6 obljetnica smrti Kazimira
OBILJEŽENA Š ESTA GODIŠ NJICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKI
Na dan kada Republika Hrvatska obilježava strahote i pada grada Vukovara, vjernici koji su poznavali msgr. Kazimira Višatickog sjećaju se mučeničke smrti, koju je 18. studenog 2004. godine podnio župnik i dekan bosanskogradiški – prelat Njegove svetosti.
Neki od njih su se okupili u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški na godišnjicu smrti i zajedno s banjalučkim biskupom msgr. dr. Franjom Komaricom, njegovim pomoćnim biskupom msgr. dr. Markom Semren (koji je na današnji dan prije dva mjeseca posvećen za biskupa u banjalučkoj Katedrali), braćom pok Kazimira vlč. Adolfom Višaticki i msgr. dr. Karlom Višaticki, prof. dr. Markom Tomić profesorom na KBC u Đakovu, msgr. dr. Antom Orlovac, Jerkom Klinc umirovljenim svećenikom u B. Luci, Josipom Grubišić vojnim kapelanom, vlč. Antom Pelivan novotopolskim župniko i domaćim župnikom vlč. Perom Čolić, molili za pok. Kazimira, ali i za druge žrtve minulog rata s bosanskogradiških prostora kao što su vlč. Ratko Grgić, Marijan Vištica….
U svom pozdravnom govoru, vlč. Pero je između ostalog kazao: “Prije šest godina Bosanskom Gradiškom se prolomio glas: Ubijen je župnik Kazimir, a danas se čuje: Nema našeg Kazimira…”
Misno slavlje je predmolio i propovijedao biskup Franjo. U svojoj nadahnutoj propovijedi koju donosimo u cijelosti kazao je:
“Draga braćo svećenici i sestre redovnice, poštovana rodbino pokojnog Kazimira, dragi župljani, braćo i sestre u Kristu, cijenjeni prijatelji!
Znameniti mislilac i čuveni teolog prošlog stoljeća Karlo Rahner napisao je mnoštvo svojih knjiga i članaka i ove riječi: ‘Knjiga našeg života, to smo mi, ono što smo postali …Naš je život čitav niz događaja, koji idu jedan za drugim i kada se završi vidjet ćemo što smo u svojoj slobodi postali’. Pisanje knjige zemaljskog života dragog nam pokojnika, svećenika Isusa Krista Kazimira Višatickog, završeno je prije šest godina na izuzetno dramatičan način. Ta knjiga je već predana na ocjenu božanskom Ocjenjivaču. Cjelokupna istina o njegovu životu kao čovjeka, kršćanina i svećenika Kristova predočenja je božanskom Stvoritelju i Sucu svakog života. Malo prije nam je jedna druga knjiga, za nas kršćane knjiga Božje Riječi, pružila ogledalo u kojem smo mogli prepoznati uzorak uspjelog ljudskog života na zemlji. Isusov apostol i evanđelist sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici (r.14) veli: ‘Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubismo braću’. U iznenađujućoj jasnoći on naglašava da je za ispravan život čovjeka u božjim očima važna ne samo molitva i sudjelovanje u bogoslužju, nego je osobito zauzeta i učinkovita briga i zauzimanje za duhovno i tjelesno dobro ljudi u našoj životnoj sredini. Apostol Ivan govori o novom životu s Bogom, koji je nama ljudima omogućio utjelovljeni Božji Sin Isus Krist. Zato i naglašava: Taj novi život je već u nama, ako smo voljni i kadri voljeti ljude, naše bližnje, naše suvremenike. Tko to nije u stanju, tko ne voli ljude, tvrdi ivan apostol, taj ostaje u smrti i to u smrti vječnoj, u paklu, a to je najstrašnije što se nekome može dogoditi. A ne daj Bože nikome!
Ako ovu Božju istinu shvatimo i ozbiljno prihvatimo, onda i sada, kada vjernički, molitveno obilježavamo godišnjicu dramatičnog završetka ovozemaljskog životnog hoda našeg brata u vjeri i supadnika na Kristovu putu, ovdašnjeg nezaboravnog i požrvovnog župnika msgr. Kazimira, možemo opravdano uztvrditi da je on, unatoč svim mnogobrojnim iskušenjima, križevima i poteškoćama koj su obilježila njegov životni hod, sretno stigao na cilj svoga putovanja i iz predsoblja života ušao u puninu života za koju je stvoren i on, ali i svaki od nas. On je, popomognut riječima i kršćanskim primjerom svojih plemenitih roditelja Ivana i Barbare, a onda i svog ovdašnjeg župnika te svojih drugih učitelja u vjeri, stavio sve svoje biće u službu utjelovljenog Sina Božjega. Bio je milošću Božjom njegov revni svećenik, koji je istinu Evanđelja, koju je morao propovijedati, potvrđivao u vlastitim životu. Volio je Boga i volio je čovjeka, volio je svoje bližnje. Dobro su mu bile poznate jasne Isusove riječi koje nam također donosi apostol Ivan u svom Evanđelju, a koje malo prije čusmo: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilan rod… Ako tko hoće služiti mi neka ide za mnom… Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac… I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga’. (Iv 12,24b; 26b.a).
On je u svom dugogodišnjem svećeničkom životu i savjesnom, neumornom radu mnogo puta pokazao i dokazao da je tijesno s Isusom povezan, da se istinski trudi bisti s Bogom i s braćom ljudima koji trebaju Božje milosrđe i spasenje. Takvo svoje svjedočko življenje imao je mogućnost posebno uočljivo i učinkovito pokazati u vrijeme dramatičnog paklenog nevremena, u kojem je snažno došlo do izražaja preziranje Boga i svih njegovih zapovijedi koje su trebale zaštititi čovjeka kao bogoliko biće. Mnogo puta je i naš nezaboravni brat Kazimir, slično kao i druga njegova subraća svećenici vapio Bogu da skrati dane teških kušnji za mnogobrojne obespravljene i prezrene ljude, njegove župljane i mnoge druge, te da sačuva svakog od njih da ne postanu robovi Zloduha. ‘U zgodno i nezgodno vrijeme’ (2 Tim 4,2) on je navještao i branio Božju istinu i o Bogu i o čovjeku, navještao i prakticirao Božju ljubav i milosrđe.
Gospodin Isus Krist, koji je i pozvao u izabranu službu u svom narodu u Crkvi dopustio je da on svoju vjernost Njemu i istinitosti njegova Evanđelja posvjedoči na najradikalniji način – i samom svojom svjedočkom, mučeničkom smrću. Dopustio je da se i na svećenika Kazimira ispune riječi njegova obećanja: ‘Ako su mene progonili i vas će (Iv 15,20). Ali ‘blago vama kad vas zbog mene pogrde i progone i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!’ (Tt 5,11, 12a)
Sam Krist, vječna Božja istina, tvrdi da je spasonosno živjeti za drugoga, nevinim patiti za drugoga, pa čak i život svoj dati za drugoga. On je to potvrdio vlastitim primjerom. Njegova vlastita patnja pa i sama mučenička smrt na križu bile su oslobođenje, čiste od svake mržnje, od i najmanjeg truna osvete. ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’ (Lk 23,34) molio je Isus viseći na križu za svoje mučitelje i ubojice. Nije nikakvo čudo da je Kristova Crkva od svojih početaka cijenila i slavila mučenička svjedočanstva vjernosti svojih članova Kristu i njegovu Evanđelju. Spomendan i spomen mjesta mučeničke smrti Kristovih učenika bili su uvijek vrijeme i mjesto okupljanja članova kršćanske zajednice i njihove molitve za duše ubijenih ali i za vlastitu ustrajnost u opsluživanju ne samo slova nego i duha Evanđelja.
Niti u prošlosti, niti danas Crkva nije gradila niti gradi svoju sadašnjost i budućnost na mržnji prema svojim progoniteljima, mučiteljima i zatiračima, jer je svjesna da je poslana navješati Kristovu ljubav i milosrđe, a ne zlodjela raznih Kaina, Pilata, Heroda, Kajfi i njima sličnih zabludjelih i zlom otrovanih članova ljudskog roda. Crkva tj. svatko od nas, njezinih članova, darovana je Božja ljubav, a ta ljubav je spremna i kadra sve podnijeti i sve oprostiti. Ta se Božja ljubav najzazornije očitovala na golgotskom križu. Zato i jest križ temelj kršćanstva i temelj našeg kršćanskog života. Tko križ ne prihvaća taj je nemoćan pred Božjim i svojim neprijateljima. Zato na našem čelu ne treba biti znak kao na čelu Kaina, prokletog ubojice svoga brata Abela, nego znak Kristova križa, znak neupitne, čiste ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znak praštanja prema onima koji su nam nanijeli nepravdu ili učinili zlo! ‘Lako je voljeti prijatelja, ali de ti voli neprijatelja’ znala nam je često govoriti moja pok. majka trudeći se da i sama prakticira ono što nas, svoju djecu potiče.
Znamo iz vlastitog iskustva da je relativno lako činiti dobra prijatelju; neprijatelju činiti dobro već je malo teže. Ali, upravo to ljubav prema neprijatelju spada na samu bit kršćanstva. Dok god mi kršćani to nismo u stanju i ostvarivati nemamo pravo ni zvati se kršćanima. Možda bismo se mogli nazvati dobrim poganima! Istinski, autentični kršćani nisu nikakvi mlakonja, kukavice , saboteri. Oni svjesno i dragovoljno žive kao janjci među vukovima. Oni ne uništavaju postojeće društvene i političke strukture, ali oni preoblikuju ljudska srca i čine ih sretnim. Oni ne potiču ni na kakav ustanak, pogotovo ne na oružani, nego poučavaju obespravljene, pa i robove da svjesno žive u slobodi Božje djece, znajući cijeniti svoju bogolikost i milost Božju u sebi. Oni ne prisiljavaju Božje protivnike da ušute, ali ih ostavljaju bez riječi svojim djelima požrtvovnosti i neobične ljubavi. Ovo naše večerašnje spomen-slavlje muke, smrti i uskrsnuća našega Spasitelja Isusa Krista i naše molitveno i vjerničko okupljanje na mjestu svjedočke smrti nama dobro poznatog vjernog Kristova sljedbenika i suradnika svećenika Kazimira, treba biti vjerodostojno, a ne lažno, a ne neplodno. Ni Kristova smrt, ni Kazimirova smrt ne bi smjela ostati za nas bez potrebnog duhovnog ploda. A kako to i postići? Valja nam uvijek imati na pameti da se bitno u našem kršćanskom životu i djelovanju sastoji u tome da posvuda tamo, gdje vidimo i doživimo da Bog plače, brišemo njegove suze! Često doživljavamo u svojoj sredini da ljudi tjelesno pate, ali je duševna patnja i duhovno siromaštvo još daleko veće i bolnije. Imajmo srca i molitve za takve naše bližnje kako bismo bili što vjerodostojniji i što učinkovitiji Kristovi suradnici, istinski svjedoci njegove usrećujuće spasavajuće nazočnosti među nama! Zato i u ovom molitvenom spomen-slavlju molimo ne samo za nevino ubijenog našeg brata svećenika i župnika prelata Kazimira, nego i za njegovog nesretnog ubojicu i za isto tako nesretne naručitelje njegove mučeničke smrti, jer su svi oni u daleko većoj duhovnoj opasnosti i potrebi. Nemojmo mi zavidjeti niti se dati inpresionirati od tobožnje ekonomske moći ili političkog uticaja tih istinskih jadnika. Bog se smije njihovoj umišljenosti i bahatosti. Oni trebaju našu zastupničku molitvu da se udruži s molitvom njihove nevine žrtve svećenika-mučenika Kazimira, kako bi ih Božja milost potakla na kajanje i obraćenje. Milimo i za odgovorne u političkom i javnom životu, kojima je zadaća da isprave nepravde nad mnogim našim sugrađanima, da promiču istinu i pravdu, pomirenje, pravedni mir i zajednički suživot sdvih svojih sugrađana. Molimo Boga da se nađu posmrtni ostaci naše nezaboravljene braće i suradnika, župnika u Novoj Topoli vlč. Ratka Grgića i predsjednika Župno-pastoralnog vijeća Marijana Vištice, kako bismo ih s dužnim pijetetom i kršćanskim, crkvenim obredom mogli sahraniti. Naše svjetiljke, koje smo večeras i ovih dana upalili pred likom našega brata Kazimira, likovima ili imenima naših dragih pokojnika, kolikogod bile jake, tek blijedo osvjetljavaju njihova imena i likove. Žarka naša molitva za njih neka pomogne da njihova lica i sva njihova djela vjernosti i ljubavi obasja svjetlo vječno Božje ljubavi i milosrđa! Želim zaključiti ovo moje glasno razmišljanje pred vama ovom molitvom: Bože, koji ljubiš sva svoja bića, osobito svakog čovjeka, koga si stvorio na svoju sliku i priliku, pomozi nama i svim ljudima da shvate i prihvate istinu, da konačna pobjeda pripada samo ljubavi i životu, životu u sretnoj vječnosti. Amen.
Po završetku misnog slavlja, svi su u procesiji otišli do spomen ploče (koja je ovih dana zamijenjena drugom, zbog toga što je na predhodnoj pisalo datum smrti 17., a treba da stoji 18.) koja se nalazi na zidu župnog dvora, u kojoj je one tužne, studene noći mučki ubijen, stari dobri ujak Kazimir, gdje je biskup Franjo molio posebnu molitvu za pok. Kazimira. Na kraju je, po dobrom starom običaju, vlč. Pero Čolić pozvao sve nazočne u dvoranu župno-pastoralnog centra na okrijepu gdje su evocirane uspomene na msgr. Kazimira, koji je bio središnjica večerašnjeg okupljanja Tekst i slike: Milorad Oršulić – Mican
Prije početka misnog slavlja
Banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica se je obratio nazočnim vjernicima u crkvi
U nadahnutoj propovijedi je pozvao da se molimo za žrtve ali i za ubojice
Svećenici sa svojim biskupima oko žrtvenika Gospodnjeg
Ispred spomen-ploče biskup Franjo je molio posebnu molitvu za pok. Kazimira
Još dugo u noće ispred oltara, gdje se nalazi slika mučenika Kazimira će gorjeti svijeće
I u dvorani župno-pastoralnog centra molilo se za pok. Kazimira kao i za sve druge žrtve rata i poraća.
