Godina dana brzo prođe, ali je to, ipak, jedno vremensko razdoblje u kojem se mnogo toga, dobrog, ali na žalost i lošeg dogodi. Naš godišnjak “Suza dolinska”, kao što mu i sam podnaslov “godišnjak” kaže, kronološki bilježi što se je u tom razdoblju dogodilo, a da je povezano s Dolinom i Dolincima, našim užim i širim zavičajem, ali i mjestima gdje živimo.
U četvrtak, 25. veljače (ove godine) Ivan Tomić mi je priopćio vijest, zbog koje sam ima razloga da “vrisnem do neba”: “Odlučio sam ići u samostan i tako početi studirati i na Bogoslovnom fakultetu.” I otišao je u samostan a 28. kolovoza, obukaodominikanski habit.
Desetak dana kasnije (5.ožujka), ponovo nešto radosno čujem. Naime, banjalučka televizija u svojoj jednoj informativnoj emisiji javlja da je općina (Bosanska) Gradiškau svom budžetu za ovu godinu predvidjelaoko 500.000 KM za održavanje nekategoriziranih putevana području te općine, a veći dio, oko 250.000 KM će se izdvojiti za asfaltiranje purta Dolina Greda Novo Selo. I to smo dočekali! Dakle, nije bilo predizborno obećanje.
Posebice je ove godine bilo dostapješačkogali i drugog hodočašća u kojem su Dolinsci sudjelovali. Spomenut ću samo hodočašće u Staru Gradišku prilikom posvete Spomen crkve,GospiKloštarskoj kod Slavonskog Kobaša, Gospi od suza u Pleternicuu povodu 55-te godišnjice štovanja iono najdulje ali najdraže: odlazak iz Okučanana Udbinu na blagoslov crkve Hrvatskih mučenika. O svemu tome imamo zapise.
Uz dosta napora i malo novčanih sredstava, trava na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini je šest puta košena, izvezena, lampioni i stari aranžmaniuklonjeni, oličeni obojani nutarnji zidovi kapelice, napravljen WC…
Prvo okupljanje Dolinaca urodnom kraju kod župne crkve je upriličeno na drugi dan Uskrsa – uskrsni ponedjeljak, iako se svake nedjelje u 9 sati služi sv. misa u dolinskoj crkvi.Uspješno je u Novoj Gradiški održan Susret Dolinaca i dogovoren novi uoči Velike Gospe na istom mjestu, kada ćemo proslaviti 60-tu godišnjicu misništvanašeg dolinskog župnika vlč. Tvrtka Tadića.Zahvaljujući vlč. Tvrtku, uz ovaj broj “Suze” svaki čitatelj će dobiti knjižicu pod naslovom “a poslije” zagonetka zagrobnog života na čijem je uređenju sudjelovao i vlč. Tvrtko Tadić.
Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2011. godine.
U BOSANSKOJ GRADIŠ KI OBILJEŽENA SEDMA GODIŠ NJICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKI
Msgr. dr. Franjo Komarica je predvodio sv. Misu zadušnicu i propovjedao Sinoć sam upalio svijeću lampion crvene boje simbol mučeništva kako bi to svijetlo dočekalo 18. studeni, dan koji ne može proći bez suza u očima i grčem u srcu. Spomendan je to mučeničke smrti, koju je prije sedam godina podnio župnik i dekan bosanskogradiški – prelat Njegove svetosti msgr. Kazimir Višaticki. Svećenik je to, koji ostao do zadnjeg dana u svojoj župi Dolina, dok se je ikako moglo u njoj živjeti, a kada se više nije moglo krenuo je i on za ostatkom svoga stada preko Save kod Davora, kako bi ga pokušao okupiti ili bar u tim teškim danima obilaziti i pružati im utjehu, učvršćivati vjeru i davati im do znanja da ne gube nadu. Kada je to sve uradio, vraća se u Bosansku Gradišku svoju rodnu župu gdje je krvlju zapečatiti svoju ljubav i odanost prema Kristu, i tako potvrdio svoje mladomisničko geslo: Znam kome sam povjerovao. Uz ime svoga župnika, sjećam se i strahota koje je doživio grad mučenik Vukovar, na isti dan, prije dvadeset godina. U župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški, sv. Misu zadušnicu služio je msgr. dr. Franjo Komarica s braćom pok Kazimira vlč. Adolfom Višaticki i msgr. dr. Karlom Višaticki, msgr. dr. Antom Orlovac, domaćim župnikom vlč. Perom Čolić i drugim svećenicima banjalučke biskupije. Misno slavlje je uveličao crkveni zbor Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije iz Nove Gradiške. Crkva je bila puna vjernika, onih koji su ostali u Bosanskoj Gradišci iz Banja Luke te iz različitih mjesta iz Hrvatske te rodbine pok. Kazimira. Dan je ovo kada se trebamo prisjetiti i 7 svećenika i 1 časne sestre iz Banjalučke biskupije koji su ubijeni ili na drugi način stradali u tijeku ovoga rata u Bosni i Hercegovini, a za čiju smrt nije nitko odgovarao, niti je podignuta optužnica. To su: Vlč. Ivan Grgić, rođen 1962. god. u Duboševici, ubijen 8. studenog1992. godine u Ravskoj kraj Ljubije. Vlč. Petar Jurendić, rođ. 1939. god. u Pećniku, umro od posljedica zlostavljanja 2. studenog 1992. godine u Zagrebu. Vlč. Marko Š alić (bivši dolinski župnik), rođ. 1934. god. u Trnu. Umro 12. siječnja 1993. god. u Frankfurtu na Majni od posljedica zlostavljanja u logoru. Fra Alojzije Atlija, rođ. 1915. god. u Staroj Rijeci. Umro 7. svibnja 1995. god. pri miniranju crkve i paljenju samostana na Petrićevcu. Vlč. Filip Lukenda, rođ. 1943. god. u Barlovcima. Spaljen u župnoj kući u Presnačama 12. svibnja 1995. god. S. Cecilija Grgić, milosrdnica, rođ. 1952. god. u Dubravama kraj Novog Š ehera. Spaljena u župnoj kući u Presnačama 12. svibnja 1995. god. zajedno s župnikom vlč. Filipom Lukenda. Vlč. Ratko Grgić, (bivši dolinski župnik), rođen 1944. god. u Varešu. Odveden 16. lipnja 1992. godine iz župnog ureda Nova Topola i gubi mu se svaki trag. Prem nepotvrđenim podacima ubijen je u susjednom selu, a njegovo mrtvo i izmučeno bačeno u majdan. Vlč. Tomislav Matanović, rođ. 1962. god. u Prijedoru. Odveden skupa s roditeljima Josipom i Boženom 19. rujna 1995. god. i ubijen u Rizvanovićima kraj Prijedora. Nakon misnog slavlja, ispred oltara gdje se je nalazila slika msgr. Kazimira i pored nje upaljena svijeća, na kojoj piše: Svom župniku msgr. Kazimiru s molitvom i zahvaljivanjem ŽUPA DOLINA biskup Franjo je zajedno s nazočnim svećenicima molio molitvu odrješenja. Potom su se svi sudionici misnog slavlja uputili pored spomen ploče, na kući gdje se je prije sedam godina dogodilo ubojstvo, ispred koje su brojni cvjetni aranžmani i upaljene svijeće u kriptu župno-pastoralnog centra gdje je bila zakuska koju su priredili župnik i bosanskogradiški vjernici. Ostavljam Bosansku Gradišku, iz koje sam i sam prognan prije devetnest godina, ovijenu maglom i pitam se: Da li se itko u njoj (osim katolika) sjeća one zlokobne noći kada se je prolomio vapijući krik, a stubištem potekla mučenička krv jednoga čovjeka – svećenika koji je neizmjerno ljubio svakoga brata čovjeka.
Braća pok Kazimira msgr. dr. Karlo i vlč. Adolf s drugim svećenicima uz biskupa oko oltara.
Brat Josip i rodbina bosanskogradiškog mučenika msgr, Kazimira Višatickog
Misno slavlje je uveličao crkveni zbor B ezgrješnog Začeća BDM iz Nove Gradiške
Pogled s kora na obnovljene zidove župne crkve sv. Roka u Bos. Gradiški
Goruća svijeća je znak ljubavi vjernika župe Dolina prema svom nezaboravnom župniku Kazimiru
NA DOLINSKOM GROBLJU GRADINA†OBILJEŽEM BLAGDAN SVIH SVETIH I DUŠ NOG DANA
Zadnje nedjelje u listopadu, već godinama Dolinci, Novoselci i Mačkovljani se okupljaju na groblju Gradina†u Donjoj Dolini kako bi svetom Misom i molitvom odrješenja obilježili blagdan Svih svetih i Dušnog dana i tako dali dužnu počast svojim najdražim i najmilijima. Neke vjernike župe Dolina još samo groblje veže za rodni kraj, jer su pod prisilom puške i noža morali zamjeniti svoje imanje i tako u rodnom kraju ostati bez ičega, a u tuđi kraj doći s Ugovorom potpisanim za neviđenoâ€.
Dvadeset godina je veliko vremensko razdoblje za ljudski život da bi se razmišljalo o razvrgavanju Ugovora i povratku na staro, pa makar to bio rodni kraj.
Lijepo vrijeme i produženi†vikend je omogućio da su se ispred groblja mogli viditi brojni automobili različitih registarskih pločica iz Hrvatske, Austrije, Njemačke, Slovenije a naročito iz Italije.
Sv. Misu je služio vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik, a ujedno i dolinski koji je pozdravio brojne vjernike koji nisu zaboravili rodni kraj i svoje mrtve te izrazio zadovoljstvo što je groblje uređeno i potakao da se i u buduće vodi računa o njemu. Pjesmom je misno slavlje uveličala č. sestra Vijaneja Čolić.
Nakon sv. Mise koja je služena ispred grobljanske kapelice, vlč. Pero je molio molitvu odrješenja nad grobovima onih koji su izrazili želju da se obavi molitva na taj način što su svećenika čekali kod grobova svojih pokojnika.
I dosta, sve one koji su danas došli s cvijeće i svijećama doljansko groblje ih je dočekalo uređeno. Trava je pokošena, izgorjeli lampioni i osušeno cvijeće kao i vijenci iznešeni. Ovoga puta su se za to pobrinula ekipa, nešto izmjenjena u odnosu na kolovozko košenje trave i uređenje groblja, koju su sačinajvali: Pavle Musić, Matan Ćorković, Berislav Marjanović, Ferdo Tomić, Stipo Knežević, Ljuban Konjetić, Ilija Jurišić, Adam Jurišić, Zoran Petrović i Milorad Oršulić-Mican.
Isto tako svoj veliki novčani doprinos, bez kojeg nebi bilo moguće sprovoditi godišnje 4 do 5 akcija na uređenju groblja, pružaju Dolinci i Novoselci koji rade i žive u Italiji i drugim europskim zemljama, oni u Novoj Gradiški i drugim gradovima diljem Hrvatske iz Zenice pa čak i iz daleke Australije.
Svoj doprinos daju i neki Mačkovljani koji imaju svoje drage pkopane na ovom groblju. Njihova imena ćemo objaviti u jednom broju našeg godišnjaka. Oni to zaista zavrjeđuju.
Iz guste dolinske magle je izronulo jesenje sunce koje je obasjalo groblje nakon što su i posljednji posjetitelji sa njega otišli, a brojni lampioni će danonoćno svijetliti još nekoliko dana i dati do znanja da Dolinci nisu zaboravili svoje pokojne.
Sv. Misu je služio vlč. Pero Čolić
Misno slavlje je pjesmom uveličala č. sestra Vijaneja Čolić
Brojni automobili ispred doljanskog groblja različitih registarskih pločica
Brojni Dolinci su pozorno slušali sv. Misu
i propovijed
Po završetku sv. Mise župnik je molio moltvu odrješenja nad grobovima i blagoslovio ih
FR. IVAN MARIJA TOMIĆ OP POLOŽIO PRVE ZAVJETE U REDU BRAĆE PROPOVJEDNIKA
U Dubrovniku, 20. kolovoza 2011., na spomendan sv. Bernarda, u prioralnom samostanu sv. Dominika u Dubrovniku, nakon završenog novicijata, osmorica dotadašnjih novaka položili su u ruke provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Ante Gavrića prve ili jednostavne zavjete u Redu braće propovjednika. Jedan od zavjetovanika bio je i naš Dolinac, fr. Ivan Marija Tomić.
Obred zavjetovanja i euharistijsko slavlje, pred okupljenom rodbinom prijateljima i gostima, predvodio je fr. Anto Gavrić. Slavlje je započelo procesijom prema oltaru u kojoj su bili zavjetovanici praćeni svojim učiteljem, fr. Ivom Plenkovićem, i drugim svećenicima. Nakon Službe Riječi započeo je obred redovničkog zavjetovanja prostracijom tj. prostiranjem pristupnika ispred oltara u obliku križa i traženjem milosrđa Božjeg i provincijalovog.
Na temelju evanđeoskog izvješća o pozivu prvih učenika, provincijal je u propovjedi govorio o pozivu koji Krist nastavlja upućivati mladićima današnjice, u raznim okolnostima i situacijama, kao i osmorici braće novaka koji su čuli taj poziv u vrlo različitim sredinama i životnim okolnostima te odlučili nasljedovati Krista po uzoru svetog Dominika. Učenici, a i svi koji odgovore na taj Kristov poziv, ostavljaju sve: i roditelje, vlast, novac, odriču se karijere i žele slijediti Krista. Zavjeti posluha, čistoće i siromaštva u potpunoj su suprotnosti s vrednotama današnjega svijeta, te su proročki znak, znak budućega života koji Bog obećava svakome čovjeku.
Polažući zavjete u ruke brata provincijala i obećavajući posluh Bogu, Bl. Djevici Mariji, sv. Dominiku i provincijalu koji predstavlja Učitelja Reda, zavjetovanik fr. Ivan Marija Tomić je, kao i ostali zavjetovanici, stavio svoj život u ruke braće, u ruke Provincije i u ruke Reda iskazujući svoju spremnost sudjelovati u poslanju Reda u službi Crkve. Pri tom im je svima uzor sveti Dominik. Taj svetac je bio čovjek duboke vjere, molitve, srca, razbora, čovjek koji je volio Crkvu, duboko pobožan prema Djevici Mariji, koja je Kraljica Reda propovjednika. Dominik je bio poslušan i događajima u kojima je iščitavao izričaj Božje volje. Provincijal je pozvao braću zavjetovanike da imaju na umu poziv koji im je Krist uputio i svoj odgovor, izrečen u slobodi, da ga nasljeduju te da svoj život otvaraju poslanju Reda u kojem po polaganju zavjeta već počinju sudjelovati. Vjernost zavjetima i poslanju svjedočanstvo je o Bogu koji daje obećanja svome narodu, i koji ostaje vjeran u ljubavi do kraja.
Nakon propovijedi uslijedio je niz upita i odgovora kojima su zavjetovanici potvrdili snažnije jedinstvo s Kristom i Crkvom, apostolski način života na način svetog Dominika te zajednički život, vjernost profesiji evanđeoskih savjeta, gorljivost u molitvi, privrženost učenju, postojanost u propovijedanju i ustrajnost u samostanskom opsluživanju, a sve na slavu Božju i spasenje svoje i svijeta.
Kod samoga čina redovničkog zavjetovanja svaki je novak pojedinačno pristupio provincijalu te na koljenima, stavivši svoje sklopljene ruke u provincijalove ruke, na Knjizi konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika, položio zavjete izgovarajući riječi jednostavne profesije na tri godine. Zatim je provincijal svakom zavjetovaniku dao cjelov mira kojim se označava veza posluha i zajedništva te primanje u Red. Uslijedio je blagoslov redovničkog habita. Po završetku euharistije i zajedničkog fotografiranja slavlje je nastavljeno u samostanskoj blagovaonici.
Da podsjetimo, fr. Ivan Marija Tomić OP, sin je pok. Luke Tomić i Marine rođ. Kičić, iz Donje Doline. Rođen je 24. listopada 1984., a s obitelji je od 2006. živio u Gornjim Bogićevcima. Nakon završene Opće gimnazije u Novoj Gradiški, 2004. je upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Neko vrijeme prije završetka istoga ušao je prvo u postulaturu, a zatim 28. rujna 2010. u novicijat u Redu propovjednika tj. dominikanskom redu. Novicijat je vrijeme kušnje u kojem novak posvećuje svoje vrijeme razmišljanju o svom pozivu, uči i promatra život braće unutar reda, te uči pravila i duhovnost Reda. Fr. Ivan Marija Tomić je usporedo s tim učio i za preostale ispite na Pravnom fakultetu na kojemu je 6. lipnja 2011. uspješno i diplomirao te stekao akademsku titulu diplomiranog pravnika.
U cilju daljnje formacije i ostvarenja svećeničkog poziva, u srpnju je upisao Katolički bogoslovni fakultet na kojem će nastaviti svoje daljnje obrazovanje.
P.S. U ime svih Dolinaca diljem svijeta iskrene čestitke fr. Ivanu Marija Tomić.
Fr. Ivan Marija Tomić sa majkom Marinom i bratom Emanuelom
Misno slavlje je uveličao pjevački zbor Kraljice sv. Krunice
Župnik vlč. Jozo i njegovi župljani su poklonili cvijeće dijamantskom svećeniku u znak dobrodošlice
Vlč. Tvrtko je blagoslovio dolinsku zemlju i vodu iz rijeke Save
Prije početka sv. mise Mican je govorio o životnom putu slavljenika vlč. Tvrtka.
Vlč. Jurić je naglasio kako je u životu jedino vrijedno i isplativo biti čovjek i boriti se za istinu
Slika za uspomenu s vlč. Tvrtkom
Vlč. Tvrtko u okruženju potomaka Dolinaca
Zapisnički stol
Na nogometnom teresu se po vrućini teško borilo.
1 Mjesto NK “IZBJEGLICE” Gornja Dolina Sabastijan Petriković, Goran Vidić, Tomislav Vonić, Branislav Budić, Vladimir Petrović, David Vidić, Mihael Vonić, Goran Vonić, Matija Knežević, Antun Stipić i Zdenko Jurić
2 Mjesto NK “Š UMETLICA” Š umetlica Dejan Vidić, Tomislav Barišić, Ivan Kalić,Dario Predojević, Nikola Gelemanović, Ivan Maljić, Mirko Zebić, Igor Š trk, Ivan Knežević i Nikola Maljić. Slika iz arhive Susreta Dolinaca 2009g.
3 Mjesto NK “RATKOVICA” Ratkovica Matej Oršulić, Domagoj dolovčak, Dražen Dolovčak, Josip Mezak, Ivan Crnković, Sabastijan Mršić, Željko Jagodić Živko vuk i Josip Đurić.
Novoselci, prošlogodišnji pobjednici ostali su bez odličja ove godine
OKUPLJENI DOLINCI PROSLAVILI VELIKU GOSPU I SV. ROKA
Župljani župe Uznesenja blažene Djevice Marije iz Doline, prognani tijekom rata iz rodnog kraja, na jedinstven način su proslavili zaštitnicu i patron svoje župe. Počelo je to uoči blagdana Velike Gospe u nedjelju 14. kolovoza u Novoj Gradiški sv. misom zahvalnicom u crkvi Kraljice sv. Krunice župa Jug. Tog dana su se ponovo susreli Dolinci na tradicionalnom SUSRETU DOLINACA. Sv. misu je predvodio vlč. Tvrtko Tadić, bivši dolinski župnik u razdoblju od 1957. do 1963. godine. Ove godine se je navršilo 60-et godina njegovog svećeništva pa je tu veliku obljetnicu dijamantsku misu proslavio sa svojim Dolincima. Uz vlč. Tvrtka sv. misu su služili i vlč. Milivoj Knežević te vlč. Jozo Jurić, domaći župnik.
Susreti su nastavljeni na nogometnom igralištu u Goranovoj ulici gdje se je takmičilo 11 malonogometnih ekipa (ekipe iz dolinskih sela i gosti), a po završetku turnira dodijeljeni su pehari i medalje za pobjednike. Ostatak večeri je proveden uz glazbu i druženje.
Na blagdan Velike Gospe brojni Dolinci su se iz Nove Gradiške, okolnih mjesta iz različitih gradova u Hrvatskoj (Rijeke, Zagreba, Osijeka ) te europskih zemalja, uputili u svoju rodnu Dolinu i okupili u župnoj crkvi. Svi su oni prije dolaska u crkvu pohodili groblje Gradina u Donjoj Dolini, koje ih je dočekalo čisto i uredno jer je trava nedavno na njemu pokošena i pokupljena..
Sv. misu je predvodio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup, uz dijamantskog slavljenika vlč. Tvrtka Tadića i vlč. Peru Čolića, bosanskogrdiškog župnika, a koji svećeničku dužnost obnaša i u Dolini.
Biskup je izrazio duboku zahvalnost dolinskom puku koji se nije odrekao svoje Doline i nije ju prekrižio, nego u nju navraća ne samo o blagdanima nego i češće, a njihovo izgnanstvo je povezao s izgnanstvom Marije i svete obitelji u Egipat ispred krvožednog Heroda.
Dolinci nisu svoju očevinu prodali, što je biskupu drago, neki su pod primorom morali zamijeniti. Preporučio im je da se interesiraju o svojim zakonskim pravima kako bi ishodili obnovu obiteljskih domova, jer Dolinci imaju pravo na svoju Dolinu. Vlč. Tvrtku je čestitao jubilej.
Nakon sv. mise ispred crkve je nastavljeno druženje vjernika s dragim biskupom i svojim starim, dobrim ujakom vlč. Tvrtkom, koji je kroz suze evocirao uspomene na Dolinska sela iz njegovog doba i sada, kada su pusta, zarasla u travu i drugo raslinje, u kojima se ne čuje pjesma �
Na sv. Roka, zaštitnika Bosanske Gradiške, Dolinci su hodočastili i u tu crkvu. Sv. misu je prevodio vlč. Vladislav Žarko Ošap koji je obnašao dužnost župnika u ovoj župi i njenim dramatičnim, ovoratnim godina.
I DRUGI PUT OVE GODINE, POKOŠ ENA TRAVA NA GROBLJU “GRADINA” U DONJOJ DOLINI
U subotu, 2. srpnja 2011. godine zakazana je druga ovogdišnja akcija košenja trave na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini. Prva akcija je održana 7. svibnja ove godine, a broj sudionika i imena tih “akcijaša” nije se puno razlikovao od današnjih.
Po kišovitom vremenu na groblje se je došlo s tri auta. U prvom, koji je vozio Pavle Budić zajedno s prikolicom u kojem je bio alat, su osim Pavla Budića bili su i Pavle Musić, Vinko Vonić, Matan Ćorković i Berislav Marjanović.
U drugom kojim je upravljao Slavko – Slave Stipančević su bili Pavle Oršulić Jurin, Mišo Barišić i Milord Mican Oršulić, dok su u trećem uz Iliju Jurišića koji je auto vozio bili Adam Jurišić i Zoran Petrović. Groblje nas je dočekalo zaraslo kao da u njega odavno nije ljudska noga kročila, iako su od početka travnja ove godine u njemu pokopane tri osobe: Filip Š Šokić je umro 4. travnja u Gornjoj Dolini, Stjepan Jurišić 13. svibnja u Zagrebu i Ruža Oršulić 24. svibnja u Požegi.
Nakon osam sati “udarničkog” rada trava je pokošena i u tačkama izvan grobnih mjesta izvezena, a staza i spomenici pometeni. Nova akcija je zakazana za mjesec dana, kako bi groblje bilo uredno i dočekalo svoje Dolince u povodu blagdana Velike Gospe. Na žalost, vjerojatno, će se toj akciji odazvati iste osobe, a svoj dragovoljni prilog za održavanje groblja, u skromnu blagajnu će dati isti dobri ljudi.
Tako je to iz godine u godinu, a kada se ovi ljudi “umore” i dadnu do znanja da to groblje nije samo njihovo … što će onda biti?
Ovako nas je dočekalo groblje na Gradini u Donjoj Dolini
a ovako nakon što je trava pokošena
Prije početka posla valjalo je izvršiti potrebite pripreme
Prije početka košenja valjalo je pokupiti sve lampione i drugi otpad da bi se moglo pristupiti košenju
11,00 sati Sv. misa zahvalnica u crkvi Kraljice sv. Krunice u Novoj Gradiški župa Jug koju će predvoditi bivši dolinski župnik vlč. Tvrtko Tadić, a ujedno će se obilježiti šezdest godina njegovog misništva, uz koncelebraciju s vlč. Milivojem Kneževićem, p. Damirom Š Šokić te domaćim župnikom vlč. Jozom Jurićem;
12,30 sati Okupljanje na nogometnom igralištu u ulici Ivana Gorana Kovačića i održavanje turnira u nogometu uz sudjelovanje ekipa iz dolinskog kraja i gostiju;
20,00 sati Proglašenje najboljih ekipa i dodjela nagrada uz domjenak zakusku i narodno veselje uz tamburaše bivšeg KUD-a «Ivan Goran Kovačić» iz Doline.
Organizatori Vas s radošću očekuju!
A kako je to bilo 2010 godine pogledajte video dolje
U povodu apostolskog pohoda sv. oca Pape BENEDIKTA XVI. Hrvatskoj na Nacionalni dan hrvatske katoličke obitelji, svoj doprinos tom velikom događaju za Hrvatsku i sve Hrvate, dat će hodočasnici pješaci iz Godinjaka, Okučana i Pakraca.
U srijedu, 1. lipnja, iz rodnog mjesta sestre Jule Ivanišević drinske mučenice, koja će sa još 4 susestre – Kćeri Božje ljubavi 24. rujna ove godine u Sarajevu biti proglašena blaženom, krenut će TOMISLAV IVANIŠ EVIĆ vjeroučitelj i predsjednik Udruge “Sestra Jula Ivanišević” koji godinama vodi procesije iz župe Staro Petrovo Selo Gospi od Suza u Pleternicu i sudjeluje na Biskupijskim križni putovima mladih.
Njemu će se u Okučanima pridružiti MILORAD ORŠ ULIĆ MICAN hodočasnik koji iza sebe ima pješačka hodočašća : nekoliko puta u Pleternicu, Gospi Kloštarskoj u Slav. Kobaš, zatim u Požegu, Staru Gradišku, Mariju Bistricu, Međugorje te prošle godine na Udbinu gdje je nazočio blagoslovu Crkve Hrvatskih mučenika..
U Banovoj Jarugi će se susresti s MARIJANOM PETERNELOM hodočanikom iz Pakraca, koji je između ostalog hodočastio na Trsat, u Dubrovnik, Bleiburg nekoliko puta u Vukovar i na druga za Hrvate sveta mjesta.
Na ovom putu od oko 150 km će se moliti 14 postaja Križnog puta, prva u Godinjaku a četrnaesta u Zagrebu i tako tijekom cijeloga puta biti ZAJEDNO U KRISTU, što i jest geslo papinog pohoda našoj domovini.
Hodočasnici pješaci će u predvečernjim satima u subotu stići na odredište U SUSRET PAPI, gdje će im se pridružiti mladi iz Okučana, kako bi od 19,30 sati zajedno sudjelovali u bdijenje na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, a u nedjelju nazočili misnom slavlju na zagrebačkom Hipodromu u povodu Nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji gdje će na kraju mise Papa predvoditi molitvu Kraljice neba.
PROGRAMA POHODA
4. lipnja, subota
9.30 Papin će zrakoplov iz međunarodne zračne luke Leonardo da Vinci u Rimu poletjeti za Zagreb;
11.00 Predviđen dolazak u zagrebačku zračnu luku Pleso. Tijekom svečanosti dobrodošlice u zračnoj luci Papa će održati svoj prvi govor;
12.15 Posjet predsjedniku Republike Hrvatske u Uredu predsjednika u Zagrebu. Nakon toga u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu Benedikt XVI. primit će predsjednicu Vlade Republike Hrvatske;
14.00 Objed s članovima pratnje, također u Apostolskoj nuncijaturi;
18.15 Susret Pape s predstavnicima civilnog društva, svijeta politike, znanosti, kulture i poduzetništva, Diplomatskog zbora te vjerskim predstavnicima u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu;
19.30 Bdijenje s mladima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.
5. lipnja, nedjelja
10.00 Misa na zagrebačkom Hipodromu u povodu Nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji i na kraju mise Papa će predvoditi molitvu Kraljice neba;
14.00 Objed s hrvatskim biskupima, biskupima gostima i članovima Papine pratnje u novom sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu;
17.00 Papa će slaviti Večernju s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima te se pomoliti na grobu blaženog Alojzija Stepinca u katedrali u Zagrebu;
18.15 Posjet Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu;
19.15 Svečanost oproštaja u zračnoj luci Pleso u Zagrebu;
19.45 Polazak Papina zrakoplova iz zagrebačke zračne luke;
21.15 Dolazak u Rim. (više…)
Š to znači kad se za nekoga kaže da je istinski domoljub, da voli svoj rodni kraj, svoj uži i širi zavičaj? Da li su za to dovoljne samo riječi?
Ne, nije to dovoljno samo reći. To treba pokazati i dokazati.
Jedan od tih je, imenom i prezimenom: STIPO VONIĆ.
Zatekli smo njega i suprugu Nadu u obiteljskom domu u Bosanskoj Gradišci na obali Save, zvanom Kej, u kojem provode svoje staračke i umirovljeničke dane. Minulog rata koji je protutnjao i ovim djelom Bosne i Hercegovine nije napuštao obiteljsku kuće. Bilo je teško, ali ostao je u njoj za vrijeme rata i poslije njega.
Još nekoliko obitelji rodom iz dolinski sela su ostali u Bos. Gradiški pa zavrjeđuju da ih spomenemo. To su: Zvonko Vonić, brat Stipe Vonića, Luka Čegrlj, Jozo Ćorković, Milivoj, Anto i Mile Kovačević, Nenad Ćorković, Anto /Ive/ Vidić .Slavko Petrović je nekoliko godina proveo u izgnanstvu u Smrtiću, ali se je vratio kako bi ostatak života proveo u Bos. Gradiški, na domaku rodnog kraja.
STIPO I NADA (NEDAVNA SLIKA)
Stipo Vonić je jedan od najstarijih živućih Dolinaca. Rodio se 13. veljače 1927. godine u Gornjoj Dolini, u blizini crkve. Na tom kućištu se sada nalazi kuća pok. Ilije Ice Š Šokića, kao najstarije dijete Pavla i Pave r. Matković. Iduće godine se rodio Mato, koji će oženiti Tereziju Oršulić. Manda se rodila 1930. godine a udati će se za Stipu Božića. Godine 1933. rodit će se Ljuba i udati će se za Stipu Vukovića. Sestra Janja rođena je 1936. god. i udati će se za Nedjeljka Barišića. Zvonko je rođen 1942. godine i oženiti će Zlatu Jurišić dok je najmlađa Borica rođena 1944. godine koja će se udati za Srećka Kanđera. Iako ih je bila puna kuća, različitih uzrasta nije se osjećalo siromaštvo, jer su od davnina imali obiteljski mlin vodenicu na Savi, a imali su i dućan u Novom Selu.
Godine 1932., kada je Stipo imao 5 godina, obitelj se preselila u Novo Selo, u kuću u kojoj je bio već spomenuti dućan a u kojem je radio njegov otac Pavle.
U osmoj godini života, Stipo polazi u školu u Donju Dolinu. U monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti imamo kratko zapisano o nastanku te škole: Gradnja zgrade Osnovne škole, započela je u jesen 1900. godine, a završena u jesen 1905. godine. Te iste godine s učiteljem Blaževićem, započela je nastava. Počelo je obrazovanje prve generacije dolinske djece.. (Danas, nakon stotinu godina od njene izgradnje nema na tom mjestu ni cigle na cigli. Čak je sve i jedna cigla i iz dubokih temelja izvađena. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju dobra stara cigla BG-ejka odvezena je i od nje su izgrađeni tko zna kakvi drugi objekti).
U vremenu od 1934. 1938. godine Stipo završava Osnovnu školu a učitelj mu je bio Savo Milovanović iz Laminaca.
Budući da je otac Pavle 1939. godine, nesretnim slučajem, ostao bez noge, kao najstarije dijete u obitelji morao ga je zamjenjivati u trgovini i tako s jedva dvanaest godina postati trgovac.
Logičino je bilo da ću nakon Osnovne škole nastaviti Trgovačku školu, ali zbog obveza u trgovini, nije je mogao pohađati redovitim putom nego vanredno večernjim putom. Praksu je obavlja kod, tada glasovitog trgovca Luke Bralića, a i u roditeljskoj trgovini. U školu je išao do početka rata, dakle do 1941. godine kada škola zbog ratnih okolnosti prestaje raditi.
STIPO I NADA U MLAĐIM GODINAMA
Po završetku rat, u listopadu 1945. godine osniva se u Donjoj Dolini Poljoprivredna zadruga, a obiteljska trgovina u Novom Selu je zatvorena 1944. godine.
Uz trgovinu, koju su nove vlasti oduzele nacionalizirale od Uršule Džajić, vršio se otkup i poljoprivrednih proizvoda. Poslovođa te Zadruge je bio Miloš Plotan a trgovac i knjigovođa Stipo.
Podsjetimo se: Jozo i Uršula Džajić su iz Glamoča doselili u Bos. Gradišku 1910. godine, a nakon kraćeg zadržavanja u njoj odselili su u Donju Dolinu. U selu su imali trgovinu a u isto vrijeme na Gradini¨ zidali zgradu u kojoj će se otvoriti nova trgovina.
Bilo je to vrijeme kada se je podizao – gradio obrambeni nasip uzduž rijeke Save od Bos. Gradiške prema rijeci Vrbas.
U toj trgovini Stipo je radio dvije godine, dakle do 1947., kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Tada se vojska služila dvije godine pa ću iz nje doći pod kraj 1950. godine.
Po dolasku iz vojske, ponuđeno mu je radno mjesto u tadašnjem Povjereništvu unutrašnjih poslova u Bos. Gradiški. Radio je oko šest mjeseci i shvatio da to nije za njega. Vratio se svojoj trgovačkoj struki i nastavio raditi u trgovini na Gradini u Donjoj Dolini i tu ostaje nepunih dvadeset godina, do 1969. godine.
STIPO VONIC I STIPO ORSULIC (UCO STIPA) U DOLJANSKOJ TRGOVINI
Kao trgovac, osjetio je ekonomsku slabost dolinskog puka do početka sedamdesetih godina. Brojne bilježnice tzv. teke, su bile ispisane imenima dužnika kojima je davana roba na veresiju, ali niti u jednom trenutku nije posumnjao da mu dug neće biti vraćen. Dolinski narod je bio siromašan, ali njegova iskrenost i poštenje su mu bili vrlina.
Pred Božić, 22. prosinca 1951. godine se je vjenčao s Nadom r. Tutić rođenom u Sasini kod Sanskog Mosta.
U braku su ime se rodile dvije kćerke: Ljilja (1952.) koja će se udati za Momu Đurića i imaju troje djece: Sinišu (1976.) koji ima dva sina, Ivanu (1978.) koja ima sina i kćeku i Gorana (1982.) te Vesna (1956). Vesna se je udala za Dževada Dedića i imaju kćerku Ninu (1986.) i Damira (1988.).
Ljilja je s obitelji ostala u Bos. Gradiški, a Vesna i njena obitelj su 1992. godine otišli u Zagreb, da bi nakon godinu dana, kada su ishodili putovnice otišli u Njemačku gdje su bili do 2000. godine. Četiri godine će obitelj provesti i u Kanadi, da bi se ponovo vratili u Njemačku.
Poratne godine (iza II. svjetskog rata) za žitelje dolinski sela su bile teške. Njeni brojni stanovnici su bili pod različitim povećalima, a naročito njeni župnici.
Godine 1952. za župnika u župu Dolina dolazi msgr. dr. Božo Laštro, doslovno iz zatvora koji je od suda narodne časti osuđen nedužan na 8 godina teškog prisilnog rada na robiji i 12 godina gubitka časti. On je bio župnik u Dolini do 1955. godine, a poslije njega dolazi za župnika fra Luka Komljenović. Prije dolaska u Dolinu i fra Luka je 9 godina proveo na komunističkoj robiji.
Iza fra Luke za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić koji ostaje do 1963. godine. I on je okusio komunističkog zatvora.
Sa svima njima je imao dobre odnose i na neki način je bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.
Naročito je do izražaja došla suradnja između vlč. Tvrtka i tadašnjeg predsjednika općine gradonačelnika Dušana Dule Vidovića, za čijeg je mandata odobreno proširenje tj. izgradnja nove crkve u Dolini. Bilo je to teško, naprosto nezamislivo, a ipak ostvareno.
Kada su se 1969. godine otvorile granice bivše države pomogao je mještanima Tomislavu Ćorkoviću iz Donje Doline i Željku Voniću iz Gornje Doline kako bi ishodili pasoše putovnice i tako odu na privremeni rad u Njemačku. Zbog toga toga je dva puta morao ići u Banjaluku na davanje izvjesnih garancija i suglasnosti. Poslije je sve išlo lakše, jer su oni počeli donositi garantna pisma za druge naše mještane. Tada se je Dolina počela preporađati.
OBITELJ VONIC 1956 g.STIPO, NADA, LJILJA I VESNA
Drago mu je bilo što je živio u Dolini i još draže što je tom svom narodu mogao pomoći. Preporučivao je njih i njihove probleme kod svojih poznanika u upravi općine, sudu i drugim državnim ustanovama. Ponekad je i sam s njima išao u pojedine urede.
I kada je prešao živjeti u Bos. Gradišku svakodnevno je netko iz dolinskih sela navraćao kod njega u trgovinu gdje je radio ili pak doma. Nastojali su svoju zahvalnost i ljubav iskazati na taj način što su mu se nudili pomagati pri izgradnji kuće i poklonima u vidu živežnih namirnica kojih je poslije u Dolini bilo u izobilju.
Godine 1961. su Stipo i Nada počeli u Bos. Gradišci praviti kuću nakon što su kupili građevinsko zemljište na obali rijeke Save. I na taj način će ih Sava na simbolično način povezivati s Dolinom. Iste godine će je dovršiti i u nju će se useliti baka Uršula s djecom Ljiljom i Vesnom radi njihovog školovanja, a Stipo i Nada će do kraja 1969. godine ostati u Donjoj dolini.
Stipo tada prelazi raditi u Staru Gradišku, a trgovinu u Donjoj Dolini će preuzeti Mirko Ćorković iz Donje Doline.
U Staroj Gradišci je radio do 1975. god. a tada prelazi za poslovođu u samoposlugu na Sjenjaku u Bos. Gradiški u kojoj ostaje sve do 1988. godine, kada sa 62 godine života i punih 40 godina radnog staža odlazi u zasluženu mirovinu.
Dolina je ostala u našim srcima, reći će na kraju Stipo i Nada. Sada zbog starosti u nju rijetko odilazimo, ali su nam njeni krajolici i ljudi neprestano u mislima.
Poslije ovih svih ratnih strahota raspitujemo se gdje su pojedini, kako su se snašli i radosni smo kada čujemo da su se svi snašli u novim sredinama, da nitko nije beskućnik bez obzira što je tek manji broj obiteljskih kuća zamijenjen i tek poneka prodana. Teško je prihvatiti činjenicu da je u sva tri dolinska sela ostalo tek nekoliko staračkih obitelji i to najčešće u kućama po jedna osoba.
Na rastanku su su se prisjetili dana s početka sedamdesetih godina kada su u njihovu kuću, ovdje u Bos. GradišciI, skoro svakodnevno navraćali mještani iz dolinskih sela, a sada, skoro pa nitko, a tako smo ih po stare dane, željni ponovo vidjeti. To im pada teško, naročito kad znaju da mnogu dolaze zbog različitih potreba u ovaj grad..
Svima Dolincima i Novoselcima upućuju srdačne pozdrave i zaželjeli im sretne i vesele predstojeće blagdana.