godina izredaše kao njihovi duhovni vođe, nije uništena; i danas je ona dio njihova identiteta u susjednoj Slavoniji, diljem Hrvatske i svijeta kamo ih je nemila sudbina raspršila. Kamo god pošli, u srcu im je njihova Dolina i njezina zaštitnica Gospa na nebo uznesena.

Osnovana je župa Dolina 3. svibnja 1920. odlukom biskupa banjolučkog fra Joze Garića diobom od župe Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, a prvim je župnikom imenovan vlč. Ivan Martinović. Zanimljivo je da biskup nije uopće izdao dekreta o osnutku župe, nego je dopisom br. 558/20 od 3. svibnja 1920. imenovao prvog dolinskog župnika, ali ni toga dekreta (duplikata) nema u arhivu, nego je u protokolu samo zapisano: V./elečasni/ g. Ivan Martinović premješten iz Grahova na novu župu Dolinu i poslano imenovanom u Bos. Grahovo. Istoga dana biskup je u vrlo kratkom dopisu javio župniku u Bosanskoj Gradiški da je osnovana nova župa u Dolini. Evo toga kratkog dopisa: Biskupski je Ordinarijat odvojio Dolinu i naimenovao već župnika za nju, koji će uskoro stići tamo. Stoga se vlč. naslov poziva, da odmah sazove viđenije ljude iz Doline i da im naredi, neka odmah iznajme jednu kuću za stan novom župniku i neka ju urede, da može župnik čim dodje unići. U biskupijskom protokolu ubilježeno je da je toga dana pod br. 559/1920 Ž. uredu javljeno, da je Dolina odijeljena i proglašena župom. Župnik neka se pobrine za stan novom župniku.[1] Neobično je što tu nema ni spomena crkve niti njezina naslovnika, niti popisa sela koja sačinjavaju novu župu odnosno župnih granica, niti gdje će joj točno biti sjedište, niti kada nova župa počinje djelovati, što bi sve u takvoj jednoj odluci (dekretu) trebalo stajati. No, kasniji slijed događaja to će pokazati. Sjedište nove župe uspostavljeno je u Gornjoj Dolini. Isprva je bila pod zaštitom Sv. Ilije proroka, zaštitnika Bosne. Novoj su župi pripala sela: Gornja Dolina, Donja Dolina, Novo Selo, Proševica, Orubica i Bardača. Župa ima svoje vlastite župne matice od svibnja 1920. godine. Dotadašnja župa Bosanska Gradiška bila je vrlo prostrana: od Vrbasa na istoku do Orahove na zapadu, te od rijeke Save na sjeveru do Laminaca na jugu. Godine 1910. imala je ona 2 009 katolika u 14 naselja. Od toga je u naseljima koja su desetljeće kasnije pripala novoj župi Dolina živjelo ukupno 895 katolika: u Donjoj Dolini 365, u Gornjoj 466, u Lamincima Donjim 25 i u Orubici 39. Još 67 katolika živjelo je preko Vrbasa u Bosanskom Svinjaru (danas Srbac), ali se za njih od 1887. godine skrbio župnik iz Svinjara (danas Davor) u Slavoniji

[1] Duplikat dopisa Biskupskog ordinarijata Banja Luka župnom uredu u Bos. Gradiški, u Biskupijskom arhivu (u daljnjem tekstu: BABL).

Dolina u starini

U starini nalazila se na području današnje župe Dolina župa Orubica. Dolina se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1675. godine. Dolinu spominje i apostolski vikar, biskup fra Mato Delivić 1737. godine.

Prve pisane tragove o stanovnicima Doline nalazimo u crkvenim župnim maticama. Područje današnje župe Dolina pripadalo je do osnutka župe u (Bosanskoj) Gradiški ili Berbiru 1838. vrlo prostranoj župi Ivanjska. Najstarije sačuvane matice krštenih i umrlih te župe u kojima nalazimo prezimena dolinskih stanovnika potječu iz 1762. godine. Od te do 1768. godine, kada je nastalo izvješće biskupa fra Marijana Bogdanovića, u tim maticama susrećemo u Dolini ova prezimena (abecednim, a ne kronološkim redom; imena ovdje ne ispisujemo):

1762. godine: Blažinović, Bošnjak, Ćukić, Klarić, Lukinić, Mandić, Š tivičević, Š vaić, Terzić, a te godine susrećemo i nekog Š tivčevića iz Orubice, sada u Livču;

1763.: Marčinković, Marić-Svitlanović, Musić, Svitlanović, Zečević;

1764.: Botovanja, Klarić, Koić, Mandić, Š tivičić (iz Dugoga Polja), Š vaić, Vonjić;

1765.: Blažinović, Klarić, Knežević, Sabolović, Svitlanović, Š vaić, Zub;

1766.: Klarić (iz Doline, umro u Dubočcu), Š Šokić;

1767.: Blažević, Klarić, Knežević, Lukić, Mandić, Marčinković, SkŠokić (vjerojatno treba: Š Šokić), Svitlanović, Š tivčević, Š vaić, Vonić.[1]

Prvi biskup koji je osobno pohodio Dolinu (i tom prilikom odsjeo u siromašnoj kući Marka Sabulovića) bio je bosanski apostolski vikar fra Marijan Bogdanović 1768. godine. On je sastavio pisano izvješće o tamošnjim vjernicima te napravio popis kućedomaćina odnosno obitelji i dostavio ih u Rim. U selu Doline, kako on piše ime toga sela, navodi poimenično 25 kućedomaćina, odnosno obitelji, u kojima žive 133 odrasla vjernika i 44 djece ispod sedam godina, dakle 177 vjernika na području današnje župe Dolina. Prezimena koja on navodi su ova (slažem ih abecednim redom):

Barišić, Budić, Guić, Klarić, Ključanin, Kverević, Mačković, Mandeković, Mandić (3 obitelji), Marčinković, Menšić, Musić, Sabolović, Sevaić (vjerojatno: Š vaić, 3 obitelji), SkŠokić, Svitlanović, Š Šokić, Š tivičić, Š utalović , Vonić, Zrakić. Popis je objavio još 1962. naš renomirani povjesničar fra Dominik Mandić.[2]

Dolina je 1813. godine, u vrijeme biskupa fra Augustina Miletića, imala 21 katoličku kuću s ukupno 145 duša, od toga 86 odraslih i 59 djece.[3] Prema franjevačkim shematizmima imala je današnja župa Dolina 1856. godine ukupno 32 obitelji s 310 katolika, od toga u Donjoj Dolini 7 obitelji sa 60 katolika, a u Gornjoj Dolini 25 obitelji s 250 katolika. Broj je brzo rastao, pa je za dvadesetak godina, točnije 1877., bila ukupno 61 obitelj s 456 katolika, od toga u Donjoj Dolini 26 obitelji sa 181 katolikom, a u Gornjoj Dolini 35 obitelji s 275 katolika.[4] Nakon što je 1881. osnovana Banjolučka biskupija, imala je Dolina, prema biskupijskim shematizmima, 1892. godine ukupno 774 katolika, od toga 338 u Donjoj i 436 u Gornjoj Dolini. Godine 1900. broj vjernika već je bio 856, od toga 365 u Donjoj i 466 u Gornjoj Dolini, te još 25 katolika u Lamincima Donjim.

[1] Anto IVIĆ (prir.), Matične knjige župe Ivanjska 1729.-1779., Banja Luka-Sarajevo, 2017., na odgovarajućim mjestima.[2] Dominik MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma 1962., str. 178-179.[3] Milorad ORŠ ULIĆ-Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška 2000., str. 38.[4] Mican, nav. dj., str. 39.

Osnutak župe

Kada je, na molbu dolinskih vjernika, biskup Garić 1920. osnovao župu u Dolini, nije ona imala ni crkve ni župne kuće. Prvi župnik vlč. Ivan Martinović stanovao je u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca Josipa Džajića od lipnja do 12. listopada te godine. Misu je slavio u kapelici na groblju Gradina. Župnik i crkveni odbornici kupili su kuću, bivšu gostionicu, u Gornjoj Dolini od trgovca Dragutina Brkovića, te se je župnik 12. listopada preselio u Gornju Dolinu. Otada je misu služio u jednoj većoj prostoriji u kući. Zanimljivo je da župnik Martinović u župnoj kronici piše kako je župa pod patronatom sv. Antuna Padovanskoga.[1] Tako je to ostalo oko 20 godina, kada je župa odlučila praviti crkvu u Donjoj Dolini i u tu svrhu čak nabavila nešto građevinskog materijala, ali je rat spriječio gradnju, a nakon rata materijal je otuđen i upotrijebljen za gradnju škole i društvenog doma u Gredi. Nakon što je osnovana župa u Dolini, porastao je i broj vjernika, ali i broj naselja u kojima žive katolici. Prema shematizmu iz 1935. godine u Gornjoj Dolini bilo je 503, u Donjoj 678, u Novom Selu 470 (tu je uračunata i Proševica), u Orubici 32 i u Bardači 29 katolika, ukupno njih 1 712. Na području župe tada je bilo i 299 pravoslavnih.[2] Broj je i nadalje brzo rastao, te je 1943. župa imala čak 2 415 vjernika. Rat je župi nanio ogromna stradanja i gubitke, pa je 1960., 15 godina nakon završetka rata, župa imala gotovo tisuću duša manje, samo 1 481 vjernika, od toga: Gornja Dolina 504, Novo Selo 530, Donja Dolina 377, Proševica 56 i Orubica 14. Broj se dalje kretao ovako: 1974. god. 1 540 vjernika, 1991. 1 300, a nakon najnovijeg rata i izgona: 1999. samo 20 vjernika, dok ih na kraju 2018. tamo stalno živi samo 16! To znači da je župa praktično posve uništena.

Župna crkva

Prva župna crkva bila je nekadašnja gostionica koja je u godini utemeljenja župe preuređena za okupljanje vjernika i za župni stan. Uz crkvu je 1924. podignut zvonik na četiri hrastove grede i postavljeno zvono koje je služilo sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je izgrađen novi zidani zvonik u okviru tadašnje crkve i župne kuće. Ta privremena crkva dvaput je preuređivana i nadograđivana: prvi put 1926. za prvoga župnika Ivana Martinovića, a drugi za župnika Tvrtka Tadića (1958.-1963.) Nova je crkva građena od 1987. do 1991. godine na mjestu stare župne kuće koja je srušena. Gradnju je predvodio župnik vlč. Kazimir Višaticki. Kamen temeljac blagoslovio je pomoćni banjolučki biskup mons. Franjo Komarica 5. travnja 1988. Zvonik uz novu crkvu građen je 1990. godine, no rat koji je 1991. počeo u susjednoj Hrvatskoj, a 1992. i u Bosni i Hercegovini prekinuo je tu gradnju. Crkva je već krajem 1991. teško devastirana uslijed ratnih djelovanja u susjednoj Slavoniji, jer su upravo od te crkve djelovale srpske snage koje su se tu smjestile.

Župna kuća

Već je rečeno da je prvih nekoliko mjeseci župnik je stanovao u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca. Nakon što je kupljena kuća u Gornjoj Dolini, župnik je od 12. listopada 1920. stanovao u istoj kući u kojoj je bila i prva provizorna crkva. Zatim je 1926. tu napravljena skromna župna kuća uz bivšu gostionicu koja je služila kao crkva. Novu župnu kuću sagradio je sa župljanima župnik vlč. Ratko Grgić 1984.-1985. godine, dok je stara srušena, a na tome mjestu 1991. godine sagrađena današnja župna crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije.

Groblja i kapelice

Župa ima i vrlo staro groblje Gradina, koje je puno starije nego sadašnja župa. Taj je lokalitet na blagoj uzvisini, koju rijeka Sava ne plavi, i naširoko je poznato arheološko nalazište. Tu je od starine bila drvena kapelica u kojoj se misa slavila na dan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, koji je zaštitnik sela. Na tom je groblju pokopan i jedan dolinski župnik, vlč. Eugen Tvrtković, koji je umro 1937. godine. Kasnije je tamo podignuta kapelica od čvrstog materijala. U Novom je Selu 1971., u vrijeme župnika vlč. Stjepana Guberca, izgrađena kapelica posvećena sv. Ani. Tu se nekoć slavilo Spasovo (Uzašašće Gospodinovo).

Promjena naslovnika župe

U ljeto 1961. župnik Tvrtko Tadić zamolio je Svetu Stolicu za promjenu naslovnika župe (patrona). Dopisom od 20. kolovoza 1961. Kongregaciji za širenje vjere (skraćeno: Propaganda) zatražio je odobrenje da župa promijeni naslovnika. Kao razlog naveo je da u okolici ima više župa u kojima se od starine slavi Sveti Ilija, kamo su vjernici rado hodočastili, pa nije prikladno istoga sveca slaviti i u Dolini. Osim toga, naveo je i potrebu da župa obnovi svoju crkvu, pa bi novi naslovnik donio i veće okupljanje župljana kao žive Crkve. Molbu je uputio preko Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, gdje je ona registrirana u protokolu riječima: Dolina moli promjenu patrona. [1] Biskup je molbu proslijedio u Rim, pa je mjerodavna Kongregacija 10. listopada 1962. odobrila promjenu. U biskupiji je taj dokument zaprimljen tek 8. ožujka 1962. kao Dekret o promjeni patrona župe Dolina.[2] Na rješenju (formularu) potpisan je tajnik navedene Kongregacije Petrus Sigismondi. Otada je naslovnik župe Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Duhovni život u župi

Trebalo bi napraviti opsežna istraživanja da bi se prikazao duhovni život u jednoj župi. Ovdje je moguće navesti tek nekoliko natuknica. Kako su katolici tu puno stariji nego njihova župa, oni su svoj duhovni život njegovali onako kako su to naučili od svojih starih, a to se nije puno razlikovalo od okolnih mjesta, s jedne ili druge strane Save. Ono što je svakako obilježilo i taj duhovni život jest činjenica da je Bosna bila pod turskom vlašću sve do 1878. godine, da nije imala svećenika u svojoj sredini, jer je Dolina pripadala župi Ivanjska sve do osnutka župe u Bos. Gradiški 1838. Svećenika su rijetko viđali, vjerska pouka primala se najviše u vlastitoj obitelji, molitve i običaji obdržavali su se kako je to uvijek bilo. Biskupima je rijetko bilo moguće posjećivati Dolinu, pa bi, kad bi ipak uspjeli doći, krizmu primali svi oni koji nisu krizmani, što je značilo i djeca i odrasli. Stanje se nešto popravilo osnutkom župe u Bos. Gradiški. Ako ništa drugo, svećenik je otada bio mnogo dostupniji i bliži. No, i ta je župa bila velika i prostrana, a pristup svećeniku često su otežavale ili onemogućavale poplave rijeke Save. Obavljale su se tradicionalne pobožnosti, naslijeđene od davnine.Tek osnutkom župe u Dolini 1920. može se govoriti o pravom pastoralnom radu u toj župi. No, najprije je trebalo puno toga nadoknaditi. Župnici su se trudili kako su najbolje znali i mogli. Međutim, za dublji vjerski život bilo je potrebno produbljenje vjerskoga znanja. U tu svrhu priređivale su se pučke misije. Novi impuls tome pastoralnom radu dala je biskupijska sinoda, održana 1924. godine u Banjoj Luci, za vrijeme biskupa fra Joze Garića. Ne znamo nažalost jesu li te godine održane prave pučke misije u Dolini, ali vjerojatno jesu, jer zabilježeno je da su misionari prvi put posjetili župu Dolina upravo te, 1924. godine.[3]

[1] Molba je u biskupijskom protokolu registrirana tek 26. 10. 1961., pod br. 1205/61, vidjeti u BABL-u.[2] Dekret Sv. Kongregacije za širenje vjere od nav. dat., br. prot. 4567/61. U BABL-u je evidentiran nav. datuma, pod br. 432/62.[3] Mican, nav. dj., 202.

Dolinski župnici

Župa Dolina je u svome jednostoljetnom postojanju imala 14 župnika ili upravitelja župe. Od toga su desetorica bila biskupijski svećenici, trojica franjevci i jedan trapist. Evo njihova redoslijeda i godina kada su tu službovali.

Vlč. Ivan Martinović 1920.-1928. (zatim je dvije godine bez župnika)
Vlč. Eugen Tvrtković 1930.-1937.
Fra Anto Perković 1937.-1939.
Fra Ognjen Idžotić 1940.-1944.
Vlč. Nikola Tojčić 1944.-1945. (zatim opet godinu dana bez župnika)
O. Salez Gajšek, trapist 1946.-1952. (s prekidima)
Vlč. dr. Božo Laštro 1952.-1954. (zatim opet godinu i pol bez župnika)
Fra Luka Komljenović 1955.-1957.
Vlč. Tvrtko Tadić 1957.-1963.
Vlč. Marko Š alić 1963.-1967.
Vlč. Stjepan Guberac 1967.-1975.
Vlč. Ilija Matanović 1975.-1978.
Vlč. Ratko Grgić 1978.-1986.
Vlč. Kazimir Višaticki 1986.-1995.

Otada župa već četvrt stoljeća nema vlastitog župnika nego njome upravlja župnik iz Bosanske Gradiške. Gradiški župnik je i u prošlosti bio prva zamjena u vremenima kada Dolina nije imala vlastitoga župnika.Osim navedenih župnika i upravitelja župe, tu su kraće vrijeme djelovali još neki svećenici. Spomenimo i njih: vlč. Petar Pajić u studenom i prosincu 1929., vlč. Ljubomir Nikolić, privremeni upravitelj župe, 1945. i vlč. Ferdinand Pohrašky, župnik iz Slavonskog Mačkovca, ispomaže 1949.-1950.

Časne sestre u župi Dolina

Iako u župi Dolina nije bilo samostana, ipak su neko vrijeme u toj župi djelovale dvije časne sestre. Prva je bila s. Matilda Žitnjak iz družbe Klanjateljica krvi Kristove, Slovakinja, koja je u Bosnu došla na Božji zov u redovničko zvanje. Ona je u župu došla iz Bosanske Gradiške s posebnim dopuštenjem svojih poglavarica u vrijeme župnikovanja vlč. Tvrtka Tadića. U župi je djelovala šest godina, do 1957. do 1963. Puno je pomagala u uređivanju crkve, bila je i zvonarica, vodila župno kućanstvo, posebno u vrijeme kad se tu gradila crkva i tako je puno zadužila dolinsku župu. Odlaskom vlč. Tadića i ona je otišla iz župe. Umrla je u Novoj Topoli.[1] Druga je redovnica koja je tu djelovala s. Terezija Prakatur iz družbe sestara Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije. Rođena u Duboševici u Baranji 1925. godine, postala je redovnicom dosta kasno, u 34. godini života. U Dolini je djelovala dvije godine, 1970. i 1971. u vrijeme upravitelja župe vlč. Stjepana Guberca. Posebno se posvetila vjerskoj pouci djece i mladeži. Išla je biciklom u Donju Dolinu i Novo Selo, a kad bi Sava poplavila, koristila je i čamac, ali odustajala nije. Vedra i pristupačna, bila je veoma omiljena među župljanima, a posebno među djecom i mladima. Iz Doline se vratila u Osijek.[2]

Duhovna zvanja iz župe

Međutim, nije župa Dolina samo primala duhovna zvanja; ona je i davala drugima. Iz nje je poniklo nekoliko duhovnih zvanja. Koliko je poznato, trojica su svećenika rodom iz dolinske župe. Jedan je već pokojni, a dvojica su živa i aktivna u svojoj svećeničkoj službi. Zanimljivo je da su sva trojica najprije bila započela, neki i završili, druge škole i studije, da bi se konačno odazvali Božjemu zovu u svećeničko zvanje. Iz dolinske je župe i jedan časni brat redovnik, također već pokojni. Iz župe Dolina su i dvije časne sestre, od kojih je jedna već pokojna.

Prvi je od svećenika iz te župe bio vlč. Milivoj Knežević (1944.-2017.), rođen 1. ožujka 1944. u Donjoj Dolini, koji se je kao desetogodišnjak preselio s obitelji u Vrbje u Slavoniji. Roditelji su mu Vinko i Kata r. Kovačević. Krstio ga je župnik fra Ognjen Idžotić 4. ožujka, a u Maticama krštenih, br. 15, 1944. ima dva imena: Milivoj i Vjekoslav. Bio je najprije kandidat Banjolučke biskupije, ali je postao svećenikom Zagrebačke nadbiskupije, a od 1997. godine novoosnovane Požeške biskupije. Započeo je željezničarsku školu u Zagrebu, ali je osjetio svećenički poziv, pa je otišao u sjemenište i to kao kandidat Banjolučke biskupije. Tako se uključio u generaciju banjolučkih sjemeništaraca koju su činili današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, biskup banjolučki Franjo Komarica, hrvatski jezikoslovac i teolog dr. Marko Lukenda i autor ovoga priloga. Tako smo četiri godine gimnazije proveli zajedno. Sjemenišnu formaciju prošao je u Zagrebu i u Đakovu, gdje je započeo i teološki studij, a nastavio ga u Innsbrucku (Austrija), pa u EichstÃ¤ttu (Njemačka), a posljednju godinu dovršio u Zagrebu. Svećenički red podijelio mu je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 30. srpnja 1972. Tjedan dana kasnije proslavio je svoju mladu misu u Vrbju, no nije zaboravio ni rodne župe, pa je u Dolini slavio zavičajnu mladu misu, tzv. sekundicije. Svećeničku službu obavljao je u Varaždinu, Staroj Gradiški, Starom Petrovom Selu, Vrbovi, Buku i u Orubici. Umro je 2. travnja 2017. u Kliničkom bolničkom centru na Rebru u Zagrebu, a pokopan je tri dana poslije na groblju Krista Kralja u Požegi.

Župa Dolina dala je i dva dominikanca (Ordo predicatorum). Prvi je od njih o. Damir-Mato Š Šokić, iz Donje Doline, rođen 16. listopada 1969. u Bos. Gradiški. Roditelji su mu Mato i Janja rođ. Petrović. Kršten je 27. listopada, a krstitelj je bio župnik vlč. Stjepan Guberac.[1] Nakon osnovne škole završio je školu učenika u privredi u Bos. Gradiški 1987. i osposobljen za zvanje bravara. No, osjetio je da ga Bog zove, i htio je postati svećenikom Banjolučke biskupije. U đakovačku bogosloviju otišao je početkom rujna 1991., ali već je u Hrvatskoj bjesnio rat, pa je bilo ugroženo i samo Đakovo. Nakon samo mjesec dana odlazi u Zagreb, pa u Sarajevo. Međutim, i tamo je buknuo rat, pa je za Uskrs 1992. Vrhbosanska bogoslovija prestala s radom u Sarajevu, a ujesen je izmještena u dominikanski samostan u Bol na otoku Braču. To je bilo presudno za to da Damir stupi u dominikanski red. To je i učinio tri godine kasnije, pa je u rujnu 1995. započeo novicijat kod dominikanaca. Prve redovničke zavjete položio je 18. rujna 1996., i nastavio studij u Zagrebu, gdje je diplomirao u ljeto 1999., a 18. rujna te godine položio je doživotne zavjete. Za svećenika zaredio ga je biskup Želimir Puljić u Dubrovniku, 16. srpnja 2000. Mladu je misu slavio u župi Gornji Bogićevci dva tjedna kasnije, jer mu je obitelj 1995. prognana iz zavičaja i nastanila se u selu te župe Kosovac kod Okučana. Kao svećenik djelovao je najprije od 2000. do 2002. godine u samostanu sv. Katarine u Splitu kao samostanski lektor i župni vikar, zatim od 2003. do 2008. u samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu kao samostanski prior, ekonom i župni vikar, a od 2008. u samostanu Gospe od Milosti u Bolu na otoku Braču, kao samostanski prior, ekonom i župnik.

[1] U Maticama krštenih (MK) upisan je pod br. 31, 1969. godine. Arhiv župe Dolina.

Iz Donje Doline još je jedan dominikanac, o. Ivan Marija Tomić, sin Luke i Marine rođ. Kičić, rođen 24. listopada 1984. u Bos. Gradiški. Krstio ga je 11. studenoga 1984. župnik vlč. Ratko Grgić na ime Ivan.[1] Zanimljiv je njegov put do svećeništva. Nakon što je završio opću gimnaziju u Novoj Gradiški i apsolvirao studij prava u Zagrebu, stupio je u dominikance 28. kolovoza 2010. u Dubrovniku. Doživotne zavjete položio je 17. kolovoza 2014. u Zagrebu, gdje je studirao teologiju. Za svećenika je zaređen 8. kolovoza 2016., na blagdan sv. Dominika, u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, po rukama pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Mije Gorskoga. Mladu je misu proslavio 11. rujna 2016. Otac mu je preminuo, a majka mu od 1993. živi u Gornjim Bogićevcima. Kao svećenik obnaša dužnost župnog vikara u župi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, voditelj je dominikanske naklade Istina, promotor za pravdu i mir i promotor dominikanskih blaženika i svetaca. [1] MK, br. 15, 1984., na nav. mj.

Iz Orubice je i jedan redovnik, franjevački časni brat. To je Stjepan Krpan, redovničkim imenom fra Ljubomir (Amandus), rođen 21. prosinca 1919. u (Bosanskoj) Orubici, koja je u to vrijeme pripadala župi Bos. Gradiška, ali je već 1920. pripala novoosnovanoj župi Dolina. Roditelji su mu Marko i Milka rođ. Jurekić. Kršten je u Slavonskoj Orubici 24. prosinca, a krstio ga je tamošnji župnik Dragutin Jerković.[1] Redovničko odijelo obukao je 20. rujna 1945., kada je dobio redovničko ime brat Ljubomir. Svečane je zavjete položio 30. kolovoza 1951. Kao časni brat svoj je život uložio za druge kao bolničar i kuhar i to u samostanima u Zagrebu, Jastrebarskom, Cerniku, Čakovcu i konačno u Varaždinu. Preminuo je 25. kolovoza 1975. u Varaždinu i pokopan na tamošnjem groblju. [1] Upisan je u MK župe Bos. Gradiška, ali tek u 1920. godini, pod br. 6.

Starija od dviju časnih sestara iz dolinske župe je Jelena Jurišić, s. Marijana iz Gornje Doline. Roditelji su joj Marijan i Reza rođ. Matković. Rođena je 7. lipnja 1965. u Bos. Gradiški. Na ime Jelena krstio ju je 25. lipnja u Dolini župnik vlč. Marko Š alić.[1] Stupila je u družbu Marijinih sestara u Osijeku 20. lipnja 1980. Redovničko odijelo obukla je i položila prve zavjete u Osijeku 21. lipnja 1984. i uzela redovničko ime Marijana. No, teško je oboljela, te je samo mjesec dana poslije morala na tešku operaciju. Nažalost, bolest se nije dala izliječiti, nego samo privremeno usporiti. Nije dočekala svojih doživotnih zavjeta; preminula je 6. veljače 1986. u 21. godini života. [1] U MK, br. 34, 1965. upisano joj je prezime Jurešić.

Druga je redovnica iz dolinske župe bila Dubravka Lagundžija, s. Ana-Marija. Kći je Janje Lagundžija. Rođena je 20. veljače 1961. u Dolini (Novom Selu). Krsno joj je ime dvostruko: Dubravka Terezija, a krstio ju je župnik vlč. Tvrtko Tadić.[1] Kao mala djevojčica s majkom se preselila u Novu Gradišku i tamo završila osnovnu osmogodišnju školu. Zatim 1976. odlazi u samostan sestara Služavki Maloga Isusa u Novoj Vesi u Zagrebu. Tu je završila medicinsku školu, a nakon mature započinje dvogodišnji novicijat, 1980.-1982. Prve redovničke zavjete položila je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1982., a istoga dana 1988. doživotne. Djelovala je u Vinkovcima, na Kraljevcu u Zagrebu i u Samoboru. Kasnije je napustila družbu i istupila. [1] U MK, br. 7, 1961. upisana je na majčinu prezimenu.

Stradanje župe i župnika u ratovima prošloga stoljeća

Drugi svjetski rat teško je pogodio i župu Dolina, koja je u ratu i poraću izgubila ukupno 279 svojih vjernika. Imamo srećom sačuvane podatke o broju vjernika u župi 1943. godine. U jednom izvješću župnika fra Ognjena Idžotića Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku od 18. svibnja 1943. precizno je naveden broj katoličkih kuća i duša, pa to ovdje prenosimo:

selo kuća duša

Gornja Dolina 108 674

Donja Dolina 135 835

Novo Selo 110 737

Proševica 19 116

Orubica 5 23

Bardača 5 30

ukupno 382 2.415.

Župnik svoje izvješće zaključuje napomenom: Od ovih su mnogi poginuli ili izgubljeni, ali nema ovaj ured još sigurnih podataka od vojničkih vlasti (oko 50).[1] Navodeći pripadnike drugih vjera, župnik piše da u Donjoj Dolini ima 150 pravoslavnih, dok za Orubicu i Bardaču piše cijelo selo, što znači da je ono malo katolika tamo živjelo među velikom pravoslavnom većinom. Spominje i muslimanske izbjeglice iz Višegrada i Rogatice koji su smješteni u mjesnoj školi.

[1] Izvješće župnika Idžotića, br. 48/43, od 18. 5. 1943., u BABL-u, protokol. pod br. 960/43.

Tijekom rata i u poraću bila su četiri velika napada na župu s velikim brojem stradalih župljana civila. Prvi se dogodio noću uoči Svih svetih, 31. listopada/1. studenoga 1943. u Donjoj Dolini, kada je u četničkom napadu na selo ubijeno pet vjernika dolinske župe. Drugi noćni napad, s puno većim brojem stradalih vjernika, dogodio se noću s 25. na 26. siječnja 1945. u Donjoj Dolini. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima, sveukupno čak 32 civilne žrtve. Treći napad i pokolj uslijedio je desetak dana kasnije, 7. veljače 1945., u Novom Selu i Gornjoj Dolini, kada je ubijeno 17 žrtava. Još jedan pokolj nedužnih civila dolinske župe dogodio se neposredno po završetku rata, kada je ubijeno deset muškaraca iz župe Dolina od tzv. Golića kopača. To su ukupno 64 civilne žrtve u samo četiri napada u župi.

Međutim, broj stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću mnogo je veći. Dosadašnjim istraživanjima došli smo do ukupno 279 poimeničnih žrtava s njihovim podatcima i načinu stradanja. Po selima ih je bilo: Bardača 2, Donja Dolina 112, Gornja Dolina 84, Novo Selo 70, Proševica 11. Njima treba pridodati i 7 izbjeglica iz župe Sasina kod Sanskoga Mosta koje su umrle na području župe zbog bolesti i hladnoće u ratnim uvjetima, dakle sveukupno do sada poznatih 286 katoličkih žrtava. Ali, to svakako nije konačan broj, jer ih je mnogo nestalih na koncu rata.

U najnovijem, Domovinskom, ratu župa Dolina imala je ukupno devet žrtava, od toga osam civila. No u velikim izgonima vjernika 1992.-1995. župa je posve opustjela, i od 1995. više tamo praktično nema ni župnika ni župljana. Posljednji su pod prisilom napustili svoj zavičaj 7. rujna 1995. skupa sa svojim župnikom vlč. Kazimirom Višatickim. On će ostati zabilježen u povijesti kao posljednji dolinski župnik, budući da otada ta župa više nema vlastitoga župnika. Tek nakon dvije i pol godine služena je opet u toj župi sveta misa. Učinio je to 14. travnja 1998. biskup mons. Franjo Komarica.[1] Za ono nekoliko preostalih vjernika danas se brine župnik iz Bosanske Gradiške. Prognani vjernici, koji danas žive širom Hrvatske i svijeta, posebno na području Nove Gradiške, ipak se okupe u župi na Veliku Gospu, uz blagdan naslovnika župne crkve, te uz Svisvete, a nešto vjernika dođe i na bogoslužje i susret i na Uskrsni ponedjeljak. [1] Mican, nav. dj., str. 205.

Kako bi sačuvali spomen na svoju župu, u koju su se nadali vratiti, Župno pastoralno vijeće župe Dolina u izgnanstvu pokrenulo je, na čelu s Miloradom Oršulićem Micanom, 1996. župno glasilo Suza Dolinska koje je do sada izišlo u 34 broja, ispočetka češće, a onda kao godišnjak. Isti je autor objavio i vrijednu monografiju župe Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti 2000. godine u Novoj Gradiški. Jedno i drugo djelo zaslužuju pohvale, jer i danas pisanom riječju povezuju raseljene Dolince širom svijeta.

Znamo danas i za šest poimeničnih žrtava Prvoga svjetskog rata iz dolinske župe. Stradanja svojih župljana pratili su i njihovi župnici. Od 14 dolinskih župnika u stotinu godina, čak su četvorica ubijena, doduše nijedan u samoj Dolini. Fra Ognjena Idžotića (1903.-1945.) ubili su partizani u šumi Macelj kod Krapine noću 4./5. lipnja 1945. Vlč. Ratko Grgić (1944.-1992.) je 16. lipnja 1992. u pol bijela dana odveden od uniformiranih velikosrpskih snaga i ubijen na nepoznatom mjestu i do danas mu se za grob ne zna. Vlč. Marko Š alić (1934.-1993.) je kao župnik u Dragalovcima teško zlostavljan u logoru u Doboju 1992. od velikosrba, te je preminuo od posljedica 12. siječnja 1993. Četvrti u tom mučeničkom nizu je mons. Kazimir Višaticki (1939.-2004.), ubijen 18. studenoga 2004. godine u župnoj kući u Bos. Gradiški.

Osim toga, još dvojica župnika osuđena su, posve nedužna, od komunističkih vlasti na teške zatvorske kazne: dr. Božo Laštro (1907.-1975.) na osam godina i vlč. Tvrtko Tadić (1929.-2015.), kao mlad svećenik dok je služio vojni rok, na četiri godine. A još jedan, vlč. Nikola Tojčić (1892.-1984.), morao je izbjeći iz župe pred partizansko-četničkim zvjerstvima, i cijeli svoj preostali vijek proživio je kao prognanik izvan domovine, te je i preminuo u Argentini.

Tako župa Dolina proslavlja svoj stogodišnji jubilej u sumornom ozračju, ali kršćani se ne prepuštaju pesimizmu, nego žele živjeti i nositi Radosnu vijest u sebi i donositi je drugima. Neka dobri Bog upravlja putove jednih i drugih!

Dovršeno čitanje BIBLIJE u Okučanima

U OKUČANIMA DOVRŠ ENO X. JUBILARNO BIBLIJSKO BDJENJE -DANONOĆNO ČITANJE BIBLIJE – SVETOG PISMA

Samo nekoliko minuta iza 15 sati, na 1. Korizmenu nedjelju su sva zvona sa zvonika okučanske crkve sv. Vida Mučenika objavila dovršetak desetog biblijskog bdijenja danonoćnog čitanja Svetog Pisma Božje riječi upućene čovjeku, koja sadrži istine o Bogu i čovjeku te istine o Božjem djelu spasenja čovjeka.

Biblijsko bdijenje je u Okučanima započelo na Čistu srijedu u večernjim satima, nakon sv. Mise i obreda pepeljanja. Čitanje je započeo fra Mario Radman okučanski župnik koji je i dovršio čitanje, nakon koje je služena sv. Misa zahvalnica i blagoslov netom pročitane Biblije. Čitanje je trajalo 88 sati, četiri dana i četiri noći, a prekidalo se samo za vrijeme služenja sv. Mise i omiljene korizmene pobožnosti Križnog puta. U ovom biblijskom bdijenju je sudjelovalo blizu stotinu čitača iz Okučana i najudaljenijih okučanskih sela, članovi Biblijske zajednice iz Nove Gradiške te čitači izsusjednih Gornjih Bogićevaca i Smrtića. Dojmljivo je bilo čitanje djevojke iz Austrije (kandidatica časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove) Manuele Czausar koja je čitala na njemačkom jeziku.

Kako smo u Godini Božje riječi, pod ovom sv. Misom su simbolično primljeni u službu župni lektori ove župe. Župni čitači ili lektori su navjestitelji Božje riječi koji u bogoslužju postaju izabrano oruđe po kojem Bog progovara svom narodu.

Tako su vjernici sv. Vida Mučenika sveto korizmeno vrijeme započeli na najsvetiji način.

Kao svjedočanstvo na ovaj događaj napravit će se pano s imenima svih čitača i onih što su obnašali dužnost dežurnih, a bit će postavljen u jednom dijelu okučanske crkve. Mican

Predstavljanje knjige “ŽRTVOSLOV BOSANSKOGRADIŠ KOG DEKANATA”

ŽRTVOSLOV BOSANSKOGRADIŠ KOG DEKANATA autora mons. dr. Ante Orlovca bit će u nedjelju 29. prosinca 2019. nakon sv. mise u 10,30h u župnoj dvorani u Bosanskoj Gradiški, dakle u 11,30h.

O knjizi će govoriti kao predstavljači:

Banjolučki pomoćni biskup mons. dr. Marko Semren. Umirovljeni prof. dr. fra Velimir Blažević s Petrićevca i sam autor.

Domaćin je župa Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški sa župnikom o. Tomislavom
Topićem. Knjiga će se moći toga dana nabaviti s prigodnim popustom.

Gotovo polovica knjige posvećena je župi Bosanska Gradiška, iako je u knjizi riječ o cijelom bosanskogradiškom dekanatu. Donosi popis svih stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću iz svih župa dekanata: Bos. Gradiška, Dolina, Bos. Aleksandrovac, Mahovljani, Nova Topola i ugasle župe Miljevac. Može biti i lijep božićni dar Vašima koji su razasuti diljem svijeta.

Srdačno su dobrodošli svi, a posebno sadašnji i nekadašnji župljani župa
Bos. Gradiška i Dolina, jer je drugih puno manje. Župnik o. Tomislav Topić i autor .

Izašao broj 35 godišnjaka Suza Dolinska

Iz tiska je kao i svake godine izašao naš godišnjak. Ovdje ga možete prelistati u digitalnom izdanju

15. obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira

U nedjelju je u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradišci obilježena tužna, petnaesta obljetnica mučeničke msgr. Kazimira Višatickog župnika i dekana bosanskogradiškog i prelata Njegove svetosti. Svetu Misu je služio Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić, u koncelebraciji s pomoćnim banjalučkim biskupom msgr. dr. Markom Sermenom i brojnim svećenicima Banjalučke i Požeške biskupije od kojih su dvojica pok. Kazimira braća preč. Adolf i msgr. dr. Karlo, nakon koje je kardinal blagoslovio Spomen sobu posvećenu mučeniku Kazimiru.

Misnom slavlju je nazočio velik broj časnih sestara iz Nove Topole, Banja Luke i Okučana, vjernika iz samog grada, okolnih župa, Republike Hrvatske, a iz Banja Luke, župe Budžak, vjernike je dovezao jedan autobus.

Riječi dobrodošlice je uputio bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić:Draga braćo i sestre! Sve vas srdačno pozdravljam!

Poseban pozdrav i zahvalnost upućujem našem metropolitu uzoritom Vinku kardinalu Puljiću, nekadašnjem župniku ove župe od 1987. do 1990.godine, koji će predslaviti ovu sv. Misu.

Gospodine kardinale, hvala Vam na dolasku i spremnosti da večeras predvodite ovu svetu misu! Vaš dolazak je velika radost i ohrabrenje za sve nas. Raduje me nazočnost mons. Marka Sermena, pomoćnog biskupa banjolučkog, kao i vas, moje subraće svećenika, te časnih sestara.

Među nama su večeras preč. Adolf i mons. dr. Karlo, braća pokojnog Kazimira i njegova rodbina. Posebno me raduje da su s nama otac Mirko Milisavić, pravoslavni svećenik. Njegova nazočnost je dragocjena za našu malu zajednicu u ovom gradu.

Zahvalan sam na dolasku predstavnicima državnih, entitetskih i gradskih vlasti. U ime gradonačelnika ovoga grada s nama je gospodin Slavko Mekinjić, referent za vjerska pitanja pri gradskoj upravi.

Tu je također i generalni konzul RH u Banja Luci gospodin Zoran Piličić s pratnjom, predstavnici DGS, oružanih snaga i policije.

Ovoj tužnoj obljetnici nazoči i predsjednica Hrvatskog pjevačkog društva Posavac , Ljiljana Došen, čije je djelovanje, nakon dugog zatišja, nedavno obnovljeno u ovom gradu.Tu su župljani Bosanske Gradiške i župljani Doline, u kojoj je pok. Kazimir godinama bio župnik, kao i vjernici iz okolnih župa.

Sve pozdravljam i zahvaljujem za nazočnost!

Okupili smo se večeras na molitveno sjećanje povodom petnaeste obljetnice mučeničke smrti mons. Kazimira. Činili smo tako i do sada svake godine na nadnevak njegove smrti. Pokojni Kazimir volio je svoje svećeništvo, volio je povjereni mu Božji narod i sve ljude, volio je Crkvu. Svojim svećeničkim idealima ostao je vjeran do smrti.

Nije nas večeras dovela mržnja prema nekomu već ljubav prema nevinoj žrtvi. Okupili smo se s osjećajima zahvalnosti za vjeru i mučeničku smrt, te žrtvu koju je podnio mons. Kazimir. Ovdje je završio svoj plodni svećenički život kao mučenik. Zato pozivam sve na molitvu za pokojnika.

Uzoriti započnite ovo misno slavlje!

Kardinal je u, drugom dijelu, svoje homiliji oslikao lik svećenika i mučenika Kazimira. Prisjetio se je 14. srpnja 1963. godine, kada je kao polaznik II. razreda gimnazije s još četvoricom kolega nazočio Kazimirovoj Mladoj misi u ovoj bosanskogradiškoj crkvi. Od tada je Kazimir za njega bio uzor reda i rada, njegova je riječ bila mjerodavna, a govorio je iz svog vjerničkog srca.

Istakao je kako je imao vrlog suradnika dok je bio župnik u Bosanskoj Gradišci, a Kazimir u župi Dolina. U svim župama u kojima je djelovao kao župnik, ostavio je svijetli trag,

Dužnost nam je Bogu zahvaliti što smo imali tako uzornog svećenika, ali boli činjenica što još nije otkriven, onaj koji je naručio njegovo mučko ubojstvo.

SVE NAZOČNE JE POZDRAVIO DOMAĆI ŽUPNIK P. TOMISLAV TOPIĆ

VINKO KARDINAL PULJIĆ JE NADAHNUTO PROPOVJEDAO

KARDINAL VINKO I BISKUP MARKO OKO OLTARA S BRAĆOM POK. KAZIMIRA I SUBRAĆOM SVEĆENICIMA

Na kraju misnog slavlja, msgr. Ivica Božinović je ukratko predstavio Spomen sobu msgr. Kazimira Višatickog.

Između ostalog, kazao je: Netko reče da svi umiru jednom, a veliki ljudi dva puta. Jednom kad odu s ovog svijeta, a drugi puta kada ih zaboravimo, odnosno kada se prestanemo spominjati njihova imena i djela.Zaborav je svojstven čovjeku. Prašina vremena sve debljim naslagama jednostavno prekrije puno toga u našem sjećanju i pretvori ga u zaborav.Istina, lakše je živjeti kad čovjek zaboravi neke ružne stvari koje su se dogodile njemu ili nekome od njemu dragih. No postoji i ono što ne smijemo zaboraviti.

Potom je citirao riječi pape Franje izrečene u sarajevskoj katedrali nakon što je saslušao potresna svjedočenja dvojice svećenika i jedne časne sestre.Upravo u nakani da život i djelo pokojnog mons. Kazimira otrgnemo zaboravu i u vremenu kada nas, ovdje nazočnih, više neće biti na ovoj zemlji, ovih dana je uređena Spomen soba , koju će za koji trenutak blagosloviti kardinal Vinko.

Riječ je o pomoćnoj sakristiji ove crkve u kojoj su postavljene fotografije koje govore o životu pok. mons. Kazimira. Tu je također njegov svećenički talar (monsinjorskas reverenda) i misna odjeća. Prostor nije velik i u njemu nije bilo moguće puno toga postaviti. Ipak, iz onoga što ćete vidjeti, moći ćete pratiti njegov životni put od rođenja u Čatrnji, krštenja u ovoj crkvi, mjesto gdje je kao svećenik djelovao. (Tu je kršten, imao svoju prvu, Mladu misu, a na žalost i služio svoju posljednju misu).

Veliki trud oko uređenja spomenute sobe, uložio je župnik p. Tomislav Topić, Braća preč. Adolf i msgr. dr. Karlo, pronašli su fotografije iz života njihove velike obitelji Višaticki iz koje su ponikla čak četvorice svećenika.Samu postavu osmislila je gospođa Ljiljana Perduv Misirlić iz Banja Luke uz svesrdnu pomoć gospodina Milorada Oršulić Micana, a ja sam svojim skromnim savjetima, kao voditelj Spomen sobe Presnačkih mučenika, pomagao.Neka nas i sve buduće posjetitelje ove Spomen sobe, žrtva mons. Kazimira učini malenim svjedocima križa Kristova kakav je i on bio!

Slijedio je blagoslov Spomen sobe, koju je obavi kardinal Vinko, a nakon toga molitva odrješenje ispred Spomen ploče koja se nalazi na zidu kuće gdje je mučki, prije petnaest godina ubijen svećenik, koji bi sada, da se to nije dogodilo, imao osamdeset godina života i završni blagoslov svih nazočnih, koji su došli odati dužno poštovanje, skromnom ali velikom svećeniku.

BLAGOSLOV SPOMEN SOBE JE OBAVIO KARDINAL VINKO ..

BISKUP FRANJO KOMARICA JE MOLIO U SPOMEN SOBI

ZBOG RANIJE PREUZETIH DUŽNOSTI BANJALUČKI BISKUP FRANJO NIJE MOGAO NAZOČITI SV. MISI, ALI JE DOŠ AO OBIĆI SPOMEN SOBU

VJERNICI SU SE U TIJEKU VEČERI IZMJENJIVALI U SPOMEN SOBI KOJA ĆE BITI OTVORENA U BUDUĆE ZA SVE KOJI SE ŽELE UPOZNATI S BOGATIM ŽIVOTOM I R

PROSLAVA BLAGDANA SVIH SVETIH I SPOMENDANA MRTVIH U DONJOJ DOLINI 2019

Već uobičajeno, zadnje nedjelje u listopadu, u povodu blagdana Svih Svetih i spomendana mrtvih Dušnog dana, na groblju Gradina u Donjoj Dolini slavi se sv. Misa.

Na taj način je omogućeno da Dolinci, Novoselci i Mačkovljani, mogu na spomenute blagdana obići groblja diljem Hrvatske gdje su pokopani njihovi mili i dragi, koji su prognani iz rodnog kraja. Neka groblja, poput onoga u Novoj Gradišci je postalo druga Gradina.

Tako je bilo i ove godine. Na groblju se okupilo blizu stotinu osoba koji su došli iz različitih krajeva Hrvatske: Zagreba, Karlovca, Nove Gradiške i drugih mjesta kao i iz Bosne: oni koji su ostali živjeti u Dolini, Bosanske Gradiške, Zenice

SV. MISU JE SLUŽIO P. TOMISLAV TOPIĆ, BOSANSKOGRADIŠ KI ŽUPNIK I UPRAVITELJ ŽUPE DOLINA

Groblje je primjereno uređeno. Pokošena je trava po njemu, a ispred njega su djelatnici Vodoprivrede zalaganjem Miće Uzelca i prostor ispred njega istarupiran. Oni koji su došli su uredili grobove, uresili ga raznobojnim cvijećem, zapalili svijeće i pomolili se. I dalje se zamjećuje izgradnja novih spomenika i obnavljanje starih, ali na žalost i novih grobova.

Sv. Misu je služio bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina p. Tomislav Topić, nakon koje je molio opijela nad grobovima onih za koje je netko od nazočne rodbine izrazio želju.

SVETOJ MISI SU NAZOČILI VJERNICI IZ RAZLIČITIH KRAJEVA HRVATSKE I BiH

Zahvalio se onima koji su danas došli na groblje i nazočili sv. Misi, pohvalio je one koji su svojim zalaganjem doprinijeli da groblje ovako lijepo izgleda i naglasio kako i dalje treba uplaćivati za održavanje groblja ali i za uređenje župne crkve u kojoj će se do godine obilježiti stota obljetnica postojanja župe Dolina. Velik je to događaj!

Ostavili smo drago i sveto mjesto koje se zove Gradina. Još nekoliko dana i noći će na grobovima gorjeti lampioni. Znak je to da Dolinci misle na svoje koji su ostali tu, snivajući vječni san. Zakazane su i nove akcije na groblju, a među važnijima je postavljanje male i velike željezne kapije na ulazu u groblje, koju će napraviti Adam Knežević iz Š umetlice. Na sam blagdane Svih Svetih i na Dan mrtvih Dušni dan sv. Mise i blagoslov grobova bit će na Katoličkim grobljima u prigradskim naseljima u Brestovčini i Čatrnji.

SVI ONI KOJI SU IZRAZILI ŽELJU DA SE BLAGOSLOVE GROBOVI I IZMOLE OPIJELA ČEKALI SU ŽUPNIKA KOD GROBOVA SVOJIH DRAGIH POKOJNIKA

Svoj dragovoljni prilog za održavanje groblja, od zadnje objave na internetskoj stranici Suze dolinske, dali su: Marina /Luke/ Tomić iz Gornjih Bogićevaca 100 kn, Janja /Petra/ Valentić iz Prvče 100 kn, Zoran Knežević iz Cernika 150 kn, Katica Musić iz Nove Gradiške 200 kn, Anto Oršulić iz Zenice 300 kn, Ivo Kovačević Ćiro iz Zagreba 200 kn, Mato Knežević iz Nove Gradiške 20 km, Ljuban Matković iz Kovačevca 100 kn, Zlatko Vonić iz Nove Gradiške 50 eu, Goran Stojaković iz Kozinaaca 20 km i Ljuboslav Knežević iz Nove Gradiške.

P. Tomislavu, bosanskogradiškom župniku su novčani prilog dali: Luka Čegrlj, Anto Kovačević, Antonija Matijašević, Zlatko Matković, Marijan Budić Nešo, Slavko Vidić, Luka Jurić, Blaženka Kapetanović, Anto Š Šokić i Miroslav Sarajlić po 20 km. Nikola Terzić 50 km, Milutin Matijašević 30 km, Pavle Oršulić 30 km, Davor Matković 100 kn, Milenko Vonić, Ilija Dakić 200 kn, Mile Knežević 100 kn, Ivo Stipančević 200 kn, Ilija Vidić 20 eu a Ljiljana Borjanović i Kata Kesić po 10 km.

Novac koji je predan župniku, uglavnom se koristi za košenje trave oko župne crkve u Gornjoj Dolini. Hvala svima Tekst i foto: Mican

Sv. Misa u Bukviku i Batru, selima kojih više nema

Na groblju sela Bukvik i Batar, kojih više nema, a pripadali su župi sv. Roka Bos. Gradiška, ove 2019. godine su služene sv. Mise, prve nakon 29 godina, na ruševinama kapelice koja je u potpunosti srušena u rujnu 1992. godine, kao izraz mržnje.

Zadnja sv. Misa je služena na blagdan sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, (kome je kapelica i bila posvećena 1. listopada 1931. godine), pred Domovinski rat u Hrvatskoj 1990. godine. Služio ju je tadašnji bosanskogradiški župnik vlč. Žarko Vladislav Ošap.

Prvo poslijeratno misno slavlje je predvodio također vlč. Žarko, koji sada obnaša dužnost župnika u Banja Luci u župi Pohoda Blažene Djevice Marije, u koncelebraciji sa sadašnjim župnikom u Bosanskoj Gradišci p. Tomislavom Topić i vlč. Antom Barešić, 25. svibnja ove godine.

MISNO SLAVLJE JE PREDMOLIO VLČ. ŽARKO U KONCELEBRACIJI S P. TOMISLAVOM I MSGR. DR. ANTOM

Duga je sv. Misa služena u povodu blagdana sv. Male Terezije u subotu 5. listopada, koju je predmolio također vlč. Žarko, a osim p. Tomislava koncelebrirao je i msgr. dr. Anto Orlovac.

Vlč. Žarko je u svojoj propovijedi probudio, dirljivim riječima uspomene na rodne kraj i nazočne podsjetio na kratak ali bogat život Svete Male Terezije, čije je moći Prvog stupnja donio na ovo groblje kako bi ih nazočni mogli počastiti. Oba puta se je okupio lijep broj vjernika ovih sela iz različitih krajeva Hrvatske, koji su pohodili grobove svojih dragih pokojnika, zapalili svijeće i nad njima molili.

MISNO SLAVLJE JE UVELIČAO RIKI SVIRAJUĆI NA SINTISAJZERU

VJERNICI OKUPLJENI OKO OLTARA POD LIPAMA

MIROSLAV SUŠ ILO JE INICIJATOR OVIH DOGAĐANJA

OVDJE JE DO PRIJE 27. GODINA BILA KAPELICA

Nakon završetka sv. Mise izmoljeno je opijelo i odrješenje za sve pokopane na ovom groblju, a organizatori su upriličili druženje uz zakusku

Godine. 1970 i zadnji stanovnici tih sela, nedaleko od Bosanske Gradiške su napustili rodna ognjišta. Početak iseljavanja iz ovih pitomih sela počelo je odmah iza Drugog svjetskog rata iz političkih, ali i gospodarskih razloga. Mlađi su bježali preko granice, a potom u prekooceanske zemlje. Najveće iseljavanje je zabilježeno pedesetih i šezdesetih godina. Konačno, krajem šezdesetih godina PIK Mladen Stojanović iz Nove Topole, po direktivi je nastavio s masovnijim otkupljivanjem zemljišta od preostalih mještana koji ostatak života nastavljaju u novim sredinama na području gradova Petrinje, Nove Gradiške te u selima Antunovac kod Lipika, Našičkoj Breznici. Bilo je to sustavno uništavanje svega što je hrvatsko, odnosno katoličko, koji su na tim prostorima egzistirali o 1900. godine. Kao točka na sve to je bilo rušenje grobljanske kapelice i devastiranje spomenika.

Sve ovo je slikom i perom zabilježio, sin ovoga kraja Miroslav Sušilo, koji je 2016. godine izdao knjigu BATAR I BUKVIK SELA KOJIH NEMA, a ove godine je ta knjiga doživjela svoje drugo prošireno izdanje.

Pokrenuta je inicijativa da se na temeljima srušene kapelice izgradi nova, po mogućnosti do iduće godine, koja bi tom prilikom bila i blagoslovljena. Tekst i foto: Mican